Dalmatinski vikarijat

(Stratonička- dalmatinska grkokaktolička eparhija)

Unija mitropolita Epifanija Stefanovića i kaluđera manastira Krke (Vir kod Zadra, 1. XI. 1648.)

Povijest Grkokatoličke crkve u Dalmaciji možemo na temelju sačuvanih spisa pratiti detaljnije od 1648. godine. Uslijed turskih naviranja pravoslavni episkop Epifanije Stefanović, koji se ponegdje naziva i dalmatinskim mitropolitom prešao je sa više tisuća vjernika i dvadesetak kaluđera iz manastira Krka na mletačko područje Dalmacije. Pod utjecajem kapucina Bartolomeja iz Verone episkop Epifanije nakon dugotrajnih pregovora konačno je prihvatio Unijuispovjedivši ispovijest Katoličke vjere dne 1. studenog 1648. u mjestu Vir (Pontadura) kod Zadra. Zanimljivo da se Epifanije prilikom sklapanjaUnije zakleo na poslušnost Papi ali se istodobnonije odrekao pećkog patrijarhe.Iako je Epifanije namjeravao osobno otputovati u Rim to se ipak nije ostvarilo jer ga je u tome spriječila bolest i visoke godine. Prilikom sklapanja unije (1648.) ovaj je episkop imao već osamdeset godina, stoga je u Rim uputio igumana krčkog manastira Mihajla Marinkovića sa još dvojicom kaluđera Ilarionom i Dimitrijom. Na kraju pisma koje je 6. studenog 1648. godine, preko svojih izaslanika uputio papi Inocentu X.Epifanije se potpisao „ Epifanije milostiju Božjeju mitropolit Dalmaci“. Na pismu je Epifanije udario i svoj pečat te pečat manastira Krke.

Kaštel u Viru kod Zadra u kojem je 1648. sklopljena Unija episkopa Epifanija Stefanovića

Prema sačuvanim pismima iguman Mihajlo Marinković zajedno s dvojicom kaluđera dospio je u Rim oko 20. studenog 1648. i tu se zadržao nekoliko mjeseci. O sklopljenoj uniji mitropolita Epifanija i krčkih monaha raspravljalo se u Rimuna sjednici Kongregacije de Propaganda Fidei već 1. prosinca iste godine. O istoj temi raspravljali su kardinali opet 14. prosinca jer se među ostalim trebao dati odgovor na molbu Epifanija i monaha da im se dodijeli za smještaj samostan franjevaca Trećoredaca u predgrađu Zadra. Kardinali su konačnodali svoju suglasnost na Epifanijevu molbu te je odlučeno da se uputi pismo zadarskom nadbiskupu koji neka ustupi spomenuti samostan sjedinjenom mitropolitu i njegovim monasima. Zadarski samostansv. Ivana izvan Zidina uz suglasnost franjevaca dobili su sjedinjeni monasi tek 1655., a napustili su ga četrnaest godina kasnije 1669. kada im je istekao ugovor o najmu. U slučaju Epifanijeve unije od iznimnog je značaja podatak da je uz svoja pisma ovaj sjedinjeni dalmatinski mitropolit Papi poslao i pismo pećkog patrijarha Pajsijakoji je u zadnjim godinama svog života bio vrlo sklon Uniji s Katoličkom crkvom.Iz ovoga proizlazi da Epifanijeva unija nije bila rezultat trenutačnog osobnog raspoloženja jednog episkopa i tadašnjih krčkih monaha, već je Epifanije o tome još prije razgovarao sa svojim duhovnim poglavarom pećkim patrijarhom od kojega je najvjerojatnije i dobio suglasnost za sklapanje Unije. Iako je mitropolit Epifanije iskreno želio duhovno i hijerarhijsko jedinstvo s Katoličkom crkvom, a istog su mišljenja bili i neki monasi iz krčkog manastira, sasvim je drugo pitanje da li su takovo mišljenje dijelili i ostali kaluđeri te mnogobrojni narod u Dalmaciji. Po svim kasnijim pokazateljima čini se da ova Unija ipak nije našla dubljeg korijena u široj zajednici jer je već zarana naišla na otpor značajnog dijela klera u Dalmaciji. Ipak unatoč protivljenju monaha i nakon 1648. u dokumentima nalazimo slučajeve kada dalmatinski pravoslavni svećenici samostalno sklapaju uniju s Katoličkom crkvom. Primjer je tome svećenik-kaluđer Leontin Milinković iz manastira sv. Nikole (Rmanj) koji je sklopio uniju 31. svibnja 1649. godine. U jednom spisu misionara Bartolomeja iz godine 1658. navode se imena svećenika koji su prihvatili jedinstvo te se poimence navode slijedeći: Damjan Korilović, Petar Damiran, Sava Mihajlović i Vukadin Divalšić. Najvjerojatnije je unija u Dalmaciji počela gubiti na snazinakon 1669. kada se monasi razočarani stavovima latinskih biskupa vraćaju iz franjevačkog samostana kod Zadra natrag u manastir Krku. Te je godine naime sklopljen mir između Venecije i Turske i monasi su se slobodno mogli vratiti u svoj matični manastir. Da li bi se unija održala da se zadarski nadbiskup Teodor Balbo, nakon smrti episkopa Epifanija Stefanovića, nije protivio imenovanju igumana Mihajla Marinkovića za sjedinjenog episkopa, ostaje trajno pitanje. Iz mnogih dokumenata dade se zaključiti da je upravo pitanje biskupa istočnog obreda u Dalmaciji stoljećima stvaralo mnoge nesuglasice i sukobe, pa je konačno ovo pitanje presudilo i kasnijim nastojanjima da dođe do konačnog jedinstva između Katoličke i Pravoslavne crkve u Dalmaciji. Kako dalmatinski rimokatolički episkopatu 17. stoljeću ni pod koju cijenu nije htio prihvatiti neovisnog biskupa istočnog obreda, pa ni sjedinjenog, na području Dalmacije među klerom bizantskog obreda sve više jača otpor prema Uniji.Latinski su biskupi u Dalmaciji potpuno odbijali svaku mogućnost imenovanja katoličkog episkopa bizantskog obreda na svom području koji bi bio neovisan od njih, a podložan izravno Rimu. Dakako da su monasi s druge strane prihvaćali izravno jedinstvo s Rimom po principuFirentinske unije (1439.) koja je isključivala svaku ovisnost sjedinjenih episkopa i klera od mjesnih latinskih biskupa. Sada se razumije zašto kasnije nigdje u spisima latinski biskupi više nisu spominjaliuniju Epifanija Stefanovića koja je bila ostvarena na najvišoj razini po Firentinskom modelu. U razdoblju od 1670. do 1693. nema podataka o sjedinjenim biskupima u Dalmaciji.

Unija episkopa Nikodima Busovića i sjedinjeni (grkokatolici) u gradovima i dalmatinskom zaleđu(Venecija, 20. lipnja 1693.)

Stratonička biskupija

Godine 1693. na području Dalmacije nalazimo pravoslavnog svećenika Nikodima Busovića koji je već od 1676. službovao u grčkoj crkvi sv. Julijana u Šibeniku. U to vrijeme u dalmatinskim gradovima Šibeniku, Zadru i Hvaru postojale su kolonije grčkih trgovaca koji su tu za potrebe bizantskog bogoslužja podiglivlastite crkve. Ove zajednice bile su već sredinom 17. stoljeća uvelike slavenizirane te su svećenici slavenskog ili vlaškog podrijetla lako nalazili svoje mjesto unutar tih kolonija. Jurisdikcijski su župe u gradovima bile izravno podvrgnute sjedinjenom grčkom mitropolitu Meleciju Tipaldiju(1681.-1713.) koji je imao sjedište u Veneciji, a nosio je naslov filadelfijskog mitropolita. Mitropolit Tipaldi i svećenik Busović bili su u neprestanom kontaktu tako ih već 4. rujna 1692. nalazimo zajedno u Veneciji gdje su usuglasili sva pitanja oko sklapanja Unije. Slijedeće godine 20. lipnja 1693. Nikodim Busović ispovjedio je u Veneciji ispovijest Katoličke vjere pred predstavnikom Svetog Oficija i u prisutnosti apostolskog nuncija, a za episkopa ga je zatim posvetio sam mitropolit Tipaldi.

Grčka crkva sv. Georgija u Veneciji pri kojoj je boravio sjedinjeni (grkokatolički) metropolita Meletije Tipaldi. Nakon Tipaldijeve smrti njegovi nesljednici vratili su se u pravoslavlje.

Tom prilikom mitropolit mu je dodijelio naslov Stratoničkog biskupa o čemu je kasnije nadugo raspravljala rimska Propaganda smatrajući da Tipaldiju ipak ne pripada pravo dodjeljivanja biskupijskih naslova izvan njegove jurisdikcije. Unatoč svemu 1694. Propaganda je usvojila Tipaldijeva objašnjenja čime je Rim potvrdio Nikodima Busovića kao zakonitog sjedinjenog biskupa u Dalmaciji s pripadajućim naslovom stratonički. Veoma je znakovito da je cijela stvar oko unije Nikodima Busovića kao i njegova biskupska posveta izvedena u Veneciji bez znanja dalmatinskih latinskih biskupa, koji su za sve doznali tek kasnije kada je Rim već prihvatio Busovića za zakonitog stratoničkog (dalmatinskog) grkokatoličkog biskupa. U cijeloj stvari i sam mitropolit Tipaldi bio je vrlo oprezanšto se vidi iz podjele jurisdikcije novom episkopu. Tipaldi naime episkopu Busoviću nije podijelio jurisdikciju nad župama u gradovima Šibeniku, Hvaru i Zadru već je tu za sebe zadržao nadležnostiz čega proizlazi da se stvarna Busovićeva jurisdikcija prostirala samo u dalmatinskom zaleđu tj. na onom području koje su naselili Morlaci. Tipaldi je na taj način zasigurno htio izbjeći reakciju latinskih biskupa koji u svojim gradovima nisu prihvaćali nikakvu jurisdikciju biskupa istočnog obreda. Osim latinskih dalmatinskih biskupa vijest o sjedinjenom episkopu Nikodimu Busoviću u Dalmaciji nije s odobravanjem prihvatio ni pravoslavni patrijarh Arsenije Crnojević koji se u to vrijeme nalazio u Ugarskoj (Mađarskoj). Kako su se Uniji opirali monasi u manastirima Krki i Krupi, Busović je bio primoran živjeti kod svoga brata u Šibeniku. Da bi se ipak trajno riješilo pitanje sjedišta novog sjedinjenog episkopa generalni mletački providur za Dalmaciju Danijel Dolfindodijelio je Busoviću 24. ožujka 1694. teren starog manastira Dragović i ujedno mu dozvolio da obnovi oštećenu crkvui manastir. Međutim Busović nije bio sasvim zadovoljan tim rješenjem, jer je Dragović bio duboko u dalmatinskom zaleđu, pa je preko nuncijapredložio da mu se dodijeli za episkopsko sjedište upražnjena opatija u Trogiru kod Splita, što Kongregacija ipak nije odobrila.

Sjedinjeni episkop Nikodim Busović tražio je ispražnjenu opatiju u Trogiru u kojoj je želio oformiti grkokatoličko eparhijsko sjedište za Dalmaciju. Međutim u svom naumu nije uspio.

Vrlo je zanimljiv podatak da je Propaganda 1. veljače 1694. posebnim dekretom dopustila episkopu Busovićuupotrebu svih biskupskih znakova na području cijele Dalmacije. Dobivši takvu ovlast Busović je odmah javno nastupio sa svim episkopskim autoritetom. Tako je primjerice posred Šibenika predvodio procesiju blagoslivljajući kao biskup, a na području Nina jesvojim ponašanjem izazvao i latinskog biskupa koji se žalio kako se Busović na njegovom jurisdikcijskom području ponaša kao „pravi biskup“. Zbog činjenice da mu je sjedinjeni mitropolit Tipaldi uskratio jurisdikciju nad kršćanima bizantskog obreda u primorskim gradovima Busovićje zatražio 1695. od pravoslavnog patrijarha Arsenija Crnojevića potvrdu kojom ga priznaje za pravog episkopa te mu priznaje pravo da vrši jurisdikciju i na području primorskih gradova. Patrijarh Crnojević je doistaBusoviću 24. siječnja 1696. izdao potvrdu na naslov episkopa dalmatinskog, ali mu pritom nije potvrdio naslov dalmatinskog mitropolita kako je to sam Busović tražio.Zbog obraćanja pravoslavnom patrijarhu Busović se uskoro našao u nemilosti latinskih biskupa i mletačke civilne vlasti. Pod sve većimpritiskom, osobito nakon 1703. godine,sjedinjeni vladika Busović odrekao se episkopske časti, a vjerojatno i Katoličke crkve, te se povukao u jedan pravoslavni manastir na svetoj gori Atosu (Grčka) iz kojeg se zatim vratio u Dalmaciju gdje je u krčkom svetoarhangelskom manastiru 1707. i preminuo.

Sjedinjeni korepiskop Nikola Metaksa ( 11. svibnja 1711.)

Nakon Busovićeve smrti sjedinjeni mitropolita Malecije Tipaldi iz Venecije tražio je rješenje za pitanje ispražnjenog mjesta crkvenog poglavara sjedinjenih (grkokatolika) u Dalmaciji. U tom smislu 11. svibnja 1711. mitropolit Tipaldi imenovao je šibenskog svećenika Nikolu Metaksu za korepiskopa u Dalmaciji. Metaksa je bio paroh kod grčke crkve sv. Julijana u Šibeniku i bio je oženjen stoga nije mogao primiti biskupsko posvećenje, ali je mogao kao korepiskop nositi sve biskupske insignije, rukopolagati sve do uključivo đakona, te odrješavati u svim slučajevima osim u onima koji su pridržani mitropolitu u Veneciji.O djelovanju korepiskopa Metakse posjedujemo vrlo malo podataka. Iz rijetkih izvora saznajemo da je korepiskop Metaksa 1720. izvijestio vlasti u Venecijikako mu je povjereno 500 duša i dodaje da poslanicu i evanđelje čita i tumači ilirskim jezikom što znači da su većinu njegove zajednice već tada činili kršćani slavenskog i vlaškog podrijetla. Poznato je da je korepiskop Metaksa bio u vrlo dobrim odnosima s dalmatinskim latinskim biskupima u Šibeniku i Zadru što mu je uvelike olakšavalo pastoralno djelovanje.Zadarski nadbiskup Vinko (Vicko) Zmajević za korepiskopa Metaksu navodi da je „Grk po porijeklu i po obredu, ali katolik po vjeri“Nakon što je glavni protagonist uspostave grkokatoličke hijerarhije u Dalmaciji mitropolit Melecije Tipaldi umrou svibnju 1713.prestao je pravni vez između sjedinjenog arhiepiskopa filadelfijskog i crkve sv. Jurja iz Venecije s grčkim crkvenim općinama u Šibeniku, Hvaru i Zadru.

