Jubilarni šematizam

ŠEMATIZAM KRIŽEVAČKE EPARHIJE

Događaji uoči obnove crkvenog zajedništva u Hrvatskoj

Najezda Turaka na Balkanski poluotok i njihovo višestoljetno vladanje nad većim dijelom zemalja i naroda toga područja, osobito iza kosovske pogibije godine 1389. i pada Carigrada 1453., imalo je i na crkvenom polju svojih posljedica i uvjetovalo činjenice koje još i danas susrećemo na tom području.

Jedna takova pojava prouzrokovana pritiskom i najezdom Turaka bila je stalno iseljavanje i bijeg kršćanskog stanovništva iz jugoistočnih krajeva zauzetih od Turaka u sjeverozapadne krajeve, koje Turci još nisu bili zauzeli.

Starosjedilačko stanovništvo je takove doseljenike nazivalo ''prebjezima'', ''uskocima''. Narodna pripadnost tih ''uskoka'' nije tada bila iskristalizirana u današnjem smislu i svijesti određene narodne pripadnosti, pa stoga i u povjesnim dokumentima dolaze pod raznim imenima, kao ''Rasciani'', ''Vallachi'', ''Uskoci''.

Već 1471. godine kralj Matija Korvin podjeljuje Vuku Brankoviću naslov ''despot'' s dozvolom da na južnim granicama prema Turcima prebjege organizira u vojne jedinice za obranu od Turaka. Za cara Rudolfa V. (1608. – 1612.) broj se prebjega znatno povećava. Sa svojim vjernicima dolazi u granice tadašnjeg austrijskog carstva i njihov metropolit Gavril sa 70 monaha.

Još prije pojave i dolaska Simeona Vratanje u Marču među tamošnjim ''prebjezima'' razvijao je uspješnu dušobrižničku djelatnost svećenik Zagrebačke biskupije Martin Dubravić, župnik iz Ivanića. Njegov revni apostolski rad urodio je plodom.

Tome su znatno doprinijele i neke sretne okolnosti. Martin Dubravić bio je porijeklom istočnog obreda, te je kao takav dobro poznavao bizantinsko-slavenski obred. Njegovi su roditelji, naime, pripadali istočnom obredu. Svoje temeljitto teološko znanje i naobrazbu stekao je u Grazu, te se nakon svršenih nauka i svećeničkog ređenja po rimskom obredu, dao na dušobrižnički rad također i među svojim sunarodnjacima (contribules suos Vallachos...).

Godine 1609. Dubravić je dobio ovlaštenje od pape Pavla V. da smije primati prebjege istočnog obreda u Katoličku Crkvu.

Kad je poslije jedna grupa istočnih monaha Vasilijanaca, prebjegavši ispred Turaka, dospjela u sjeverozapadne hrvatske krajeve, smjestila se u Marči kod Čazme na rijeci Glogovnici, na zemljištu koje je pripadalo Zagrebačkoj biskupiji. S njima je bio i vladika Simeon Vratanja. Tu se oni smjestiše u napušteni samostan Sviju svetih i osnovaše svoj samostan sv. Mihaela Arkanđela.

Dozvola za to morala se dobiti od Zagrebačke biskupije kao vlasnika. To je bilo tim lakše postići zahvaljujući činjenici da se nekako u isto vrijeme našao na stolici Zagrebačke biskupije biskup Petar Domitrović (1611. – 1628.), koji je također bio porijeklom ''Rascijan'' i pripadao istočnom obredu. Ta okolnost sigurno je uvelike utjecala na to da je baš Marča postala središtem crkvenog jedinstva i sijelom marčanskih vladika te prešasnikom kasnije Križevačke eparhije.

Tako su se na svetom poslu našla trojica pobožnih i dobrih ljudi: vladika Simeon Vratanja, Martin Dubravić i Petar Domitrović kao propovjednici i apostoli svetog jedinstva među Uskocima. Sva su trojica jednako osjećala, jednako ljubila svoj narod i skrbila se za njegovo duhovno i tjelesno dobro. Petar Domitrović je u rano proljeće 1611. godine napisao poruku uskočkim vojvodama u kojoj ih moli i zaklinje da prihvate jedinstvo s Katoličkom Crkvom. Kad je to pismo stiglo u manastir Marču, vladika Simeon Vratanja vrlo se obradovao pa je odmah dao sazvati narodne vojvode u manastir da se s njima dogovori o ovom važnom poslu. Tako je 24. ožujka 1611. došlo do povijesnog sastanka u Marči. Na tom su sastanku, osim vladike Simeona, bile narodne vojvode: Janko Pejašinović, Damjan i Pavle i drugi odličniji Uskoci, zatim Martin Dubravić i Marko Doktorić. Vladika Simeon pročitao je pismo Petra Domitrovića narodnim vojvodama. Oni su jednodušno odgovorili da se ne mogu niti smiju protiviti dobroj volji i iskrenoj ljubavi Petra Domitrovića i da su pripravni prihvatiti jedinstvo s Katoličkom Crkvom, ali da će ipak prije o tom izvjestiti svoje vojničke zapovjednike i nadvojvodu Ferdinanda. I doista, kratko vrijeme iza toga izdaje nadvojvoda pismo kojim Simeona Vratanju potvrđuje za sjedinjenog biskupa.

Tako nije bilo nikakve zapreke da Simeon Vratanja krene u Rim papi Pavlu V. da pred njim ispovijedi katoličku vjeru i da ga prizna namjesnikom i nasljednikom sv. Petra. Simeon Vratanja je krenuo iz Marče u Rim u rujnu 1611. godine. Pratio ga je Martin Dubravić. Išli su preko Graza, gdje je vladika Simeon razgovarao s apostolskim nuncijem Petrom Antonijem, koji mu je dao preporučna pisma za Papu. U Rim je stigao početkom studenog iste godine.

Spomenuta preporučna pisma napisali su apostolski nuncij Petar Antun de Ponte i austrijski nadvojvoda Ferdinand. Ta dva pisma, zajedno s memorijalom samoga vladike Simeona, bila su poslije 10. studenoga 1611. referirana u Kongregaciji sv. Oficija.

Dne 11. IX. 1611. napisao je iz Graza pismo kardinalu Robertu Belarminu i isusovcu Bartolomeju Willeru, kojim ga izvješćuje da se u Rim sprema Simeon ''pastor gentis Rascianae'' u Hrvatskoj i Slavoniji, koji je nedavno prihvatio katoličku vjeru. Možda je o. Willer svoje pismo pisao u sporazumu s Martinom Dubravićem, koji je u svoje vrijeme bio isusovački pitomac. Willer u pismu hvali vladiku Simeona kao ispovjednika navodeći: ''Njega se može nazvati pravim ispovjednikom Kristovim, jer je mnogo pretrpio od mađarskih heretika, koji mu oduzeše mnogo dobra i zadaše mu teške rane, čiji se tragovi još vide''.

Zbor kardinala, njih desetorica, među kojima i kardinal Robert Belarmin, članovi sv. Oficija, zasjedao je 10. studenoga 1611. Sjednici je presjedao sam papa Pavao V. Na tom zasjedanju, nakon što su bili pročitani memorijal vladike Simeona i listovi nadvojvode Ferdinanda i apostolskog nuncija, Papa je rješio da vladika Simeon položi ispovijest vjere, a onda će primiti razrješenje i dozovlu služenja. Pri tom je napomenuo da mu treba dati naslov arhimandrita jedne od crkvi iz njegova kraja. Sve je to bilo povjereno na izvršenje kardinalu Belarminu, koji je povrh toga dobio i zadatak da istraži valjanost posvećenja vladike Simeona.

Kardinal Robert Belarmin izdao je 19. studenoga 1611. svjedočanstvo u kom izjavljuje da je s ovlaštenjem i porukom pape Pavla V. prisajedinio Katoličkoj Crkvi Simeona Vratanju ''Episcopum Rascianorum'' i pred svjedocima od njega primio ispovijest vjere što je polažu Grci kada stupaju u jedinstvo s Rimskom Crkvom... Tako izmirenog i razriješenog Papa prima i priznaje ga ''pro vero Episcopo Rascianorum'' grčkog obreda u granicama Mađarske, Slavonije, Hrvatske kao i u udaljenim krajevima Karniole (Kranjske), koji su pod vlašću nadvojvode Ferdinanda. Ujedno ga preporučuje očinskoj ljubavi knezova i predstavnika mjesnih vlasti, pod čijom svjetovnom vlasti prebivaju ''praedicti Rasciani''. Te knezove i predstavnike mjesnih vlasti pozivlje da spomenutog vladiku Simeona ne samo da ne smetaju u vršenju njegove službe, nego da ga štite...

MARČANSKI BISKUPI

1. Simeon Vratanja (1611. – 1630.)

Svoje episkopsko posvećenje Simeon Vratanja je primio 20. listopada 1607. godine u Gyor-u iz ruku Kozme, ''arhiepiskopa Korintskog''. Njegovo episkopsko posvećenje u svom pismu od 8. srpnja 1609. spominje pećki patrijarh Joan.

Iz kasnije korespondencije kardinala Belarmina s vladikom Simeonom vidi se da je vladika nakon ispovijesti katoličke vjere bio ''uvjetno posvećen'' za episkopa i to po svojoj prilici od samog kardinala Belarmina, jer je postojala ozbiljna sumnja o valjanosti njegovog prvog posvećenja što ga je primio od korintskog metropolita Kozme. Ovisno od toga morao je i vladika Simeon rukopolagati ''pod uvjetom'' one svećenike koje je on posvetio prije svog polaska u Rim i stupanja u Katoličku Crkvu.

Za boravka u Rimu vladika Simeon zamolio je Papu da manastir Marču podigne na čast arhimandrije. Papa je njegovoj molbi udovoljio konstitucijom od 21. studenog 1611.

Vladika Simeon nakon svog povratka u Marču, bez obzira na sve poteškoće koje je imao, ostao je vjeran rimskom Papi sve do svoje smrti, kako je to uvjeravao u pismu upućenom kardinalu Belarminu u mjesecu svibnju 1614: ''Ono što sam pod prisegom izjavio pred Vama u Rimu, toga ću se držati sve o svoje smrti''. Pismo je pisano na latinskom jeziku, a potpis je stavljen crkvenoslavenskom ćirilicom ''Simeon Vratanja, episkop Racijanom''.

Svoje obećanje i prisegu vladika Simeon je održao. To se vidi i iz pisma zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića iz 1626. godine, a također i iz pisma Kongregacije za širenje vjere od 20. travnja 1629. upućenog vladici Simeonu. Informirajući Apostolsku Stolicu o vladici Simeonu Vratanji, zagrebački biskup Petar Domitrović piše: ''Što se tiče vladičine osobe, on je prije 15 godina išao u Rim, tamo je bio kod sv. Oca Pavla V., stupio je u sv. Katoličku Crkvu i molio blagoslov od Apostolske Stolice, što je i primio. Također je primio i episkopsko posvećenje iz ruku kardinala Belarmina. Njemu su se podvrgli svi Vlasi moje biskupije, a također i oni što žive u Žumberku. Taj vladika ostao je do sada iskreno odan sv. Apostolskoj Stolici, o tome ja nemam nikakve sumnje. On rukopolaže svećenike za sve Vlahe i drži ih u poslušnosti sv. Rimskoj Crkvi.»

Iz nekih dokumenata vidi se da je on još 1632., pa čak i početkom 1633. bio živ. Prema tome godina njegove smrti nije točno utvrđena. Pretpostavlja se kao vjerojatnije da je umro koncem 1632., a od 1630. bio je već vrlo slab i bolestan. Umro je i pokopan u Marči.

2. Maksim Predojević (Predović,Pietrović) (1632. – 1642.)

Ispovijest vjere položio je u Beču na ruke kardinala i apostolskog nuncija Ivana Krstitelja Palloto i svečano ispovijedio da se nalazi u jedinstvu sa Svetom Stolicom. Za vladiku je posvećen u Peći po patrijarhu Paisiju, koji je bio u jedinstvu sa Svetom Stolicom. Rezidirao je u Marči, a tamo je umro i pokopan.

3. Gabrijel Predojević (Predović) (1642. – 1644.)

Po smrti Maksima izvikali su ga jednodušno kaluđeri i vjernici za vladiku. Na osnovu toga episkopom ga je imenovao car Ferdinand III. s time da pođe u Rim i tu položi ispovijest vjere pred apostolskim nuncijem Gašparom Matthei, ali mu to nije bilo dozvoljeno jer je apostolski nuncij morao o tome pitati mišljenje Kongregacije ''De propaganda fide''. Dok se vodila rasprava između Beča i Rima o dolasku Gabrijela u Rim, on se dao posvetiti od pećkog patrijarha Paisija, koji je priznavao rimskog biskupa vrhovnim glavarom Crkve. Umro je prije nego što je bilo riješeno pitanje da li će ispovijest vjere položiti u Rimu ili u Beču. Stolovao je u Marči, gdje je umro i pokopan.

4. Vasilije Predojević (Predović) (1644. – 1648.)

Godine 1643. on je bio sjedinjeni arhimandrit manastira u Gomirju kod Ogulina. Ferdinand III. imenovao ga je 1644. sjedinjenim marčanskim episkopom pod naslovom ''S v i d n i č k i''. Za njegov naslov vodila se borba kroz četiri godine. Prije nego se ta borba svršila, umro je u Marči, gdje je i pokopan. Po svojoj prilici primio je i on rukopoloženje od pećkog patrijarha Paisija.

5. Sava Stanislavić (1648. – 1661.)

Sava Stanislavić je bio đakon vladike Vasilija Predojevića. Iza njegove smrti izabran je za starješinu manastira u Marči. Ferdinand III. imenovao ga je episkopom pod uvjetom da pođe u Rim, da se tu dade rukupoložiti i da ga papa potvrdi. Ispovijest katoličke vjere položio je u Lincu pred tadanjim ugarskim kancelarom Gjurom Selepčenijem, Nikolom Dianiševićem, prepoštom Zagrebačkog kaptola i Isusovcima kolegija u Lincu. Godine 1651. zaputio se u Rim u pratnji monaha Ćirila. Tu je za vrijeme pape Inocenta X. ponovno ispovijedio katoličku vjeru prema propisima Tridentinskog koncila i prisegao vjernost Svetoj Stolici. Rukopoložio ga je pećki patrijarh, koji je bio u jedinstvu sa Svetom Stolicom.

6. Gabrijel Mijakić (1663. – 1670.)

Car Leopold I. imenovao ga je za starješinu manastira Marču, a 1663. i Svidničkim vladikom. Tom je prlikom Mijakić dao ispovijest katoličke vjere u kojoj se kune: ''Hoću veran i pokoran biti najpervo Bogu i Svetoj Crkvi i nje Arhijereju Svetome Otcu Papi, koga ja spoznavam i deržim poglavara i učitelja i pastira svih patrijarha i ostalih svećenika i svega pravoslavnog hristijanstva''. U Rim je pošao godine 1667. i predao papi Aleksandru VII. molbu da ga potvrdi za Svidničkog episkopa. Od početka je sudjelovao u zrinsko-frankopanskoj zavjeri. U mjesecu svibnju 1668. krenuo je u Beč. Tu je pred hrvatskim banom Petrom Zrinskim, s kojim se bio već odavno sprijateljio, i pred kancelarom Selepčenijem ponovno položio ispovijest vjere u kojoj veli: ''Ja Gabrijel Mijakić, pop zakona gerčkoga, Pater reda sv. Vasilija, Bogu i Divici Mariji i usem svetim i cesarovoj milosti prisižem da hoću vjeran i pokoran biti Svetom Ocu Papi s vlaškimi sinovmi... I današnjega vremena Sv. Otca Papu držim za poglavara i hoću u jedinstvu pravedno živjeti, kako su sveti Bazilije i Ivan Zlatousti, Gregorije i Atanazije i Ćiril bili u jedinstvu sa Svetim Ocem Papom, tako i ja hoću sa svim svojim ljudstvom biti u jedinstvu sa Svetim Ocem Papom i sa Svetom Rimskom Crkvom.'' Za biskupa je rukopoložen u Rumunjskoj. Godine 1670. bio je uhvaćen kao sukrivac u Zrinsko-frankopanskoj uroti. Odveden je u tamnicu u tvrđavu Senj, odatle u Grac i na koncu u Glac u Šleskoj, gdje je nakon 16 godina tamnovanja godine 1686. umro.

7. Pavao Zorčić (1671. – 1685.)

Pavao Zorčić je rodom iz Svetog Ivana Žabno. Nakon svršenih srednjih škola kod Isusovaca u Zagrebu na Griču, gdje je napisao apologiju unije na staroslavenskom jeziku, poslan je na visoke filozofske i teološke nauke u Bolognu.

Papa Kliment X. izdao je 20. studenog 1671. breve kojim imenuje Pavla Zorčića apostolskim vikarom s naslovom episkopa ''P l a t e j s k o g a''. U Rimu je rukopoložen za episkopa u grčkom kolegiju sv. Atanazija. Godine 1680. kupio je od plemića Patačića kuću na Griču u Zagrebu za sjemenište. Za uzdržavanje pitomaca dobio je imanje u Pribiću. Umro je u manastiru Marči 23. siječnja 1685. Tamo je i pokopan.

8. Marko Zorčić (1685. – 1688.)

Marko bijaše brat vladike Pavla Zorčića. Car Leopold imenovao ga je episkopom pod naslovom «Svidnički». Instalacija je obavljena u Marči 24. studenog 1685. Papa Inocent XI. izdao je 20. veljače 1688. breve kojim postavlja Marka Zorčića apostolskim vikarom i episkopom pod naslovom «Platejski». Umro je 1688. na putu iz Rima u Marču.

9.Isaija Popović (1689. – 1699.)

Papa Aleksandar VIII. imenovao je 1689. Isaiju Popovića episkopom pod naslovom «Platejski». Mjesec dana iza Papina dekreta car Leopold imenovao je Isaiju episkopom pod naslovom «Svidnički». Za biskupa je rukopoložen 1690. u Beču. Za njegova vladičanstva, zimi 1693. došao je pećki patrijarh Arsenije Crnojević u manastir Lepavinu. Isaija Popović javlja 3. listopada 1693. zagrebačkom biskupu Mikuliću da obavlja u miru kanonsku vizitaciju u križevačkoj krajini, gdje je bio narodni sabor. Tu je bio s graničarskim vojvodama i s drugim službenicima koji su ga svugdje primili vrlo srdačno. Tom je prilikom obavio kanonsku vizitaciju i u manastiru Lepavini. Isaija Popović obavio je kanonsku vizitaciju i u Lici, pa ga nalazimo u selu Sriječak kod Donjeg Lapca. Tu su k njemu došle narodne vojvode koji su prisegli da će priznati rimskog Papu za svog vrhovnog pastira i duhovnu glavu. Iz Like se vratio u kanonsku vizitaciju u gornju Hrvatsku i tu ga nalazimo u selu Domanjkuš u općini Kapela. Umro je 23. veljače 1699. u Marči i tamo pokopan.

10. Gabrijel Turčinović (1700. – 1707.)

Na prijedlog zagrebačkog biskupa Šelišćevića car Leopold imenovao je 21. lipnja 1700. Gabrijela Turčinovića episkopom pod naslovom «Svidnički». Zagrebački biskup veli za Turčinovića da je ''monah reda sv. Vasilija, muž učen, pobožan, koji svima daje dobar primjer i koji je poštenjak''. Rodio se u selu Žabnici. Dana 13. kolovoza 1701. izdan je breve kojim se Gabrijel Turčinović imenuje apostolskim vikarom s biskupskim naslovom «Platejski». Kongregacija «De propaganda fide» uputila je u Beč grčkoga nadbiskupa Onurfija Konstantini, koji je Gabrijela rukopoložio za episkopa. Za njegova biskupovanja stradalo je sjemenište u Zagrebu od požara 17. lipnja 1706. Umro je ljeti 1707. i pokopan je u Marči.

11. Grgur Jugović(1707 – 1709.)

Grgur Jugović bio je iguman manastira u Marči. Kandidat za vladičanstvo bio je već 1700. za vrijeme imenovanja Gabrijela Turčinovića. Godine 1707. biskupom s naslovom Svidnički imenovao ga je car i kralj Josip I. na prijedlog zagrebačkog biskupa Brajkovića. Dne 20. lipnja 1709. papa Klement XI. izdao je breve kojim Grugra Jugovića, redovnika sv. Vasilija Velikog, grčkog obreda, opata manastira sv. Mihajla Arkanđela u Marči, postavlja apostolskim vikarom Vlaha koji borave u Zagrebačkoj biskupiji i u pokrajinama hrvatskog i slavonskog kraljevstva. Imenovan je biskupom pod naslovom platejski. Gdje je Jugović i od koga posvećen, ne zna se. Grgura Jugovića nije bilo više među živima 16. studenog 1709.

Nakon smrti vladike Turčinovića nastavio je sa gradnjom sjemeništa u Zagrebu. Za nadstojnika nauka postavio je nekog Franju Novaka, koji nakon smrti vladike, 4. svibnja 1710., u pismu ugarskom primasu piše da je Grgur Jugović bio pun revnosti za što većom slavom Božjom i za proširenje svete vjere. On je nastojao da se mladež u zagrebačkom sjemeništu što bolje obrazuje.

12.RafaelMarković(1709. – 1726.)

Rafael Marković bio je iguman manastira Marče. Rodom je iz Srijema. Godine 1710. car i kraljimenovao ga je episkopom s naslovom svidnički. Papa Klement XI. izdao je 2. siječnja 1712. breve kojim Rafaela Markovića postavlja apostolskim vikarom ''Vlaha grčkoga katoličkoga obreda'' koji borave u zagrebačkoj biskupiji''. Od početka 1713. godine Marković se potpisivao kao ''biskup vlaški'' ili ''biskup Svidnički i Platejski''. Godine 1717. putovao je u Rim, gdje je posvećen za biskupa pod naslovom platejski. Imao je naslov ''biskup Platejaca, Svidničara i Žumberčana Vlaha''. Prvi je od marčanskih vladika godine 1717. na svečani način instaliran u Žumberku. Za njegova vremena u Svetoj Nedjelji (Radatovićima) parohom je bio Tadija Pruščević s kapelanom Jakšom Pruščevićem. Oko 25. studenog 1726. nije bilo više Markovića među živima. Umro je u sjemeništu u Zagrebu, za koje se starao cijelo vrijeme svoga vladičanstva. Neposredno prije svoje smrti piše 21. kolovoza 1726. iz Pribića pismo zagrebačkom biskupu Branjugu u kojem ističe da već davno ima u rukama darovnicu za kostajničko vladičanstvo, pa moli staleže da ga uvedu u posjed toga vladičanstva.

13.Grgur Vučinić(1727. – 1733.)

Dne 24. ožujka 1727. car i kralj imenovao je Grgura Vučinića svidničkom biskupom. Instalacija je izvršena u Marči 2. prosinca 1727. Prisegu je položio pred Zagrebačkim kaptolom 5. listopada 1727. Dne 28. travnja 1729. papa Benedikt XIII. postavio ga jeapostolskim vikarom i platejskim biskupom. Umro je u Žumberku prilikom kanonske vizitacije 5. prosinca 1733.

14.Silvestar Ivanović(1734.– 1735.)

Na osnovu prijedloga četvorice kaluđera u manastiru Marči: Antonija Margetića, Mihaela Božičkovića, Simeona Bulića i Rafaela Ognjančevića i na osnovu preporuke zagrebačkog biskupa Branjuga car i kralj Karlo III. imenovao je24. studenog 1734. svidničkim vladikom monaha Silvestra Ivanovića, koji je dvije godine za vrijeme vladike Markovića i za cijelo vrijeme vladike Vučinića vršio službu biskupskog vikara. Najtužniiji dan njegova vladičanstva bio je 19. studenog 1735., kada je u Marču provalila grupa konjanika. Provalnici su monahe vezali, bacili u tamnicu i mučili na zvjerski način, kako to izvješćuje očevidac. Jednoga monaha, koji je u vrijeme provale služio liturgiju, pograbili su za kosu i odvukli od oltara. Prije biskupskog imenovanja od strane Svete Stolice i prije rukopoloženja vladika je shrvan tugom umro u Zagrebu u sjemeništu. Vjerojatno je ukopan u crkvi sv. Marka u Zagrebu.