Razdoblje bez hijerarhije

U desetljećima nakon smrti metropolita Tipaldijanema podataka koji bi potvrđivali da je na području Dalmacije bio prisutan sjedinjeni episkop, dok se u nekim spisima iz 1760. spominjusamo sjedinjeni kaluđeri Gerasim Vukčević iz Smokovića iJoanikije Ivanović koji su bili odani latinskom biskupu Mati Karamanu u Zadru. Godine 1742. spominje se u Zadru grkokatolički svećenik Marko Dimitropolus koji je iste godine postao paroh u Zadru. U to vrijeme zajednica u Zadru je podijeljena,jedni se smatraju sjedinjenima dok drugi pristaju uz pravoslavlje.U vrijeme biskupa Zmajevića oko 1720. g. u pismima se spominje i sjedinjeni (grkokatolički) svećenik Stefan Vukčević paroh u Ceranju i Jagodnju. Za razumijevanje daljnjeg slijeda povijesnih događaja Istočne katoličke crkve u Dalmaciji neizostavno je djelovanje zadarskih nadbiskupa Viktora Priolija, Vinka Zmajevića (1713. – 1745.) i Mate Karamana ( 1745. – 1771.). Stav zadarskih nadbiskupa u pitanju kršćana bizantskog obreda na njihovom području svodio se na prihvaćanje bizantskog svećenstva, ali ne i vladike.Rimokatolički biskupi su smatrali da na morlačkim župama mogu djelovati svećenici istočnog obreda ukoliko su jurisdikcijski podložniisključivo latinskom ordinariju. Po tom modelusvećenike bi birao sam narod, a zatim bi ih potvrđivao latinski biskup. Pritom su biskupi potpuno isključivali bilo kakvu mogućnost vizitacije župa istočnog obreda od strane sjedinjenih episkopa. Razumije se da je stav biskupa prema monasima u manastirima bio vrlo distanciran jer su semonasi svim silama borili da dobiju svog episkopa. Tu se očitovalo stajalište latinskog episkopata kako se obred i običaji mogu sačuvati i bez vladike bizantskog obreda.Vrlo je značajno da je rimska Kongregacija za širenje vjere (Propaganda)dne 16. rujna 1742. dopustila zadarskom nadbiskupu ređenje svećenika po bizantskom obredu. Ova jedinstvena ovlast vrijedila je za cijelu Dalmaciju, a za one slučajeve izvan Zadarske nadbiskupije trebalo je dobiti dopuštenje mjesnog latinskog biskupa.Svakako je važan podatak da je splitski nadbiskup Nikola Dinarić predlagaojoš krajem 1758. gradnju grkokatoličkog samostana u Dalmaciji (kod Splita) u kojem bi se nastanili sjedinjeni rutenski monasi. Iz istog je vremena i nepotpisani prijedlog da se u Dalmaciji postavi stalni grkokatolički biskup koji bi bio izabran između sjedinjenih monaha iz Zagreba. Moguće je da je ovaj prijedlog iznio sam splitski nadbiskup, koji je bio vrlo sklon uspostavi grkokatoličke hijerarhije u Dalmaciji. Međutim zbog obzira prema zadarskom i šibenskom biskupu ipak nije želio vlastitim potpisom narušiti biskupsku solidarnost. Oba prijedloga koja su dolazila iz Splita nikada nisu ostvarena. Zadarski i šibenski biskupi uspjeli su sve do pada Venecije 1797.zadržati netaknutom svoju jurisdikciju te u tom vremenu episkopi istočnog obreda nisu mogli opstati na tom području.Crkvenosjediniteljska tradicija u Dalmaciji koja je imala svojih uspona i padovaovisno o raznim društveno-političkim pa i ekonomskim prilikama preživjela je i pad Venecije.

Novo razdoblje za Grkokatoličku crkvu u Dalmaciji - 19. stoljeće

Nakon propasti Mletačke Republike (Venecije) 1797. upravu nadDalmacijom preuzela je Austrougarska država koja će ovim područjem vladati do 1806. godine kadavlast preuzima francuska uprava (Francusko carstvo). Francuzi su Dalmacijom vladali do 1813./14. i za vrijeme francuske uprave 1808. biva osnovana pravoslavna eparhija u Dalmaciji. Za prvog episkopa nove Dalmatinske pravoslavne eparhije postavljen je Venedikt Kraljević koji će ubrzo sklopiti Uniju s Katoličkom crkvom. Od godine 1814. pa u narednih više od stotinu godina( do 1918. g.) Dalmacijom opet upravlja austrijska vlast tj. Habsburška monarhija koja je tradicionalno bila vrlo sklona grkokatolicima.

Unija dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića i grkokatoličko sjemenište u Šibeniku

Treći pravoslavni episkop koji je u Dalmaciji sklopio uniju zvao se Venedikt Kraljević, a posvećen jeza pravoslavnog dalmatinskog episkopa 26. ožujka 1810. Episkop Kraljević (rođen u okolici Soluna) sklopio je Uniju najvjerojatnije u Beču za svog boravka u tom gradu između jeseni 1818. i proljeća 1819. Dobivši prethodno podršku bečkog Dvora episkop Kraljević je po svom povratku u Dalmaciju ubrzo osnovao grkokatoličko sjemenište tj. bogosloviju u Šibeniku. Za profesore u novoj bogosloviji doveo je Kraljević grkokatoličke redovnike iz Zapadne Ukrajine (Galicije). Uz pomoć grkokatoličkog lavovskog nadbiskupa u Šibenik su iz Ukrajine stigli kanonik Aleksej Stupnicki profesor moralne i pastoralne teologije, Jakov Czvijstinski profesor biblijskih znanosti i dogmatike i prof. Jakov Gorovski. Čini se da su ova trojica u Šibeniku bila već 1819., ali o njihovom radu kao i o djelovanju novoosnovanog osnovanog Grkokatoličkog sjemeništa koje je bilo smješteno u zgradi episkopije u Šibeniku ipak nema opširnijih podataka.Unija episkopa Kraljevića i osnivanje grkokatoličkog sjemeništa u Šibeniku izazvala je burnu reakciju pravoslavnog klera i naroda koji su Kraljeviću nakon sklapanja Unije potpuno uskratili poslušnost. Nesuglasice sjedinjenog episkopa i pravoslavnog klera uskoro su prerasle u otvoreni sukob. Uslijed nastalih nemira između episkopa na jednoji klera i narodana drugoj strani stradao je rektor šibenskog grkokatoličkog sjemeništa Aleksej Stupnicki koji jeubijen u napadu razbojnika na njegovu kočiju 10. lipnja 1821.Uz galicijanske profesore značajnu je ulogu u to vrijeme imao i Kraljevićev tajnik Marco Ruggieri koji je u talijanskom mjestu Bellunu sudjelovao na konferenciji na kojoj se razmatrala mogućnost sklapanja Unije za cijelu Dalmaciju uključujući i Boku Kotorsku. Sjedinjeni episkop Kraljević sam je sebe smatrao nadležnim za sve vjernike istočnog obreda od Istre do Boke Kotorske odredivši svoju jurisdikciju prema dogovoru s bečkim Dvorom, isključivši pritom dakako već postojeću grkokatoličku Križevačku eparhiju. Međutim episkop Venedikt Kraljević naišao je ubrzo na još snažniju oporbu dalmatinskog pravoslavnog klera i naroda te je zbog sve učestalijih sukoba konačno 1823. napustio Dalmaciju nastanivši se trajno u Veneciji gdje je 1. veljače 1862. preminuo u dobi od 96 godina.

Vojno i civilno grkokatoličko dušobrižništvo u Zadru i unija pravoslavnih svećenika iz Petrova Polja kod Drniša

Nakon odlaska episkopa Kraljevića u Veneciju nad sjedinjenim vjernicima u Dalmacijiu drugoj polovici 20-tih godina 19. stoljeća sve više jurisdikciju preuzima grkokatolička Križevačka eparhija. Na prijedlog križevačkog vladike Konstantina Stanića Dvorsko ratno vijeće iz Beča imenovalo je 26. XII. 1826. svećenika Vasilija Bubanovića za prvog grkokatoličkog vojnog i građanskog kapelana u Dalmaciji, sa sjedištem u Zadru. Bubanović je na službi u Zadru ostao do 1830. godine. U Zadru se naime nalazio značajan broj vojnika iz Monarhije koji su tu obavljali vojnu službu. I u drugim dalmatinskim gradovima duž Jadranske obale nalazili su se državni činovnici i vojnici grkokatoličke vjere za koje je Vasilije Bubanović obavljao bogoslužja uglavnom u rimokatoličkim crkvama.Upravo za vrijeme boravka Vasilija Bubanovića u Dalmaciji pojavljuju se u Petrovom Polju kod Drniša dvojica pravoslavnih svećenika Petar Krička paroh u Kričkama i Marko Busović paroh u Baljcimakoji zbog sukoba sa vlastitim pravoslavnim episkopom Josifom Rajačićem poduzimaju inicijativu za prelazak u Katoličku crkvu. Da li je Bubanović bio s njima u kontaktu nije sasvim jasno jer su se ova dvojica za sklapanje Unije obratila splitskom rimokatoličkom nadbiskupu Miočiću, a ne kako bi se u takvim slučajevima očekivalokriževačkom grkokatoličkom vladici. Nakon što je pravoslavni dalmatinski episkop Josif Rajačić dekretom od 28. srpnja 1831. zabranio svećenicima Krički i Busoviću daljnje djelovanje te im uskratio plaću ova se dvojica utječu splitskom nadbiskupu od kojeg traže da ih primi u Katoličku crkvu. Uniju susklopiliu Splitu u svibnju 1832., a zatim su se vratilina službu u svoj zavičaj u Kričke i Baljke kao sjedinjeni (grkokatolici). Ubrzo se dvojici sjedinjenih svećenika iz Petrova Polja putem unije s Katoličkom crkvom pridružio i pravoslavni paroh iz Vrlike Pahomije Busović. U godini 1832. područje Petrovog polja i okolice postalo je novo središte grkokatolika u Dalmaciji.Za potrebe prelaznika s pravoslavlja u katoličanstvo godine 1832. križevački vladika osnovao je nove grkokatoličke župe u Kričkama, Baljcima i Vrlici. U Kričkama je do 1. ožujka 1834. na župi boravio Petar Krička koji je toga dana ubijen od grkokatolika Jovana Kašića iz Žitnića s kojim se sukobio radi neispunjenih obećanja. Dne 14. lipnja 1834. dolazina službu u grkokatoličku župu Kričke VasilijeBubanović koji je zatim 13. srpnja 1835. preselio u Vrliku gdje je u službi naslijedio dotadašnjeg grkokatoličkog župnika Julija Dulikravića. Uz Dulikravića je u Vrlici služio i izvjesni kapelan Ljubatović o kojem nema detaljnijih podataka. Vasilije je tu ostao do 5. rujna 1835. kada se opet vraća u Kričke. Na prijedlog križevačkog vladike Gabriela Smičiklasau lipnju 1836. car Ferdinand I. imenovao je Vasilija Bubanovićaza prvog grkokatoličkog vikara (sinđela) u Dalmaciji. Od lipnja 1838. do 28. veljače 1839. Vasilije pomaže bolesnom svećeniku Marku Busoviću u Baljcima. VikarBubanović napustio je Dalmaciju 1841.godine tenastavlja svećeničku službu na drugim župama Križevačke eparhije. Prvi dalmatinski grkokatolički vikar Vasilije Bubanović umro je u Križevcima 6. studenog 1853.

Život grkokatolika u Dalmaciji tijekom 19. stoljeća

Stanje grkokatoličke zajednice u Dalmaciji polovicom 19. stoljeća otkriva nam Šematizam Križevačke eparhije iz 1847. godine. U Šematizmu se daje detaljan pregled grkokatoličkog Dalmatinskog vikarijata uključujući i broj vjernika u svakom pojedinom naselju. Tako se bilježi da je 1847. g. dalmatinski vikar Đuro Smičiklas ujedno i župnik kričanski. U mjestu Kričke na popisu je bilo 89 vjernika, u mjestu Drniš 31, Moseč 37, Sedromić 20, Ružić 16, Kanjanima 14, Severiću i Tepljuhu 14, Razdvadju 19, Miočiću 14, Žitniću 3, Tininiu 4, Uzdolju 5, Štikovu 1 i u Šibeniku 3 vjernika. Ukupno je dakle u župi Kričke 1847. bilo 260 grkokatolika. U Baljcima je u to vrijeme župnik bio Aron Crvenković.U samom naselju Baljcima je bilo 122 vjernika, u Mirloviću 93 a u Gradcu 17. Ukupno u župi Baljci 232 vjernika. U samoj Vrlici gdje je na župi bio Marko Stanić nalazilo se 20 vjernika, u Civljanima 16, Kukaru 36, Podosoju 16, Garjuku 29, Maovici 24 i u Koljanima 8. Ukupno u vrličkoj župi 149 grkokatolička vjernika. Uz spomenute župe u Dalmatinskoj zagori u priobalnim gradovima gdje je pastoralnu skrb za vojnike i civile vršio Žumberčan dr. Petar Stić bilo je prema Šematizmu iz 1847. ovakvo stanje. U Zadru gdje je i bilo sjedište grkokatoličkog kapelana nalazilo se55 vjernika , Šibeniku 76, Splitu 89, Visu 82, Lezini 8, Korčuli 3 i u Dubrovniku 34. Ukupno u gradskim dalmatinskim župama dakle 347 grkokatoličkih vjernika. Sve zajedno u gradskim i seoskim župamaDalmatinskog vikarijatanalazilo seto vrijeme 988 vjernika za koja su brinula četvorica stalnih svećenika od kojih je jedan vršio službu biskupskog vikara odnosno sinđela.Posebno je važno istaknuti kako je tadašnji križevački vladika Gabriel Smičiklas osobito brinuo za ovaj vikarijat. Godine 1856. u zagrebačkom Grkokatoličkom sjemeništu nalazimo jednog pitomca iz Dalmatinskog vikarijata. Kao bogoslov spominje se Ilija Gjukić iz Vrlike. U godini 1867./68. u Sjemeništu se nalazi bogoslov NikolaVežić iz Drniša. Veza između Dalmatinskih grkokatolika i zagrebačkog Sjemeništa odnosno župe sv. Ćirila i Metoda nastavljena je i u narednim desetljećima. Tako se primjerice prilikom gradnje nove župne crkve sv. Ćirila i Metoda na Gornjem Graduu Zagrebu1885. kao dobrotvori spominju i dalmatinski grkokatolici poimence: Nikola Vežić, Lazar Gjukić, Vaso Suša Vranković, Aćim Vranković, Simo Vranković, Jovo Vranković, Aleksa Krička, Vlatko Nikolić, dalmatinski vikar Mihajlo Nikolić i Nikola Segedi župnik u Vrlici.