15.Teofil Pašić(1738. – 1746.)

Marčanski monah Teofil Pašić bio je prilikom navale u Marču nadstojnikom nauka u sjemeništu u Zagrebu. Dne 19. ožujka 1738. car Karlo III. izdao je diplomu kojom Teofila Pašića imenuje svidničkim biskupom i marčanskim opatom. Papa Klement XII.28. kolovoza 1738. izdaje breve kojim Teofila Pašića postavlja apostolskim vikarom s naslovom platejskog biskupa. Grčki nadbiskup u Rimu Vasilije Matranga svjedoči da je 20. siječnja 1739. posvetio Pašića za episkopa po grčkom obredu u kolegiju pape Urbana (Urbanianum) uz asistenciju dvojice biskupa. Dne 21. siječnja 1739. papa Klement XII. primio je Pašića u posebnu audijenciju. Instaliran je i u Plaškom godine 1740. Godine 1746. povedena je protiv njega istraga. Otpremljen je u zapadnu Ukrajinu u jedan samostan, gdje je i umro.

16.GabrielPalković (1751. – 1758.)

Gabriel Palković bio je rodom iz Karpatske Ukrajine, rođak Grgura Bulo, igumana vasilijanskog manastira sv. Nikole u Mukačevu.Bio je sjemeništarac u Zagrebu. Visoke nauke završio je u Rimu u kolegiju sv. Atanazija od godine 1738. do 1742. Nakon povratka iz Rima nastanio se u Pribiću, odakle je vodio dušobrižništvo u cijelom Žumberku. Marija Terezija nalaže 26. travnja 1751. da se uvede u posjed svidničkog episkopata. Sveta Stolica imenovala je Palkovića apostolskim vikarom sjedinjenih istočno-grčkog obreda pod naslovom drusipariensis i opatom sv. Mihaila u Marči. U Požunu je 1. srpnja 1756. izdana diploma kojom se u zamjenu za manastir Marču imanje Preseka predaje ''religiosis unitis Sancti Basilii et quidem ad manus episcopi eorum Svidnicensis Palkovich''. Ispod sjemeništa, sve do današnje Ilice, biskup Palković kupio je od grada Zagreba lijep posjed s vinogradom za uzdržavanje sjemeništa. To je imanje početkom XIX. stoljeća grad prisilno otkupio za gradnju kuća. Po svoj prilici Palković je umro u Karlovcu 25. veljače 1759. Pokopan je u rimokatoličkoj crkvi sv. Siksta u Pribiću.

KRIŽAVAČKI BISKUPI

17.Bazilije Božičković (1759. – 1785.)

Božičković je rođen u Kloštru kod Križevaca. Za rane mladosti stupio je u manastir Marču. Njegov brat Porfirije bio je parohom u Žumberku. Nakon spaljenja Marče pošao je u Zagreb i tu je nastavio svoje nauke. U Rimu, kao pitomac kolegija sv. Atanazija, studirao je na sveučilištu De propaganda fide filozofske i teološke nauke. Iza toga kroz pet godina vršio je u Rimu službu prokuratora Reda sv. Bazilija Velikog. Nakon smrti Palkovića carica Marija Terezija imenovala ga je svidničkim biskupom i 27. ožujka 1759. naložila da se instalira. Od Svete Stolice dobio je naslov Dioklecijanopolitanski, apostolski vikar Vlaha ili Grka koji borave u zagrebačkoj biskupiji u pokrajinama i kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Papa Klement XIII. dao mu je nakon posvete opsežne ''facultates'' u 22 točke. Kako je sjemenište ponovno stradalo od požara, to je on iz temelja sagradio veliku novu zgradu i to ne samo u ulici prema crkvi sv. Markua, nego i u smjeru današnje Vranicanijeve ulice. Dotadašnja sjemenišna zgrada bila je samo prizemnica pokrivena slamom, dok ju je Božičković podigao na dva kata i dao pokriti crijepom. Gradnja je započela godine 1768., pa je novo sjemenište, jedna od najljepših i najvećih palača u Gornjem gradu, bilo pod krovom 1771.

Za vrijeme Božičkovićanamjesto Marčanske biskupije osnovana je nova - Križevačka biskupija. Prvim njenim biskupom bio je sam Božičković. Umro je 1785. na Tkalcu, gdje je u kapeli i pokopan. Poslije vladike Pavla Zorčića, Basilije Božičković je najzaslužniji sjedinjeni vladika.

18.Jozafat Bastašić(1787. – 1793.)

Josafat Bastašić je rođen u selu Drašči Vrh u župi Pećno u Žumberku. U Zagrebu je svršio srednje, a u Rimu visoke folizofske i teološke nauke. Bio je dugo vremena rektorom centralnog sjemeništa sv. Barbare u Beču. Mnogo je radio oko toga da se biskupiji dade za rezidenciju napušteni križevački franjevački samostan s crkvom kao katedralom. Godine 1791. udovoljeno je njegovoj molbi. Upravo kad je počeo restaurirati stari franjevački samostan i adaptirati ga za rezidenciju, umro je u Šidu 28. kolovoza 1793. Pokopan je u rimokatoličkoj crkvi u Sotu.

19.Silvestar Bubanović (1794. – 1810.)

Rodio se u selu Grabarku u župi Grabar u Žumberku. Nakon svršenih visokih nauka u Rimu postavljen je upraviteljem sjemeništa u Zagrebu, zatim župnikom u Novom Sadu i osječkim biskupskim vikarom. Dne 1. lipnja 1794. imenovan je križevačkim biskupom. Godine 1801. prenio je sijelo biskupije iz Gornjeg Tkalca u Križevce u sadanju rezidenciju. Nastavio je sa restauracijom rezidencije i katedrale.

Iza njegove smrti, za vrijeme duge sedisvakancije od četiri godine, pao je prijedlog da se Križevačka biskupija ukine i da se spoji s Mukačevskom biskupijom. Konstantin Stanić, biskupski vikar, izradio je godine 1810. opširnu dokumentiranu promemoriju u kojoj prikazuje povijest sjedinjenja i marčansko-svidničke eparhije te njezinu važnost i potrebu.

20.KonstantinStanić (1814. – 1830.)

Rođen je u Mrzlom Polju. Visoke je nauke svršio u Rimu, gdje je promoviran na čast doktora. Službovao je kao upravitelj sjemeništa, župnik u Stojdragi, Mrzlom Polju, kao arhiđakon varaždinski i ponovno upravitelj sjemeništa. Dne 13. studenog 1814. imenovan je biskupom. Umro je 31. srpnja 1830.

21.GabrielSmičiklas (1834. – 1856.)

Rođen je u Sošicama 1783. Za svećenika je rukopoložen 1808. U početku je bio učiteljem pučke škole u Sošicama, zatim upravitelj sjemeništa u Zagrebu, poslije toga župnik u Šidu, Novom Sadu i Ruskom Krsturu. Ujedno je bio dekan bačkog i srijemskog dekanata. Godine 1825. postao je osječkim vikarom, a 9. ožujka 1834., nakon četiri godine sedisvakancije, i križevačkim vladikom. Umro je 14. ožujka 1856.

Iza smrti o njegovim zaslugama zapisano je ovo: ''Njegova najveća skerb biaše, da biskupiju svoju podigne na onu sjajnost i uglednost, koju u katoličkom svijetu zaslužuje. Biskupski grad u Križevcu bijaše sasvim zapušten. Iz razvalinah podigne pokojnik velelepnu zgradu, koja krasi cijeli predel. Stolna crkva bude također ponovljena. Neumornim njegovim nastojanjem i neprestanim trudom utemeljen je godine 1846. Stolni kaptol, sastojeći se iz 4 člana. Dve su kuće kanoničke iznova građene, a dve kupljene, pa za stanovanje gg. kanonikah priugotovljene. U vrieme njegovog biskubstva podgnuto je 6 novih župa: 3 u Dalmaciji, jedna u križevačkoj regimenti, jedna u Slavoniji i jedna u Sriemu... Za zavod udovah i sirotah svetjenikah svoje dioeze ustanovio je glavnicu od 6.000 for. srebrnih''.

22.ĐuroSmičiklas(1857. – 1881.)

Rođen je 1815. u selu Reštovu u župi Sošice. Humaniora je završio u Vinkovcima 1837. Godine 1841. rukopoložen je za presbitera. Malo iza toga postavljen je za župnika u Vrlikci, odakle je premješten u Kričke. Tu je postavljen dalmatinskim biskupskim vikarom. Godine 1849. imenovan je župnikom u Novom Sadu i dekanom bačko-srijemskim. Dne 4. rujna 1857. imenovan je križevačkim biskupom, a 21. ožujka 1858. posvećen je u Beču.

23.Ilija Hranilović (1883. – 1889.)

Rođen je u Sošicama 3. listopada 1850. Rukopoložen je za svećenika 1874. Križevačkim biskupom imenovan je 1883. Za njegova biskupovanja sagrađena je župna crkva u Zagrebu i posvećena slavenskim apostolima sv. Ćirilu i Metodu. U okružnici prigodom njegove smrti upućenoj kleru čitamo: ''Našoj biskupskoj rezidenciji svatko se divi. Svatko je ostavlja osjećajem, da je u njoj obitavao muž fina ukusa, a taj muž, čijom je brigom obnovljena, tko je drugi nego naš nezaboravni pokojnik? Sjemenište naše zagrebačko dobilo je opet samo njegovim nastojanjem sasvim drugo lice. Više je župnih stanova njegovimi zagovori i prošnjam obnovljeno, više župa bolje dotirano, stalna mirovina za jednog svećenika naše biskupije utemeljena...''

24.Julije Drohobeczky(1891. – 1920.)

Križevačkim biskupom imenovan je 19. listopada 1891. Ustoličen je 28. kolovoza 1892. Povodom 10. godišnjice njegova biskupovanja Stolni kaptol izdao je 1902. okružnicu u kojoj se kaže da je vladika Julije podigao velebnu katedralu u Križevcima ''koja je ne samo najdivniji ures priestolnoga grada našega vladike nego i veliki ponos i radost svakom pripadniku naše biskupije''. Osim toga podigao je i sirotište ''Julianeum''. Osnovao je župe u Prgomelju i Đurđevu, oživio župu u Dišniku, organizirao duhovnu pastvu za doseljenike u Bosni i Slavoniji. Obnovio je biskupsku kuriju u Pribiću i sagradio velebnu crkvicu u spomen 300. godišnjice sjedinjenja. Umro je u Pribiću 11. veljače 1934. Pokopan je u katedrali u Križevcima.

25.DionizijeNjaradi(1920. – 1940.)

Rođen je 10. listopada 1874. u Ruskom Krsturu. Prvi razred gimnazije svršio je u Vinkovcima, a ostale razrede s ispitom zrelosti na gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, kao pitomac eparhijskog sjemeništa. Bogosloviju je svršio na zagrebačkom bogoslovskom fakultetu, gdje je promoviran na čast doktora bogoslovije. U 4. tečaju bogoslovije križevački vladika Julije rukopoložio ga je 1. siječnja 1889. za svećenika. Odmah je imenovan nadstojnikom nauka u sjemeništu. Kao takav bio je u duhovnoj pastvi u Šidu. Godine 1902. postavljen je ravnateljem sjemeništa i upraviteljem župe sv. Ćirila i Metoda. Na tom je mjestu ostao do godine 1914. Kao rektor sjemeništa obavljao je od 1908. do 1914. službu katehete na srednjim školama u Zagrebu. Kao takav izdao je molitvenik ''Gospodu pomolimsja'' i katekizme za rusinsku i hrvatsku mladež na pučkim školama. Osim toga izdao je životopise sv. Josafata i sv. Ćirila i Metoda. Godine 1914. Sveta Stolica ga je imenovala apostolskim administratorom. Dne 14. lipnja 1914. preuzeo je upravu ''in spiritualibus'', dok mu je uprava ''in temporalibus'' predana 4. kolovoza 1914. Biskupsko rukopoloženje primio je u Rimu godine 1915. Bulom od 22. travnja 1920. Sveta Stolica ga je imenovala križevačkim biskupom, a njegovo je imenovanje 1. svibnja 1920. objavljeno u ''Acta Apostolicae Sedis''. Budući da se bula izgubila, Konzistorijalna Kongregacija izdala je 18. listopada 1920. dekret po kojem može odmah zaposjesti biskupiju. Sveta Stolica ga je imenovala i apostolskim administratorom Prjaševske biskupije. Tu je djelovao od 30. listopada 1922. do 22. veljače 1927. Mnogo je učinio za duhovni napredak eparhije. Prvi je uveo duhovne vježbe za svećenstvo, starao se za misije u župama, doveo časne sestre Vasilijanke i Službenice u eparhiju i omogućio im razvitak, njegovom je zaslugom osnovano nekoliko novih župa u Bosni, brinuo se za vjerski život u Makedoniji koja je 1924. pripojena Križevačkoj eparhiji. U njegovo je doba obnovljena provincija oo. Vasilijanaca. Brinuo se za vjersku štampu.Umro je u noći između 3. i 4. travnja 1940. za vrijeme kanonske vizitacije u Mrzlom Polju. Pokopan je u župnoj crkvi u Ruskom Krsturu.

26.Janko Šimrak (1942. – 1946.)

Rođen je 29. svibnja 1883. u Šimrakima u Žumberku. Nakon svršenih srednjih škola u Zagrebu, studirao je dvije godine na bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Kasnije je od 1905. do 1908. studirao bogoslovne nauke u Insbrucku u isusovačkom kolegiju. Tu je stekao 29. svibnja 1910. stekao diplomu doktora bogoslovlja. Vladika Julije podijelio mu je16. kolovoza 1908. podstriženije, niže redove i podđakonat u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Na blagdan Preobraženja iste godine rukopoložen je đakona, a na 10. nedjelju po Duhovima 1908. vladika Julije rukopoložio ga je za presbitera. Dne 12. listopada 1908. postavljen je duhovnikom u eparhijskom sjemeništu, a 11. veljače 1913. imenovan je zamjenikom upravitelja župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Vladika Julije postavio ga je 8. rujna 1914. nastojnikom nauka u sjemeništu. Dne 5. studenog 1914. Vladin odjel za bogoštovlje i nastavu postavio ga je ''za vrieme potrebe namjestnim učiteljem vjere u kr. gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu za grkokatoličku mladež sviju srednjih i njima sličnih škola u gradu Zagrebu''. Dne 19. siječnja 1917. papa Benedikt XV. imenovao ga jekapelanom '' d' onore extra Urbem''. Kanonikom čuvarom imenovan je 4. prosinca 1922. Taj dekret obnovljen je u ''Mukačevu na Lazarevu subotu ljeta Gospodnjega 1923''. Dne 1. ožujka 1924. papa Pio XI. postavio ga je ''fra i Suoi Camerarieri Segreti Sopranumerari''. Dne 10. kolovoza 1925. postavljen je za redovitog profesora na katedri istočnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Dekretom Svete Kongregacije za Istočnu Crkvu od 14. listopada 1941. postavljen je apostolskim administratorom Križevačke eparhije. Taj mu je dekret 15. siječnja 1942. uručio apostolski legat u Zagrebu Dr. Ramiro Marcone. Upravu biskupije preuzeo je 22. prosinca 1941. Sveti otac Pio XII. izdao je 9. svibnja 1942. bulu kojom ga imenuje križevačkim biskupom. Rukopolaganje za episkopa u katedralnoj crkvi u Križevcima izvršili su 16. kolovoza 1942.Dr. Ivan Bučko, pomoćni biskup lavovski, zagrebački nadbiskup Dr. Alojzije Stepinac i pomoćni zagrebački biskup Dr. Franjo Salis-Seewis. Umro je u Križevcima 9. kolovoza 1946.

Iako je vrijeme svoga biskupovanja proveo u kritično vrijeme, ostavio je neizbrisiv spomenik svoga rada i djelovanja kroz tih četiri godine. Samo njemu treba zahvaliti što je stolna crkva u Križevcima zasjala u punini svoje ljepote. Nadalje, dao je izvršiti opsežne radove na rezidenciji i njenim gospodarskim zgradama, a u Zagrebu je podigao jedno krilo eparhijskog sjemeništa. Na taj je način povećao kapacitet ovoga sjemeništa u kojem zajednički stanuju bogoslovi i pitomci gimnazijalci. Napisao je veći broj naučnih radnji i studija i objelodanio mnoge dokumente iz raznih arhiva o Marčansko-svidničkoj i Križevačkoj eparhiji i njenoj povijesti.

Šimrak je bio prvi križevački vladika koji je episkopsko rukopoloženje primio u vlastitoj stolnoj crkvi, a u kripti iste je i sahranjen.

Gabrijel Bukatko

STOLNA CRKVAIBISKUPSKA REZIDENCIJA

U KRIŽEVCIMA

Stolna crkva i biskupska rezidencija

Prva katedrala sjedinjenih vladika bila je manastirska crkva u Marči na rijeci Glogovnici kod Čazme. Tu je zagrebački biskup Petar Domitrović, koji je i sam bio rodom od roditelja istočno-slavenskog obreda, darovao prvom vladici Simeonu Vratanji kapelu Svih Svetih zajedno sa posjedom. Istu su kapelu Turci porušili, pa je na tom mjestu, već prije 1611. sagrađen manastir i crkva sv. Mihajla Arkanđela. Nakon što je vladika Simeon stigao u manastir Marču iz Rima, gdje je godine 1611. položio na ruke pape Pavla V. prisegu za jedinstvo, preuzeo je svoju skromnu katedralu. U njoj je ukopano 12 marčanskih vladika: Simeon Vratanja, Maksimiljan, Gabre i Vasilije Predojević, Pavao i njegov brat Marko Zorčić, Isaija Popović, Gabre Turčinović, Grgur Jugović, Rafael Marković i Grgur Vučinić. Kada je 1739. spaljena Marča, sjedište biskupije je bilo u raznim mjestima. Vladika Silvestar Ivanović pošao je u Zagreb, gdje je od žalosti umro i ukopan je u crkvi sv. Marka. Teofan Pašić ukopan je u Lavovu. Gabre Palković pokopan je u rimokatoličkoj crkvi sv. Siksta u Pribiću. Tu je do nedavna bila nadgrobna ploča, koja je to svjedočila, ali je kod posljednjeg popravka te crkve nadgrobna ploča nestala. Vladika Vasilije Božičković, za koga je godine 1777. dobila sjedinjena eparhija naslov ''križevačka'', nije stolovao u Križevcima, već na Tkalcu, gdje je u maloj kapeli i ukopan. Za vrijeme vladike Josafata Bastašića, izdalo je 1. travnja 1791. Ugarsko namjesničko vijeće dokumenat, iz kojega se vidi, da je Bastašić zamolio za rezidenciju biskupa u Križevcima franjevački samostan zajedno sa crkvom i bolničkom vojničkom zgradom, koja se nalazila u sadanjem parku biskupske rezidencije i koja je imala služiti za stanovanje dvojice konzistorijalaca.

Njezini su temelji udareni negdje na raskrsnici XV. I XVI. stoljeća. Uz starinsku historijsku crkvu sv. Križa, biskupski dvor i stolna crkva najstarije su križevačke zgrade. Ovo je zdanje, građevinski povezano, bilo nekada augustinski samostan, koji se u starim zapisima spominje još 1563. godine. Kad su Augustinci, iz straha pred Turcima, pobjegli iz Križevaca, ostao je njihov samostan prazan, dok ga godine 1627. nije zagrebački biskup Petar Domitrović predao Franjevcima. Na to je posebnom listinom privolio kralj Ferdinand II.

U posjedu Franjevaca ostao je samostan sa crkvom sve do godine 1786. kada je car i kralj Josip II. ukinuo franjevački samostan u Križevcima. Od 1786. do 1791. samostan je zajedno sa crkvom služio u vojne svrhe.

U već spomentom spisu od 1. travnja 1791. konstatira se da je carskom odlukom već prije 1. travnja 1791. dodijeljen franjevački samostan za rezidenciju, ali se predaja samostana zajedno sa crkvom nije mogla izvršiti radi ratnih prilika. U spisu se dalje kaže, da se sada može i samostan i crkva predati križevačkoj biskupiji. Što se tiče vojničke bolnice uz samostan, to se mora ispitati, ne bi li bilo moguće, da se dvojica konzistorijalacasmjeste u samoj rezidenciji. Što se tiče sredstava za adaptaciju crkve za istočno bogosluženje i za obnovu samostana, to će se ta sredstva doznačiti, kad se izradi plan sa troškovnikom.

Iz toga se spisa vidi, da je Bastašić tražio za biskupiju imanja: Tkalec, Glogovnicu i sv. Helenu kod Čakovca. Ovo je posljednje imanje pripadalo nekada Pavlinima. Vladičina se molba u tom pogledu odbija, jer da se stvar mora predati Kameralnom vijeću. Isto se tako odbija vladičina molba, kojom moli za konzistorijalce pavlinsko imanje kod Zagreba, Remete.

To je prva vijest o križevačkom biskupskom arhivu o sadanjoj katedrali i rezidenciji. Međutim iz slijedeće, 1792. godine, postoji ''Plan des in Kreutz befündlichen aufgehobenen P. Francischkaner-Kloster aufgenohmen von F. S. Hytler der L. Kreutzer Gespansch-Ingineure''. Prema tom planu obuhvaćalo je crkveno dvorište 286 hvati, samostansko dvorište 1852 hvata, jama za kopanje cigle 340. Te su se jame nalazile pod rezidencijom na istočnoj strani u današnjem donjem voćnjaku. Prva je bila odmah uz crkvu, druga malo podalje, treća, četvrta i peta u kutu donjega vrta. Iz tih jama vadila se cigla ne samo za domaće potrebe, nego i za druge gradnje u gradu. Plan pokazuje na južnoj strani rezidencije ''den durch das Spitalgebäude ruinirte Obst-Garten'' hvati 4.268. Ispod bivših gospodarskih zgrada, duboko na sjeveroistok, protezao se ''anoch Existirender Obst und Zwespen Gareth'' /valjda Zwetschken-Garten/ u hvatima 1.108. Ispod vrta bilo je oraće zemlje 4.471 hvat. Na livadama su bila ''Zwey Fisch-Teuche'' u površini od 230 hvati. Trag tih ribnjaka nalazi se i danas na donjim livadama, koje više ne pripadaju biskupiji. Odatle je samostan dobivao za sebe i za grad ribe. Na sjevernoj strani od ribnjaka protezala se ''ein kleines Eich-Wald'' u površini od 1.218 hvati. Toj hrastovoj šumi nema danas traga. Usred te šume bio je treći ''ein mit Gestrip Verwachsenser Fischteuch'', 667 hvati. Prema tome planu samostanske su se livade prostrirale ne samo ispod vrta do potoka Vertlina, nego i dalje prema istoku u površini od 17.447 hvati, tako da je bilo to zemljište omeđeno sa ''Strassen von Pottochecz nach Kreutz'', sa zapada ''Strassen von Kuscherovecz nach Kreutz''. Na sjevernoj strani crkve bile su dvije ''angrenzende Bürger-Haüser''. Na južnoj strani, u samom parku uz cestu, bila je velika zgrada koso položena ''das Militär-Spital''. Iza njega, isto tako koso položena baraka ''ein ganz umgewikter Plaz worauf das 2-te Spital angefangen war''. Iza tih vojničkih bolnica na jug stoje do Potočke ceste tri ''Angrenzende Bürger-Hauser'', na kojem se mjestu danas nalaze tri kanoničke kurije. Iza samostana, na istočnoj strani, nalazilo se ''die Bünderei samt Stallung''. U kjuču te zgrade, na južnoj strani, bila je ''Militär-Spital Küche''. U izvanjem dvorištu bio je još ''ein alter Getrad-Kasten'' /Getraide-Kasten/. U istom dvorištu bila je i ''ein alte Ziegl-Hüten''.