Status grkokatoličkog vojnog dušobrižništva u Zadru

Zadar se u šematizmima Križevačke eparhije vodi kao posebna personalna vojnakapelanija. Tu su za potrebe vojnika grkokatolika iz cijele Monarhije djelovali svećenici: Konstantin Bukvić 1836., Petar Stić 1847., Tomo Vidović 1852., Dionizije Bastašić 1864. i drugi.

Kanonska vizitacija 1895. i stanje u Dalmatinskom vikarijatu krajem 19. stoljeća

Križevački vladika Julije Drhobecki obavio je 1895. Kanonsku vizitaciju u župama Dalmatinskog vikarijata te su na temelju viđenog sastavljeni opširni zapisnici iz kojih saznajemo podatke o stanju u ovim župama.

Kričke

Godine 1895.župnik i vikar u Kričkama bio je Vladislav Laboš rođen u Vrlici. Župničku službu obavljao je od 28. srpnja 1887.U to vrijeme dužnost crkvenih odbornika vršili suJovo Vranković i Nikola Vežić, crkveni pojac bio jeSpiro Krička, a zvonar Maksim Kunac. Zapisnik vizitacije dalje nam daje detaljan opis zgrada, imovine pokretne i nepokretne te stanja u župi.Poimence se navode i sela koja pripadaju župi. Ovaj popis sela veoma je važan za daljnji tijek istraživanja grkokatoličkih župa na području župe Kričke. Između ostalog navedena su imena školske djece kao i prihodi za župu. Prema zapisimažupna crkva Pokrova presvete Bogorodice sagrađena je 1835. godine na mjestu zvanom Glavica. Posvećena je 1836. po križevačkom vladici Gabrielu Smičiklasu. Uz detaljan opis dimenzija crkve kao i unutrašnjosti Zapisnik spominje i kameni zid oko groblja pokraj kojeg je bilo zasađeno15 bademovih stabala.Iznad ulaznih vrata u crkvu stoji natpis na staroslavenskom u častFranje I. „carja i kralja“ čijom zaslugom je podignut hram. Nadalje saznajemo da je crkva imala dva zvona od kojih je jedno darovao domaći sin svećenik Mihajlo Nikolić. Prema svemu sudeći kričanska je crkva bila bogato urešena iznutra. Tu je stajao veliki zidani ikonostas sa umjetničkim ikonama ispred kojeg su bila dva velika svijećnjaka. Na oltaru su stajaladva srebrna svijećnjaka, srebrni naprestolni križ, a u samom oltaru bile su pohranjene Moći svetih. Uz sve to crkva je imala i dva antiminsa,srebrni kalež i vrijedne crkvene knjige na staroslavenskom jeziku. Vrlo je zanimljivo da je u crkvi na pokrajnjem lijevom zidu stajala i jedna ikona Presvete Bogorodice sa zavjetnim darovima! Ispred ove ikone stajala su dva svijećnjaka.Iz vrlo detaljnog opisa saznajemo da se u župi redovito održavao vjeronauk za djecu. Obavljala su se sva propisana bogoslužja, a u Velikom Postu (Korizmi) služila se liturgija i u rimokatoličkoj crkvi u Drnišu. Kako navodi Zapisnik župni dvor dograđen je 1839., kao i štala za blago. Mnogi podaci o grkokatoličkoj župi Kričke osobito o grkokatoličkim obiteljima, mogu se pronaći i u sačuvanim crkvenim matičnim knjigama.

Grkokatolička crkva Pokrova presvete Bogorodice u Kričkama. Na slici se vide stabla badema koja su bila zasađena uokolo crkve.

Baljci

U vrijeme kanonske vizitacije baljački župnik bio jeHađi Nikodim Jovanović rođen u Temišvaru koji je svojevremeno boravio kao monah u pravoslavnom manastiru Hopovo u Srijemu. Kako stoji u Zapisniku vizitacije „prisajedinio“ se u Katoličku crkvu 24. 12. 1893. godine.Od 1. siječnja 1894. vršio je službu grkokatoličkog župnika u Baljcima. U to vrijeme crkveni pojac bio je Ignjat Jašić a zvonar Nikola Gegić. Crkva Preobraženja Gospodnjeg sagrađena je 1836., a posvećena je iste godinepo križevačkom vladici Gabrielu Smičiklasu. Zvona za župnucrkvu u Baljcima darovao car Franjo I.Kao i u Kričkama i crkva u Baljcima bila je iznutra bogato opremljena crkvenim inventarom. U crkvi se nalazio zidan ikonostas, ispred kojeg su stajala dva velika svijećnjakaod mjedi. Od mjedi je bio i glavni luster na kojem se nalazilo 11 svijeća. Crkva je imala pokrajnje klupe – stasidije i dvije zastave. Na oltaru su stajala četiri srebrna svijećnjaka , naprestolni križ, Evanđelje (Lavov 1866.)iantimis iz 1887. godine kojeg je crkvi darovaokriževački vladika Ilija Hranilović. U samom kamenom oltaru u kositrenoj škrinjici bile su pohranjene sv. Moći.Uz to crkva je posjedovala i srebrni komplet: kalež, diskos, i žličicu te jedan vrlo stari srebrni kalež. U Zapisniku nadalje stoji kako župa ima u vlasništvu zemljište koje je ostavio pokojni svećenik Marko Busović sa zadužbinom budućim župnicima da se za njega služe četiri sv. liturgije godišnje i to na dane 7. siječnja, 25. travnja, 25. srpnja i 6. prosinca. (Arhiv župe Baljke 1846. Br.59, ) U spisu su točnonavedeni brojevi kat. čestica koje je svećenik Busović ostavio župi.Uz opširne podatke o samoj župi važno je spomenuti kako je župni dvoru Baljcima sagrađen 1835. i pokraj njega mala štala. Župa je imala crkveni pečat i matične knjige koje su uredno vođene.

Grkokatolička crkva Preobraženja Gospodnjeg u Baljcima

Vrlika

Prilikom kanonske vizitacije 1895. u Vrlici ježupnik bio Žumberčan Ilija Malić koji je stupio na službu 4. svibnja tekuće godine. U to vrijeme župniku je u crkvipomagao odbornikVaso Gjukić. Grkokatolička župna crkva Presvete Trojice u Vrliciizgrađena je 1843., a posvećena po križevačkom vladici Gabrielu Smičikasu u lipnju 1844. Zapisnik navodi vanjski i unutrašnji opis crkve iz kojeg izdvajamo to da se u crkvi 1895. nalazio drveni ikonostas dok je ostali inventar preseljen u rimokatoličku vrličku crkvu u kojoj se često služila grkokatolička liturgija. U rimokatoličkoj vrličkoj crkvitako su senalazili predmenti iz grkokatoličke crkve i to: propovjedaonica, sjedala kao i ostali liturgijski predmeti. Župni dvor sagrađen je u Vrlici 1852., a od nekretnina župa je posjedovala injivu u Podosovlju zvana Podvornica za koju je u Zapisniku upisan i broj čestice.Župnik Malić spomenuo je u Zapisniku i prijašnjeg vrličkog župnika Janka Popovića (sahranjen u Samoboru) koji je lijepo uredio vrt. Prilikom vizitacije vladika Julije Drohobecki zamijetio je da crkva ima mali zvonik tzv. preslicu te je obećao da će se oko toga osobito zauzeti nakon povratka u Križevce. Već u proljeće 1896.zaslugom vladike Drohobeckog crkva je dobila novi veći zvonik.

Nekadašnja grkokatolička crkva Presvete Trojice u Vrlici

Dalmatinski vikarijat u 20. stoljeću.

U prvomdesetljeću 20. stoljeća nastavlja se redoviti crkveni život u župama Dalmatinskog vikarijata, međutim stvaranjemKraljevine SHS za grkokatolike u Dalmaciji nastaju velike neprilike. Već 1922. vrši se otvoreni pritisak da grkokatolici u Petrovom polju pređu u srpsko pravoslavlje.Kako je poslije I. svjetskog rata, dakle od 1918. župni dvor bio ispražnjen dne 4. travnja 1924. školska vlast u Splitu, bez znanja Križevačke eparhije, donosi rješenje kojimžupni dvor u Kričkama određuje za mjesnu školu. Na takove postupke ubrzo je reagirala Križevačka eparhija te je u Dalmaciju upućen da riješi spor dr. Janko Šimrak koji se u Splitu energično zauzeo za obustavu protuzakonitog postupka. Dr. Šimrak tako je pravovremenom reakcijom spasio župni dvor od uzurpacije. Uvidjevši ozbiljnost situacije Duhovni Stol grkokatoličke Križevačke eparhije promptno je imenovao 1924. oženjenog svećenika o. Josipa Ribačuka župnikom u Kričkama, Baljcima i Vrlici, koji je u Dalmaciju stigao već 26. svibnja.Istom su u narednim danima započeli radovi na obnovi župnog dvora u Kričkama dok je svećenik Ribačuk za to vrijeme boravio u drniškom franjevačkomsamostanu. Ključeve kričanskog župnog dvora u to vrijeme držao je crkveni odbornik Petar Krička koji je uz dr. Šimraka čvrsto branio prava grkokatoličkog župnika koje su pak ondašnje vlasti na svaki način pokušavaleosporiti.

Svećenici u Promini 1930. godine.Prvi s lijeva dalmatinski grkokatolički vikar o. Janko Heraković

Uslijed pokušaja da se oduzme dvor, u Kričke 1924. umjesto o. Josipa Ribačuka dolazi svećenikJanko Heraković koji će ubrzo, bez produbljivanja sukoba, u potpunosti riješiti nastali problem.Pop Janko, kako je nazivan u narodu,tijekom svog djelovanja u Dalmatinskom vikarijatu uspio je uvelike pomiriti grkokatoličku i pravoslavnu zajednicu u drniškom kraju. Ostao je u Kričkama do 1942. godine kada seli u Križevce. Predaju o dobrom popu Janku iz Kričaka kasnije su diljem Dalmacije i šire prenijeli mnogobrojni grkokatolički, rimokatolički i pravoslavni vjernici te osobito drniški franjevci. Nakon popa Janka u Dalmatinskom grkokatoličkom vikarijatu više stalno ne borave grkokatolički svećenici.

Prof. Daniel Vranešić

Žumberčanke sa zastavom „Hrvati – grkokatolici“ na proslavi u Solinu kod Splita 1976. godine povodom početka velike proslave XIII. Stoljeća kršćanstva u Hrvata.

OBRAĐEN I SISTEMATIZIRAN ARHIVDALMATINSKOG VIKARIJATA (ADV)

U Arhivu Križevačke eparhije u Križevcima pohranjen je kao zasebna cjelina Arhiv grkokatoličkog Dalmatinskog vikarijata (Dalje: ADV). Ovaj arhiv nalazio se u kancelariji Dalmatinskog vikarijata u Kričkama sve do 1942. godine kada je iz sigurnosnih razloga prenešen u Križevce gdje je ostao sačuvan do danas. ADV u sebi sadrži i spise župe Kričke jer je uprava župe bila usko povezana sa službom vikara. Arhiv Dalmatinskog vikarijata započinje 1832. godine a zadnji spisi datirani su s 1942. godinom. Na temelju sačuvanih spisa možemo pratiti život Dalmatinskog vikarijata kroz 110 godina.Unutar ADV nalaze se kao zasebne cjeline iznimno opširan Arhiv župe Vrlika, manji Arhiv župe Baljci i skromni Arhiv grkokatoličkog vojnog dušobrižništva u Zadru. Prije ovogodišnje obrade ADV-a zadnji je na fondu radio dr. Janko Šimrak koji je 27. veljače 1945. u manjoj mjeri uredio Arhiv župa Baljci i Vrlika. Osim spisa vezanih za funkcioniranje grkokatoličkih župa u Dalmaciji u ADV se nalaze i mnogobrojne biskupske okružnice. Osobito je važno istaknuti kako ADV sadrži i veoma veliki broj dokumenata vezanih za društveni život u Drniškom kraju, posebice se to odnosi na spise Drniške općine, oglase kotarske vlasti iz Knina, kao i uredbe i proglase Kraljevskog namjesništva za Dalmaciju iz Zadra. Ima i raznih drugih crkvenih i školskih dokumenata.1 Dokumenata je toliko da bi se na temelju arhivske građe ADV-a mogao u potpunosti opisati društveni život Drniša i okolice u 19. stoljeću. Posebice valja skrenuti pozornost da se u Arhivu Dalmatinskog vikarijata nalaze i službeni časopisi "Pokrajinski list za kraljevinu Dalmaciju" u kojima su objavljene sve važne društvene odluke onog vremena. Iz spisa se doznaju i podaci o dokumentima koji su zagubljeni tijekom prošlosti.2

Nakon jednogodišnje obrade Arhiva Dalmatinskog vikarijata, koji je proveden tijekom 2020. godine, za čitatelje Žumberačkog krijesa izdvojili smo najzanimljivije dijelove koji će pomoći u razumijevanju svakodnevnog života grkokatoličke zajednice u Dalmaciji.