Biskupija je od toga samostanskog zemljišta, osim samostana i crkve, dobila samo sjeverni dio do livada, dakle niti desetinu od cijeloga posjeda. Konzistorijalci su dobili mali komad zemljišta na jug od samostana, dok je sve ostalo rasprodano ''an die Kreutzer-Bürger''.

Iz odluke ugarskog Namjesničkog vijeća iz godine 1791. dana 6. prosinca doznajemo, da je bilo odlučeno, da se monasima reda sv. Vasilija, namjesto Marče, dade imanje Preseka. Ujedno je vladici Vasiliju Božičkoviću u godinama 1769. i 1771. u četiri rate isplaćena svota od 20.000 forinti, da za gradnju samostana, crkve i biskupske rezidencije u Križevcima pribavi zemljište i da te zgrade podigne. Prvi opat sv. Pulherije u Križevcima bio je sam Vasilije Božičković. Njegov nasljednik bio je Atanazije Gvozdanović, koji je tražio, da se franjevački samostan sa crkvom i zemljištem dade ne biskupiji, nego njemu, kao opatu sv. Pulherije, jer da na to ima pravo na osnovu starih pisama. Ugarsko Namjesničko vijeće rješava, da je križevačka biskupija zakonito osnovana, da su osnovana dva mjesta konzistorijalaca u formi arhiđakona i da je u isto vrijeme osnovan vikarijat za Bačku i Slavoniju.

Namjesničko vijeće odlučuje, da se križevačkoj eparhiji ostavlja samo samostanski vrt. Sve ostalo zemljište ima se na licitaciji prodati i novac uložiti u religiozni fond.

Dne 1. veljače 1792. izdalo je Namjesničko vijeće novu odluku u kojoj se najprije izlažu molbe vladike Bastašića:

1.Neka se u istoj crkvi, kao što je bilo određeno, ne služi bogoslužje latinskoga obreda, što bi dovelo do smutnje jednog i drugog naroda, nego neka ista crkva služi u cjelosti samo jednom obredu.

2.Neka se samostan tako preuredi, da služi samo i jedino za upotrebu biskupa i za njegovo stanovanje i da se nemaju izraditi projektirani stanovi u drugom katu samostana za dvojicu konzistorijalaca.

3.Neka se za dvojicu konzistorijalaca izgrade zgrade na posebnom mjestu.

4.Neka se isplati svota od 14.570 forinti za spomenute zgrade, dijelom za restauraciju, uključivši i restauraciju crkve, dijelom za građenje novih zgrada, odbivši od te svote 2.000 forinti, koji su anticipirano isplaćeni. U ovaj račun ne spada potreban popravak tornja crkve, koji će se kasnije obaviti.

5.Neka se vrt uz samostan, kao što su ga prije posjećivali Franjevci, zajedno sa cijelim zemljištem, koje se nalazi u ogradi, bez licitacije proda biskupu po 4 for. ral, dakle u svemu za 300 forinti. Ta se svota neka pribroji biskupskoj kvoti.

6.Neka se dobro Tkalec sa posjedom Glogovnica proda križevačkoj biskupiji za 1.000 forinti.

Sam car odredio je:

1.Da se Služba Božja po grčkom obredu obavlja na velikom oltaru, koji je za tu svrhu adaptiran. Latinske službe mogu se vršiti na pobočnim oltarima, kada nema staroslavenske službe i to prema odredbi episkopa.

2. Budući da samostan može lako služiti za smještaj i biskupa i dvojice konzistorijalaca, to se neka što prije pošalju nacrti za adaptaciju samostana u tu svrhu.

3.Biskupu ima ostati samo zidom ograđeni samostanski vrt, pa se tako odbija molba vladike za druge samostanske zemlje.

4.Dobra Tkalec i Glogovnica predaju se biskupiji za 1.000 forinti samo privremeno, jer su ta dobra nakon ukinuća Družbe Isusove određena za školski fond.

Dne 10. kolovoza 1792. Namjesničko ugarsko vijeće donijelo je odluku, da vladika Bastašić /1787-1793./ ima dozvoliti, da se Služba Božja na latinskom jeziku služi na pokrajnjem oltaru i da se to ne smije priječiti svećeniku latinskoga obreda. Radi adaptacije crkve, rezidencije i stanova dvojice konzistorijalaca neka se što prije pošalju planovi s proračunom. Što se tiče ljekarne, neka ostane na svom dosadašnjem mjestu, dok gradski magistrat ne prenese ljekarnu na drugo mjesto, dotično, dok se sadanja ljekarna na licitaciji ne proda.

U franjevačkom samostanu bila je od starine ljekarna, pa kad je vladika Bastašić preuzeo samostan, tužili su ga, da kani iz zgrade izbaciti ljekarnu i otjerati ljekarnika. Bastašić se brani protiv te neistinite tužbe i kaže, da se ljekarna i ljekarnik nalaze na svom starom mjestu. On je morao postaviti rok od tri godine za odstranjenje ljekarne iz rezidencije.

Josafat Bastašić, komu upravljaju odluke pod imenom ''Josephus'', jer nisu razumjeli imena ''Josaphatus'', hrabro se borio i sastavljao duge pretstavke na Namjesničko vijeće i na dvor u dva maha. Na koncu mu je u ime dvora Namjesničko viječe naložilo šutnju i da više ne opetuje svoje molbe, pa ga upozorava na rješenja, koja su dana i kojima se mora pokoriti. Bastašić se svega toga nije ustrašio, nego se i dalje borio na sve strane za katedralu i za rezidenciju.

U stvar se uplela i dvorska ugarska kancelarija, pa je u križevačkom arhivu sačuvano jedno mišljenje tajnika te kancelarije Nikole Saghy od 9. veljače 1792., u kojem se ističe, da se i u Munkaču u istoj crkvi služe službe jednoga i drugoga obreda, pa to može biti i u Križevcima.

Bastašić i opet mora odgovarati na zahtjeve dvorske kancelarije, kako to svjedoči dokumenat br. 78, iz kojega se vidi, da se od njega traže računi za potrošak 20.000 forinti, koji su dani iz interkalarnih nadbiskupskih ostrogonskih dohodaka Vasiliju Božičkoviću za gradnju samostana reda sv. Vasilija, namjesto Marče, u Križevcima. Bastašić odgovara, da ne može tih računa poslati, jer je boravio u Beču od 1771. do 1782. pa nije bio niti na samrti Vasilija Božičkovića, da bi od njega mogao štogod o ovoj svoti doznati.

Bastašiću su htjeli uzeti i zvona sa crkve i prodati ih na licitaciji, jer da sa franjevačkom crkvom nisu predana zvona. U toj stvari moralo je posredovati ugarsko Namjesničko vijeće, koje je 6. kolovoza 1793. odredilo ''ut campanae tamquam Accessorium Ecclesiae considerari queant, abhinc annuitur, ut campanae quoque ad memoratam Ecclesiam Spectantes et olim venditioni destinatae, penes Ecclesiam relinquantur''. Tako je vladikaBastašić dobio i zvona! Ali zato nije biskupija mogla dobiti ormara nakon smrti Bastašića. Zagrebački su Franjevci uporno tražili, da se taj crkveni ormar njima preda, što je i učinjeno odlukom Namjesničkog vijeća u Budimpeši dne 10. rujna 1793.

U biskupskom križevačkom arhivu nije sačuvana niti jedna zabilježba, kako se dalje razvijala stvar sa adaptacijom katedrale i rezidencije. Bastašić se povukao u Šid i tu je umro 28. kolovoza 1793. u 54. godini života. Ukopan je u rimokatoličkoj crkvi u Sotu. Borio se za prijenos biskupske stolice u Križevce 6 godina, ali nije mogao dočekati rezultata. Posljednja njegova borba bila je za ormar i crkvena zvona.

Što nije pošlo za rukom vladici Bastašiću, to je izvršio njegov nasljednik Silvestar Bubanović. Godine 1794. imenovan je križevačkim vladikom. Dne 6. siječnja 1801. javlja mu ugarsko Namjesničko vijeće, da mu je odobreno za restauraciju crkve i rezidencije iz vjerskog fonda 3.600 forinti i kao dodatak 2.765 forinti. To je pismom upravljeno na biskupa preko Varaždina u Križevce. To je dokaz, da je Bubanović u to vrijeme rezidirao u Križevcima. Dne 3. studenog 1802. urgira Namjesničko vijeće, da što prije pošalje plan za restauraciju.

Iz dopisa namjesničkog vijeća od 6. travnja 1802. koje je upravljeno Bubanoviću u Požun, gdje se u to vrijeme nalazio na saboru, razabire se, da je godine 1795. za restauraciju katedrale i rezidencije dana pomoć. Dne 12. srpnja 1803. javlja Namjesničko vijeće Bubanoviću, da je dosada isplaćeno za restauraciju rezidencije i katedrale 10.639 forinti i da bi za popravak krova i tornja crkve kao i za stan samo jednog konzistorijalca bila potrebna svota od 16.355 f. koja se nikako ne može isplatiti, pa se zato doznačuje za krov i za toranj samo 2.399 forinti. Za konzistorijalce se preporuča, da se nastane u rezidenciji.

Za vrijeme vladike Silvestra Bubanovića obavljena je godine 1798. prva posveta restaurirane katedrale.

Silvestar Bubanović je umro 14. siječnja 1810. U šematizmima nije naznačeno gdje je pokopan. Na njegovo je mjesto došao Konstantin Stanić. Dne 13. studenog 1814. imenovan je biskupom križevačkim. Prije toga, kao kapitularni vikar, napisao je apologiju križevačke eparhiije u vrijeme, kada se na dvoru ozbiljno o tome radilo, da se ona ukine i pripoji mukačevskoj biskupiji. U biskupskom arhivu nalaze se ''Puncta interrogatoria circa personam promovendi''. Na drugo pitanje glasi odgovor: ''Est Crisii Cathedralis Ecclesia Graeco-catholica sub titulo S. Spiritus, ad formam graecam constructa ac ex solidis materialibus murata. Tectum reparatione eget.''

Osim gore spomenutog plana iz 1792. postoji još jedan nacrt pod naslovom: ''Situation und Grundriesse der Kreutzer Bischöfflichen Residenz''. Kao godina je na jednom uglu naznačena 1854., a na drugom 1852. Te godine ne označuju izradu ovog nacrta, nego godinu, kada je nacrt stavljen u biskupski arhiv. Nacrt, kako iz svega izgleda, potječe iz konca XVIII. Vijeka. Iz toga nacrta doznajemo mnoge potankosti o samoj katedrali. U crkvi su se nalazile tri grobnice. U te tri grobnice bio je ulaz iz crkve, ali nije naznačeno gdje je bio taj ulaz. Svetište crkve bilo je ''auf Gottische Art gebaut und gewölbt''. Na sjevernoj strani crkve bile su dvije kapele. Jedna položena uz crkvu vjernih bila je posvećena Majci Božjoj Loretskoj, dok je druga stajala uz svetište i bila je posvećena sv. Antunu. Iz samih nadjevaka kapela slijedi, da su ih Franjevci gradili. Te su kapele sizale samo do prvog kata rezidencije. U crkvi je bio prostran kor. Ulaz u samostan bio je odmah uz crkveni toranj. Na desnoj strani toga ulaza nizale su se četiri ćelije, od kojih je prva bila dva puta veća od ostalih. Iza ćelija sa hodnika vodile su glavne stube u prvi i drugi kat, dok su otraga postojale još ''Lauf Stiege''. U podrum se ulazilo od strane današnjega perivoja u sredini. Na južnoj strani prizemlja bila je najprije smočnica, zatim refektorij, kuhinja i na koncu pekarna. Ulaz u dvorište bio je ravno iz južnog hodnika u prizemlju. Na istočnoj strani prizemlja bila je smještena apoteka i to najprije laboratorij, zatim soba apotekara i sama apoteka. Iza prostorija za apoteku bila je soba za sakristana i sakristija. U prvom katu na južnoj strani bila je na uglu provincijalova soba, zatim ''2 ungestaltete sehr niedrege Kammer'', soba tajnika provincijalova. Na zapadnoj strani 6 '' sehr kleine Zellen''. Na istočnoj strani soba za gvardijana i 4 sobe za patre ''Wohnungen der PP.'' U drugom katu bilo je s jedne i s druge strane hodnika na zapadnoj strani 13 ćelija za novicijat. Na južnoj strani najprije dvije ćelije za novake i 7 ćelija za klerike. Na istočnoj strani 6 ćelija za klerike. Iz toga se vidi da je u križevačkom franjevačkom samostanu bio novicijat i klerikat i da je prema tome taj samostan bio važan. Pripadao je ugarskoj provinciji sv. Ladislava.

Vladika Ilija Hranilović /1883-1889./ dao je oko crkve i oko cijele rezidencije postaviti željeznu ogradu.

Katedralu je ponovno restaurirao vladika Julije Drohobeczky koncem prošloga stoljeća. Sa restauracijom se počelo godine 1895., dok se posveta obavila 27. lipnja 1897. To zapravo nije bila restauracija, nego više sasvim novo građenje katedrale. Prije same gradnje načinio je arhitektBolle ''Aufnahme der grieh. Unierten Dioecezans-Kirche in Kreutz'' godine 1892. u mjesecu studenom. Od toga su sačuvana u arhivu samo dva lista i to ''Vorderansicht''/list 3./ i ''Längenschnitt'' /list 5./. Kapela sv. Antuna i Majke Božje Loretske nema tu više, dakle one su odstranjene još za vrijeme restauracije Bastašić-Bubanović. Svetište je izrađeno u gotskom stilu i presvođeno, dok je crkva vjernih sa ravnim krovom. Ulaz u crkvu bio je bez današnjeg predvorja. Toranj nije bio izrađen u šiljak, nego je imao barokni stil, a na vrhu dvostruki križ. Bolle je imao vrlo tešku zadaću, da dovede u arhitektonsko jedinstvo razne slogove crkve; da je prilagodi istočnom bogoslužju i da je približi stilu rezidencije. Mora se priznati, da je Bolle tu tešku zadaću sretno rješio. Nadahnitelj svih nacrta, pa i najmanjih, bio je vladika Julije, koji je posjedovao istančani umjetnički duh. Bolle je tu više radio kao arhitekt, dok je pravi umjetnik bio vladika. Njegovom oku nije izmakla ni najmanja sitnica. Sve je moralo biti originalno i odgovarati, po mogućnosti, istočnom obredu. Njemu se ima pripisati impozantan ulaz u katedralu sa prostranom loggiom u prvom katu. Njemu se imaju pripisati dvije lijepe kapele u jednoj i drugoj galeriji. On je dao ideju za divni ikonostas i za izradu svetišta. Glavni mu je pomagač, uz arhitekta Bollea, bio prof. Dr. Izidor Kršnjavi, koji je utisnuo križevačkoj katedrali sa ikonostasom, sa slikama na zidovima, sa propovijednicom, neprolazan umjetnički spomenik. Već sam ikonostas predstavlja cjelovitu umjetninu za sebe i mogao bi resiti najveće i najljepše crkve. Osim toga tu se nalazi zapravo najveća i najljepša izložba mladih i starijih hrvatskih slikara. Mlada hrvatska slikarska škola pod vodstvom Dr. Kršnjavija, koji je i sam bio slikar, dala je najbolje svoje radove na ikonostasu. Treba vidjeti samo slike Celestina Medovića, Bele Csikoša, Ivana Tišova, Kovačevića, Bauera i njegove gospođe, da se može prosuditi umjetnička vrijednost ovih radova. Ali pođimo redom.

Vanjština stolne crkve je tako originalna, da joj je teško naći kod nas ravne. Nad glavnim vratima na tri je luka podignuta visoka i prostrana loggia, koju drže tri vitka stupa od crvena mramora. Nad loggiom izvedena je u zlatu i color-mozaiku slika Presv. Trojstva. To je djelo slikara Alberta Neuhausera iz Insbrucka. Toranj, koji je sasvim iznova građen, lijepo je urešen, a svršava bogato pozlaćenom kacigom.

Unutrašnjost obnovljenog hrama čini na gledaoca ugodan utisak. Građevni slog preuređen je tako, da je prvašnja gotika pomiješana sa bizantinskim slogom. Nutarnji oblik predstavlja križ; oltar s ikonostasom gornji dio križa, srednja lađa donji, a lijeva i desna lađa, u kojima su smještene pjevnice, sačinjavaju lijevu i desnu stranu križa. Između gornjega i donjega dijela crkve, gdje počinju stolice, smještena su dva prijestolja; na desnoj strani za crkvenog poglavara sa slikom Spasitelja, a na lijevoj strani za svjetovnog poglavara sa slikom cara Konstantina. Kora su tri, jedan nad ulazom, a dva nad pjevnicom. Ovi nad pjevnicama služe i kao kapele u kojima se po potrebi služi sv. Liturgija. Propovijedaonica je u gotskom stilu. K svemu dobro pristaju umjetnički izrađeni lusteri.

Najljepšim uresom crkve je bogati ikonostas, kojeg uresiše umjetničkim slikama: Medović, Csikoš, Tišov i Kovačević. Prva dva reda slika, tj. Presv. Trojstvo, silazak Duha Svetoga i apostole izradio je Medović. U njegovim slikama imade mnogo života te se osobito, savršenim izražajem, ističu dva aspostola u razgovoru,- na desnoj strani. Lijepe su slike Csikoša, a zaslužuju pažnju i male slike Kovačevića. Na stropu svetišta izradio je Medović, u stilu starije talijanske škole, četiri evanđelista. Medović se jedini od naših umjetnika držao tradicije, po kojoj se na mjestu duševnog sabiranja ne ističu jasnije boje.

U samom svetištu nalaze se velike tempera /secco/ slike od Csikoša i to: ''Raspinjanje Hrista'' i ''Posljednja večera''. Slike su izvrsno crtane, kolorit je moderan uz razne prelaze simboličke škole. Osim toga u svetištu ima tempera slike od Medovića, koje pretstavljaju ''Smrt Abelovu'' i ''Žrtvu Abrahamovu''. Manira je ovih slika talijansko slikarstvo XIV. Stoljeća. Ima još dvije manje tempera slike od Csikoša i to ''Isusa skidaju s križa'' i ''Isus na brdu maslinskom''.

U prvoj lađi crkve pomno su izrađene slike od Tišova i to: ''Ulaz u Jerusolim'' i ''Propovijed na gori''.

Propovijedaonicu je izradio Bauer. Naslikao je likove sv. Atanazija, sv. Ivana Zlatoustog i sv. Pavla takvim umjetničkim shvaćanjem, da se kod nas rijetko što takva može vidjeti.

Zidarske radove vodio je graditelj Makar-Geher, dekorativno slikanje Muravić. Stolarske radove za ikonostas izveo je A. Zorinić, J. Budicki baldahin i oba prijestolja, Fr. Mihoković stolice i sjedala za kanonike i vjernike. Klesarske i kuparske radove obavio je kipar Franz, limarske radnje A. Maruzzi. Figuralni prozori u emporiju potječu iz insbruške katedralne staklane po nacrtima iz Zagreba. Krasne bravarske radnje od željeza, lustere, kandelabre i ograde izradio je bravar Hammel, svjetionike uz stijenu i svjetiljku za vječno svjetlo Tudji, male lustere Burić. Tapetarske radnje obavio je Saulik, drvorezbarske radnje na ikonostasu Ljubinsky-Löwy, na oltaru, na križu i drugdje radili su Rimay, Pichler, Šimunković i Krameršek, dok je popločenje u raznobojnim pločicama izvela domaća tvrtka ''Zagorka''. Za ovu renovaciju potrošena je svota od 80.000 forinti. Hrvatska zemaljska vlada doprinijela 50.000 forinti, dvor 8.000, dok je ostalo namaknuto iz biskupijskih i kaptolskih sredstava.

Sve je to lijepo bilo uređeno, ali je zub vremena učinio svoje. Tako je dekorativna slikarija uzduž crkve i u razizemlju posvema bila oštećena. Gotovo sve zidne slike počele su se runiti i prijetila je opasnost, da u najkraće vrijeme sasvim izčeznu. Isto tako je i tlo na soleji počelo se ulijegavati i prijetila je opasnost da sasma propadne.

Vladika Dionizije učinio je sve, što je bilo moguće, da spasi što se još spasiti moglo. Najprije je dao otvoriti tlo na soleji. Tom prilikom je nađena pod solejom porušena kripta, a u njoj 33 kostura. Po nađenim u njoj predmetima, to je bila grobnica samostanaca. Kripta je obnovljena, traverzama i velikom pločom snabdjevena te uz kosti samostanaca, koje su blagoslovljene i sahranjene u njoj u novom lijesu, služi za grobnicu križevačkih vladika. Vladika je osim toga pozvao akademskog slikara prof. Miljenka Gjurića, da spasi zidne slike u samoj crkvi. S ljubavlju se prihvatio profesor toga teškog posla i počeo od slika svoga učitelja Tišova. Slike je očistio od oljuština i tako zvanim retušom popravio. Time je postigao ponovno oživljavanje slika, na kojima su čitave partije glava i ruku bile manjkave. Vlaga je bila potpuno zahvatila sve zidne slike u crkvi.

Katedrala je počela zaudarati po pljesnoći, klupe su otraga gotovo posve sagnjile, podiumi pod klupama su propali i sad je bilo očekivati, da vlaga udari i na slike na ikonostasu. Radi toga je bilo potrebno da se provede, prema modernim propisima, izolacija cijeloga temelja katedrale. Toga se posla prihvatio novi križevački vladika, Dr. Janko Šimrak, prema nacrtu i pod nadzorom arhitekta prof. Stjepana Podhorskog. Radovi su započeli 12. travnja 1942.

Podkopavanje katedrale započeto je u svetištu. Morali su se iskopati veliki blokovi, visoki i do jedan metar, i na njihovo mjesto stavljati veliki cementni novi blokovi sa zaštitnim papirom umočenim u smolu sa trostrukom naslagom. Kako su zidovi bili na mjestima debeli i do 160 cm, taj je posao bio ne samo težak, nego i vrlo opasan, jer su zidovi mogli gdjegod napuknuti. Ali je ipak posao, kojeg je vodio Stjepan Slavinec sa svojim radnicima, išao brzo naprijed tako, da je izolacija bila gotova za dva mjeseca. Toranj nije trebalo izolirati, jer su njegovi temelji pronađeni suhi. Prigodom toga kopanja nađeni su grobovi dvojice ukopanih redovnika i to jedan u unutarnjem dvorištu izvan zidina katedrale, a drugi pod samim zidinama. Kosti su stavljene u posebni lijes i ukopane 1. studenog 1943. u kripte pred svetištem.

Izolacioni radovi nisu bili dostatni, nego je trebalo dati ponutrici katedrale svježi zrak, stalno zračenje. To je izvedeno na taj način, da su učinjena u temeljima katedrale dva velika vjetrila. Jedno vjetrilo ide iz izvanjeg dvorišta i ulazi u svetište. Drugo vjetrilo je iskopano iz unutarnjeg dvorišta na južnoj strani i vodi nasred crkve vjernih.

Kroz ta široka vjetrila prima crkva uvijek svježi zrak i nema više opasnosti od plijesni. Radovi na izolaciji stajali su preko pola milijuna kuna.

Kad su izvedeni ti najvažniji poslovi izolacije, trebalo je prijeći na odstranjenje štete, koju je vlaga prouzrokovala, unutar katedrale. Svetište /oltar u gotskom stilu s visokim nadkrovom/ bilo je već sasvim pocrnilo, jer je bilo svojevremeno obloženo ne pravom zlatnom navlakom, nego s navlakom Metall-Gold, dok je u ugovoru stajalo, da će se izraditi u Catharina-Gold. Trebalo je najprije baldahin nad oltarom očistiti i nakon toga sve pozlatiti. Taj je posao povjeren zagrebačkom stručnom obrtniku Ivanu Robniku, koji je samo na svetištu radio više od mjesec dana. Sada je cijelo svetište, zajedno sa ripidama i slikama anđela na njima, sa svetohraništem, svijećnjacima, baldahinom nad oltarom i nadkrovom pozlaćeno. Iza tih poslova prešlo se na uređenje ikonostasa. Pojedine njegove slike i to one najljepše u sredini, bile su poprskane uljem iz kandila za vječno svijetlo, a bile su tim uljem i polivene tako, da je jedna od njih bila gotovo upropaštena. Na to se ulje sabirala prašina i stvaralo se blato. Neke su pak slike bile prelakirane. Nije se moglo ustanoviti kad se to lakiranje dogodilo i tko ga je izvršio. Bilo je dakle vrlo mnogo posla i trebalo je upotrijebiti mnoge kemikalije, da se slike očiste i da im se vrati stari sjaj. Svatko, tko danas dođe u katedralu , morat će priznati, da je to potpuno i uspjelo. Ikonostas je zasjao u svojoj staroj ljepoti.

Ta je ljepota povećana time, što su okviri slika ne samo očišćeni, nego i presvućeni pozlatom. Na ikonostasu su poslovi trajali više od dva mjeseca, jer je trebalo paziti na svaku sitnicu i jer je trebalo ne samo slike, nego i cijelu veliku građu ikonostasa renovirati. Sve se to radilo pod nadzorom arhitekta Stjepana Podhorskog.

Svršivši obnovu ikonostasa prešlo se na čišćenje dvaju velikih sjedališća na soleji, na propovijedaonicu i na luster. Slike na sjedališćima su potpuno obnovljene. Sjedališća su pozlaćena od vrha do dna. Male slike na lusteru su isto tako obnovljene sa cijelim lusterom, koji je presvučen zlatnom prevlakom. To je isto učinjeno i sa slikama umjetnika Bauera na propovijedaonici. Te su slike sinule u svojoj staroj ljepoti.

Osim toga trebalo je popraviti dekoracije u cijeloj unutrašnjosti crkve do visine od 5 metara. Najprije su se stupovi morali po nekoliko puta prati vodom i uljem i iza toga dekorirati prema starom stilu. Kako su klupe, naslonjene na zid, bile dobrim dijelom natruhle, to su se sve morale popravljati, novi komadi umetati i novi podiji postavljati. Trebalo je i klupe premazati i dekorirati, kako je to i prije bilo. Stolarske radove izvela je domaća radionica Gold, dok je dekoracije i ulaz u crkvu sa strane rezidencije na zapadnom dijelu izveo Alojzije Mauko prema nacrtima i pod nadzorom arhitekta prof. Stjepana Podhorskog.

Umjetninu Ivana Tišova ''Sošestvije sv. Duha'' za ljubljenje, obnovila je Slavka Dekleva. Bogorodicu je morala sasvim iznova naslikati, jer je neko preko Tišovljeve Bogorodice načinio figuru, koja nije odgovarala samoj slici.

Dne 31. listopada 1943., na blagdan Hrista Carja, bio je svečani blagoslov katedralne crkve, koji je obavio vladika Šimrak u deset sati prije početka pjevane sv. Liturgije, koju je vladika služio. Asistirali su Dr. Tomo Severović i Spiridion Petranović, kanonici; zatim Dr. Gabre Bukatko i Dr. Ivica Šimrak. Za blagoslov je bio postavljen stol pred ikonostasom sa svijećama i križem. Vladika je bio obučen u sve arhijerejske rize i obavio je obred prema propisima arhijeratikona. Iza pročitanog evanđelja izrekao je vladika govor o prošlosti katedrale sjedinjene marčansko-svidničke i križevačke eparhije.

I nakon blagoslova, tokom 1944. nastavljeno je sa obnovom katedrale. Tako je dogotovljena obnova željeznih umjetničkih svijećnjaka po crkvi i velikih svijećnjaka na ulazu u crkvu vjernih. Osim toga morali su biti ostrugani i stupovi, koji stoje s jedne i druge strane kanoničkih staluma zajedno sa pozlatom kapitela. Ulaz u sakristiju je posve obnovljen u stilu dekoracije crkve. Stube, koje vode iz toga prolaza u samu sakristiju , morale su biti izmijenjene. Osim toga je i pod u sakristiji sasvim sagnjio i potpuno propao. Trebalo je dakle vaditi stare parkete, postavljati novi slijepi pod i na njega nove parkete. Te je poslove izvršio Josip Ujčić, parketar iz Zagreba.

''Zaista je lijepa naša stolna crkva u Križevcima. Ona je dostojna drugarica đakovačkoj i zagrebačkoj, ako ne svojom veličinom, a ono svojom skladnošću i ljepotom'' – napisao je Spiridion Petranović na početku svoje studije o njoj.

Od vremena , kako je postao biskupski dvor svojina naših vladika, i on je bio po više puta renoviran, jer je to zahtijevao kao stara zgrada. No, te renovacije nisu bile zamašnije. Na ulaznim vratima bivšeg samostana podignut je na svodovima oveći balkon, koji zahvaća i prvi kat zgrade, jer je vratima s njime spojen. Na njemu je izrađen eparhijski grb. Godine 1885. promijenjen je u hodnicima prvog kata cio pod, na kojem su izrađeni u kamenčićima raznih boja ukrasni likovi. To je zasluga biskupa Ilije Hranilovića, koji je i prekrasnu željeznu ogradu ispred rezidencije i crkve dao podići. Inače je u zgradi, uz četiri osrednje sale u prvom katu, spomena vrijedna srednja sala, koja je svojom prostranošću impozantna i ukrašena velikim portretima svih križevačkih biskupa. U dvoru imade vrijednog starinskog pokućstva i inih vrijednih starina. Uz vladičine odaje nalazi se u prvom katu vrijedna i dragocjena knjižnica, a u arhivi su neprocjenjeni dokumenti o povijesti unije.

Vladika Šimrak je također, uz obnovu stolne crkve, obnovio i rezidenciju. U prvom redu popravljena je sala za knjižnicu. Izmjenjen je pod i uređeni ormari za knjige. Također je popravljen i strop, jer se bio opasno uvio. Na istočnoj strani prvoga kata preuređene su dvije sobe za stanovanje svećenika.

Godine 1944. restauriran je drugi kat rezidencije. Tamni hodnik na drugom katu produžen je na obadvije strane tako, da su izbijeni prozori na svakoj strani. Jedan je prema ulici, a drugi prema dvorištu. Kod ovog rada vidjelo se, da je sav pod u derutnom stanju, te se morao skoro iznova raditi pod u drugom katu, što je bilo spojeno sa opasnošću od rušenja. Sa zapadne strane bili su radovi još teži i opasniji. Strop se u dvjema velikim salama uleknuo i prijetila je opasnost da se sasvim sruši. Radi toga je po dužini prve sale od parka ugrađena dugačka i jaka željezna greda. Na tu željeznu gredu nadoziđivan je zid, koji je tu veliku salu pretvorio u dvije sobe sa posebnim ulazima sa hodnika. Od druge sale zauzeo je hodnik jedan veći njen dio. I tu se pod zapadni hodnički dio morala opet postaviti željezna traverza, koja je vezala strop i drži hodnički zid. Tako su oba stropa osigurana i zapriječeno je svako uljegavanje krovne konstrukcije, koja je tu iz drugog kata činila pritisak na prvi kat.

U drugom je katu umjesto trulog poda na hodnicima stavljen betonski pod sa glazurom. Isto tako stavljeni su svuda i novi prozori.

Na dvorištu rezidencije izgrađena je velika gospodarska zgrada /hambar/ na dva kata. Na istočnoj i sjevernoj strani postavljen je zidani plot. Izgrađeni su i ostali gospodarski objekti, kao što je peradnjak i dr.

Kada su 1959. izgorjele staje, drvarnice, spremnice sijena i ostale gospodarske zgrade, vladika je Gabrijel dao izgraditi novu modernu zgradu u te svrhe. Isti je vladika vršio i ostale nužne popravke, od kojih se posebno ističe popravak i uređenjeponutrice rezidencije i popravak tornja na stolnoj crkvi.

Od 1959. u rezidenciji se nalazi Srednja vjerska škola za spremanje svećenika sa konviktom pitomaca. Jedno i drugo vode oo. Salezijanci.

Arhiv, knjižnica i muzej

Kod restauracije rezidencije, koju je izvršio vladika Šimrak, arhiv i knjižnica dobili su posebne i nanovo uređene prostorije. Tom se zgodom prešlo i na uređenje arhivarske građe te se uveo i novi sistem spremanja dokumenata. Mjesto dosadašnjeg običaja, da su se stari dokumenti svijali na dva dijela i na taj način oštećivali, a osim toga bili su za uporabu i neprikladni, dokumenti su se postavljali na cijeloj širini in folio i na taj način se mogu listati kao knjiga. Sa biskupskim arhivom spojen je i cijeli arhiv dalmatinskih župa: Kričke, Baljke i Vrlika.

Kako je već spomenuto, sala za knjižnicu je posebno uređena i obnovljena. Stelaže su izrađene po nacrtu prof. arhitekta Podhorskog. Zbog velikog broja knjiga, neke su stelaže bile smještene i u hodnik.

U devet velikih ormara i u nekoliko manjih, pomoćnih stelaža smještena su sva važnija djela iz raznih oblasti. Tako je orijentalistika zastupana sa Baroniusom, Raynaldusom, Farlatijem, tu je i Mansi: ''Collectio conciliorum'', zatim djela Alaciusa, Assemania i dr. Iz oblasti crvene povijesti je Pastor, Geschichte der Päpste, Hergenröther, Kirsch i drugi. Tu su i djela svetih istočnih otaca, poimence: sv. Ivana Zlatoustog, sv. Vasilija, sv. Gregorija Bogoslova i drugih. Tu su i djela sv. Ambrozija. Zastupana je i biblicistika, ascetika i mistika, moralna i pastoralna teologija, dogmatika, važnija juridička djela, a vrijedno je spomenuti i sveukupna djela Solovjeva.

Biblioteci su mnogi poklonili svoje knjige. Tako je mnogo knjiga poklonio Dr. Danijel Šajatović, zatim je tu i biblioteka pokojnog kanonika Dimitrija Nagya sa vrijednim izdanjima, pa knjige Stanića, mrzlopoljskog župnika. Nadalje su tu knjige Danijela Rebe, neke knjige Dr. Kalaja, biskupskog vikara Atanazija Gvozdanovića, pa Stića, Šooša i drugih. Tu nalazimo i knjige Simeona Čučića . Također su i križevački biskupi ostavili svoje knjige dijecezanskoj biblioteci, pa tako možemo naći knjige Palkovića, Pašića, Božičkovića, Njaradija i Šimraka.

Pred dvadesetak godina poklonio je Dr. Juraj Pavić eparhijskoj knjižnici nekoliko vrijednih djela. Tako između prepis apologije Dimitrija Kydona u kojoj brani sv. Tomu Akvinca protiv napadaja Kabasila i ostalih Grka. Prepis je obavljen godine 1913. u dvorskoj biblioteci u Münchenu. Poklonio je i fotografije grčkog prijevoda /odlomci/ nekih djela sv. Tome Akvinskog, koje je preveo Dimitrije Kydones i Georgije Sholarios iz biblioteka Venecije, Milana, Breslava ...

I župe su popunjavale centralnu knjižnicu. Tako je iz jedne župe pribavljen ''Irmologion'' štampan u Lavovu godine 1757. ''pri cerkvi hramu Uspenija Presvjatija Bogorodici''. Taj se Irmologion sastoji od tri dijela, a na kraju mu je ''uvješčanije o pjesneh ili irmosah'' i napokon ''oglavlenije veščej''. Note su štampane. Izrada tiska je dvobojna sa lijepim inicijalima.

Velike zasluge za podizanje fonda knjižnice imade vladika Dr. Gabrijel Bukatko. Knjižnicu je u novije vrijeme povećao sa vrlo velikim brojem dragocjenih novijih izdanja. Na taj je način ova knjižnica opskrbljena posljednjom riječi bogoslovske znanosti. Pod njegovim nadzorom knjižnica je ljeti 1952. uređena i pregledno razmještena.

Uz arhiv i knjižnicu formira se i dijecezanski muzej. Osnovao ga je 1942. vladika Šimrak. Od tada počinje i sakupljanje muzejske građe po svim parohijama diljem eparhije. Iz Dalmacije su donešeni: stari antimis, relikvijar, torba bogato izvezena u dalmatinskom narodnom vezu, koja se upotrebljavala za pohod bolesnicima. Prikupilo se nešto i slika i ikona, raznih starih križeva, starih čaša, riza. U samim Križevcima se toga mnogo našlo iz ostavštine vladika.

S tim se materijalom može urediti jedan skroman muzej, koji još uvijek nema posebne prostorije, već je smješten u raznim vitrinama u pojedinim salama rezidencije.

.. naših dičnih i hvale dostojnih biskupa, neumornih svećenika, požrtvovnih crkvenih i narodnih učitelja, koji su, manje više, svi boravili, kraće ili duže vrijeme svog studija, u ovoj dragoj nam kući na Griču u Zagrebu.

Nije se teško u to uvjeriti. Ako bacimo samo letimičan pogled u prošlost naše Crkve ili u prošlost marčansko kriđevačke eparhije, nailazimo na ovo sjemenište kao centralnu točku, kao svijetli stup, koji obasjava, pokreće te izvodi umom svojih nekadanjih pitomaca velika djela na polju znanosti i umjetnosti, na pr. dr. Simeon Čučić, profesor Akademije i pisac filozofskih djela; dr. Tadija Smičiklas, veliki hrvatski povjesničar, predsjednik Jugoslavenske Akademije i sveučilišni profesor; pjesnik Jovan Hranilović i toliki drugi. Svi su ti, bivši pitomci, žarom svoje kršćanske ljubavi grijali i još uvijek griju i tope ledene sante leda, iznoseći stvar svetu i Božju, stvar evanđeoskog jedinstva iz bezdana ljudskih slaboća, propusta ili nerazumijevanja odnosno mržnje, a možda i žalosnog egoizma, na svijetle proplanke Kristova ''grada na gori'', da obasjava i grije sve one, koji su željni i voljni utažiti žeđ svoje duše na nepresušivim izvorima Božjih milosti i slijediti nenadmašivog Učitelja Krista Gospodina, koji je za sebe jedini mogao nepogrješivo reći: ''Ja sam put, istina i život''.

UTEMELJENJEGRKOKATOLIČKOGA SJEMENIŠTA

Veliki i neumorni biskup Pavao Zorčić /1671-1685/, koji je svršio filozofske i bogoslovske studije u Bologni /Italija/, sigurno je imao prilike u inozemstvuupoznati i shvatiti važnost jednog sjemeništa u životu Crkve i biskupije. Zato već u prvim godinama, kako je postao biskup na marčanskoj vladičanskoj stolici, poduzeo je sve korake i usredotočio sve svoje lijepe sposobnosti, da utemelji jedan zavod u Zagrebu, gdje bi se odabrani mladići odgajali, učili i spremali za svećenički stalež. Razumije se, da takve zamisli i želje nije bilo lako ni jednostavno ostvariti. Stari Rimljani običavahu govoriti: ''Fortes fortuna juvat'' – hrabre pomaže sreća, a mi kršćani kažemo malo drugačije: ''Plemenito djelo Bog blagosliva''. Tako je upravo bilo i kod našeg vladike Zorčića. Nakon deset godina teških i upornih nastojanja, neumornoga rada, molbi, zaklinjanja i dokazivanja, a u prvom redu, zasigurno, toplih i usrdnih molitava svemogućem Bogu, Isusu Kristu i Presvetoj Bogorodici, Zorčić je uspio nabaviti odgovarajuću kuću u Zagrebu, za koju je platio plemiću Patačiću tisuću tristo i pedeset forinti ili rajnčki. To bijaše godine 1680., a godinu dana kasnije, nakon adaptacije i popravka kuće te nabave najpotrebnijeg inventara, smjestio je biskup Zorčić svoje prve pitomce u svoje vlastito eparhijsko sjemenište. Zato i početak našeg sjemeništa u Zagrebu računa se i bilježi godinom 1681., pa će prema tome za dvadeset godina, 1981. proslaviti svoj tristogodišnji jubilej. Dao predobri Bog, da ga proslavi u miru i blagoslovu.

Požari, obnove i gradnja nove zgrade

Zgrada, što ju je biskup Zorčić kupio i u njoj smjestio svoje sjemenište, bila je visoka prizemnica, pokrivena slamom /škopom/ kao i većina drugih kuća tadanjeg Zagreba, a nalazila se na uglu dviju ulica /nekadašnje Sjemenišne, a danas Vranicanijeve i bivše Gospodske, a danas ulice sv. Ćirila i Metoda/. U ovoj potonjoj ulici dosizala je sjemenišna zgrada samo do današnjeg ulaza u sjemenište. Koliko je u toj kući bilo prostorija i kakav je bio raspored nije se moglo ustanoviti, jer i najstariji dokumenti o tome ništa ne govore. Znamo samo to, da je tu zgradu sjemeništa zahvatio godine 1706. požar, ali do koje mjere, nije naznačeno u ispravama. Jedino znamo, da je to bilo za vladike Gabrijela Turčinovića /1700-1707/. Iz dokumenata se razabire, da je već iste godine počeo spomenuti biskup sa popravkom sjemenišne zgrade, a njegovo djelo uspješno dovršio nasljednik mu vladika Grgur Jugović /1707-1709/.

Isti udes vatre ponovno je pohodio kuću našeg sjemeništa šezdeset godina kasnije, tj. 1766. godine, samo ovaj puta daleko strašnije, jer je kuća izgorjela takorekuć do temelja. Prijetila je ozbiljna opasnost, da velebno i životno djelo slavnog Zorčića doživi svoju konačnu i potpunu propast. Srećom, a u prvom redu svetom voljom Božjom, ovaj veliki udarac za naše sjemenište dogodio se je u ono vrijeme, kada je na biskupskoj stolici naše eparhije sjedio veliki muž, pun apostolske revnosti, mudrosti, energije i velikog žara ljubavi za stvar svete vjere, biskup Vasilije Božičković /1759-1785/. To je iza Pavla Zorčića svakako najsvjetliji lik u galeriji marčansko-križevačkih vladika. Pošto je Božičković uvidio, da bi svaka restauracija ili obnova spaljene kuće bila uzaludna i ne bi odgovarala potrebama, jer je već i prijašnja zgrada bila pretijesna i neprikladna za povećane potrebe sjemeništa, odlučio je da uz pomoć Božju i razumijevanje dobrih ljudi počne sa gradnjom posve nove kuće. U razmjerno kratkom roku Božičković je podigao iz temelja novu sjemenišnu zgradu na dva kata, pokrivši je crijepom, a ne slamom. Gradnja je trajala šest godina, tj. od 1768. do 1774. Prema nekim to je prva dvokatnica na Griču u Zagrebu, ali u svakom slučaju velebni spomenik što si ga sazda mudrost uma i plemenitog srca dalekovidnog, zadnjeg marčanskog i prvog križevačkog vladike, uvijek hvaljenog i sa pijetetom spominjanog biskupa Vasilija Božičkovića.

Treći po redu nasljednik vladike Božičkovića, a četvrti križevački biskup, doktor filozofije i teologije Konstantin Stanić /1814-1830/, rodom iz skromnog žumberačkog sela Mrzlo Polje, koji je spasio eparhiju i sjemenište od sigurne propasti, koja je prijetila nakon smrti vladike Silvestra Bubanovića, smogao je snage i našao načina, da zgradu sjemeništa proširi u današnjoj ulici sv. Ćirila i Metoda i da izgradi za potrebe pitomaca i vjernika novu crkvicu sv. Vasilija. Kako znamo, ovu je crkvu potpuno preuredio, produljio, izgradivši joj toranj i osmotrivši je novim ikonostasom, mramornim prijestolom i posve novim mobilijarom mladi biskup Ilija Hranilović /1883-1889/, koji je umro u 39. godini života.

Slika ovog kratkog prikaza povijesti zgrade našeg sjemeništa nebi bila potpuna, kad ne bi spomenuli, da je za vladike Dionizija Njaradija godine 1934. izgrađena na dvorištu sjemeništa dvorana i sakristija te kor u crkvi. U ratnim godinama, kada je našom biskupijom upravljao vladika Janko Šimrak, podignut je prvi kat na dvorišnoj prizemnici.

Uzdržavanje sjemeništa

I samom utemeljitelju sjemeništa, biskupu Pavlu Zorčiću, bilo je posve jasno, da nije dovoljno nabaviti kuću i u njoj otvoriti sjemenište, nego su potrebna i stanovita sredstva za uzdržavanje sjemeništa. U sjemeništu naime žive ljudi i to mladi ljudi, čija je zadaća, da se molitvom i marljivim studijem spremaju za uzvišeno zvanje svećenika i poslenika u vinogradu Gospodnjem. Kao takvima, treba im omogućiti, da u miru i zadovoljstvu vrše svoje dužnosti, koje im propisuju sjemenišna pravila. Drugim riječima to znači, da ove vrsti odgojni zavod može normalno raditi i odgovoriti svojoj namjeni i zadaći, mora biti i materijalno osiguran ili situiran barem prijeko potrebnim i neophodnim sredstvima za pokriće tekućih i redovitih svagdanjih potreba.

Takovu potrebu uvidio je i spomenuti biskup utemeljitelj još prije nego li je nabavio kuću i u nju smjestio svoje prve pitomce. Zato već godine 1672. Zorčić poduzimlje odgovarajuće korake kako bi dobio imanje Pribić podno Žumberka, koje bi postalo prvom temeljnom fundacijom za uzdržavanje odgovarajućeg broja mladića u sjemeništu. Zanimljivo je spomenuti, da je i ovdje trebalo proći cijelih deset godina, dok je Zorčiću konačno pošlo za rukom, da svoja neumorna nastojanja ovjenča uspjehom. Tek 28. travnja 1682. izdaje car Leopold darovnicu, kojom imanje Turan ili Pribić, vlasništvo Petra Zrinjskog Ozaljskog, a koje bijaše zbog urote Zrinjsko-Frankopanske sekvestrirano, predaje u posjed i trajno vlasništvo biskupu Pavlu Zorčiću i njegovim nasljednicima u svrhu uzdržavanja njihovog sjemeništa u Zagrebu. Od prihoda tog imanja biskupija je školovala i uzdržavala po sedam do deset mladića iz našeg krševitog Žumberka.

Kako su s vremenom rasle potrebe za većim brojem svećenika, tako su i biskupi nastojali namaknuti odgovarajuća sredstva za uzdržavanje većeg broja pitomaca u sjemeništu, žrtvujući u te plemenite svrhe i poveći dio svojih vlastitih prihoda.