U Arhivu križevačke eparhije pohranjen je kao zasebna cjelina i

Arhiv Dalmatinskog vikarijata

Don umjesto velečasni

U arhivskim spisima grkokatolički svećenici u Dalmaciji redovito se potpisuju sa "don". Taj običaj prisutan je već od osnivanja samih grkokatoličkih dalmatinskih župa u tridesetim godinama 19. stoljeća. U Arhivu nalazimo dokument iz 1849. u kojem se tadašnji kričanski župnik potpisuje:

"don Giorgio Smiciklas – parroco Kriske".3 Taj običaj nastavio se i kasnije kada se na isti način potpisuju dalmatinski grkokatolički župnici: don Marco Stanic,4 don Janko Popović,5, don Aron Crvenković6 i don Michael Nicolic.7 Običaj potpisivanja s "don" nastavio se sve do prve polovice 20. stoljeća.

Potpis prvog kričanskog župnika don Petra Kričke (ADV 1832.). Svećenik Krička sahranjen je neposredno pokraj ulaza u kričansku crkvu.

Pečat Dalmatinskog vikarijata s natpisom:

SIGL. VICARIATUS EPISCOPALIS GRAECO CATHOLICI DALMATICI

(Arhiv župe Baljci, 1885.)

Grkokatolički svećenici i klerici u Dalmaciji o kojima se malo zna

Detaljnim pregledom ADV-a ustanovljeno je da neki svećenici tijekom prošlosti uopće nisu spominjani u šematizmima Križevačke eparhije kao dušobrižnici u Dalmaciji. U popisu ADV-a navodi se da je prvi sjedinjeni svećenik u Baljcima godine 1833. bio Aleksej Zević, dakle prije Marka Busovića. U spisima iz 1839. spominje se grkokatolički svećenik "administrator parohije Baljke o.Vasilije Trbojević" koji je tu obavljao sakramente.8 Nadalje se 1849. godine spominje grkokatolički župnik Nikola Vujnović "privremeni upravitelj župe Vrlika".9 Tek se u jednom arhivskom spisu spominje baljački župnik Sava Jovanović. Slučaj s Venediktom Vujinovićem nije sasvim jasan jer je on kao dalmatinski pravoslavni bogoslov prešao u Križevačku eparhiju1853. godine. Križevački vladika Smičiklas za njega piše vikaru u Dalmaciju 17.5.1853. da "ja istog Vujinovića u krilo moje Eparhije primam"10No nešto se kasnije s ovim klerikom dogodilo što nam iz spisa nije poznato. Prvi grkokatolički bogoslov rodom iz Dalmacije bio je Luka Vežić koji se školovao 1852. u Beču.11Godine 1894. kao pitomac u Grkokatoličko sjemenište primljen je Ljubimir Novaković iz Vrlike.12

Imena dalmatinskih fratara važnih za uniju u Dalmaciji

Iz starih sačuvanih dokumenta Dalmatinskog vikarijata saznajemo imena nekih franjavaca koji su imali značajnu ulogu među dalmatinskim grkokatolicima u 19. stoljeću. Godine 1851. (dokument ADV br. 171) tadašnji dalmatinski vikar Marko Stanić piše grkokatoličkom biskupu u Križevce pismo u kojem se zalaže za fra Antu Jukića. Ovaj fratar želio je iz Ogorja preći na župu u Drniš jer je drniški gvardijan prešao na višu službu provincijala. Vikar Stanić u pismu kaže za fra Antu slijedeće: "On je preko prije dobro za Uniju u Dalmaciji učinio" i nastavlja kako treba podržati za novog drniškog župnika fra Antu koji je "neumorni promicatelj unije". Vikar Stanić završava pismo križevačkom biskupu molbom da ovaj svom subratu šibenskom biskupu preporuči fra Antu za novu službu. Vrlički župnik Ilija Malić sastavio je 1895. godine "Poviest unije u kratkim crtama u Vrlici".13 U tom dokumentu svećenik Malić kaže da je iz usmene predaje saznao da je uniju u Vrlici započeo fra Andrija Burić. Da je u njegovo vrijeme prvi grkokatolički svećenik Georgije Dulikravić iznenada 1834. otputovao u Križevce i više se nije vratio u Vrliku. Dalje Malić navodi da se grkokatolička liturgija u Vrlici prije izgradnje nove grkokatoličke crkve (od 1834. do 1840.) služila u rimokatoličkoj kapeli koja je "postavljena izvan mjesta u groblju".

Razni nazivi za Dalmatinski vikarijat Križevačke eparhije

Arhivski spisi otkrivaju nam neujednačeni naziv za Dalmatinski vikarijat Križevačke eparhije kao i za grkokatoličkog župnika u Kričkama. Godine 1886. naziva se: "Biskupijski vikarijat Dalmatinski", zatim: "Grkokatolički vikarijat za Dalmaciju", pa dalje: "Namjesništvo Dalmatinsko" i još: "Biskupijski vikarijat za Dalmaciju". Kao što se vidi naslov za vikarijat nije bio ustaljen. Slično je bilo i s nazivom za grkokatoličku župu u Kričkama kao i za grkokatoličkog župnika.

U dokumentu br. 53/1912 Porezni ured iz Drniša šalje dopis na "Nadarje parohijalne Grčko sjedinjene crkve Blažene Djevice Marije od Ružarija – Kričke".Šibenski biskup dalmatinskog grkokatoličkog vikara oslovljava: "vicario vescovile greco-cattolico".14 U jednom dopisu iz 1877. pismo je upućeno: "mnogo poštovanom župniku sjedinjenom - Kričke"15Sam župnik iz Kričaka koje ponekad naziva i Kriške piše: "iz župe katoličke-istočnog obreda".16 No i u samim potpisima grkokatoličkih župnika ponekad nalazimo različita imena tako se primjerice vikar Miloš Nikolić često potpisivao kao Mihajlo a ponekad i kao don Miho ili don Mijo.17 Isto se i župnik iz Baljaka o.Mile Golubić često potpisivao kao don Mihajlo.

Dugogodišnji dalmatinski vikar don Miloš Nikolić

U terminima s grkokatolicima u Dalmaciji nalazimo zaista zanimljive primjere u Arhivu. Tako u spisu br. 80/1889 koji je iz bolnice u Šibeniku poslao tamošnji bolnički dušebrižnik, a u kojem javlja smrt Ike Kunac isti navodi da je ona "grčko-zapadne vjeroispovjedi". Zaista zanimljiv termin. Župnik iz Gradca za Pavla Lalića navodi u spisu br.190/1883 da je isti "obreda grčko-sjedinjenog".

Crna škrinja sa biskupskim stvarima u crkvi u Kričkama

Crkva u Kričkama posvećena Pokrovu presvete Bogorodice bila je opremljena inventarom kao katedrala. To potvrđuje nevjerojatan Imovnik inventara iz 1887. godine (bez urudžbenog broja). U tom najdetaljnijem Imovniku koji je do sada uopće sačuvan u Križevačkoj eparhiji točno se navodi koje je predmete tko i kada darovao kričanskoj crkvi. Saznaje se da je većinu dragocjenih predmeta za kričansku crkvu kupila državna vlast tj. Kraljevsko namjesništvo za Dalmaciju iz Zadra. Najviše je predmeta donacijama Kraljevskog namjesništva Dalmatinskog kupljeno 22. 5. 1858., zatim se opet kupovalo 6. 5. 1870., pa 28. 9. 1876. godine, nadalje 26. 1. 1879. i još 15. 9. 1880. godine. No osim državnih vlasti crkvu su darivali i mnogobrojni bogati građani. U Imovniku stoji kako je 1873. godine "velemožni gospodin Gustav Obersteiner - Berg director iz Siverića" obilno darovao kričansku crkvu.

Skica/crtež crkvenih odjela iz Kričanske crkve iz 1883. godine (Arhiv Dalmatinskog vikarijata br. 137/1883) Na slici se vidi stari bizantski stil epitrahila izrađen u jednom komadu.

Crtež velikog svijećnjaka iz Kričanske crkve

(Arhiv Dalmatinskog vikarijata, 1883.)

Nadalje se spominje kao donator Baron Rodii – namjesnik za Dalmaciju koji je crkvi darovao vrijedni kalež i pripadajući komplet za služenje liturgije. Crkvu je 1881. darovala i "gospođa Antonija Nikolić". Predmete za crkvu su naručivali u Beču a crkvene knjige u Lavovu.18 Iz ovog imovnika saznaje se da je ikonu Presvete Bogorodice koja je bila nadaleko poznata u drniškom kraju, a nalazila se u crkvi obložena svilom, darovala još 1838. godine Paškvalina Forlani iz Drniša, supruga općinskog tajnika. Ova je obitelj kasnije odselila u Zadar (ADV br.224/1867).Tu je dragocjenu ikonu koju su zvali "Čudotvorna Gospa" 1882. godine dao obnoviti križevački vladika Smičiklas. Godine 1882. nabavljen je dragocjeni stakleni luster iz Beča. Posebno je zanimljiv detalj u Imovniku kričanske crkve o crnoj škrinji u kojoj su se nalazile biskupske stvari. Tu doslovno stoji kako je u crkvi bila "crna drvena škrinja za biskupsku robu" s opaskom "brava ne valja". U toj škrinji se čuvao: biskupski sakos (litugijsko vladičansko odijelo) s opaskom "vrlo star", omofor, nabedreni, i čak biskupski štap. To je veoma zanimljiv podatak jer je vrlo rijetko da se u župnim crkvama čuvaju biskupske stvari. Iz Imovnika se nadalje saznaje da je crkva u Kričkama detaljno obnavljana 1867. godine. A u popisu inventara navode se i predmeti kojima je bio opremljen župni dvor.Zabilježeno je da je 1885. godine krov na župnoj kući u Kričkama popravljao majstor Piero Pupini.

Slučaj pravoslavnog jeromonaha Sofronija Rančića iz Drniša koji prelazi u Križevačku eparhiju

U Arhivu za 1888. godinu nailazimo na veoma zanimljiv dokument koji nam govorio o slučaju sa pravoslavnim parohom iz Drnišajeromonahom Sofronijem Rančićem. Ovaj pravoslavni svećenikkojeg u svom pismu grkokatolički dalmatinski vikar Vladislav Laboš naziva "upraviteljem skizmatičke župe drniške" i "pravim Dalmatincem" postao je grkokatoličkim svećenikom. Rančić je tada bio star 27 godina. Iz pisma vikara Laboša koje je upućeno grkokatoličkom biskupu Iliji Hraniloviću saznaje se da je paroh Rančić veoma miran i pobožan i da je do sada službovao kao učitelj u Rijeci, zatim je bio eparhijski đakon u Zadru, te upravitelj parohije u Trstu. No u to vrijeme na dalmatinskom području podigle su se žestoke političke tenzije između Hrvata i Srba. Mladi drniški paroh Rančić nije želio stati na stranu agresivne srpske politike i dalmatinskih autonomaša već je u Drnišu poticao svoje vjernike na mir i jedinstvo s katolicima. Zbog toga se uskoro našao na meti kako piše: "ovdašnjih fanatičnih Srba i autonomaša".Njegovi su ga vjernici tužili pravoslavnom vladici Kneževiću optužujući ga da nije na njihovoj strani. Vladika Knežević podlijegao je utjecaju politike te je mladom parohu Rančiću odredio da se preseli iz Drniša u manastir Krupu. Uzalud je jeromonah Rančić pozivao vladiku Kneževića da razumije kako je on jedinac i da mora brinuti o svojim roditeljima. Kako je nastao muk, Rančić se obratio grkokatoličkom vikaru a ovaj križevačkom vladici Hraniloviću. Labošu pismu piše kako Rančić "moli parokiju u gornjih stranah". Nakon izvjesnog vremena grkokatolički biskup Hranilović doista je u Križevačku eparhiju primio jeromonaha Sofronija Rančića o čemu je u spisu izvjestio vikara Laboša u Kričke. Biskup Hranilović u svom pismu navodi da je jeromonaha Sofronija Rančića primio "u svezu naše biskupije".19

Grkokatolički svećenici u Dalmaciji nositelji narodne svijesti i čuvari hrvatskog identiteta

Mnogi nam spisi iz Arhiva Dalmatinskog vikarijata otkrivaju pravu političku i društvenu sliku onog vremena. Osobito je važno razdoblje za vrijeme vikara Miloša Nikolića20 koji je bio i politički aktivan. Godine 1886. vikar Nikolić bio je izabran za općinskog vijećnika u Gradskom poglavarstvuDrniša. A unutar gradskog poglavarstva bio je član važnog Općinskog financijskog odbora. Narod ga je volio jer se prije izbora zalagao kod vlasti da se za stanovništvo Kričaka obnovi izvor "Ozren" u Kričanskom polju.21 Osim toga vikar Miloš Nikolić zauzimao se za siromahe i one koji su trpjeli od mjesnih razbojnika.22 Vikar i kričanski župnik se zalaže za prava katolika te se bori protiv "rigidnog srpstva i autonomaša". Vikar piše biskupu u Križevce o napadima na grkokatolike u časopisu "Srbski list" koji izlazi u Zadru.23 I Vrlički župnik Nikola Segedi na sebi svojstven način protivi se autonomaštvu koje se očituje u službenim dokumentima koji su pisani na stranom jeziku te traži da se nadalje dopisi u vrličku župu šalju na hrvatskom jeziku. Vrlički župnik Segedi sarkastično i doslovno piše: "Ne bi li se moglo "naški" pisati"?24 U Baljcima je tamošnji župnik Mile Golubić, rodom iz Žumberka, 1885. godine, u jekunapada na dalmatinske Hrvate poduzeo veoma zanimljiv čin. On je naime počeo pisati pisma na papirima koji u svom vrhu imaju hrvatski grb i natpis: Bog i Hrvati. Taj je važan dokument s datumom 26.10.1885. do danas sačuvan u Arhivu Dalmatinskog vikarijata pod brojem 201/1855.

Pismo s natpisom "BOG I HRVATI" baljačkog župnika don Mile Golubića

(Arhiv Dalmatinskog vikarijata br. 201/1885)

DALAMTINSKI VIKARIJAT MOŽE SE ISPRAVNO RAZUMJETI SAMO KROZ 1895. GODINU

Strašne srpske i autonomaške spletke protiv župnika Ilije Malića i biskupa Julija Drohobeckog u Vrlici 1895.

Križevački biskup Julije Drohobecki učestalo je primao izvješća o teškoj političkoj situaciji za Hrvate i katolike u Dalmaciji u zadnjem desetljeću 19. stoljeća. No biskup Drohobecki, iz spokojnih Križevaca nije niti na kraj pameti imao što se zapravo u Dalmaciji događa. No na svoju žalost uskoro će i na vlastitoj koži osjetiti sve što su mu pisali dalmatinski grkokatolički vikari i župnici. Središte antihrvatskog i antikatoličkog djelovanja na području Dalmatinskog vikarijata bila je Vrlika. Tu je bio politički plan lokalnih Srba i dalmatinskih autonomaša potpuno iskorijeniti grkokatolike. Prvo je ukinuta državna plaća za vrličkog grkokatoličkog župnika Iliju Malića. Zatim se oko crkve Presvete Trojice organizirao stočni sajam, a kasnije deponij za otpad. I konačno lokalna vlast sa načelnikom Kulišićem tražila je da se grkokatolička crkva ukloni. Vrlička vlast djelovala je veoma lukavo, posebice načelnik Kulišić, njegov suradnik Škarić i žandarmerija. Prvo su tražili da iz grkokatoličkog dvora iseli najmoprimac od kojeg se je donekle uzdržavala grkokatolička župa. Na taj su način svakako željeli oslabiti materijalnu poziciju don Ilije Malića. Kasnije su vrličke vlasti sasvim otvoreno optuživali don Iliju Malića da buni narod protiv austrijske vlasti i da je hrvatski nacionalistički orijentiran jer javno tvrdi da "se za srpstvo u vrličkoj krajini do 1880. nije niti znalo". No ni Malić, rođeni Žumberčan, nije ostao dužan vrličkim autonomašima. On je dokazao da su Kulišić i Škarić lažirali izborete da su na nelegalan način izabrani u Gradsko poglavarstvo Vrlike i to manjinskim glasovima. Autonomaši su nakon takvih optužbijoš upornije tražili da se don Malića hitno ukloni iz Vrlike. U takvim okolnostima svoj je dolazak u Vrliku najavio 1895. politički utjecajni križevački biskup Julije Drohobecki, koji je štitio svog svećenika i interese Katoličke crkve u Dalmaciji. Već sama najava biskupovog dolaska izazvala je bijes lokalne prosrpske autonomaške vlasti. U to vrijeme don Malić imao je u Vrlici podršku svog subrata fra Ivana Barbića i njegovih vjernika25.Iz jednog spisa (ADV god. 1895.) vidi se da su žandari prisluškivali don Malića i fra Ivana. Ispred rimokatoličke crkve žandari su zaprijetili Maliću da će biti "aretiran" bude li narodu i dalje govorio protiv lokalne vlasti. Vlasti iz Vrlike pokušavali su na svaki način spriječiti dolazak biskupa pa i prijetnjama smrću.26

Jedina sačuvana fotografija arhijerejske liturgije u Dalmatinskom vikarijatu. Križevački vladika Julije Drohobecki u procesiji isped crkve u Kričkama. Na slici uz vladiku desno vikar Miloš Nikolić, lijevo o. Aleksandar Abodić, ispred njega (s bradom) baljački župnik o.Nikodim Jovanović, naprijed desno o. Ilija Radić u đakonskoj dalmatici iza njega o. Ćiril Drohobecki lijevo nepoznati svećenik.

Biskup im je poručio: "neće me nikakav terorizam zapriječiti" u namjeri da dođe u Dalamciju. I vikar iz Kričaka se uključio u biskupov dolazak te je poslana u Križevce predstavka podrške vjernika iz Kričaka koji pozivaju biskupa u Dalmaciju potpisujući poziv: "vjerni grkokatolici Dalmacije" (pismo od 28.5.1895.).Križevački vladika Julije Drohobecki unatoč teškoj situacijistigao je u Vrliku i tu se na zaprepaštenje vlasti nastanio. Iz pisma kojeg je iz Vrlike uputio na određene adrese biskup kaže: "U Vrlici me dočekalo mnoštvo katoličkog naroda, ali nitko iz gradskog poglavarstva. Sa strane šizmatičkog srbskog gradonačelnika ignorira se biskup". Zbog ozbiljnog sigurnosnog stanja biskup je dobio i oružanu pratnju. O tome biskup kaže u pismu od 18.9.1895. kada piše vlastima u Zadar: "Ne treba oružnika da me od mojih vjernika brane, kao ni od braće latinskog obreda, ali treba da me štite od braće shizmatičkih Srba". On nadalje smatra krivcem za teško političko stanje pravoslavnog šibenskog vladiku Nikodima Milaša koji potiče svećenike i narod protiv Katoličke crkve i napose grkokatolika. Biskup navodi u svojim pismima (sva su sačuvana u Arhivu Dalmatinskog vikarijata) da Namjesništvo tj. vlast iz Zadra "potiče vjerski rat u Dalmaciji stavljajući se na stranu neprijatelja katoličkog hrvatstva" i dalje kaže: "Nu ja kao crkveni poglavar ne mogu i neću dopustiti da bi ta žalosna politika haračila na mojih oltarih". On kaže na zahtjev vlasti da svoje svećenike "neću odazvati". Biskup Drohobecki posebno štiti vrličkog župnika Iliju Malića i baljačkog Nikodima Jovanovića koji su trnu oku srpske-autonomaške vlasti u Dalmaciji. Ovu dvojicu grkokatoličkih svećenika vlast naziva "nemirnim elementma".27 Biskup odgovara vlastima u Zadru na zahtjev da smijeni svećenike: "ja se za moralnu pouku vašeg Namjesništva liepo zahvaljujem, jer ju ne potrebujem".

No biskup Drohobecki tek će se susresti sa svim zlom u Vrlici. Kada su autonomaši vidjeli da se s dolaskom biskupa u Vrliku situacija po njih pogoršala pokušali su lažnim optužbama narušiti moralni autoritet biskupa. O cijeloj opakoj operaciji koju je proveo načelnik Kulišić sa žandarima sačuvana je dokumentacija i iskazi svjedoka. Iz zapisnika sa saslušanja kojeg je pred svjedocima slučaja sastavio Aleksandar Abodić saznaje se da je vrlički žandar Franc Sketl vrbovao Antu Bastovanja (sin Bože) iz Kukara. Isti Ante svjedočio je kako ga je žandar Franc Sketl odveo u vrličku kasarnu 23. 9. 1895. U razgovoru je žandar istom Anti kazao slijedeću rečenicu: "meni je rečeno da ste čuli da je biskup htio jednu ženu silovati". Na to je Ante odgovorio: "po duši mojoj nije i ne znam". Na to mu je žandar Franc rekao: "bilo bi vam plaćeno kad bi to znali". Taj se razgovor vodio pred oružnikom Vukovićem. Kada žandarima i načelniku Kulišiću plan o sramoćenju biskupa nije uspio pokušali su prikriti svoje nedjelo. Ispitivani Ante Bastovanja pred svjedocima je potvrdio da ga je žandar Franc Sketl sutradan molio da nikome ništa ne kaže od razgovora: "neka ja šutim i da će mi za to platiti, samo da ne kazujem". Dalje kaže Ante: "ja sam sve rekao biskupu".28Kada je biskup Julije Drohobecki saznao za ovaj podmukli čin vrličkih vlasti i žandara odlučio je prijeći na najviši nivo djelovanja. O svemu je hitno obavijestio kardinala Istočne kongregacije u Rim i nuncijaturu u Beču prikazujući im situaciju u Dalmaciji kao pogibeljnu za Katoličku crkvu. Vlast u Zadru i Vrlici nazvao je biskup "dušmanima Katoličke crkve". Biskup je dalje obavijestio i svoje utjecajne prijatelje na najvišoj razini o podmuklim spletkama dalmatinskih autonomaša i protivnika Katoličke crkve. Reakcija je uslijedila ubrzo. Biskup je u Vrliku kod sebe pozvao radnike te je započeo na zaprepaštenje vlasti popravljati crkvu i odlučio je dokupiti velike komade zamljišta29. Ujedno je odlučio podići novi veliki zvonik kako bi se grkokatolička crkva bolje isticala u gradu. Uzaludno su Kulišić i Škarić uz pomoć žandara u šest navrata pokušavali zaustaviti radove na podizanju novog zvonika grkokatoličke crkve Presvete Trojice. Posljedica borbe između autonomaša načelnika Kulišića i biskupa Drohobeckog bila je ta da je na skromnoj crkvi Presvete Trojice nakon 1895. izgrađen veliki zvonik, crkva detaljno obnovljena, a župniku povećana plaća. Autonomaši su dakle nakon biskupske vizitacije potpuno izgubili svoj utjecaj.

Plan za podizanje velikih kamenih grkokatoličkih križeva u Dalmaciji i pokušaj nove Unije iz 1898. godine

Biskup Julije Drohobecki nakon kanonske vizitacije dalmatinskih župa odlučio je naručiti tri velika kamena križa koja "će se na zgodnih mjestih postaviti".Ta je odluka donesena nakon sastanka biskupa sa svećenicima Dalmatinskog vikarijata koji je održan 6. listopada 1895. u Kričkama. Na tom su sastanku bili prisutni: vladika Julije Drohobecki, vikar Vladislav Laboš, župnik vrlički Ilija Malić, župnik baljački Nikodim Jovanović i bilježnik Križevačke eparhije o.Aleksandar Abodić. Nakon odluke napravljen je nacrt križeva (sačuvan u Arhivu) ali koliko je poznato ti veliki kameni križevi nikada nisu postavljeni u Dalmaciji.

Sačuvan je nacrt za velike kamene križeve koje je trebalo postaviti u

Kričkama, Vrlici i Baljcima

U spisima ADV-a za 1898. godinu čitamo kako se te godine radilo na pokušaju sklapanja nove unije sa pravoslavnim vjernicima iz sela Kanjani i Kadina glavica. Ovi su vjernici bili nezadovoljni svojim pravoslavnim svećenikom pa su se preko Aćima Vrankovića pokušali sjediniti s Katoličkom crkvom. Prema izvješću biskupskog vikara Laboša radilo se o ukupno 80 obitelji koje su trebale prijeći u Križevačku eparhiju. Iz daljnjih spisa ne saznaje se zašto ova unija u Kanjanima i Kadinoj glavici nije provedena.

Iseljavanje mladih vjernika iz Dalmatinskog vikarijata u Slavoniju u 19. stoljeću

Prva iseljavanja iz vikarijata zapčela su 1855. godine. Župnik baljački piše: "od ovih parakianah mnogi odseliše u Tursku (Bosnu), Horvatsku i Slavoniju".30 Iz pregleda arhivskog gradiva jasno se može zaključiti da je značajan broj mladića s područja Dalmatinskog vikarijata u 80-tim godinama 19. stoljeća odselio u Slavoniju. U arhivskom spisu br.96/1879. spominje se grkokatolik Pero Lalić iz Baljaka koji je odselio u slavonsko mjesto Komletince. Nadalje se u spisu br.207/1879. spominje mladić Jovan Pačin (odgojen kod Marka Bibića iz Baljaka) koji radi kod "gospodara Červiza" u mjestu Uštica kod Jasenovca. On od svoje baljačke župe moli krsni list jer se želi vjenčati s Jagom Vidaković iz Uštice. Nadalje se u spisu br.28/1887iz župe Babina Greda (u Slavoniji) moli potvrda za Iliju Milakovića iz Moseča. Ilija Milaković odselio se iz Dalmacije i živio je tada u selu Kruševica u Slavoniji. Prema dopisu br. 63/1883. u Đakovu je živio Marko Milaković iz Moseča star 24 godinekoji od svoje grkokatoličke župe u Dalmaciji traži dozvolu za sklapanje ženidbe.I biskup u Križevcima primio je u službu na svom imanju "u ratarnicu" mladića Stevu Vranjkovića iz Drniša.31

U jednom spisu nailazimo na veoma zanimljive podatke. Naime 1895. godine u slavonskom mjestu Babina Greda nalazili su se dječaci iz Dalmatinskog vikarijata i to: Stevo Vranković (10 g.), Aleksa Krička (11 g.), Ilija Galić (10 g.), Niko Kunac (9 g.), Petar Krička (8 g.), i s njima Jakov Milaković. Ti su dječaci vjerojatno pomagali na poljima u Babinoj Gredi. Njima je župnik kričanski 8.10. 1895. poslao potvrdu za tamošnji župni ured. Vjerojatno zbog Prve pričesti.

Tradicija seljenja vjernika iz Dalmacije u Slavoniju nastavila se i u 20. stoljeću. U jednom dokumentu od 2.7.1908. godine traži se od Dalmatinskog vikarijata potvrda za Marka Obradovića koji živi u Vukovaru.

Originalni pečat župe Preobraženja Gospodnjeg – Baljci. Pečat je na ćiriličnom pismu, a piše: PAROHIJA GRKOKATOLIČKA BALJAČKA

Važne ovlasti dalmatinskog vikara

Ovlasti biskupskog vikara u Dalmaciji bile su značajne. On je vodio brigu oko plaća za svećenike, a preko vikara su dostavljane svećenstvu i misne intencije.32 Naime plaću je u Dalmaciji u 19. stoljeću isplaćivala Država (Kraljevsko namjesništvo za Dalmaciju iz Zadra) a ne Križevačka biskupija. I vlasništvo crkvenih objekata bilo je državno tj. vlasništvo državne Vjerske zaklade, a ne biskupije. Zato je grkokatolička biskupija i imenovala vikara u Dalmaciji da može administrativno voditi s državnim vlastimaskrb oko uzdržavanja klera i održavanja zgrada. U 19. stoljeću Kraljevsko namjesništvo u Dalmaciji osiguravalo je plaću za sve dalmatinske grkokatoličke svećenike. Iz dokumenta br. 280/1888 saznajemo da je država osiguravala plaću za četiri grkokatolička svećenika. Plaću je imao pravo primiti župnik u Kričkama i njegov duhovni pomoćnik (kapelan), zatim župnik u Baljcima i župnik u Vrlici. Osim ovih ovlasti veoma je zanimljivo da je dalmatinski vikar imao i pravo imenovanja crkvenih kantora, što je inače pripadalo na biskupa.33 Nadalje je vikar uređivao sve oko slanja svećeničkih kandidata iz Dalmacije u Grkokatoličko sjemenište.34 Posebno je zanimljiv slučaj iz 1851. godine kada je vikar vodio istragu oko tužbe Baljčana protiv svog župnika Arona Crvenkovića.35U jednom spisu (ADV br. 115/1868) križevački biskup dao je vikaru ovlasti koje inače pripadaju na biskupa, naime nakon obnove crkve vikar je dobio ovlast blagosloviti oltar kričanske crkve, postaviti antimins i izvana posvetiti crkvu.