Kod ovog treba spomenuti i to, da je naše sjemenište bilo dotirano u određenom iznosu i sa strane države do 1945. godine, a osim toga postojale su i fundacije ili zaklade pojedinih naših vjernika i prijatelja našeg sjemeništa. Tako su u svrhu školovanja svojih rođaka, prezimenjaka odnosno općenito siromašnih mladića iz Žumberka ostavili u svoje vrijeme sjemeništu: savjetnik Garapić 6.000 forinti; Pavao Gvozdanović preko 3.000 forinti; odvjetnik Pavao Rajaković 7.000 forinti i konačno Luka Popović 1871. godine 13.000 forinti. Od njihovih zaklada odškolovao se lijepi broj siromašne djece, a mnogi su od njih postali vrijedni svećenici i učitelji po siromašnim našim župama. Premda je bilo i drugih darovatelja, kao na pr. Nikola Vežić, koji su svojim prinosima iskazivali i dokazali svoju ljubav prema našem sjemeništu i njegovoj plemenitoj zadaći, to smo ipak smatrali potrebnim, da poimence navedemo ova četiri velika muža i dobrotvora našeg zavoda, jer su i sami potjecali iz naših siromašnih župa: Sošice, Grabar, Radatovići i Drage, a to činimo i unatoč činjenici što su njihove zaklade već davno ugasnule i glavnice propale kod trokatne izmjene valute u I. i II. svjetskom ratu. Ali ni davna dobročinstva ne smiju se olako zaboravljati.

Iza II. svjetskog rata glavni teret uzdržavanja našeg sjemeništa pao je na sve naše vjernike diljem eparhije, koji po primjeru svojih vrijednih dušpastira i u granicama svojih mogućnosti, ali uvijek rado i s razumijevanjem, žrtvuju svoj obol i doprinos u određene dane u svojim crkvama, pomažući tako svojem preuzvišenom vladici u njegovoj najvećoj brizi oko spremanja novih svećenika.

Razni nazivi sjemeništa i njegovih

Zanimljivo je pogledati kako su se nazivi za naše sjemenište i njegovog upravitelja mijenjali u prošlosti. Tu lijepo vidimo, premda samo u detalju, kako se teško probijao hrvatski jezik do potpunog osamostaljenja u školi, uredu i javnom životu uopće i kako je trebalo dugo vremena dok se nisu ustalili domaći nazivi samo za jednu ovakvu ustanovu, kao što je to naše sjemenište.

Tako, uključivo sa današnjim svojim službenim nazivom, imalo je naše sjemenište od svog utemeljenja do danas više od 13 raznih naziva. To su:

S e m i n a r i u m S a n c t i B a s i l i i/Sjemenište svetog Bazilija/. Taj je naziv bio vjerojatno poradi toga, što su tadanji naši biskupi i poglavari sjemeništa bili redovnici sv. Bazilija, Bazilijanci. I sam utemeljitelj sjemeništa Pavao Zorčić bijaše redovnik, bazilijanac.

S e m i n a r i u m u n i t o r u m/Sjemenište sjedinjenih/ , jer su se naši pređi, vrativši se opet u krilo katoličke Crkve, sjedinili sa svetom Petrovom Stolicom u Rimu.

S e m i n a r i u m G r a e c o r u m/Grčko sjemenište/. Ovaj se naziv temelji na grčkom obredu, koji je i danas u liturgijskoj upotrebi naše Crkve.

S e m i n a r i u m C o l o n i c h i a n u m/Kolonićevo sjemenište/. Biskup, kasnije kardinal, Leopold Kolonić bijaše veliki zagovornik i dobrotvor našeg sjemeništa, kako kod samog utemeljenja tako i kasnije. Čovjek dalekovidan, plemenit i plemenita srca. Mnoga velika i dobra djela zahvaljuje naša Crkva i sjemenište ovom visokom crkvenom dostojanstveniku.

S e m i n a r i u m V a l l a c h o r u m/Sjemenište uskoka/. Naše je sjemenište bilo osnovano za školovanje uskočke djece i njihovo spremanje za svećenički stalež. Iz narodne povijesti znademo, da su senjski uskoci, osim što su neprestano ratovali protiv Turaka, zadavali su mnogo brige i straha i samim Mlečanima. Ratovima između uskoka i Mletaka /Venecije/ završili su tako, da je, nakon mirovnog ugovora sklopljenog između Austrije i Venecije 1617. godine, većina uskoka bila preseljena u Žumberak. Odavde su kao hrabri krajišnici nastavili braniti vjeru i domovinu od prodiranja turskih četa.

U n i t i s c h e S ä m e n a r i u m/Sjedinjeno sjemenište/. Ovo je prvi naziv našeg sjemeništa na njemačkom jeziku.

G r i e c h i s c h eS ä m e n a r i u m /Grčko sjemenište/ , također njemački naziv.

S e m i n a r i u m c l e r i j u n i o r i s d i o c e s i s g r a e c o c a t h. C r i s i e n s i s /Sjemenište svećeničkog podmladka grkokat. križevačke biskupije/. Jedan od najpotpunijih naziva za naše sjemenište na latinskom jeziku.

S e m i n a r i u m g e r č k o g a z a k o n a /Sjemenište grčkog obreda/. Naziv, koji je nastao kombinacijom latinske riječi sa staroslavenskim riječima.

S e m i n a r i j g r e k o k a t o l i č e s k i j /Grkokatoličko sjemenište/. Čisto staroslavenski naziv našeg sjemeništa, čiji se prijevod i danas upotrebljava kao službeni naziv.

S j e m e n i š t e b i s k u p i j e k r i ž e v a č k e. Mišljenja smo, da je ovaj naziv najbolji i najadekvatniji.

G r č k o–k a t o l i č k o sjemenište

G r k o k a t o l i č k o s j e m e n i š t e. Ovo je danas službeni naziv našeg sjemeništa.

Poglavar sjemeništa nije bio počašćen tolikim nazivima kao zavod, kojim je upravljao. Za njega su poznati samo slijedeći nazivi: P r a e f e c t u s /nadstojnik/. Ovo ime, prefekt, ima danas treći član uprave sjemeništa, tj. onaj, čija je dužnost voditi brigu o vladanju i napretku u naucima pitomaca gimnazijalaca. R e g e n s /upravitelj/. R e c t o r /ravnatelj/. Tako se i danas zove poglavar sjemeništa.

Službu ekonoma vršio je viceprefekt ili podravnatelj.

Službu duhovnika /spirituala/ vršio je u davnini, najvjerojatnije, koji umirovljeni svećenik sa stanom u sjemeništu.

Život u sjemeništu, pravila i dnevni red

Sjemenište je Crkvom utemeljen zavod gdje se, pod vodstvom određenih poglavara, odgajaju odabrani mladići za svećeničko zvanje. Razumije se, da ovaj odgoj mora biti što svestraniji, a to znači da mora vladati potpuni sklad i odgovarajući ravnomjeran odnos u tretiranju i usavršavanju dugovne i umne strane ne zanemarivši uz to ni tjelesno ili fizičko napredovanje spomenutih kandidata. Zato je od presudne važnosti, da se sjemenište rukovodi odgovarajućim pravilima, koje je odobrila viša crkvena vlast, a o čijoj primjeni, poštivanju i obdržavanju sa strane onih, kojima su ista namjenjena, nadležna uprava ili poglavari trebaju povesti naročitu brigu i posvetiti puninu pažnje. Jer bez ustaljenih zavodskih pravila i na temelju njih propisanog dnevnog reda bilo bi teško, a da ne rečemo skoro nemoguće uspješno voditi jedno sjemenište, a još teže postići onu plemenitu svrhu radi koje su sjemeništa i utemeljena.

Osnovatelj našeg sjemeništa, vladika Pavao Zorčić, zasigurno mu je propisao i neka pravila, ali na žalost ta se nisu sačuvala i prema tome ne znamo, kako su izgledala i o čemu su govorila.

Najstarija pisana pravila našeg sjemeništa potječu od biskupa Božičkovića. Sastoje se od 26 članaka, od kojih prvih devet govori o dnevnom redu u radne i svetačke dane , dok se u ostalim daju smjernice za duhovni život, studij, odnose pitomaca prema poglavarima, sjemeništu i pitomaca prema pitomcima. Još se govori o igrama, hrani, piću i ostaloj disciplini.

Kao dopuna ovim Božičkovićevim pravilima izrađena je na konzistorijalnoj sjednici 14. svibnja 1781. uz prisustvo dignitaraca i najuglednijih svećenika: Josafata Bastašića, Atanazija Gvozdanovića, Gabrijela Latkovića, Prokopija Bernice i Silvestra Bubanovića posebna instrukcija od devet članaka u kojoj se uglavnom govori o pravima i dužnostima pojedinih članova sjemenišne uprave.

Godine 1848. opet na konzistorijalnoj sjednici 26. siječnja i 5. veljače izrađen je nacrt za novi pravilnik. I ovaj puta Božičkovićeva pravila ostaju skoro netaknuta, bolje reći upotpunjuju se odgovarajućim instrukcijama općenito za upravno sjemenišno osoblje kao i za svakog člana posebno.

Današnja pravila našeg sjemeništa sadrže slijedeći dnevni red:

5.30.....ustajanje

6.00.....zajednička molitva i sv. Liturgija

.....studije

.....doručak

.....polazak u školu

.....objed, slobodno vrijeme, šetnja

15.00.....studije

.....odmor, predvečerak

.....studije

18.00.....odmor

.....studije

19.00.....instrukcija

19.30.....večera, slobodno vrijeme

.....večernja molitva, spavanje

Kako se razabire iz dnevnog reda, vrijeme je podijeljeno na četiri dijela: 1/ molitvu, 2/ nauku, 3/ jelo, odmor i razonodu i 4/ noćni počinak. Radi se samo o tome, da u okviru zavodskih pravila ta raspodjela vremena bude što bolje iskorištena i tako godine boravka u sjemeništu za svakog pojedinog pitomca budu što korisnije, donoseći najobilniji duhovni plod. Razumije se, da se sjemenišna pravila moraju dobro poznavati, ozbiljno shvatiti i u svagdanji život najsretnije primjeniti, kako bi se ta postavljena svrha u cijelosti postigla.

Kronološki red rektora

Navodimo ovdje imena rektora našeg sjemeništa od utemeljenja njegova. Razumije se, da su i ovdje podaci manjkavi odnosno taj kronološki niz je u više navrata prekinut, jer nedostaju zabilježbe o imenima ljudi, koji su kroz izvjesne godine ili čak desetljeća upravljali ovim našim zavodom u Zagrebu.

1.G j u r o G e r m i k o v i ć............1688 - ?

2.T e o d o r S t r a h i n i ć...............1700 - ?

3.G r g u r J u g o v i ć......................1702 - ?

4.F r a n j o N o v a k........................1710 - ?

5.T e o f i l P a š i ć...........................1737 - ?

6.S i m e o n B u l i ć........................1742 - ?

7.I g n a c i j e L a t k o v i ć.............1773 - 1775

8.A t a n a z i j e G v o z d a n o v i ć . 1776 - 1779

9.S i l v e s t a r B u b a n o v i ć.......1780 - 1781

10.J a n k o R a j a k o v i ć................1781 - 1782

11.K o n s t a n t i n S t a n i ć............1785 - ?

12.T o m o Č u č i ć...........................1796 - 1800

13.A n t u n T u m a r a......................1800 - 1807

14.K o n s t a n t i n S t a n i ć............1807 - 1809

15.G a b r e S m i č i k l a s................1809 - 1810

16.K o n s t a n t i n P o t u r i č i ć....1810 - 1812

17.S i m e o n Č u č i ć.......................1812 - 1821

18.M a r k o B a d o v i n a c..............1821 - 1830

19.B a z i l i j e B u b a n o v i ć.........1830 - 1831

20.N i k o l a M a l i ć........................1831 - 1837

21.J a n k o G o l e š...........................1837 - 1846

22.J a n k o P r e d o v i ć...................1846 - 1849

23.P e t a r S t i ć................................1849 - 1851

24.P a v a o B r a t e l j.......................1851 – 1860

25.B a z i l i j e Po t u r i č i ć.............1860 - 1861

26.M a r k o S t a n i ć.........................1861 - 1866

27.T o m o V i d o v i ć.......................1866 - 1871

28.G a b r i j e l S m i č i k l a s...........1871 - 1877

29.T a d i j a S m i č i k l a s................1877 - 1882

30.V l a d i s l a v L a b o š..................1882 - 1885

31.A n t u n F r a n k i..........................1885 - 1891

32.A n d r i j a S e g e d i.....................1891 – 1898

33.D a n i j e l Š a j a t o v i ć...............1898 - 1902

34.D i o n i z i j e N j a r a d i...............1902 - 1914

35.T o m o S e v e r o v i ć....................1914 - 1924

36.I v a n G j u r o V i š o š e v i ć.......1924 – 1956

Na kraju ovog popisa dužnost je spomenuti da su, uz rijetke izuzetke, svi navedeni ravnatelji bili ujedno dušpastiri naših vjernika, a od utemeljenja naše župe u Zagrebu župnici iste.

S T O L N I D E K A N A T

Općenito o dekanatu

Stolni križevački dekanat sastoji se od četiri župe: Dišnik, Križevci, Prgomelje i Zagreb. Župe Dišnik i Prgomelje nisu popunjene zbog vrlo malog broja vjernika na tom teritoriju. Te se župe smatraju ugaslim.

Na cjelokupnom području Stolnog dekanata živi oko 5.200 vjernika, grkokatolika. U svim se župama propovijeda hrvatski.

D I Š N I K

Župa je osnovana 1842. Crkva Presvete Trojice sagrađena je 1845. Broj vjernika: 8. Župa je ugasla 1959.

U šumovitoj kotlini, daleko od svjetske vreve, a na domaku Garešnice /6km./, nalazi se selo Dišnik, sijelo naše župe. Prilazeći župnoj crkvi u srcu se rađa neki čudni osjećaj i obuhvaća posebno raspoloženje. Na povišem brdašcu, uz stare lipe, s divnim pogledom u daljinu nalazi se stoljetni hram Presvete Trojice. Posebni je stil ove svetinje i potsjeća na neku manastirsku crkvu. Vanjski potporni stupovi, veliki prozori sa lukom, mala apsida i stara hrastova vrata prikuju pogled na se. A otvoreni toranj, poput onih u Dalmaciji i Boki Kotorskoj, sa križem na vrhu, rijetkim primjerkom umjetničkog obrta, posebno je iznenađenje.

No, posebni utisak stiče se tek u samoj crkvi. Pred nama se uzdiže stari ikonostas križevačke katedrale. To je dar vladike Julija. Lijepi i još sačuvan liporez uokviruje drevne ikone sa kojih gledaju pocrnjeli likovi Krista, Njegove Majke i ugodnika Božjih. Apsidni luk je bio prenizak, da se u nj smjesti ovaj veliki ikonostas i zato njegov završni križ počiva na boltnom stropu crkve. Po zidovima se nalaze i druge ikone , slikane na limu i dopunjuju utisak što ga stvara ikonostas.

U pjevnicama se još mogu naći požutjeli listovi Služebnika i Trebnika, a pogled i nehotice traži starog sjedobradog monaha, koji bi po njima prebirao, ali njega nema; nikad ga nije ni bilo.

Nekad se u ovom hramu orila liturgijska pjesma, a naročito na blagdan Presvetog Trojstva, kada je puk prisustvovao sv. Liturgiji sa vjencima od trave u ruci. Danas je crkva samo nijemi svjedok prošlih dana.

Župu u Dišniku osnovao je 1842. godine križevački vladika Gabrijel Smičiklas, a nekoliko puta ju je i posjetio. Prvi puta je došao u Dišnik 8. studenog 1841. i tada je tamo postavio prvog dušobrižnika V a s i l i j a N i k o l i ć a, bivšeg svećenika pakračke episkopije. Budući da nije imao stana u Dišniku, stanovao je u početku u garešničkoj kapelaniji. Bio je to pravi apostolski muž! Velikom strpljivošću podnosio je klevete, koje su se sa svih strana na njega sasule. 17. lipnja 1842. ponovno je došao vladika Gabre Smičiklas u Dišnik i tu blagoslovio grkokatoličko groblje. Dana 21. travnja 1844. posjetio je opet Smičiklas Dišnik i tom je prilikom rukopoložio za đakone Ivana Malića i Marka Stanića. Dne 15. kolovoza 1845. postavio je vladika temeljni kamen za gradnju crkve.

Vladika Julije Drohobeczky oživio je ovu župu. Darovao joj je ikonostas, jedno zvono, dok su drugo zvono kupili sami vjernici.

Za posljednjih šezdeset godina u Dišniku su djelovali:M a k s i m i l i j a n H r a n i l o v i ć,M i h a j l o M u d r i,I l i j a R a d i ć,J a n k o V i š o š e v i ć,A l e k s a n d a r V l a s o v /do 1942./ , Feliks B i l e n j k i j /1945-1951/ i E u s t a h i j e L e h e n j k i j /1951-1959/. Odlaskom ovog posljednjeg dušobrižnika ova se župa smatra ugašenom jer nema ni desetak vjernika.

K R I Ž E V C I

Župa je osnovana 1803. Za župnu crkvu služi stolna crkva Presvete Trojice. Broj vjernika: 100.

Uz stolnu crkvu Presvete Trojice u Križevcima, od 1803. postoji i grkokatolička župa, kojom su redovito upravljali kanonici kustosi. Ta se župa prostire na kotareve: Križevci, Bjelovar i Virovitica. Broji svega 100 vjernika okupljenih oko vladičinog dvora i nekoliko obitelji u samim Križevcima.

Kako je već spomenuto, stolna crkva služi ujedno i kao župna. Duga je 38 m., u križu široka 15.50 m., a u lađi 8.50 metara. Ima tri zvona posvećena 1898. u čast Presvetog Trojstva.

Kao župni dvor služi jedna kurija u kojoj je smještena župna kancelarija. Župa imade svoje matice. Nove se vode od 1949., dok su stare kod Narodnog odbora općineKriževci. Statusa animarum nema.

Groblje je zajedničko, gradsko sv. Roka, o kojem vodi brigu komuna.

Za Križevce možemo reći, da je grad škola i učenika. Tako u tom gradiću djeluju: Osnovna škola, Gimnazija, Učiteljska škola, Viša poljoprivredna škola i Industrijska škola. Osnovnu školu pohađa 6 đaka grkokatolika, dok se u srednjim školama nalazi troje.

Uz željeznički promet, kroz Križevce prolazi nekoliko stalnih autobusnih linija. Tako Križevci-Vrbovec-Zagreb tri puta dnevno. Druga je linija Križevci-Gornja Rijeka-Zagreb tri puta dnevno. Zatim Križevci-Kalnik svaki petak i Križevci-Gornja Rijeka svake subote. Osim toga autobus prometuje iz središta grada na željezničku stanicu i obratno za svaki vlak, koji se zaustavlja u Križevcima.

Župne nadarbine ima 8 kat. jutara, koju obrađuje sam župnik. U ovoj župi nema nikakovih podavanja.

Danas je u Križevcima župnik začasni kanonik msgr. Mhajlo Firak. Rodio se 21. studenog 1897. u mjestu Ljacke Veliko u Zapadnoj Ukrajini. Bogoslovski je studij završio 1921. u Sarajevu. Za svećenika je rukopoložen 13. studenog 1921. u Zagrebu po dr. Dioniziju Njaradi, križevačkom vladici. Dosada je službovao u raznim mjestima. Prvo mu je mjesto službovanja bilo u Radatovićima, gdje je od 1. prosinca 1921. do 1. listopada 1922. bio upravitelj župe. Upravitelj je župe i u Sibinju od 1. listopada 1922. do 30. rujna 1924., a zatim odlazi u Ruski Krstur, gdje se u svojstvu kapelana zadržao od 1. listopada 1924. do 31. ožujka 1927. Dne 1. travnja 1927. povjerena mu je uprava župe u Piškorevcima, gdje se zadržao do 30. rujna 1936. Sa 1. listopada 1936. postavljen je župnikom u Ruskom Krsturu. Njegov boravak u ovoj najvećoj župi naše eparhije obilježen je intenzivnim prosvjetnim radom. Uredio je i vodio tiskaru ''Prosvjete''. Uređivao katoličke listove: za Rusine ''Ruski novini'', tjednik, a za Ukrajince ''Ridne slovo'', polumjesečnik. Vrijedno je spomenuti njegov književni i prevodilački rad. Bio je jedan od usamljenih radnika na tom polju u križevačkoj eparhiji. Jedna od divnih ostavština njegova djelovanja u Ruskom Krsturu je nova zgrada župnog stana. U Ruskom Krsturu se zadržao do 22. svibnja 1941., kada je radi ratnih prilika bio prisiljen napustiti svoju župu. Dne 1. lipnja 1941. povjereno mu je osnivanje nove župe u Osijeku te je bio njen prvi upravitelj. Dne 20. lipnja 1955. razriješen je ove dužnosti i 1. srpnja te godine imenovan bilježnikom Duhovnog stola u Križevcima. Od 28. lipnja 1958. kao začasnikanonik imenovan je župnikom križevačke župe. Početkom 1962. godine sv. Otac Papa Ivan XXIII. pribrojio ga je svojim dignitarcima i odlikovao titulom monsignore.

P R G O M E L J E

Župa je osnovana 1897. Crkva sv. Mihaela Arkanđela sagrađena je 1897. Broj vjernika: 20. Župa je je ugasla i nepopunjena je od 1939. godine. Župom upravlja križevački župnik.

Ovo je dušobrižništvo osnovao vladika Julije. Već 1897. sagrađena je crkvica Sv. Mihaela Arkanđela. Do 1939. redovito je ovdje djelovao svećenik. Posljednji je bioA l e k s a n d a r V l a s o v. Njegovim odlaskom ova se župa smatra ugaslom. Sada se administrira excurrendo iz Križevaca. Crkvicom se ponekad služi i rimokatolički svećenik iz Rovišćaili Bjelovara.

Z A G R E B

Nastarije matice su iz 1789. godine. Župa kao pravna osoba postoji od 1886. Crkva sv. Ćirila i Metoda sagrađena je 1886. Broj vjernika: 5.000.

Teritorij zagrebačke grkokatoličke župe je razmjerno vrlo velik. Prema istoku granica joj je rijeka Čazma, a prema sjeveroistoku Vrbovec. Na sjever dopire sve do naše državne granice sa Mađarskom, obuhvaćajući Hrvatsko Zagorje i Međimurje. Na sjeverozapadu obuhvaća cijeli teritorij lavantinske odnosno mariborske rimokatoličke biskupije, dok jugozapadno graniči sa teritorijem grkokatoličkih župa u Žumberku. Južno od Zagreba pripadaju ovoj župi sve pokrajine u NRH. uključivo Hrvatsko Primorje, Dalmaciju, sve jadranske otoke kao i cijelu hrvatsku Istru.

Opaža se neprestana fluktuacija i seljenje naših vjernika iz jednoga grada u drugi. Osim toga veliki je i priliv grkokatolika iz drugih naših župa, a naročito iz žumberačkog dekanata, koji su poslije II. svjetskog rata doseljavali na teritorij zagrebačke župe. Što se tiče broja vjernika u zagrebačkoj grkokatoličkoj župi, upravo je nemoguće dati točno brojčano stanje svih duša. Prema zakonu vjerojatnosti broj se može zaokružiti na 5.000 vjernika, razasutih na tom ogromnom prostoru.

Preko polovine tog broja živi u Zagrebu i okolici. Poveće grkokatoličke oaze naziru se u Karlovcu, Jastrebarskom i Samoboru. Najveća je od njih u Karlovcu gdje, prema nepotpunoj evidenciji, živi oko 60 grkokatoličkih obitelji. Za njih se u novije vrijeme svakog mjeseca služi u Karlovcu sv. Liturgija.

Vjeronauk je moguće držati svega jedanput u tjednu i to nedjeljom. Pored župnika i duhovnog pomoćnika katehizaciju djece vode također i časne sestre Bazilijanke. Starije se matične knjige nalaze kod Matičnog ureda općine Gornji grad, dok se nove redovito vode od 1949. Evidencija župljana se vodi putem kartoteke.