Vikar obznanjuje oglase grkokatoličkim vojnicima u Drniškom kraju

Grkokatolički vikar u Dalmaciji imao je među ostalim dužnost proglašavati službene proglase vojnicima36. Takvih je slučajeva bilo mnogo. Mladići iz župa u grkokatoličkom Dalmatinskom vikarijatu redovito su služili kao dobri vojnici.37 U spisu br. 7/1878. spominje se vojnik Jovan Kunac. Zatim se 1884. spominje vojnik Gjuro Pudjaš iz Baljaka. Na groblju pokraj grkokatoličke crkve u Kričkama sahranjen je nakon smrti 30. ožujka 1879. vojnik Spiro Vranjković, star 30 godina.38Sačuvan je dokument/dopisnica iz 1915. godine u kojem se saznaje da je grkokatolički vojnik Nikola Vežić ranjen u bitci 20.7.1915. i da se nalazi u vojnoj bolnici u Beču. Taj isti Nikola Vežić moli vikara u Kričkama da mu u Beč pošalje odijelo jer se nema u čemu vratiti u Dalmaciju. Kasnije se ovaj vojnik odužio dalmatinskom vikaru i redovito mu svake godine čestitao imendan.

Podaci iz Grkokatoličkog vojnog dušobrižništva u Zadru

Dokumenti vojne dušobrižnike nazivaju Caplan G.(raeci) R.(itus) U.(unitorum). U arhivskim spisima koji započinju s godinom 1828. vezanim za vojnu grkokatoličku kapelaniju u Zadru nalazimo veoma zanimljiv popis grkokatoličkih vojnika koji su se nalazili u pojedinim dalmatinskim gradovima. U dokumentu iz 1865. sačuvana je detaljna Inventarna lista grkokatoličke kapelanije u Zadru. Dokumenti su uglavnom na njemačkom jeziku.

Sadnja voćaka i biljaka oko grkokatoličkih crkava 1896.

U zadnjim godinama 19. stoljeća u Dalmatinskom vikarijatu pokrenuta je sadnja voćaka i drugih

stabala oko grkokatoličkih crkava. Spis Arhiva br. 29/1896 daje nam detaljan opis tog postupka. Općinski šumar Nikola Vežić, ugledni grkokatolik, posadio je u Baljcima 16. ožujka 1896. uz crkvuPreobraženja Gospodnjeg " 4 čempresa, 4 bora, 16 voćaka, u dvorištu tj. avliji 13 voćaka, i još 25 stabala zasadio je u vrtu". U Kričkama je oko crkve Pokrova presvete Bogorodice dne 28. ožujka 1896. isti šumar Vežić posadio oko crkve "u grobištu" i vrtu: "13 velikih badema, 8 topola, 7 čempresa, 13 smokava, 33 akacije, 2 platane, 2 crna bora, 20 malih badema, 10 egipatskih akacija i 360 biljaka za živu ogradu. Usto je iskrčio vinograd". Prema sačuvanom računu sve biljke koje su zasađene oko crkava u Baljcima i Kričkama kupljene su u rasadniku tj. "vrtu Grofa Fanfogne" u Trogiru.

U Arhivu Dalmatinskog vikarijata sačuvana je putovnica

dalmatinskog vikara o. Ilije Garapića

Zanimljivosti iz Vrlike

Arhiv Dalmatinskog vikarijata donosi nam i neke do sada nepoznate zanimljivosti iz grkokatoličke župe Presvete Trojice kao i o društvenom životu u Vrlici. Ovaj je arhiv veoma bogat i kronološki možemo poredati ove zanimljivosti.

Izvorni izgled vrličke grkokatoličke crkve prije podizanja novog zvonika

(Arhiv Križevačke eparhije br. 115, god. 1843.)

Za povijest vrličke grkokatoličke župe veoma je važan prvi poimenični popis vrličkih grkokatolika iz 1833. godine.39 Sličan je popis od 25. lipnja 1842. kojeg je sastavio administrator župe don Đuro Smičiklas.40 U spisima nalazimo dokument pravoslavnog igumana Jeroteja Kovačevića iz manastira Dragović pisan na hrvatskom jeziku i latinici upućen "častnom Gospodinu Paroku uniatskom u Verliki".41 Za povijest mjesta Vrlike jedinstven je dokument iz 1850. godine u kojem se obznanjuje proglas o hajducima.42Vrlički župnik don Andrija Segedi u jedinstvenom pismu od 25. srpnja 1853. opisuje kako su grkokatolički svećenici dolazili s kontinenta u Vrliku.43 On piše da je iz Bačke došao u Trst pa odatle parobrodom u Zadar gdje ga je dočekao grkokatolički vojni kapelan Tomo Vidović. Zatim se uputio u Šibenik pa u Kričke gdje je sa suprugom odsjeo kod vikara. Iz Kričaka je sam na konju pošao u Vrliku, tamo iznajmio kočiju te se vratio u Kričke po suprugu i stvari koje su zatim dovezli u Vrliku. To je jedinstven opis puta. On u pismu navodi svoje divljenje kada je "prvi put ugledao more". No nakon dolaska u Vrliku svećenik Andrija Laboš zapisao je kako zbog činjenice što župa nema gotovo nikakve zemlje: "ovde nam strašna budućnost u oči gleda".Dne 24. 4. 1861. grkokatolički svećenik Miloš Nikolić primio je ovlast od splitskog biskupa podjeljivati sakramente u vrličkoj rimokatoličkoj crkvi. 44Vrlički župnik Miloš Latković po svemu sudeći uređivao je na Veliki Petak u crkvi Božji grob jer u pismu (Arhiv župe Vrlika br.19/1868) moli staklene kuglice za "Grobek Božji". Takve je staklene i u bojama kuglice don Miloš vidio u

Mladi vrlički župnik don Miloš Latković sa svojom lijepom suprugom

crkvi na Gornjem Gradu u Zagrebu, a "toga tu u Dalmaciji nema". Grkokatolički vrlički župnik Janko Popović bio je 1876. "mjesni školski nadzornik u Vrlici".45

Godine 1877. bila je popravljana crkva u Vrlici, a popravljao ju je "majstor Marinko iz Sinja". Prilikom obnove rimokatolički župnik iz Vrlike o. Capić molio je grkokatoličkog župnika da bi se latinski oltar premjestio na drugo mjesto jer mu vjetar puše kada služi misu. Naime, u vrličkoj grkokatoličkoj crkvi bio je oltar za latinsku službu koji je stajao na pokrajnjem zidu kod ulaznih vrata u crkvu.

Ugledna obitelj vrličkih grkokatolika Gjukića koja se preselila u Zagreb

Bor obitelji Gjukić bogato ukrašen iz 1939. godine svjedoči o uglednoj građanskoj obitelji

Godine 1887. uvelike se raspravljalo o podstanaru u grkokatoličkoj vrličkoj župnoj kući. Naime od starine je vrlički gkt. župnik zbog malih prihoda iznajmljivao jedan dio župne kuće. No državna vlast odlučila je drugačje i tražila je da stanar napusti kuću što je u konačnici i učinjeno.

Godine 1888. iz spisa br. 284, dade se zaključiti da je crkva u Vrlici bila oštećena jer se navodi kako bi ju trebalo "sapeti sa željeznim sponama". Crkvu je uvelike ugrožavala i voda. Državne su vlasti iste godine predlagale da se izgradi na kilometar dalje od sadašnjeg mjesta nova grkokatolička crkva. No ni župnik ni vjernici to nisu prihvatili. U spisu se spominje i žalba župe jer je načelnik Kuliš sagradio u blizini crkve sušu. Od župnika "popa Petra Stanića" (spis br.1/1888) saznaje se da je u Vrlici bio veliki snijeg te godine. On piše vikaru u Kričke: "snijega do vrata-drva malo, ide dobro".

Pečat župe Presvete Trojice – Vrlika. Pečat je na latinskom jeziku

Godine 1889, u spisu br. 55/1889., vrlički grkokatolički župnik pozivajući vikara na proslavu Presvete Trojice navodi u svom pismu kako na taj dan na svečanost dolazi "2000 duša braće latinskog obreda". Osim toga spominju se i velike procesije u kojima vjerni narod Vrlike rado sudjeluje. Po svemu sudeći jedan dio grkokatolika u Vrlici već je devedesetih godina 19. stoljeća potpuno prihvatio latinski obred. To potvrđuje "Popis duša grko-kat. Župe u Vrlici" u kojem u opaskama za obitelji Paspalj i Šmanja stoji kako: "drže latinski obred".46Godine 1896. vrlički župnik Ilija Malić doveo je 7. srpnja 1896. u Vrliku iz Splita slikara koji je trebao oslikati crkvu iznutra (Dokument ADV br. 55/1896.). Taj je slikar bio na dobrom glasu jer je prethodno oslikao crkvu u Sarajevu. Arhiv čuva veoma zanimljiv slučaj tj. brakorazvodnu parnicu Josipa Gjukića i njegove žene Vice r. Radovniković iz 1899. Taj se spor vodio nekoliko godina među ostalim i na građanskom sudu u Splitu. Konačna presuda u ovom zanimljivom predmetu dostavljena je grkokatoličkom župnom uredu u Vrlici. Župnik Malić ostavio je iza sebe zapise u kojima čitamo istinu o teškom političkom stanju u Vrlici nakon stvaranja SHS. On kaže da ima u Vrlici u lokalnoj vlasti takvih koji "na hrvatstvo gledaju kao na otrovnu biljku koju valja išćupati".47 Malić je zbog svog hrvatstva bio izložen strašnom pritisku baš kao i mjesni rimokatolički župnik Mendjušić na kojeg su politički Jugoslaveni u listopadu 1919. godine bacili bombu (spisi za 1920. godinu).

Nekadašnji grkokatolički župni dvor u Vrlici

Zanimljivosti iz Baljaka

Situacija u Baljcima oduvijek je bila posebna i nestabilna u svakom smislu riječi. Ukratkou Baljcima se uvijek nešto "kuhalo". Udaljenost od glavne prometnice i oskudica učinili su svoje48. Na temelju arhiva kronološki možemo pratiti neke zanimljivosti iz župe. Zanimljivo je da se mjesto gdje je sagrađena crkva Preobraženja Gospodnjeg zove Podić. Jedan dokument iz 1846. otvara pitanje je li don Aron Crvenković baljački župnik bio i učitelj, jer u spisu br. 52/1846 on šalje popis školske djece rimskog i grčkog obreda. Aron Crvenković živio je do smrti "ovdi u Baljkah u jednoj seljačkoj kući".49 Vjernici su u Baljcima učestalo znali prelaziti iz jedne u drugu crkvu. Grkokatolici u pravoslavnu, a pravoslavni u grkokatoličku. Iako je unija sklopljena u tridesetim godinama 19. stoljeća ona se i dalje na svoj način odvijala. Iz spisa br.26/1878. čitamo da je vjernica Ružica Mudrić iz Baljaka prešla 1878. godine iz pravoslavne u grkokatoličku crkvu. Zanimljiv je slučaj s baljačkim grkokatolikom Glišom Mudrićem iz 1849. godine. Kako svjedoči kričanski kapelan Dionizije Šooš pokojnog Mudrića su potajice sahranili 21.4.1849. kako se ne bi zamjerili grkokatoličkom svećeniku. U tom spisu vezanom za slučaj Mudrić posebno je zanimljiv naziv za pravoslavnog svećenika Stojana Mirkovića. On se naziva "dominus – fratar parochie N.U. (o.p. NE UJEDINJENE). Dakle i pravoslavni svećenik je za Baljčane fratar. Grkokatolički svećenik Aron Crvenković žalio se na paroha Mirkovića da je ovaj u vinogradu Bane Klisurića u Baljcima govorio ljudima kako on može "katolike ispovijedati, krstiti i mrtve provoditi (Arhiv br. 47/1849). Stanje sa crkvenim zgradama u Baljcima bilo je teško pa je 1881. godine predloženo da župna kuća postane žandarska stanica. Te je godine bura u Baljcima oštetila crkvu a jedan je prozor potpuno izbila. Plan je bio još od 1877. žandarsku stanicu iz Gradca preseliti u Baljke. Godine 1885. čitamo u spisu br. 22/1885 kako je crkvu i župnu kuću u Baljcima popravljao majstor Ivan Kurtović iz Drniša. Iste godine vikar je posjetio Baljke i ustanovio da se štala potpuno srušila. Oko crkve bila je kamena ograda sa željeznim vratima.

Godine 1887. (spis br 29/1887) župnik je dao crkvenu zemlju i vinograd u najam, ali je uskoro zatražio nazad iznajmljeno. U tom smislu vikaru je biskupijski ordinarijat naložio neka se "zemlja i vinogradi obdelavaju". Sačuvani su brojevi župnih katastarskih čestica u Baljcima: 238,219,230,590,591 i 621 (Porezni kotar Drniš, uložak br.122/ posjedovni list 9a/ uložak porezne općine Kričke br.275), vidi u: ADV 1885.

Zagonetan je lik grkokatoličkog svećenika Save Jovanovića koji je nakon imenovanja baljačkim župnikom kupio stvari za župni stan, ali je ubrzo napustio ovdašnju župu i odselio iz Baljaka nakon svega nekoliko tjedana. O njemu nemamo nikakvih podataka osim jednog spisa. Nakon njega dolazi u Baljke prezimenjak Nikodim Jovanović.