Zagrebačka župa sv Ćirila i Metoda ne posjeduje nikakvih nekretnina osim jednog gradilišta od 170 č. hv. u Hrvatskom Leskovcu. To je fundacija jedne ''vječne mise'', koja se služi na teret župne blagajne jedanput mjesečno. Ova župa nema čak ni vlastitog župnog stana te joj sjemenište odstupa jednu prostoriju za smještaj župne kancelarije.

Grkokatolička župa u Zagrebu, kao samostalna jedinica odnosno zasebna pravna osoba, postoji od 1886. Iste je godine sagrađena i postojeća župna crkva SV. ĆIRILAIMETODA, koja se nalazi tek uz sjemnište, sjeverno krilo u nekadanjoj Gospodskoj, a sada ulici sv. Ćirila i Metoda broj 1.

Međutim početak zagrebačke župe nazire se već potkraj XVII. stoljeća odnosno točnije 1681. Te je godine vladika Pavao Zorčić utemeljio svoje grkokatoličko biskupsko sjemenište, koje kroz toliki niz decenija još i danas postoji. Sama se od sebe nameće misao, da se je otvorenjem i djelovanjem jedne takove crkvene ustanove kao što je sjemenište, morala uz njega neminovno organizirati također i dušobrižnička služba za katolike istočnog obreda, koji su živjeli i neprestano se naseljavali kako u samom Zagrebu, tako i u njegovoj bližoj i daljnoj okolici. Nažalost o tome nema nikakvih sigurnih podataka, jer je 1766. požar uništio zgradu sjemeništa te su tom zgodom pretvoreni u pepeo i svi eventualni dragocjeni podaci o pastoralnom radu i djelovanju grkokatoličkih svećenika među vjernicima istočnog obreda u Zagrebu i okolici.

Već godine 1771. neumorni je vladika Vasilije Božičković iz temelja podigao novu zgradu za sjemenište na dva kata. Od tada, već sa sigurnošću možemo ustanoviti, da su rektori sjemeništa bili ujedno i dušobrižnici svih grkokatolika u svom gradu i njegovoj okolici, te su za te vjernike vršili i uobičajena liturgijska bogosluženja u sjemenišnoj kapeli. Ova se tvrdnja dade potkrijepiti matičnim podacima iz 1798. godine.

Najstarije matične knjige zagrebačkog grkokatoličkog dušobrižništva datiraju godinom 1812,. a počeo ih je propisno voditi na latinskom jeziku tadanji rektor sjemeništa dr.S i m e o n Č u č i ć/1812-1821/, koji je istovremeno bio i profesorom na Kr. Akademiji zagrebačkoj, a godine 1815. izdao je u Beču svoje životno djelo; kompletnu filozofiju u deset svezaka na latinskom jeziku.

Budući da se je broj grkokatoličkih vjernika u Zagrebu stalno povećavao, to se je sama od sebe nametala potreba za gradnjom posebnog hrama odnosno crkve , jer je sjemenišna kapelasv.V a s i l i j apostala premalena i neprikladna za smještaj vanjskih vjernika, a također i za vršenje javnog bogoslužja. Ista je bila sagrađena 1831. Ovu je crkvicu, godine 1886. dao vladika Ilija Hranilović produljiti za 5 metara i lijepo preurediti u današnju crkvu svetih slavenskih apostola. Ta crkva ima divnu fasadu u mozaiku i toranj od 50 m. Gradnju crkve izveo je iz najsolidnijeg materijala arhitekt H. Bolle sa elementima bizantijskog sloga uz sudjelovanje najboljih domaćih i stranih umjetnika tako, da je ona doista na ures grada Zagreba i na uzor svim crkvama naše eparhije. Ikone na ikonostasu izradili su znameniti ikonografE. A. Bučevski, rodom Ukrajinac i naš domaći slikar prof. Nikola Mašić. Kasnije su u crkvu stavljene i tri velike slike ak. slikara Ivana Tišova, a pred nekoliko godina i četvrta slika ovog umjetnika. Godine 1961. potpuno je obnovljena ponutrica crkve kao spomen 350-godišnjice sjedinjene eparhije u našim krajevima.

Vrijedno je spomenuti, da su prilikom nadogradnje i uređenja današnje crkve , postavljena u toranj 3 zvona, čija je sveukupna težina iznosila 750 kg. Ista su zvona, nastojanjem vladike Ilije Hranilovića, prelivena od zvona iz rkt. crkve sv. Katarine, koja su nakon potresa 1881. poklonjena grkokatoličkoj župi u Zagrebu. No, tokom I. svjetskog rata sva su ta zvona oduzeta od strane austrougarske državne vlasti i iskorištena u ratne svrhe.

Dužnost župnika zagrebačke župe, od njena osnutka, redovito su vršili ravnatelji sjemeništa, jer su svi osim jednoga, bili svećenici.

Godine 1924. upravu župe preuzeo je novi ravnatelj sjemeništadr.I v a n G j u r o V i š o š e v i ć RSVV. Njegovom zaslugom, a uz svesrdnu pomoć župljana i prijatelja sjemeništa nabavljena su tri nova crkvena zvona od tvrtke Lebisch u Zagrebu. Zvona su kupljena za 60.000 Dinara, a trećinu te sume pridonio je mjesni župljanin, ljekarnik Gjuro Smičiklas. Zvona su posvećena 1. studenog 1931. kao uvodna svečanost za proslavu 45 godina postojanja crkve sv. Ćirila i Metoda i 250-godišnjice sjemeništa. Najveće je zvono u čast sv. Ćirila i Metoda, teško je 782 kg., a ton mu je ''fis''. Srednje je zvono pod zaštitom Presvete Bogorodice , ton mu je ''be'', a teško je 395 kg. Zaštitnik trećeg zvona je sv. Vasilije, teško je 230 kg., a ton mu je ''cis'' . Akord je u ''fis'' duru.

Godinu dana kasnije, tj. 1932. izgrađena je u župnoj crkvi galerija kora i dograđena skromna župska dvorana i sakristija.?????? Godine 1956. velikim zalaganjem i marom spomenutog župnika, a pred odlazak u zasluženu mirovinu, obnovljen je toranj crkve.

Dne 2. rujna 1956. imenovan je novi upravitelj župe, ujedno i novi ravnatelj sjemeništa, Ivan Krstitelj Pavković, koji tu službu vrši i danas /vidi: Eparhijsko sjemenište/.

Dužnost kapelana odnosno duhovnog pomoćnika u župi, redovito su vršili svećenici iz uprave sjemeništa; duhovnici i prefekti. Danas tu dužnost obavlja MIHAJLOMAKAJ /vidi: Eparhijsko sjemenište/odnosnoJANKOŠANDOR/vidi: Eparhijsko sjemenište/.

Ž U M B E R A Č K ID E K A N A T

Prvi svećenici u Žumberku

Kako je poznato, Uskoci su već 1530. i 1531. godine naselili žumberačko gorje. Kao prvi uskočki svećenici spominju se I v a n M a l a š e v i ć i M a t i j a P o p o v i ć.

Iz djela Il. Ruvarca doznajemo, tko je bio taj Ivan Malešević. Ovaj je uskočki pop prebjegao iz Bosne na kršćansku stranu. Taj se Malešević spominje u zapisu na listu mineje od 1524. godine ovako: ''v ljeto 7032 – 1524. spisa se sija knjiga Minjei v hramje Uspjenija Prećistije Bogorodice v Trjebinju v dni zločestivago i Troici hulnago i hristianom dosaditeljnog turešskago cara Sulejmana. I v ti dni obladajušću prijestol svetaga Savi srpskago sveosteščenomu mitropolitu kir Marku, igumenu že sušču togda v domu Spasvoje i Presvetie Bogorodice kir Marku, jeromonahu i povjeljenijem egovim piisah az smireni i mnogogrješni rab božii diak Ioan Maleševc''/Il. Ruvarc: '' O pećkim patrijarsima'', 24; Ruvarac: ''O humskim episkopima i hercegovačkim mitropolitima do god. 1766.'', Mostar 1901., 12/.

Nadalje iz djela Janka Barle: ''nekoliko podatkovza zgodovino belokranjskih župnij'' i dr. Janka Šimraka /Bogoslovska smotra, 1924., str. 161-165/ doznajemo , da su vođe slovenskih Luterana Primož Trubar i njegovi pomagači zapazili uskočke svećenike Ivana Maleševića i Matiju Popovića. Da bi ih predobio za protestantizam, Primož Trubar je 1561. poveo ovu dvojicu u njemački grad Urah, gdje su trebali izdavati Sveto Pismo i katekizme na starom slovenskom jeziku i tako proširiti luteransku nauku kod Uskoka u Žumberku. Ali se Primož Trubar prevario! Uskočki popovi nisu znali za štampanje izrezivati slova, niti knjige prevoditi, jer su bili posve neuki. Osima toga došlo je između njih i Luterana do vjerskih prepirki, pa su se tako brzo morali vratiti kući. Kada je Matija Popović došao u Žumberak, ubio ga je jedan drugi uskočki pop, što je pristao uz Luterane.

Od toga vremena, gotovo pola vijeka, nema u starim spisima nikakova spomena o uskočkim svećenicima te o njihovom odgoju i školama. Tome se ne treba čuditi, jer su žumberački Uskoci živjeli, od dana svoga naseljenja u žumberačke gore, na pušci i na ljutom nožu braneći ne samo sebe,nego i svu vojvodinu Kranjsku od provale Turaka, koji su upravo u to vrijeme nasrtali preko rijeke Kupe i prijetili svem kršćanstvu. Oni su se borili za sve ostale za krst časni i slobodu zlatnu, pa se o njima mogu punim pravom kazati riječi hrvatskog pijesnika Ivana Mažuranića:

Praha imaš, olova ti dosta,

Desnica je jaka u junaka,

Ispod vedja oko sokolovo,

U prsijeh vruće srce kuca:

Vjera j' tvrda, njom okrenut ne ćeš

Pobratima pobratim te pazi,

Vjerna muža grli žena vjerna,

Dar ti djelom plemenita pjesma.

Gvoždja l' trebaš? Ture ti ga nosi:

Eto svega, što ti srce prosi!

Al' nadasve, što krš ovu kiti,

Krst je časni, što se nad njim visi,

On je, što vas u nevolji jači,

On milostiv, što vas nebom štiti.

Ah, da vide svjeta puci ostali

Iz nizina, otkud vida ne ima,

Krst ov sjajni nepobjedjen igda,

Vrh Žumberka što se k nebu diže,

Pak da znadu, kako neman turska,

Grdn'jem ždr'jelom progutat ga radeć,

O te krši zub svoj zaman krši:

Ne bi trome prekrstili ruke,

Dok vi za krst podnosite muke,

Ne bi zato barbarim vas zvali,

Što vi mroste, dok su oni spali.

Početkom XVII. stoljeća spominje se uskočki svećenik M a r t i n D u b r a v i ć , koji je svršio visoke bogoslovske nauke u Grazu i kasnije postao rimokatoličkim svećenikom u Ivaniću. Godine 1609. dobio je Martin Dubravić od pape Pavla V. dozvolu, da smije ispovijedati Uskoke u Hrvatskoj i da ih može odrješivati od sviju crkvenih kazni. On je 1611. pošao u Rim sa prvim sjedinjenim vladikom, Simeonom Vratanjom. Martin Dubravić odlazio je u žumberačke gore propovijedajući svuda svetu vjeru i djeleći narodu utjehe u teškim danima.

Metodije Terlecki

Da su Žumberčani odmah u početku pristali uz sveto jedinstvo od 1611. godine, svjedoči nam i ta činjenica, što je dva puta dolazio u Žumberak kao propovijednik, grkokatolički redovnik iz Ukrajine, Metodije Terlecki. To se dogodilo ovako. Metodije je učio visoke filozofske i teološke škole u Beču na papinskom institutu. Još kao bečki đak znao je za vrijeme školskih praznika zaći u Žumberak i tu propovijedati i duže vremena među narodom boraviti. U to vrijeme natjecao se za mjesto žumberačkog biskupa i ujedno župnika u Kočevju Albert Rengjić, rodom iz Dubrovnika, svećenik i

svećeni biskup latinskog obreda. Protiv toga je ustao tadanji grkokatolički ukrajinski mitropolita Venjamin Rutski, koji je predložio kongregaciji De propaganda 8. lipnja 1628., da se nakon smrti Simeona Vratanje postavi sjedinjeni biskup grčkog obreda. Ako se takav ne bi našao u Hrvatskoj , da će ga on poslati iz Rusije. Ujedno je Rutski u saglasju sa bečkim dvorom poslao u Žumberak Metodija, da ispita vjerski položaj tamošnjeg naroda i da na svaki način zapriječi imenovanje latinskog svećenika za žumberačkog biskupa, jer bi to bilo upravo sudbonosno za jedinstvo. Tako mi nalazimo Terleckoga u Žumberku ljeti godine 1628. Kada je tu završio misionarski posao, pošao je u Rim. Bečki Apostolski nuncij Karlo Karfa izvješćuje o tom kongregaciju 16. rujna 1628. ističući da će naskoro u Rim doći Metodije Terlecki, koji je duže vremena propovijedao u Žumberku. On će o svemu opširno izvjestiti. I doista, papa Urban VIII. primio je u Rimu Terleckoga najljubaznije, pa mu je izdao na veliku subotu 1629. dekret, kojim ga imenuje glavnim propovjednikom među Uskocima u Žumberku. To javlja Urban VIII. ukrajinskom metropoliti Rutsom i ističe, da je Terlecki odbijao čast propovjednika radi toga, što je preodređen za helmskog biskupa. Radi duševnog dobra žumberačkih Uskoka ipak je konačno pristao, pa se zato metropolit neka ne čudi, ako ga duže vremena neče biti kod kuće. Kasnije, na mjesto Terleckoga, mogu doći drugi sjedinjeni kaluđeri u Žumberak i propovijedati.

Kad je Metodije polazio u Žumberak i u Marču, predao mu je spomenuti papa Urban VIII. dne 20. travnja iste godine pismo za vladiku Simeona Vratanju, u kojem kaže od riječi do riječi ovo: ''Simonu biskupu Uskočkom u Žumberku, Otac Metodije, monah sv. Vasilija, sjedinjeni Rusin, koji je u ime Rutskoga metropolite posjetio Svete Apostolske pragove, došao u Grad /Rim/, pa nam je mnogo pripovijedao o poslušnosti svečanoj zakletvi Tvoje Visosti prema ovoj Svetoj Apostolskoj Stolici. Radi toga smo se vrlo uzradovali nadajući se, da ćeš sve do posljednjega daha svoga života ustrajati u tome i skrbiti se, da narod, koji se nalazi pod Tvojom brigom, pođe Tvojim stopama i da drži i ispovijeda istinitu i katoličku vjeru u poslušnosti iste Stolice. Isti je otac Metodije nas u Tvoje ime najsrdačnije pozdravio. Ta nam je Tvoja prijaznost bila vrlo draga i videći u njoj Tvoju dobrostivost prema nama istomu smo Ocu naložili, da vrativši se tamo /u Žumberak i u Marču/ najljubaznije Te u ime Naše pozdravi i da Te najprijateljskije zagrli. Ujedno neka Te izvjesti o našoj naklonosti, ljubavi i dragosti prema Tebi i neka Te uvjeri o posebnoj i iskrenoj Našoj ljubavi prema Tebi. Želimo Tebi i narodu pod Tvojom vlasti svaku sreću po Hristu Gospodinu našem. Veliki i pun dobara Bog neka dugo uzdrži Tvoju visost u zdravlju i neka se udostoji obogatiti Te darovima svoje milosti''. /Šimrak: ''De relationibus Slavorum Meridionalium cum Sancta Romana Sede Apostolica saeculis XVII. et XVIII.'' str. 36-37/.

Metodije je nakon toga otišao u Žumberak, pa je opet početkom 1630. poslao opširan izvještaj Kongregaciji o svom radu u Žumberku, koja mu radi toga upravlja pismo od 25. travnja iste godine.

Terlecki je još iste godine, radi svojih velikih zasluga, bio postavljen za grkokatoličkog biskupa u Helmu u Ukrajini.

Rafael Levaković

Franjevac Rafael Levaković je jedan od najviđenijih hrvatskih crkvenih ljudi u prvoj polovini XVII. vijeka. Rodio se je u okolici Jastrebarskog, podno žumberačkih gora. Za malih nogustupio je u franjevački red. Postavio si je za životnu zadaću, da nešto uradi za vjersko jedinstvo slavenskih naroda. Radi toga ga vidimo kako putuje kroz Vlašku i zalazi preko Lavova duboko u Rusiju. Godine 1622. preporuči ga Glavinić za svog nasljednika u uređivanju crkveno-slovenskih knjiga u Rim, pa se on primio toga posla sa svom dušom. U Marči je u to doba bio vladika Maksim Predojević, koji je bio više sposoban za vojskovođu, nego li za crkvenu službu. On nije shvaćao velikih misli svog predčasnika Simeona Vratanje, pa se gotovo ništa nije brinuo, da među narodom i među svećenstvom utvrdi sveto djelo jedinstva, koje je Vratanja tako divno započeo. Radi toga je protiv njega ustao zagrebački biskup Benedikt Vinković. On je bacio oko na Rafaela Levakovića, koji će moći biti najbolji sjedinjeni biskup, jer dobro pozna slovensko-crkveni jezik, a i obred će moći naučiti. Radi toga šalje on već početkom 1639. u Rim pretstavku, da se Maksim Predojević zbaci sa biskupske stolice i da se na njegovo mjesto postavi Rafael Levaković. Međutim u Rimu nisu htjeli rješiti ovo pitanje tako brzo, kako su željeli Vinković i Levaković, nego su kardinali još u mjesecu kolovozu ispitivali položaj. Levaković je bio dosta nezadovoljan s tim zatezanjem, pa je 14. kolovoza javio Vinkoviću, da se njegovo imenovanje za uskočkog vladiku nalazi još na ispitivanju, pa će se on u rujnu povratiti u Hrvatsku, da tamo poradi za tu stvar sa svojim zaštitnicima i prijateljima. I doista, Levakovića nalazimo u Hrvatskoj početkom 1641. Prije veljače te godine bio je u Žumberku i propovijedao je u župi Sveta Nedjelja. Uskoci su mu tu sabrali na dar 400 groša, ali je on uzeo samo jedan groš govoreći, da mu nije stalo do zemaljskog blaga, nego do spašenja duša. Uskoci su taj novac dali na dar svojoj crkvi. Taj postupak Levakovića se vrlo svidio Žumberčanima u Svetoj Nedjelji, pa se to pročulo i po ostalim krajevima u kojima žive Uskoci.

Iz Svete Nedjeljepovratio se Levaković u Zagreb. Na proljeće te godine posjetio je ostala mjesta u Žumberku, pa je tako bio i u Mrzlom Polju, odakle izvješćuje tajniku Kongregacije 20. svibnja, da se tu nalazi uskočki pop ili svećenik, koji je sjedinjen, ali je priprost čovjek.

Levakoviću nije pošlo za rukom da bude marčanski vladika. Kasnije je imenovan latinskim ohridskim nadbiskupom. Na putu u svoje novo mjesto umro je u Zadru.

Čačilo i drugi svećenici

Iz zapisa kanonskevizitacije u Žumberku, koju je obavio 1680. vladika Zorčić vidi se, da su vjerske prilike u Žumberku posve sređene, da je sveto jedinstvo ostalo čvrsto kao i prije i da među narodom nije bilo protivnika unije.

Četiri godine prije toga imao je Zorčić dosta posla sa žumberačkim popom Č a č i l o m. Iz Zorčićeve apologije znamo, da je isti bio župnikom u Svetoj Nedjelji. Upravo o tom Čačilu piše Zorčić opširno pismo 25. ožujka 1676. zagrebačkom biskupu Borkoviću.

U Svetoj Nedjelji nalazimo kasnije četiri župnika sa prezimenom P r u š č e v i ć i jednog kapelana tog istog prezimena. To su: N o v a k P r u š č e v i ć, P e t a r P r u š č e v i ć, T a d i ja P r u š č e v i ć, L a z a r P r u š č e v i ć ikapelan J a k š a P r u š č e v i ć.

Marčanski vladika Rafael Marković dao se je u studenom 1721. svečano instalirati u Žumberku, po svojoj prilici u Svetoj Nedjelji /Radatovići/. Vjerojatnost je u tome, što se tom zgodom spominje Tadija Pruščević, župnik kod Svete Nedjelje. Uz njega su bili narodne vojvode: Jovan Šajatović, Janko Šajatović, Petar Badovinac, desetnik Gruica Herak, zatim Ignacije Vlašković ili Makar i Boić sin Rade.

Smrt vladike Silvestra Ivanovića, 1735. javljaju zagrebačkom biskupu Branjugu trojica žumberačkih župnika. To su: L a z a r P r u š č e v i ć, župnik kod Svete Nedjelje, protopop J o v a n V u č i n i ć i pop T o m a V u č i n i ć.

PRVEŽUPEUŽUMBERKU

Godine 1764. bile su već u Žumberku četiri župe: Radatovići/Sveta Nedjelja/ pod koju su spadale Drage; zatim Badovinci/sv. Nikola / pod koju su spadale Sošice, a kojom je upravljao T e o f a n V u k a s o v i ć;nadalje Mrzlo Polje /sv. Petar/ pod koju je spadao Drašći vrh i na kraju Pećno /sv. Marija/ pod koju su spadala sva sela grabarske i stojdraške župe te Tisovac i Dani iz mrzlopoljske župe.

ARHIĐAKONAT,DEKANATIKORONE

Uz veći broj župa vidimo i uređenu crkvenu ogranizaciju arhiđakonata odnosno dekanata. Moramo znati, da su se još do nedavna dekanati zvali vicearhiđakonat, pa prema tome će se takav naziv upotrijebiti u ovom, a i u ostalim tekstovima, barem na nekim mjestima.

Arhiđakoni

Iz odluke ugarskog namjesničkog vijeća iz 1791. doznajemo, da je križevačka biskupija zakonito osnovana; da su osnovana dva mjesta konzistorijalaca u formi arhiđakona i da je u isto vrijeme osnovan vikarijat za Bačku i Slavoniju.

Vjerojatno je, da je jedan od te dvojice arhiđakona bio žumberački. U novije su vrijeme arhiđakoni za Žumberak bili D a n e R e b a, dr.T o m o S e v e r o v i ć i J a n k o H e r a k o v i ć.

Dekani

Jedan od prvih dekana žumberačkog dekanata bio je M a r k o B a d o v i n a c,župnik u Mrzlom polju /1796-1816/. Dekanom je bio od 1821. do 1830.

Od 1834. do 1837. vicearhiđakon je I l i j a B a d o v i n a c,župnik u Radatovićima.

Od 1839. do 1840. vicearhiđakon je G a b r e B o i ć, župnik u Radatovićima. Godine 1859. dekanom je imenovan J a n k o Š a j a t o v i ć,župnik iz Kašta/1847-1870/. Godine 1875. dekanom je bio T o m o V i d o š e v i ć,župnik sošički/1871-1880/. Do godine 1888. dekanom je bio N i k o l a H e r a k o v i ć,župnik u Mrzlom polju. Njega je nasljedio J a n k o V i š o š e v i ć,župnik u Radatovićima. Dekanom je bio od 1888. do 1923. Godine 1923. žumberačkim je dekanom imenovanM a k s i m i l i j a n H r a n i l o v i ć,župnik u Pećnu.Tu je dužnost vršio sve do 1943. godine.Izvjesno vrijeme/1937, 1938/pomoćnik mu je biodr.T o m i s l a v F i r i s,župnik iz Radatovića. Godine 1943. žumberačkim je dekanom imenovanI l i j a G a r a p i ć.Tu je dužnost vršio do 1945. godine.

Korone

U vrijeme dok je dekanom bio Janko Višošević, po prvi puta je 1898. sazvana korona žumberačkog dekanata.

Prva korona je, prema knjizi koronskih zapisnika, održana u Radatovićima 13. rujna 1898. Okružni bilježnik je bio Pavao Gvozdanović, župnik u Pećnu. Na toj je koroni zaključeno, da se izda jedinstveni molitvenik sa staroslavenskim molitvama i pjesmama, sa Liturgijom i troparima skresnim i povsednevnim te glavnim istinama sv. vjere. Taj bi molitvenik trebao izaći u transkripciji latinicom. Zaključeno je i da se osnuje kakova bratovština, da se naši vjernici ne upisuju u razne rimokatoličke bratovštine. Traži se također jednoličnost obrednih funkcija i jednoličnost slavljenja blagdana. Predloženo je, da se uvede zapovijedani blagdan Bezgriješnog začeća Presvete Bogorodice i Tijelovo/Presveta Euharistija/.

Druga korona održana u Pećnu 14. rujna 1899. Ona zaključuje, da se uvede novi gregorijanski kalendar, jer to u Žumberku traže svestrani narodni interesi. Zatim se traži, da se treći dan Uskrsa, Vozdviženije Česnago Kresta i blagdan sv. Dimitrija slave samo kao crkveni blagdani, a Bezgriješno začeće i Tijelovo da budu u cijeloj biskupiji zapovijedani praznici i da se slave onda, kada ih slave rimokatolici, jer na te dane naši vjernici ne rade. Blagdan sv. Ćirila i Metoda neka se također slavi po novom stilu kalendara, tj. u nedjelju iza 5. srpnja, a ne 14. veljače i 6. travnja. Traži se olakšica u postu radi teškog rada. Nadalje se zahtjeva povišenje svećeničke mirovine, popunjenje kanonski upražnjenih župa te prvenstvo svećeničkih sinova kod primanja u eparhijsko sjemenište.

Treća korona je održana 13. rujna 1900. u Kaštu. Sada je okružni bilježnik Vladislav Hranilović, upravitelj župe Stojdraga. Na ovoj koroni dekan izvješćuje, da se lijepo zahvaljuje vladici Juliju, što je u Križevcima osnovao sirotište. Nadalje se izriče priznanje i izražava zahvala rektoru sjemeništa dr. Danijelu Šajatoviću, što je uspio sjemenište podići na visoki nivo i stepen savršenstva.

Četvrta korona održana je 5. rujna 1901. u Grabru. Tom je zgodom proslavljen i jubilej, - 25 godina svećeništva Janka Popovića, upravitelja župe u Grabru i domaćine ove korone . Jubilarac je primio od braće svećenika čestitke povodom svoje srebrne sv. Liturgije. S te korone upućuje se apel na Duhovni stol eparhije, da se sazove dijecezanska sinoda, na kojoj bi se raspravilo pitanje egzistencije svećenstva, opskrba nemoćnih i bolesnih svećenika te svećeničke siročadi kao i rješenje obrednih pitanja.

Peta korona održava je 22. rujna 1902. u Dragama kod tadanjeg župnika Milka Golubića. Ove je godine umro umirovljeni župnik mrzlopoljski i bivši dekan Nikola Heraković. Njega je u Mrzlom polju naslijedio Petar Stanić. Iz Stojdrage je ove godine premješten Vladislav Hranilović u Srijemskom Mitrovicu. U Stojdragu je došao Marko Badovinac. Okružni bilježnik je sada Ilija Hranilović, župnik u Kaštu. Ilija Radić, upravitelj sošičke župe, premješten je u Kričke za dalmatinskog vikara, na mjesto Stanićevo. U Sošice je došao Maksim Relić. Dr. Dane Šajatović i Dane Reba postali su kanonici. Ponovno se urgira izvršenje zaključaka korone iz 1898. godine, da se obredne funkcije sprovoda prema Trebniku skrate. Isto tako se traži, da se podjeljivanje jeleopomazanja obavlja prema lavovskom Trebniku iz 1873. godine. Moli se ovlast za podjeljivanje papinskog blagoslova na času smrti, koji je povezan sa potpunim oprostom i da se izda takav obrazac.

Šesta korona održana je 17. rujna 1903. u Mrzlom polju. Te je godine umro sveti otac papa Lav XIII. i izabran je Pio X. Komemorira se smrt Lava XIII. i pozdravlja nastup Pia X. Janko Popović, župnik u Grabru, umirovljen je , a njegovim je nasljednikom imenovan Mihajlo Sergej Trbojević. Maksim Relić, administrator sošički, odlazi u Ameriku, a na njegovo mjesto dolazi Milko Golubić. Čita se odgovor Duhovnog stola na prijedloge korone. Ponovno se traži dokinuće nekih blagdana i olakšica u postu. Moli se, da se uvedu duhovne vježbe za svećenstvo, koje bi se održavale u sjemeništu za vrijeme školskih praznika. Zaključuje se da dekan sa okružnim bilježnikom sastave pretstavku u kojoj bi se zamolio osnutak internata za žensku mladež, a tu bi pretstavku potpisali svi svećenici. Nadalje se moli potpora za nemoćne i bolesne svećenike i to iz biskupskih zaklada. Apelira se , da se od državne vlasti zamoli povišenje kongrue. Još se moli propisno popunjenje župa i saziv biskupijske sinode.

Sedma korona održana je 13. rujna 1904. u Sošicama kod Milka Golubića. Sa radošću se konstatira, da su na inicijativu žumberačkog svećenstva održane prve duhovne vježbe u eparhijskom sjemeništu od 21. do 24. lipnja 1904. Osnovano je tada i društvo sv. Josafata za potporu bolesnih, nemoćnih i umirovljenih svećenika. Osobite zasluge za to imao je ravnatelj sjemeništa, dr. Dionizije Njaradi, koji je nasljedio u sjemeništu dr. Danijela Šajatovića. I na ovoj se koroni traži osnivanje ženskog internata i prioritet svećeničkih sinova za besplatne pitomce u eparhijskom sjemeništu u Zagrebu. Obred pokapanja mrtvih se sporazumno skraćuje i svaki si svećenik to ubilježuje u mali ''Parastasnik'' te je svaki svećenik dužan na to upozoriti svoga nasljednika, radi jednoličnog postupka.

Osma korona odžala je u Stojdragi 15. rujna 1905. Domaćin je Nikola Badovinac. Dekan komemorira smrt Strossmayera. Zaključuje se, da vjernici iskazuju što veće štovanje Presvetoj Euharistiji prilikom dolaska u crkvu, u kojoj je pohranjeno Presveto, a isto tako i prateći svećenika sa svijećama, dok nosi popudbinu bolesniku. U župi Grabar i Mrzlo polje drže se tijelovske procesije kao i kod rimokatolika, pa se zaključuje, da dekan poradi kod Duhovnog stola, kako bi se zaključak korone iz 1899. proveo u život, tj. da se uvede jednobrazni praznik Presvete Euharistije u cijelu biskupiju. Zahtijeva se , da bi škole učile djecu čitati staroslavenski jezik. Traži se i podavanje drva po novim kućnim brojevima.

Deveta korona držana je 30. svibnja 1916. u Radatovićima u smislu Okružnice novog Apostolskog administratora dr. Dionizija Njaradi od 24. studenog 1915. Prisutan je i sam apostolski administrator. Tom je zgodom održana i velika ispovijed tako, da se je ispovijedilo blizu 500 vjernika. U radnom dijelu korone pročitana je okružnica od 15. srpnja 1915. Osam izrađenih temata o vjeronaučnoj obuci biti će temelj vjeronaučnoj zajedničkoj osnovi, Petar Stanić će prevesti liturgične propovijedi od Peleša i biti će otisnute u ''Eparhijskom vjesniku''. Oskudno svećenstvo neka podnese molbe na društvo sv. Josafata, da dobije potporu prema

financijskim mogućnostima društva.

Deseta korona održana je 13. srpnja 1917. u Pribiću umjesto u Mrzlom polju. Bilo je to zbog ratnih prilika. Opet je prisutan Apostolski administrator. U Stojdragi je sada umjesto Nikole Badovinca Ilija Severović. Postavljena je tema za ovu godinu, a to je promjena dijecezanskih statuta. Čitaju se stari statuti, točka po točki, a svećenstvo je stavljalo svoje primjedbe. Na koncu je zaključeno, na prijedlog Mihajla Trbojevića, da se izabere odbor za izradu novih statuta. U taj su odbor predloženi: dr. Tomo Severović, ravnatelj sjemeništa; Petar Stanić, župnik mrzlopoljski; Mihajlo Trbojević, župnik stojdraški; msgr. Andrija Laboš, dekan i župnik kucurski; Spiro Petranović, upravitelj župe u Petrovcima i Juraj Pavić, kapelan u Ruskom Krsturu. Zaključuje se da ostanu i dalje četiri arhiđakonata: katedralni, žumberački, slavonski i bački te dalmatinski vikarijat. Napomenuto je, da se sve važnije stvari na Duhovni stol šalju preko dekanata. Dozvoljeno je dušobrižnicima izbivati iz župe, bez dozvole, najviše 5 dana, ali da se mora pobrinuti za zamjenu, tj. obavijestiti susjeda o svom izbivanju. U protivnom slučaju mora obavijestiti dekana. Bez osobito važnih razloga ne smije se župa napustiti na zapovijedane blagdane. Obredne funkcije treba vršiti uvijek u reverendi, osim izvanrednih prilika. Svakdanje svećeničko odijelo je tzv. svećenički civil. Za katolike istočnog obreda, kako svećenika tako i klerika, traži se neki posebni znak na reverendi ili prsluku. Svaka župa treba imati status animarum, liber memorabilium i kratak katalog važnijih spisa iz župnog arhiva. Svi mladi svećenici u dušobrižničkoj pastvi moraju slati svoje propovijedi Duhovnom stolu i to svi ispod 12 godina službovanja. Isto tako oni su obvezani sastavljati temata /radnje/ za korone. Na proštenju dobivaju vjernici potpuni oprost, ako se ispovijede i pričeste, pa zato treba da susjedi dođu pomoći ispovijedati uoči proštenja. Opet se stavlja na dnevni red praznovanje Tijelova.

Jedanaesta korona održana je27 listopada 1924. u Sošicama. Sada je dekan Maksimilijan Hranilović, jer je dosadašnji, Janko Višošević, premješten u Dišnik. Okružni bilježnik je Pavao Gvozdanović ml. upravitelj župe u Radatovićima. On čita svoju radnju o materijalnom položaju žumberačkog svećenstva. Iznaša sve nedaće i nepravde s kojima je uočeno žumberačko svećenstvo u materijalnom pogledu te rezolucijom traži poboljšanje tog stanja.

Dvanaesta korona držana je u Kaštu 5. ožujka 1925. Na ovoj koroni se odgovara preuzvišenom Ordinariju na njegov odgovor br. 29 od 12. siječnja 1925. u vezi teškog materijalnog stanja. Cijeli ovaj izvanredni sastanak, u svih svojih 10 točaka, posvećen je samo tom predmetu. Potpisani su svećenici: M. Hranilović, dekan; Pavao Gvozdanović, bilježnik, radatovićki župnik Milko Goleš, draški župnik; Ćiril Drohobeczky, župnik sošički; Ilija Garapić, upravitelj župe u Kaštu; Petar Gvozdanović, upravitelj župe u Mrzlom polju i Janko Rapljenović, upravitelj župe u Grabru.

Trinaesta korona održana je 26. listopada 1925. u Sošicama. Ponovno se apelira na poboljšanje materijalnog stanja svećenstva i šalju se pretstavke žumberačkog svećenstva jednog i drugog obreda na Biskupske ordinarijate u Križevce i Zagreb, da se dostavi nadležnom ministarstvu kao dokument bjede žumberačkog svećenstva.

Četrnaesta korona održala je 9. listopada 1945. u Sošicama. Prisutni su bili: dekan Stanko Višošević , župnik sošički; okružni bilježnik Ilija Krajačić, privremeni upravitelj župa Grabar i Pećno sa sjedištem u Pribiću; Nikola Kekić, upravitelj župe Kašt i Juraj Hrnjak, upravitelj župe Radatovići. Zaključci ove korone su duhovne i materijalne naravi. Tako je zaključeno, da se zvoni za vrijeme sv. Liturgije, kako bi se vjernici duhovno povezali sa svećenikom. Nadalje se veća pažnja posvećuje kršćanskom pozdravu: ''Hvaljen Isus i Marija'', odlučuje se provesti apostolat molitve, raspaćavati molitvenik ''Gospodu pomolimsja'' i katekizme, uvesti prve petke u mjesecu, svake nedjelje držati moleben i kršćanski nauk sa prostopjenijem, širiti Euharistijsku pobožnost svakodnevnim svetim pričestima, nikada ne propuštati propovijedati, uvesti molenje svete krunice za vrijeme proskomidije prije svake pjevane Službe Božje, miropomazati djecu krštenu po rimokatoličkim svećenicima. Donose se štolarinske takse, uvodi se praksa izdavanja matičnih izvadaka na onim župama, gdje su matice tokom rata spaljene itd.

Petnaesta korona održana je u Sošicama 12. ožujka 1957. Potiče se na marno katehiziranje i propovijedanje. Iznose se kanonski propisi za sklapanje međuobrednih ženidbi te se u savjesti obavezuje pridržavanje tih propisa od strane svećenstva jednog i drugog obreda. Traži se dozvola za svečano vjenčanje za vrijeme trapavice /ovo je kasnije uvaženo/. Na toj je koroni zaključeno, da se u sve župe Žumberka uvede gregorijanski kalendar u crkvenom računanju vremena. No radi protivljenja vjernika isti je stil uveden samo u Sošice, Metliku, Drage i Stojdragu. Okružni je bilježnik bio Dane Herak.

Šesnaesta korona održana je 1. rujna 1960. u Radatovićima. Osim prijašnjih upravitelja župe ovoj koroni prisustvuju i tri nova, a to su: upravitelj župa Pećno i Grabar Joakim Hološnjaj; upravitelj iz Mrzlog polja Živko Antun Kustić i stojdraški upravitelj Zlatko Latković. Na ovoj su koroni donešeni pastoralni i liturgični zaključci.

Današnje stanje Žumberačkoga dekanata (1962.)

Danas je na teritoriju Žumberka, tj. u sastavu žumberačkog dekanata deset grkokatoličkih župa. Sve su popunjene osim Draga, Grabra i Pribića, dok stojdraški upravitelj stanuje u Zagrebu zbog pomanjkanja vlastitog župnog stana, koji je u izgradnji.

Na tom podrulju nalazi se jedan ženski samostan i to sestara Bazilijanki u Sošicama.

Svih vjernika u žumberačkom dekanatu ima blizu 6.000 duša. Mnogi su poslije II. svjetskog rata iselili u razne pokrajine i gradove Jugoslavije. Tako se je približno po četrdeset obitelji nastanilo u: Sonti, Krnjaji, Iloku i Slankamenu. Veliki broj vjernika iselio je se u Zagreb, Karlovac, Metliku, Samobor, Jastrebarsko i Novsku, dok se manje grupe nalaze u Ljubljani, Novom Mestu, Varaždinu, Djakovu, Antunovcu, Petrijevcima, Uljaniku te drugim gradovima i selima.

Dekanom žumberačkog dekanata od 1945. je mons. Stanko Višošević,župnik sošički, a od početka 1962. veliki prepozit Stolnog kaptola i generalni vikar Biskupskog ordinarijata /Vidi: župa Sošice/.

D R A G E

Matice se vode od 1791. Župna crkva Rođenja presvete Bogorodice gotovo je nova sagrađena 1914. Broj vjernika: 250. Župa je nepopunjena od 1946. Upravlja se iz Metlike.

Na teritoriju N. R. Slovenije nalaze se dvije grkokatoličke župe od kojih je jedna u Dragama. Ova župa obuhvaća sela: Drage, Popovići, Hrast, Dol, Škemljevac, Jugorje i Sela te nekoliko obitelji u slovenačkim naseljima Suhor, Bereča vas i Lokvice. Čisto grkokatolička sela su samo Drage i Popovići dok su ostala mješovita sa rimokatolicima. Nedavno je još ovoj župi pripadalo selo Malinje, ali danas tamo nema više niti jedne grkokatoličke obitelji.

Prema šematizmu iz 1931. godine u draškoj je župi živjelo 500 vjernika. Danas, trideset godina kasnije, taj se broj smanjio za polovicu i jedva ima 250 grkokatolika. Mnogi su odavde iselili se i nastanili u Zagrebu, Ljubljani, Metliki, Mariboru, Novom Mestu, Novoj Gradiški, Osijeku, Petrinji, Radatovićima te u Srijemu i Bački. Proces iseljavanja još uvijek traje te se sa vjerojatnošću može predviđati smanjenje i današnjeg broja župljana.

Župna se crkva nalazi na lijepom i pitomom mjestu ovog planinskog predjela, a nedaleko je od ceste što vodi u Novo Mesto. Sagrađena je za župnikovanja Milka Goleša, a posvećena je 17. listopada 1920. Posvetu je obavio vladika dr.

Dionizije Njaradi uz asistenciju kanonika Danijela Rebe; dr. Tome Severovića, ravnatelja sjemeništa u Zagrebu; dr. Janka Kalaja, katehete grkokatoličke srednjoškolske mladeži u Zagrebu te u prisustvu svih okoličnih grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika. Građena je od kamena, a pokrivena eternitskim crijepom. Duga je 19.50 m., široka 8.50 m. Toranj je pokriven limom. U njemu se nalaze dva zvona. Jedno je teško 250 kg i nabavljeno je 1931., a drugo je teško 100 kg. Narod svoju crkvu zove ''svetica'', te je pod tim imenom poznata u čitavom Žumberku. Posvećena je Rođenju presvete Bogorodice.

Župni stan je također od kamena, dug 17m., a širok 10 metara. Godine 1955. je općina u Metlici, u sporazumu sa Biskupskim ordinarijatom, temeljito ga obnovila. Pola je župnog stana donedavna bila škola, a druga je bila polovica ostavljena za stan svećenika. U tom su stanu dvije sobe, kancelarija i nusprostorije. I bivša škola i svećenikov stan imadu posebne ulaze. Od 1959. nema više školske nastave u zgradi župnog stana, jer sva djeca iz okolice pohađaju školu u Suhoru.

Nove župne matice uvedene su 1949., a postoji i knjiga sa popisom vjernika ove župe. Spomenice nema.

Na području župe nalaze se dvije slovenske osmorazredne škole i to u Suhoru i u Selima. Te dvije škole pohađa 29 grkokatoličkih đaka, 11 je u srednjim školama, a 4 na visokim.

Župna nadarbina iznosi 5 rali i 1.450 č. hv. zemljišta. U župi ne postoje nikakova uobičajena podavanja od vjernika. Ono što se nekad davalo kod blagoslova kuća u naravi, danas je neodređeni dobrovoljni dar u novcu.

O osnutku župe u Dragama nema vjerodostojnih podatka. Zna se samo to, da su do 1786. ovom župom upravljali župnici iz Radatovića.

Prvi ili jedan od prvih samostalnih dušobrižnika u Dragama bio jeV a s i l i j e L o n č a r,od 1786. do 1800. Iza njega je u Drage dolazio i upravljao ovom župom radatovićki župnik I l i j a B a d o v i n a c i to od 30. kolovoza 1800. do listopada 1807. Godine 1803. bio je u Dragama svećenik, ''vicarius loci'', G j u r o A p r o. Od listopada 1807. do 1810. u Dragama je župnikM a r k o R a i ć, koji je 16. srpnja 1810. otišao za prvog župnika u Grabar. Od tada je punih 15 godina ovom župom administrirao radatovićki župnik I l i j a B a d o v i n a c, 1810-1825. Od 1825. do 1847. u Dragama nalazimo J a n k a P r e d o j e v i ć a,a od 1847. do 1849. I l i j u C v j e t i š i ć a.Godine 1849. dolazi u Drage, po drugi puta, J a n k o P r e d o j e v i ći zadržao se do 1853. Isti ovaj Predojević postao je 1860. kanonik. Njegov je nasljednik bioN i k o l a G a j s k i,koji je bio u Dragama od 1853. do 1860., a tada opet dolaziI l i j a C v j e t i š i ći upravlja ovom župom 17 godina, tj. od 1860. do 1877. Iza njegova odlaska godinu dana je bio u Dragama D a n e G a r a p i ć,od 1877. do 1878., a tada i po treći puta dolazi u DrageI l i j a C v j e t i š i ć,koji sada ostaje samo dvije godine, od 1878. do 1880. Od 1880. do 1882. upravljao je ovom župomJ o v a n H r a n i l o v i ć.Njega je 1882. smjenio J a n k o P o p o v i ć,a 1888. dolazi u DrageM i l k o G o l e š i ostaje do 1929. punih 40 godina.

Vrijedno je spomenuti, da su draški župnici ujedno bili i prosvjetitelji svoga naroda. U župnom stanu je od davnine bila školska prostorija u kojoj se održavala nastava. Župnik Milko Goleš bio je i sam dugo vremena učitelj na toj školi.

Dana 1. travnja 1929. za novog upravitelja župe u Dragama imenovan je mladomisnik M a k s i m i l i j a n B u i l a.Bio je samo do 31. kolovoza 1930. kada ga je nasljedio G a b r i j e l D u d e š. Na toj je župi djelovao od 1. rujna 1930. do 30. studenog 1936. Od 1936. pa do 1939. upravitelj je župe J a n k o P r o v č i,a od 30. lipnja 1939. do 15. srpnja 1940.V l a d i m i r P a pkoji i po drugi puta postaje upravitelj ove župe i to od 3. siječnja 1941. samo za Drage, a od 2. rujna 1941. i za Radatoviće. Ove je dvije župe administrirao do 3. prosinca 1942.

I v a n K r s t i t e l j P a v k o v i ćbio je , zasada, posljednji samostalni upravitelj župe u Dragama, od 22. rujna 1945. do 1. svibnja 1946. Njegovim odlaskom na novu dužnost u Zagreb ovu je župu do 1958., a u svojstvu njenog upravitelja, administrirao J u r a j H r n j a kiz Radatovića. Formiranjem nove župe u Metlici, njen prvi upravitelj, N i k o l a K e k i ćpostaje ujedno upravitelj župe i u Dragama, te ju od 1958. excurrendo administrira.

G R A B A R

Župa je osnovana 1810. Župna crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja sagrađena je 1912. Broj vjernika: 500. Župa nije popunjena od 1941. Upravlja se iz Pećna.

Grkokatolička župa u Grabru prostorno je velika i obuhvaća sela: Raići, Herakovići/Grivše/, Gjurašini, Šobatović, Jelenići, Šimraki, Delivuki, Golubići /Grabar/, Višoševići, Pavkovići, Pavlanci, Brezovac, Grabarak, Redovje, Bukovac i Sveta Jana. Župljana, koji žive na ovom teritoriju ima 500, dok ih je 1931. bilo 800. Župa na istoku graniči sa grkokatoličkom župom u Zagrebu, na jugu sa župom u Pećnu, sa zapada je mrzlopoljska župa, a na sjever dotiče teritorij stojdraške župe.

Župna je crkva na častRođenja sv. Ivana Krstitelja. Sagrađena je 1912. Tokom rata i nakon njegova svršetka prilično je bila oštećena, ali zahvaljujući dvojici njenih posljednjih administratora obnovljena je i osposobljena za bogoslužje. U zvoniku su dva zvona nabavljena iza I. svj. rata, ali je jedno oštećeno i ne služi svrsi.

Stan za župnika, koji se nalazio u dragi Čeići, uništen je tokom drugog svjetskog rata, tako da otada župa nema vlastitog dušobrižnika, već su je najprije administrirali svećenici iz Mrzlog polja, a u novije vrijeme iz Pećna.

Groblje se u Grabru nalazi uz samu crkvu. Do nedavna su se za njega brinuli sami vjernici, a sada je potpalo u nadležnost općine.