Grkokatolički baljački župnik s revolverom

Zanimljiv je slučaj između baljačkog grkokatoličkog župnika Nikodima Hadži Jovanovića, gradačkog rimokatoličkog župnika fra Marka 50Čačića zvanog "Delija" i pravoslavnog paroha Vladimira Vukovića iz 1896. godine.51 Naime iako su sva trojica bili susjedi i često se međusobno družili Nikodim Jovanović je u jednom trenutku strašno zamjerio fra Marku i o. Vukoviću što su se u Baljcima smijali na njegov račun i komentirali kako bi oni "međusobno podijelili baljačke unijate", a grkokatoličkoj crkvi uklonili tornjeve i pretvorili je u školu. Svećenik Jovanović toliko se nakon tog događaja ražestio na fra Marka i pravoslavnog paroha Vukovića da je prijetio veliki fizički sukob koji po svemu sudeći Jovanoviću ni odprije nije bio stran. Fra Marko se uplašio Jovanovića te u strahu piše vladici u Križevce da je Jovanović potpuno "pobisnio" i "pravo me strah tog nemilog komšije" koji je oboružan i često zna druge "za prsa hvatati", a uvijek je u društvu desetorice. Jovanović je zbog svega napravio pravi skandal na sajmu kod sv. Petke u selu Kanjani gdje je došao u pratnji nekolicine kršnih Baljčana. Preko svog vjernog pratitelja zvonara Jošića fra Marku je poručio "kako mu neće uteć ni da se u oblake sakrije" i da je uzalud što fratar ima podršku baljačke "nesajedinjene sirotinje", te da neće preći preko "fratrovog čakulanja". Jovanović je dočekao priliku na kanjanskom sajmu. U Kanjanima, gdje se održavao sajam,je naime služio kao paroh "protojerej Jakov" otac baljačkog pravoslavnog paroha Vladimira Vukovća koji je uvrijedio grkokatoličkog popa Jovanovića. Prema kasnijem sudskom sporu grkokatolički baljački župnik Nikodim Jovanović došao je u Kanjane na sajam (sv. Petke) 26. listopada 1896. ujutro i to "u kabanici s revolverom". Jovanovića je u svemu slijedio zvonar Ignajt Jošić i neki drugi unijati iz Baljaka. U sudskom izvještaju se kaže da je sve bilo u miru do poslije podne kada je"proradilo vino". Tada oboružani grkokatolički baljački župnik Nikodim Jovanović"udri da psuje fratre i izaziva Srbe".52 Unatoč pozivima žandara da stane Jovanović na deset molbi nije prestajao, pa su ga žandari uhapsili i na jedvite jade odveli sa sajma.Kasnije se Jovanović ispričavao da to nije učinio ali su mnogobrojni svjedoci ipak potvrdili navode iz optužnice te je po završetku sudskog spora baljački župnik ipak morao platiti globu. No baljački župnik Nikodim Jovanović i u drugim situacijama teško se mirio sa nekim "rišćanima" kako je nazivao pravoslavne vjernike. Njemu je opet prijetila sudska tužba jer je navodno u drniškoj krčmi "kod Malivuka" uvrijedio rišćane tj. pravoslavce. Žena od vlasnika krčme je tvrdila da je baljački pop Nikodim "grdio njihovu vjeru". Iz drugih spisa vidi se da je pop Nikodim zbog raznih neugodnosti prozivao pravoslavne Drnišane tj. rišćane posebice "žandara Lukića" i "trgovca Todu Petranovića". U Arhivu Dalmatinskog vikarijata (god. 1896.) je ostala sačuvana originalna putovnica Nikodima Jovanovića u kojoj stoji njegov opis: visok, okruglog lica, plave kose, oči smeđe, iznad lijevog oka razderotina.

Metličani pomažu popu Nikodimu Jovanoviću

Legendarni baljački pop Nikodim Jovanović našao se u velikim neprilikama zbog sukoba sa nekim pravoslavnima, a ponajviše zbog sukoba sa tadašnjim dalmatinskim autonomašima i pravoslavnim šibenskim vladikom Nikodimom Milašom. No baljački pop Nikodim imao je velike simpatije naroda i podršku svog grkokatoličkog biskupa Julija Drohobeckog koji je jako dobro na svojoj koži osjetio bijes dalmatinskih autonomaša. Kada je popu Nikodimu dalmatinska pokrajinska vlast oduzela državljanstvo, prijetilo mu je progonstvo. No ni manje ni više popa Nikodima iz Dalmacije spasili su Slovenci iz Metlike. Zaista neobično. O čemu se radilo? Prema tadašnjem zakonu neka općina u ondašnjoj Austrougarskoj državi morala ga je primiti među svoje građane. Do danas nam je ostao sačuvan dokument Mestne občine Metlika od 29.1.1900. u kojem ista općina o. Nikodima Jovanovića iz Baljaka u Dalmaciji "prima v općinsko zvezo". Odluku metliške općine potvrdila je Zemaljska vlada u Ljubljani čime je stvar za o. Nikodima povoljno završila.53Tako su eto Slovenci iz Metlike spasili od progona jednog grkokatoličkog svećenika iz Dalmacije.

Putovnica baljačkog župnika Nikodima Jovanovića u kojoj stoji njegov osobni opis

(Arhiv dalmatinskog vikarijata god. 1896.)

Baljci i vjerne grkokatoličke obitelji

U spisu br. 21/1897 saznajemo da je župna kuća u Baljcima opet popravljana 1897. a za to vrijeme baljački župnik Nikodim Jovanović stanovao je kod vikara u Kričkama. Kuću je obnavljao poduzetnik Lobaš.Godine 1908. uvelike se govorilo o tome kako će župna kuća biti dana "financima". Iste 1908. učinjena je zamjena zemljišta ispred župne crkve s Ilijom Zrnićem (spis br.90/1908).

Godine 1909. u spisu br. 60/1909. govori se o crkvenom zemljištu koje sada koriste neki Baljčani, a pripada župi. Te godine vikar piše o dosta teškoj vjerskoj situaciji i navodi obitelji Janjić koja je vjerna grkokatoličkoj crkvi iako živi u Planini daleko izvan sela. Spominju se i druge obitelji koje dolaze na bogoslužje među ostalima: Jošić, Bešević i Gegić.

Godine 1918. Ordinarijat Križevačke eparhije dozvolio je da se u župnu kuću u Baljcima smjesti oružnička postaja.54

Tijekom obrade Arhiva Dalmatinskog vikarijata pronađeni su i slijedeći podaci.

Uz crkvu na Baljačkom groblju sahranjeni su tamošnji župnici:

o.Aron Crvenković umro 3.5.1883.

o.Nikodim Jovanović umro 2.2. 1907.

Nažalost sve do danas im nije postavljena nadgrobna ploča.

Važniji događaji u zadnjem desetljeću stalnog boravka svećenika u Dalmaciji – opomena grkokatolicima da ne nose hrvatsku trobojnicu u procesiji

U zadnjem desetljeću prije negoli će rezidencijalni grkokatolički svećenik trajno napustiti Dalmatinski vikarijat u Arhivu nalazimo zanimljive podatke. Vrijeme je tridesetih godina i kraljevine SHS - Jugoslavije. Grkokatoličkom župnom uredu u Kričkama upućen je 18.12.1930. dopis Sreskog načelstva u Kninu (br. 4421/30) u kojem piše: "u dva navrata se u katoličkoj procesiji nosila po jedna hrvatska plemenska zastava" i zatim slijedi: "isticanje i nošenje tih zastava nije dozvoljeno". Dakle župniku Janku Herakoviću tj. grkokatolicima, pa i rimokatolicima u Kričkama, godine 1930. bilo je od vlasti zabranjeno isticati svoju hrvatsku trobojnicu.55S dokumentom od 30.1.1931. Kotarsko načelstvo iz Knina javilo je župnom uredu u Kričkama da je Stana Kašić iz Žitnića "istupila iz srpsko-pravoslavne, a pristupila grko-katoličkoj vjeri". Župnik Janko Heraković poslao je izvješće na Ordinarijat u Križevce u kojem moli da se na grkokatoličku crkvu i župni dvor ugradi "munjovod" jer je 27.12.1930. udario grom u susjednu pravoslavnu crkvu sv. Georgija i potpuno ju uništio u vatri. Svećenik Janko kaže da treba munjovode ugraditi "da se i nama ne dogodi što slično".U župi Vrlika godine 1930. nije bilo stalnog župnika pa je vikar o. Janko Heraković predložio Kćerima milosrđa iz Blata na Korčuli da u Vrlici u grkokatoličkom župnom dvoru otvore oporavilište za djecu. 56 No slijedeće godine 5.2.1931. poslan je Vikarijatu prijedlog "Primorske direkcije pošta i telegrafa" iz Splita da se u vrličkoj župnoj kući otvori pošta.57

Dalmatinski vikar o. Janko Heraković (lijevo) sa prijateljem fratrom u Dalmaciji 1939. godine

Grkokatolički sprovod u Kričkama na groblju pokraj crkve. Sprovod

vodi o. Janko Heraković (1939. god.)

Zanimljivosti iz župe Kričke – ubojstvo sluge i pokop vikara Dionizija Bastašića u Drnišu

Godine 1865., dne 27. studenoga provaljeno je u kričansku crkvu te je tom prilikom ukradeno mnogo voska. Opet je provaljeno 2. veljače 1866. Iste godine (1866.) dogodio se nemili događaj. Prema spisu ADV-a br. 24/1866. trojica mladića izboli su slugu kričanskog župnika Bastašića koji je od krvarenja izdahnuo. Razlog sukoba je bio vino i bezrazložna svađa oko hrane tj. spremanja večere. Tadašnji župnik i vikar Dionizije Bastašić uslijed nemilog događaja preselio se franjevcima u Drniš napisavši biskupu u Križevce da mu je "sluga proboden i ubijen". U franjevačkom samostanu u Drnišu je vikar ostao sve do svoje smrti 23. studenog 1866. U izvješću vrličkog župnika saznaje se da je vikar Bastašić pokopan 24.11.1866. na drniškom groblju kod "sv. Ivana". Nadalje vrlički župnik Miloš Nikolić piše križevačkom vladici neka pošalje u ime eparhije pismo zahvale braći franjevcima fra Mati Mlinaru i Anti Ljubiću koji su sahranili vikara i uz to "podnijeli sav trošak oko ukopa". U grkokatoličkom župnom dvoru u Kričkama otvorena je1866. godine osnovna škola u kojoj je župnik bio ujedno i učitelj (ADV br. 221/1867). U arhivu je sačuvana školska korespodencija kričanske škole, imovnici i popis učenika. Posebno je zanimljivo jedno pismo dalmatinskog vikara i kričanskog župnika iz 1875. godine u kojem je nacrtao kakve zastave želi nabaviti za svoju crkvu.

Veoma zanimljiv spis ADV-a br. 125/1875 u kojem je kričanski župnik nacrtao crkvene zastave za svoju crkvu

Zadužbina župljanina Nikole Vežića

U arhivskim spisima ADV-a sačuvan je Ugovor br.6855od 26.8.1930. notara Mate Aduma po kojem je imućni grkokatolik Nikola Vežić dio svoje ostavštine ostavio Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu. U tom predmetu biskupiju tj. sjemenište je zastupao vikar o. Janko Heraković. Naime pokojni Nikola Vežić oporučno je naveo da svoje nekretnine ostavlja osim Grkokatoličkoj crkvi još supruzi Mandi (iz Šibenka) i don Marku Vežiću - župniku u Zablaću. Nasljednici imovine suglasno su nekretnine (zgradu i zemlju) prodali poduzetniku Mati Čupiću.

Žumberački povjesničar đakon Milko Predović ( u sredini) sa fratrima u Dalmaciji

Zanimljivosti iz vremena dok nema rezidencijalnih župnika u Dalmaciji

Od 1942. godine u Dalmaciji više stalno ne borave grkokatolički župnici ali aktivnost se nastavila. Godine 1943. (6.XII.) Oridinarijat Križevačke eparhije prihvaća prijedlog Drniške općine da se u zgradi kričanskog župnog ureda uspostavi Dječji dom. Veoma je zanimljiv podatak o bogoslovu Lavovske nedbiskupije Konstantinu Davidoviču (AKE br.411 od 19.8.1946.) koji je završio bogoslovske studije u Splitu i trebao je još 1945. godine biti po vladici Janku Šimraku zaređen za svećenika Križevačke eparhije, vjerojatno za Dalmatinski vikarijat. U arhivu Grkokatoličkog sjemeništa pod br.135/1945 od 27.6.1945. nalazi se informacija o bogoslovu Davidoviču. On je naime po odredbi generalnog vikara Dane Šajatovića morao momentalno napustiti Sjemenište u Zagrebu u kojem se nalazio "jer nije naš državljanin i nije jasno da li je i na koji način regulirao svoje odnose prema državnim i vojnim vlastima Demokratske federativne Jugoslavije". U narednim desetljećima nema aktivnijeg rada u Dalmaciji, tek je đakon Milko Predović s tamošnjim franjevcima pokušao na crkvi u Kričkama 70-tih godina postaviti ploču vikaru o. Janku Herakoviću. Franjevci su naime financirali ploču svom prijatelju Herakoviću. Godine 1980. (dekret br.122) upraviteljem dalmatinskih grkokatoličkih župa imenovan je o. Milan Vranešić koji u ime Ordinarijata vodi postupak na sudu u Drnišu za povrat posjeda župne kuće u Kričkama. Godine 1985. u kričanskom župnom dvoru smještena je Mjesna zajednica. Godine 1987. spor oko župnog dvora riješen je povoljno za Križevačku eparhiju. Godine 1988. (14. siječnja) dnevni list Vijesnik piše o crkvi u Kričkama kao o vrijednom povijesnom spomeniku kulture.

Grkokatolička prezimena u Dalmatinskom vikarijatu

Prema crkvenoj administrativnoj dokumentaciji u Arhivu Dalmatinskog vikarijata moguće je popisati sva grkokatolička prezimena po župama odnosno naseljima od 1832. do 1942. godine.

1. KRIČKE isusjedna naselja: DRNIŠ i ŽITNIĆ/ prezimena: Šuša-Vranković, Dereta, Krička, Kunac, Galić, Vukšić, Popac, Vuković, Zrnić, Čakić, Busović, Lunić, Triva, Pavić, Muslia, Subota, Duljina i Lubota.

2. BALJCI i susjedna naselja GRADAC i MIRLOVIĆ/ prezimena: Perlač, Mudrić, Jošić, Pudjaš, Obradović, Davidović, Dobrović, Lalić, Janjić, Bogdan, Bešević, Bibić, Klisurić, Baić, Milaković i Gagić.

3. VRLIKA i susjedna naselja CIVLJANE, KUKAR, PODOSOJE, GARJAK, MAOVICE, KOLJANE, JOŠEVIĆ, OTIŠIĆ, CETINA i KNIN/ prezimena: Krivošija, Buračin, Matković, Savić, Tatar, Begović, Bašković, Škerbo, Paspalj, Smanja, Lajkuša, Gjukić, Vujnović, Petković, Milaković, Dević, Novaković, Bodrožić, Milas, Costar, Tertelja, Petrović, Prinetica, Novoselac, Koić, Rolij, Margetić, Šobat, Kostur, Šarac, Crnogorac i Krasić.

U popisu prezimena dalmatinskih grkokatolika na temelju najstarijih arhivskih spisa ADV-a iz 1832. i 1834., dakle iz vremena sklapanja Unije, treba spomenuti da su u tim prvim godinama crkvenom zajedništvu pristupili i članovi obitelji koji su popisani u naseljima koja se kasnije u župnim dokumentima više ne spominju: PREZIMENA GRKOKATOLIKA IZ UNIJE 1832/1834: Mašić, Cvitić, Mitrović, Pantelić, Malešević, Martić, Raketić, Duglina, Perišić, Todorović, Lončar, Vukašin, Sirovica, Manojlović, Pojević, Lukavac, Bogdanović, Jančević i Lešanović, Grašanin, Kojević. 58

Arhivar

Župa Svete Trojice Vrlika

Ivo Mišur

Dvije godine nakon osnivanja grkokatoličkih župa Baljci i Kričke, 1834. godine, pravoslavni svećenik iz susjedne Vrlike, jeromonah Pahomije Busović, prihvatio je katoličku vjeru zadržavši svoj bizantski obred.Za njim je isto učinilo nekoliko desetaka dotad pravoslavnih Vrličana. Ovo je bio početak grkokatoličke župe Svete Trojice koju je službeno 1834. godine osnovao tadašnji križevački vladika Gabrijel Smičiklas.

Kada se govori o župi Vrlika valja naglasiti da je riječ o širem području općine. Grkokatolika je, osim u samoj Vrlici, bilo i u okolnim selima: Civljani, Kukar, Podosoje, Šušnjar, Garjak, Maovice, Koljane i Otišić. Neka od prezimena grkokatoličkih obitelji su bila Bačković, Begović, Gjukić, Paspalj, Petrović, Škrbić, Šmanja i Vujnović.

Župa Svete Trojice Vrlika je specifična i njezin razvoj se razlikuje od župa Kričke i Baljci. Grkokatoličanstvo se ukorijenilo u Vrlici u trenutku kad su dalmatinski grkokatolici izgubili državnu potporu te je njihova odluka da ostanu sjedinjeni s Katoličkom crkvom ovisila samo o njihovoj čvrstoj volji i iskrenim vjerskim osjećanjima.

Pravoslavno svećenstvo se pojavom grkokatolika osjećalo ugroženima. Podmićivanjem su pokušavali zadržati vjernike u pravoslavlju, a prijetnjama dočekivali novopridošle župnike. Od samih početaka župe župnici su bili u financijskim neprilikama te nisu imali novaca za vlastito preživljavanje.

Unatoč teškom stanju u Vrlici je bilo sve više grkokatolika. Nagli porast broja vjernika nije pratio infrastrukturni razvoj župe. Grkokatolički župnik je dugo bio podstanar, a liturgiju je služio u rimokatoličkoj crkvi sv. Petra na katoličkom groblju. Tek 1844. godine izgrađena je župna crkva Svete Trojice, a župni stan 1852. godine.

Grkokatolički svećenici bili su ugledni i aktivni članovi mjesne zajednice. U kulturnom radu u Vrlici istaknuo se svećenik Nikola Segedi, koji je 1883. osnovao pjevački zbor. Don Petar Stanić je tijekom boravka u Vrlici bio povjerenik Kninskog starinarskog društva te je surađivao s poznatim hrvatskim arheolozima don Franom Bulićem i fra Lujom Marunom. U vrijeme buđenja nacionalne svijesti svi su grkokatolički svećenici zdušno stali uz Hrvatski narodni preporod tako i vrlički župnik don Ilija Malić koji je predvodio prohrvatske demonstracije. Don Đuro Smičiklas, koji je bio vrlički župnik od 1842. do 1846., poslije je postao križevački grkokatolički vladika.

Osnivanjem ove župe došlo je do povezivanja Vrlike sa Žumberkom i Križevcima ne samo na duhovnoj, administrativnoj i ekonomskoj razini već i na ljudskoj. Na službu u dalmatinske župe dolazili su svećenici iz sjeverne Hrvatske. U novoj sredini živjeli su sa svojim obiteljima te dijelili sudbinu stanovnika ovih malih sela. Tamo su im se i djeca rađala te postajala Dalmatincima i Vrličanima. Vrličani su svoje sumještane grkokatoličke vjere zvali injati (što je zapravo iskrivljeni stari naziv za grkokatolike - unijati).

Vrlički injati imali su veze s poznatim hrvatskim književnicima. Otac Jovana Hranilovića,don Nikola Hranilović je prije službe u Kričkama bio župnik u Vrlici od 1846. do 1852. godine. Mihovil Nikolić je pak kršten u Baljkama gdje je tada župnik bio njegov otac don Miloš Nikolić koji je krštenju morao prisustvovati kao roditelj. Zato je svećenik koji je krstio Mihovila Nikolića bio tadašnji vrlički grkokatolički župnik don Ivan Popović. Dinko Šimunović rođen je kao nezakonito dijete sluškinje i posjednika iz Knina. Nakon dvije godine otac je priznao malog Dinka, a svjedoci pri priznavanju su bili Ivan Begović, otac književnika Milana Begovića i Lazar Gjukić, grkokatolik iz Vrlike.

Najpoznatiji Vrličanin svih vremena, književnik Milan Begović ima injatske korijene. Njegov djed, Marko Begović, rođen je kao pravoslavac, ali je prihvatio katoličanstvo. Najprije je bio grkokatolik, ali je vrlo brzo prihvatio rimski obred (u kojem je vjenčan).

Selidbe nisu bile samo sa sjevera prema jugu već i obratno. Ilija Gjukić je bio grkokatolički svećenik iz poznate vrličke obitelji. Podaci o njegovu životu vrlo su oskudni. Rođen je u prvoj polovici 19. stoljeća u Vrlici. Već 1851. nalazi se u sjemeništu u Zagrebu gdje se priprema da postane grkokatolički svećenik. Gjukić je 5.ožujka 1851. zajedno s Andrijom Labošem istupio iz sjemeništa. Obojica su se očito poslije vratila, jer ih poslije u dokumentima nalazimo kao svećenike. Neki su za njihov izlazak okrivljavali tadašnjeg biskupskog namjesnika Bubanovića. Služio je u župama u sjevernoj Hrvatskoj. U turopoljskim Dubrancima bio je kapelan gdje je zajedno sa župnikom Josipom Akšamovićem 1863. godine lijepo uredio crkveni imetak. Od 1877. godine služi u Stojdragi gdje na vlastitu inicijativu djecu podučava čitanju i pisanju. Umro je 1880. godine.Na mjesnom groblju u Stojdragi nalazi se svećenička grobnica u kojoj je pokopan Ilija Gjukić. Sadašnji župnik don Mile Vranešić dao je ugravirati njegovo ime na nadgrobni spomenik.

Križevački vladike koji su posjetili Vrliku bili su Gabrijel Smičiklas 1836. i 1845. te Julije Drohobeczky 1895. godine. Milan Begović je prigodom posjeta vladike Drohobetzkog napisao pjesmu u njegovu čast koja je objavljena u zadarskom Narodnom listu. Milan Begović u pjesmi piše da je biskup zaplakao kad je vidio grkokatoličku crkvu u Vrlici jer je bila u lošem stanju. Drohobeczky je nakon odlaska financirao obnovu te je dao dograditi zvonik umjesto dotadašnje jednostavne preslice. Posve nepoznata epizoda iz kanonskog posjeta je postavljanje spomen ploče na župnoj kući, a o čemu izviještava Narodni list. Ploče nema više te je vjerojatno razbijena nakon uspostave Kraljevine Jugoslavije.

NA SPOMEN

PREVIŠNJEG BORAVKA U OVOM ŽUPNOM DOMU

N.C.I.K.A. VELIČANSTVA

FRANJE JOSIPA I.

DNE XVIII TRAVNJA MDCCCLXXV

OVU PLOČU U ZNAK SVOJE I SVOJIH VIERNIKA

NEPOKOLEBIVE PODANIČKE VIERNOSTI I ZAHVALNOSTI

PRIGODOM OVOG BISKUPSKOG POHODA

JULIJ DROHOBECZKY BISKUP KRIŽEVAČKI

XII RUJNA MDCCCXCV

P.

Injati su u specifičnim okolnostima opstali preko sto godina, od 1834. do polovice 20. stoljeća. Zamiranje župe označila su tri događaja: smrt zadnjeg župnika don Ilije Malića 1924. godine, smrt Joze Gjukića posljednjeg grkokatolika u Vrlici 1952. i rušenje crkve 1970. godine.Za nestanak vrličkih grkokatolika glavni krivci su općinski čelnici (Krsto i Joso Kulišić) te pravoslavni svećenici koji su činili sve kako bi napakostili grkokatoličkim svećenicima i njihovoj crkvi te preoteli vjernike svim mogućim metodama. Općinski čelnici iz obitelji Kulišić bili su pravoslavci te su imali i osobnih interesa jer su živjeli tik do grkokatoličke crkve koju su planirali pretvoriti u svoju štalu. Dio krivnje snosi i država, odnosno dalmatinska pokrajinska vlast, koja nije zaštitila ovu vjersku manjinu te osigurala normalan rad župe. Odbijanjem davanja državljanstva župniku, uskraćivanjem plaće, zabranom popravka i predlaganjem rušenja crkve pokazalo se da dalmatinska vlada nije bila sklona vrličkim grkokatolicima. Treći razlog nestanka je siromaštvo župe tijekom cijelog njezina trajanja. Crkva i župna kuća stalno su bili u ruševnom stanju, a župnici su pisali molbe za financijskom pomoći. Četvrti razlog nestanka grkokatolika u Vrlici velika je geografska udaljenost od duhovnog središta, Križevaca. Ionako malobrojni bili su izolirani među neprijateljski raspoloženim pravoslavnim stanovništvom. Smanjivanju broja vjernika pridonijelo je i opće raseljavanje iz Vrlike neovisno o vjeri. Vrlička crkva Svete Trojice koristila se do 1942.kada upravitelj Dalmatinskog vikarijata don Janko Heraković, pod prijetnjama smrću, bježi u sjevernu Hrvatsku.

Župnici i upravitelji grkokatoličke župe Vrlika

Svećenici	Godine službe
Pahomije Busović	1833-1835.
Đuro Dulikravić	1835-1835.
Bazilije Poturičić	1835-1842.
Đuro Smičiklas	1842-1846.
Nikola Hranilović	1846-1852.
Daniel Garapić	1852-1854.
Andrija Laboš	1854-1867.
Mihajlo Latković	1867-1876.
Ivan Popović	1876-1882.
Nikola Segedi	1882-1887.
Petar Stanić	1887-1893.
Ilija Malić	1893-1921.
Josip Ribačuk	1924-1924.
Janko Heraković	1924-1942.

Vrlička grkokatolička crkva je srušena te postoje razne pravno-imovinske zavrzlame koje bi spriječile njenu obnovu na originalnom mjestu. U Vrlici ipak postoje dvije crkve koje su u prošlosti služile za župne potrebe grkokatolika. U kapeli sv. Petra na vrličkom groblju grkokatolički župnici su održavali mise u počecima župe, od 1834. sve do 1844. godine i gradnje crkve Svete Trojice. Na groblju kraj spomenute kapele je katoličko groblje na kojem je pokopan posljednji vrlički župnik Ilija Malić. Nad njegovim grobom su nedavno panihidu održali fra Ivan Ćupić, franjevac biritualac, te don Milan Stipić. U zadnjim desetljećima 19. stoljeća vrlička grkokatolička crkva je bila u lošem stanju, pogibeljna za vjernike, pa se liturgija održavala u rimokatoličkoj crkvi Gospe od Rožarja. Čak je biskup Drohobeczky prilikom posjeta 1895. godine služio misu u spomenutoj crkvi. Dakle, iako više nema crkve Svete Trojice, u Vrlici se ima gdje služiti grkokatolička liturgija i to na mjestima gdje su je desetljećima pohodili vrlički injati.

Gledajući trenutno stanje grkokatoličke župe Svete Trojice čini se da su vrlički grkokatolici bili samo jedna povijesna epizoda ovoga kraja koja će se kao kuriozitet navoditi u zavičajnim knjigama. Valja uvijek imati na umu da grkokatolička župa u Vrlici nije samo crkva Svete Trojice koja je porušena sedamdesetih godina te na čijem se mjestu danas nalazi igralište dječjeg vrtića. Grkokatolička župa Svete Trojice u Vrlici nije župnik koji tamo ne živi već devedeset četiri godine. Grkokatolička župa Svete Trojice u Vrlici nije župna kuća koja se nalazila nasuprot crkve, a koja je sad u privatnom vlasništvu. Grkokatolička župa Svete Trojice u Vrlici su vjernici, potomci vrličkih grkokatolika koji su iako raseljeni ostali privrženi vjeri i obredu svojih djedova.

Vremena se i prilike brzo mijenjaju te zakoni tržišta uzrokuju da jedno mjesto u određenom povijesnom periodu biva poželjno za život, a već za nekoliko desetljeća posve opustoši. Valja se uvijek pouzdati u svemogućeg Boga. U budućnosti nas On može iznenaditi demografskom obnovom danas opustošenog vrličkog kraja te čak potpunom revitalizacijom župe Svete Trojice Vrlika.

Literatura

• Mišur, Ivo. "Injati — kratka povijest grkokatoličke župe Svete Trojice Vrlika." Obnovljeni život 72., br. 3. (2017): 333-346. https://doi.org/10.31337/oz.72.3.4
• Mišur, Ivo. "Počeci grkokatoličanstva u Vrlici 1834-1844." CroaticaChristiana Periodica 43., br. 80. (2018)
• Vranešić Daniel i Mišur Ivo. ''GRKOKATOLICI U DALMACIJI (5) Župe Dalmatinskoga vikarijata nisu ukinute'' Glas koncila, 2.7.2018. https://www.glas-koncila.hr/grkokatolici-u-dalmaciji-5-zupe-dalmatinskoga-vikarijata-nisu-ukinute/
• Narodni list – glasilo za interese hrvatskog naroda, 12. 10. 1895.
• ur. Nikola Majnarić, ''Antiquité vivante'', Svesci 15-16, 1965.
• Emilij Lazowski, Povijest plem. općine Turopolja nekad Zagrebačko polje, 1910.
• Župa Stojdraga, http://mojzumberak.com/zupa-stojdraga/

Grkokatolička crkva u Vrlici (iz Žumberačkog krijesa br. 1. 1980.)

Grob don Ilije Malića u Vrlici (izvor: Vrličko pitanje, Ivan Kozlica)

Pečat grkokatoličke župe u Vrlici