Neke su matične knjige tokom rata uništene dok su neke kod općinskog matičara. Nova matica krštenih uvedena je 1946., a vjenčanih i umrlih 1949. Postoji i posebni župni status animarum.

Župnog zemljišta ima nešto više od 5 rali, što sjenokose što njive. Kako već od rata Grabar nema vlastitog dušobrižnika, ovo je zemljište vrlo udaljeno od njena korisnika, grabarskog dušobrižnika, koji stanuje u Pećnu.

Na teritoriju ove župe nalaze se osmorazredne i četverorazredne osnovne škole u kojima je 60 grkokatoličke djece. U srednjim i visokim školama ima desetak đaka i studenata.

Još 1530. naselili su Uskoci sela današnje župe Grabar i to sve do Tihočaja i grada Lipovca. Resan Šišmanović dobio je poveljom cara Ferdinanda od 6. lipnja 1535. tri komada zemlje u Grabru. Kasnije su se Šišmanovići prozvali Gvozdanovići i 1586. dobili plemstvo, radi zasluga vojvode Resana. Oko godine 1580. spominju se i Jelenići, Golubići i Pavkovići.

Prije osnivanja župe u Grabru pripadali su vjernici iz ovih sela pod župu u Pećnu. Godine 1764. spominnje se P o r f i r i j e B a s t a š i ć,pećanski župnik, koji je bio dušobrižnik za svoju župu, za teritorij današnježupe u Stojdragi i za sela današnje grabarske župe: Delivuke, Gvozdanoviće i Tisovac/Šimrake/.

Župa sa sjedištem u Grabru osnovana je 1810. godine. Narod zove Grabar i drugim imenom, -Čeići, jer je tu u davnini stanovala zadruga Čeića, koji su kasnije preselili u Tomaševce, na područje mrzlopoljske župe. Draga Čeići, u kojoj je do nedavna bio župni stan, bila je vlasništvo generala Vida Gvozdanovića, viteza reda carice Marije Terezije. Nakon umirovljenja, koncem XVIII. stoljeća, vratio se Vid pl. Gvozdanović u svoj rodni kraj, te si je u dragi Čeići sagradio lijepu kuću od kamena, gdje je boravio sve do svoje smrti, 14. kolovoza 1802. Godine 1804. kupljena je ova kuća zajedno sa zemljištem za 4.000 forinti i darovana križevačkoj eparhiji uz obavezu, da se ovdje osnuje posebna grkokatolička župa. Župne crkve u početku nije bilo, nego je na groblju postojala mala kapelica bez zvonika, posvećena sv. I v a n uK r s t i t e l j u.U nadkrovlju ove kapelice bilo je zvono teško 1 cent i 80 funti, a poklonio ga je župi car Franjo I.

Prvi župnik novoosnovane župe u Grabru bio jeR a i ć M a r k o.U Grabar je došao 16. srpnja 1810., a tu je i umro 8. rujna 1853. Tada je župi pripadao i dio Budinjaka/plemići Gvozdanovići, koji su se s Brezovca preselili u Budinjak/. Vjernika je bilo 400. Nastojanjem Marka Raića župljani su 1835. sagradili mali zvonik na crkvici. Te iste godine obavio je kanonsku vizitaciju križevački vladika Gabre Smičiklas. Vjernici su Marka Raića pokopali na župnom groblju.

D a n i j e l G a r a p i ćbio je drugi grabarski župnik, od 10. studenog 1853. do 17. svibnja 1880. Njegovim su nastojanjem nabavili župljani 1864. novo zvono za 361 forint, teško 4 centa i 16 funti. Posvetio ga je na čast Presvete Trojice i sv. Ivana Krstitelja, biskupski osječki vikar Nikola Vladimir Hranilović, župnik u Sošicama.

Od 1880. pa do 1885. nije bilo u Grabru stalnog župnika, već su župom upravljaliN i k o l a H e r a k o v i ć iz Mrzlog polja i S a v a O p a č i ćiz Pećna.

Drugog prosinca 1885. došao je u GrabarM i l k o G o l u b i ć,koji je bio upravitelj župe do 3. ožujka 1888. kada mu je povjerena župa u Dragama. Naslijedio ga jeJ a n k o P o p o v i ć,od 9. ožujka 1888. do 31. srpnja 1903., a tada dolazi u GrabarM i h a j l o S e r g e j T r b o j e v i ć,koji je 1912. sagradio današnju župnu crkvu. U Grabru je službovao do 1923. Iza njegova odlaska u Stojdragu u Grabar je došaoJ a n k o R a p l j e n o v i ći upravljao je ovom župom do 1925. godine. Iz Grabra je bio premješten u Mrzlo polje.

Od 15. kolovoza 1925. pa do 28. veljače 1936. upravitelj župe u Grabru bio je S t a n k o V i š o š e v i ć.Do 1. listopada 1937. župa je bila povjerena mladomisniku A l e k s a n d r u V l a s o v,koji je na ovoj župi djelovao samo jednu godinu. Njega je nasljediod r.J o a k i m S e g e d i,koji je tom župom upravljao do 5. veljače 1938. godine. Posljednji prijeratni upravitelj grabarske župe bio je G j u r o H e r b u t, od 1. ožujka 1939. do 1. prosinca 1941.

U ratu i sve do danas u Grabru nema stalnog dušobrižnika. Od 1941. do 1945. u Grabar su povremeno dolazili:S i m e o n H r o m i š, I l i j a K r a j a č i ćidr.I v i c a Š i m r a k.Iza rata ovamo ponekad dolaze:V l a d i m i r P a p,J a n k o P r o v č i,dr.I v a n G j u r o V i š o š e v i ć i I v a n K. P a v k o v i ć.

Dolaskom M i h a j l a M a k a j a,5. srpnja 1949. za upravitelja župe u Mrzlo polje, Ordinarijat eparhije povjerava mu i župu Grabar, a isto tako i njegovom nasljedniku D a n i j e l u H e r a k,koji je nastupio dužnost 25. listopada 1954.

Obnavljanjem župe u Pećnu i dolaskom 10. listopada 1955., prvog poslijeratnog upravitelja te župe,L j u b o m i r a K i r i l a R a m a č,Grabar i njegova župna crkva doživljavaju razdoblje obnove. Kako je ujedno bio i grabarski upravitelj, Ljubomir Ramač pristupio je odmah opravku crkve i obnovi njene unutrašnjosti. Tako je njegovom zaslugom obnovljen i ikonostas za kojeg je izradio Zlatko Latković, svećenik križevačke eparhije. U Pećnu i Grabru djelovao je Ljubomir Kiril Ramač do 1. rujna 1958.

Toga dana imenovan je novi upravitelj župa Pećno i Grabar sa sjedištem u Pećnu,J o a k i m H o l o š n j a j.Nastavio je plemenito djelo svog prešasnika i sa istančanim liturgijskim osjećajem pristupio dalnjem obnavljanju i uređenju crkve.

K A Š T

Župa je osnovana 1776. Župna crkva sv. Antuna Pustinjaka sagrađena je 1828. Broj vjernika: 700.

Ako pogledamo današnju župu u Kaštu i uporedimo sa podacima o njoj iz 1931. vidjet ćemo, da su nastale velike promjene, a naročito u broju vjernika. Dok je 1931. bilo oko 1.000 vjernika, danas ih ima jedva 700. Od 1940. pa do danas odselilo je iz župe 32 obitelji i to: 5 u zagreb, 14 u Bačku /Sonta, Kljajićevo, Krnjaja/ , 5 u Srijem /Ilok, 1 u Novsku, 1 u Banja Luku, 3 u SAD i 3 u Karlovac. Pojedinaca je odselilo oko 113, tako da je ukupno iselilo 263 osobe. Za to vrijeme nije niti jedna grkokatolička obitelj doselila na teritorij ove župe.

Župa Kašt proteže se na 12 sela: Kašt, Brašljevica, Latkovići, Ognjanovci, Dragišići, Balići, Strahinići, Dančulovići Rađenovići, Badovinci, Magovci i Priselje.

U samom Kaštu nalazi se matična župna crkva SV. ANTONIJA. Građena je od tvrdog materijala i još je danas u dobrom stanju iako je već 1828. bila osposobljena za vršenje bogoslužja. Ima tri zvona: ''e'' teško 800 kg., ''gis'' teško 460 kg. i ''h'' teško 279 kg. Dva su zvona nabavljena 1926., a treće 1929. Prijašnja su zvona bila rekvirirana 1912. i 1916. godine.

Ima još i tri kapele. U Badovincima je kapela Sv. Nikole, koja se nalazi u vrlo trošnom stanju, a jedna je od najstarijih crkvi u Žumberku. U Dančulovićima je kapela Svetoga Duha, a u Brašljevici Sv. Jurja. U ovim dvjem potonjim kapelama služi se sv. Liturgija dva puta godišnje, dok u kapeli u Badovincima nije moguće služiti zbog trošnosti.

Župni stan u Kaštu sagrađen je 1886., a gradio ga je župnik Aleksandar Abodić. Vrlo je prostran, ali je jedan dio i vrlo trošan, tako da se može koristiti samo 5 prostorija i jedna kancelarija. Godine 1959. obojen je limeni krov i izvedeni su manji popravci.

Matične su knjige uvedene 1949. dok se starije nalaze kod matičara u Radatovićima. Status animarum postoji od 1897., a uveo ga je Ilija Hranilović. Spomenica je nova, uvedena 1959., jer je stara nestala tokom II. svjetskog rata.

U župi postoji osmorazredna škola, koju pohađa 110 grkokatoličke djece. Srednje stručne i industrijske škole pohađa 22 grkokatolika, dok ih je na visokim školama 7.

Od vjernika nema nikakovog podavanja osim ono malo žitarica prigodom bogojavljenskog blagoslova domova.

Naselje Kašt zajedno sa Badovincima i Dančulovićima te selima današnje sošičke župe sačinjavalo je, svojevremeno, župu sv. Nikole u Badovincima, kojom je 1764. upravljao T e o f a n V u k a s o v i ć.

Prema jednom zapisu pokojnog župnika u Kaštu, Ilije Hranilovića, od 13. srpnja 1910. i prema zapisničkom izvještaju, također već pokojnog, Ilije Garapića, kaštanskog župnika, od 20. srpnja 1927., najstariji tragovi samostalne župe Kašt sežu u godinu 1776. I od tada počinje duga povijest ove župe sa 22 župnika odnosno upravitelja župe.

Iako kronološko nabrajanje župnika pojedine župe ne čini njemu povijest, -ipak, to su istaknute ličnosti, koje su svojim radom i djelovanjem utisnuli pečat na njene stranice. Župnici su ujedno i osovine oko kojih se vrtjeo točak povijesti pojedinih župa, a oni sami ostavili su na njemu fizionomiju svog svećeničkog zvanja i žrtve. To su ti ''gorski svećenici'', ponekad bezimeni ili sa vrlo oskudnim podacima, orači Kristove njive, koji nas zadužuju da ih spomenemo i otrgnemo zaboravu. Činimo to iz poštovanja i zahvalnosti njihovim sjenama, a ujedno i za uzor budućnosti.

Od osnivanja župe u Kaštu, tj. od 1776. pa do 1781. upravljao je ovom župomD i o n i s i j e R a d o j č i ć,a od 1781. do 1819. župnik je bioA l e k s a S t a n i ć.Interesantno je napomenuti, da su ova dva svećenika vodila matice na hrvatskom jeziku.

Treći kaštanski župnik bio jeN i k o l a H e r a k o v i ć,koji je župu preuzeo 1819. Isti je rođen u Cerovici. Prva je župna crkva bila posvećenasv. A n d r i j i P r v o z v a n o m. Kada je ona postala trošna i za bogosluženje nepodesna, zaslugom ovog župnika, sagrađena je nova, ljepša i veća crkva i to na drugom mjestu. To je današnja župna crkva, koja je bogoslužju predana 7. lipnja 1828. Nikola Heraković je u matice upisivao latinskim jezikom. Kada je 1839. premješten u Mrzlo Polje za župnika, župom Kašt su upravljali naizmjenceG a b r i j e l B o i ć, radatovićki župnik iD a n i j e l G a j s k i,župnik sošički.

Četvrti župnik u Kaštu bio jeL e o p o l d G o l u b i ć.U Kaštu se zadržao samo tri godine, od 1839. do 1842. Matice je vodio također latinskim jezikom, a to je dokaz, da su ti svećenici završili višu bogoslovsku naobrazbu. Nakon njegova premještaja župom je opet upravljaoD a n i j e l G a j s k iiz Sošica.

Od 1842. do 1843. župnik je bioI l i j a C v j e t i š i ć.

V a s i l i j e T r b o j e v i ćbio je šesti župnik u Kaštu. Župa mu je povjerena 1843. i njome je upravljao do 1847. Dok je bio župnikom u Kaštu otvorena je u ovoj župi prva škola i to u Magovcima. Matice je vodio latinskim jezikom. Naslijedio ga jeJ a n k o Š a j a t o v i ć/B a b i ć/,rodom iz Jezernica. U Kaštu je bio od 1847. do 1870. Kao kaštanski župnik imenovan je 1859. dekanom, a 10 godina kasnije, 1869. prisjednikom duhovnog stola i kanonikom.

Slijede tri svećenika, koji su se u Kaštu zadržali kratko vrijeme. To su:T a d i j a M a g o v ac, 1871.-1872.;P e t a r G a r a p i ć,1872.-1873. i po drugi putaT a d i j a M a g o v a c,od 1873. do 1879.

Godine 1879. župnikom u Kaštu imenovan je hrvatski pjesnik J o v a n H r a n i l o v i ć, ali ni on nije bio dulje od godinu dana, jer već 1880. župa je i po treći puta povjerenaT a d i j i M a g o v c u.Umro je u Kaštu 12. ožujka 1881. i sahranjen kod kapele sv. Nikole u Badovincima. Za njegove uprave nabavljena su dva zvona za crkvu. Od Jovana Hranilovića matice se vode na hrvatskom jeziku, a to je nastavio i Tadija Magovac, kada je po treći puta bio u Kaštu.

Trinaesti je župnikV l a d i s l a v L a b o š,koji upravlja župama Kašt i Sošice od 1881. do 1882. Iza njega dolazi kao četrnaesti župnikM a k s o R e l i ć,od 1882. do 1883. Petnaesti jeA l e k s a n d a r A b o d i ć,1883. – 1892. Za njegov uprave sagrađen je sadanji župni dvor, koji je trajna uspomena njegove svećeničke revnosti i požrtvovnosti.

Nakon njega dolazi za župnikaI l i j a H r a n i l o v i ć, rodom iz Sošica. Župom je upravljao od 17. studenog 1892. do 12. kolovoza 1920. U tom dugom nizu od 28 godina mnogo je učinio za procvat župe. Prva mu je briga bila da podigne narod u duhovnom pogledu. Radi toga je dao održati velike pučke misije kroz osam dana, koje su uspjele izvan svakog očekivanja. Posebnu je brigu posvetio točnom održavanju bogosluženja, ispovijedima, pričestima i propovijedima. Osobitu zaslugu imade oko materijalnog podizanja župe, jer je po svojoj naravi bio marljiv, štedljiv i trijezan svećenik. Zapušteno župno zemljište je iskrčio te proširio i ogradio škarpom, obnovio župnu crkvu i kapele opskrbio potrebnim inventarom pomoću milodara, sakupljenim među iseljenicima u Americi. Godine 1906. sagrađena je njegovim nastojanjem nova lijepa škola u Kaštu. Godine 1909. dobio je pomoćnu poštu za svoju župu, koju je osobno vodio sve do 1920. Trajan spomenik podigao si je gradnjom kapele sv. Ćirila i Metoda u Metlici u koju je uložio mnogo truda i brige. Ta je kapela danas župna crkva nove grkokatoličke župe u Metlici. Umoran od naporna rada i shrvan teškom bolesti morao je napustiti župu i preseliti se u Metliku, gdje je bolujući dugo vremena svršio svoj zemaljski život 25. srpnja 1921. Sahranjen je u grobnici kod kapele sv. Roka u Metlici.

Sedamnaesti je župnik u Kaštu bioI l i j a G a r a p i ć, također rodom iz Sošica. U Kaštu je službovao od 1920. do 1929. Budući da je za vrijeme rata bilo rekvirirano 11 zvona sa župne crkve i četiri kapela, to su crkve ostale nijeme i puste. To je veoma loše djelovalo na narod, koji je poslije rata proživljavao duhovnu krizu. Stoga je bila prva briga ovog župnika, da nabavi nova zvona, koja će zvati ljude na molitvu, podsjećajući ih na život vječni. Pomoću Božjom i žrtvamaa vjernika u župi te milodarima iz Amerike, nabavljena su 1922. dva zvona za kapelu sv. Jurja u Brašljevici u težini od 550kg., a u vrijednosti 40.730 Dinara. Godine 1923. nabavljena su dva zvona za kapelu sv. Duha u Dančulovićima u težini od 475 kg. i vrijednosti 35.392 Dinara. Odmah slijedeće 1924. kupljena su dva zvona za župnu crkvu u težini 880 kg. i vrijednosti 55.122 Din. I opet slijedeće godine, 1925. nabavljena su dva zvona za kapelu sv. Nikole u Badovincima, koja su teška 388 kg., a plaćeno je za njih 23.305 Din. Godine 1926. kupljeno je jedno zvono za kapelu sv. Ćirila i Metoda u Metlici. Teško je 108 kg., a kupljeno je za 6.000 Din. Tolika svota novaca u kritična vremena, a na ovako siromašnoj župi, dokazuje visoko razvijeni vjerski osjećaj. U gospodarskim poslovima naslijedio je djelo svog prešasnika. Meliorirao je župno zemljište, izveo je popravke na župnoj crkvi, stanu i gospodarskim zgradama. Obnovio je Apostolat sv. Ćirila i Metoda, uveo čestu i svagdanju svetu pričest i svibanjsku pobožnost. Treći red sv. Franje je tada u ovoj župi imao 15 svojih članova.

Iza odlaska Ilije Garapića ovom su župom redomice upravljali: S p i r i d i o n P e t r a n o v i ć,J a n k o V i š o š e v i ć i N i k o l a O r o s,od 15. svibnja do 16. lipnja 1930.

Slijedeći stalni dušobrižnik bio je od 1930.,P e t a r p l. G v oz d a n o v i ć,a njega je naslijedioM i r o n H i r j o v a t i j,od 11. svibnja 1942. do 6. prosinca 1942.

Kroz ratne godine 1943-1945. dolazio je povremeno u Kašt iz Pribića o.I v a n K u h a r, RSVV.Svršetkom rata župa je povjerena N i k o l i K e k i ć u.Preuzeo ju je 11. lipnja 1945. Teške poslijeratne prilike stavile su na njega, kao mladog svećenika, vrlo odgovornu i tešku dužnost. No, on ju je prihvatio kao pravi Kristov svećenik. Sav predan u volju Božju, prihvatio se obnavljanja svega onoga, što je rat pregazio i oštetio. Uspjeh nije izostao; vjerski život počeo se pomalo pridizati i razvijati. I u materijalnom pogledu nastojao je pridići župu. Izvršio je nužne popravke na crkvi i stanu, a 1956. izgradio je cisternu i time rješio teški problem vode, sa kojim su se borili svi dosadašnji upravitelji ove župe. Na vlastitu molbu, 28. ožujka 1958., premješten je na novoosnovanu župu u Metliku.

Dne 4. travnja 1958. župu preuzima današnji njen upravitelj, DANIJEL HERAK. Isti je iz kaštanske župe, sela Brašljevice, gdje se rodio 27. kolovoza 1921. Kao pitomac eparhijskog sjemeništa polazio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a zatim i bogoslovski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Dne 16. srpnja 1950. zaređen je za svećenika u franjevačkoj crkvi na Kaptolu u Zagrebu po dr. Franji barunu Salis Sewisu, pomoćnom zagrebačkom biskupu. Iako mlad svećenik, u križevačkoj je eparhiji službovao već na četiri župe. Prva mu je služba bila u svojstvu pomoćnika u Bosanskom vikarijatu sa sjedištem u Banja Luci od 8. kolovoza 1950. do 14. ožujka 1951. Toga je dana preuzeo upravu župe u Devetini, gdje je bio tri godine, tj. do 25. listopada 1954. Upraviteljem župe u Mrzlom Polju imenovan je danom razrješenja dužnosti u Devetini i ostao je u Mrzlom Polju do 28. ožujka 1958., kada je premješten u Kašt. Ovdje je nastavio djelo svog prešasnika i sa elanom prihvatio se daljnjeg uzdizanja povjerene mu župe.

M E T L I K A

Župa je osnovana 1958. Župna crkva sv. Ćirila i Metoda sagrađena je 1903. Broj vjernika: 125.

Jedna od šest novih župa, koje je osnovao vladika dr. Gabrijel Bukatko, nalazi se u Metlici. U mali slovenski gradić naselio je već ranije izvjestan broj grkokatoličkih obitelji, a kaštanski župnik, Ilija Hranilović, sagradio je još 1903. lijepu filijalnu crkvicu na čast Sv. Ćirila i Metoda, koja danas služi za župnu crkvu.

Župa sa sjedištem u Metlici osnovana je 1958. za sve grkokatolike u N.R. Sloveniji, osim pripadnika župe u Dragama i onih grkokatolika, koji stanuju na teritoriju mariborske rimokatoličke biskupije, jer oni pripadaju župi u Zagrebu. Župa u Metlici obuhvaća područje ljubljanske rimokatoličke nadbiskupije te slovenskog dijela goričke, riječke i tršćanske biskupije. U užem području župa se sastoji od same Metlike i Rosalnica, gdje živi 125 vjernika. Za šire područje nema vjerodostojnih podataka.

Matična je crkva u samoj Metlici na vrlo lijepom položaju. Građena je od kamena. Duga je 16 m. i 7 je metara široka. Ima samo jedno zvono od 108 kg. To je zvono nabavljeno 1926. dok je župnikom u Kaštu bio Ilija Garapić.

Kuća, koja služi za župni stan, kupljena je 1958. To je vrlo skromna kućica sa dvije sobe i kuhinjom bez ikakvih nusprostorija. Duga je 12, a široka 5 metara. Nema čak ni gospodarskih zgrada, jer su iste u jesen 1959. izgorjele.

Grkokatoličkog groblja nema! Postoji samo zajedničko /rimokatoličko/ gradsko groblje.

Matične su knjige uvedene sa osnutkom župe, tj. 1958., a od te se godine vodi i spomen knjiga.

Župnog nadarbinskog zemljišta ima 3 ha. 37 a. i 15 č. hv. Od toga je njive 1 ha. 82 a. i 48 č. m., voćnjaka 29 a. 58 č. m., dvorišta 9 a. 3 č. m., pašnjaka 47 a. 91 č. m. i šume 67 a. 55 č. m.

U Metlici postoji osmorazredna osnovna škola, koju pohađa 14 grkokatoličkih đaka. U srednjim se školama nalazi četiri, a na visokim jedan polaznik.

Prvi i današnji upravitelj ove župe je Nikola Kekić. Rodio se 7. svibnja 1917. u Starom gradu u Žumberku. Godine 1944. diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, a 25. prosinca 1944. križevački vladika dr. Janko Šimrak rukopoložio ga je u Križevcima za svećenika. Od 31. prosinca 1944. do 11. lipnja 1945. bio je kancelista u eparhijskom sjemeništu u Zagrebu, a tada mu je povjerena župa u Kaštu. Njegov plodonosni rad na ovoj župi vidjeli smo već na prethodnim stranicama. Dne 28. ožujka 1958. razrješen je dužnosti kaštanskog upravitelja i imenovan upraviteljem župa Metlika i Drage sa sjedištem u Metlici. Time mu je povjeren težak pionirski rad, stabilizacija ove nove župe na tako velikom i prostranom području.

MRZLOPOLJE

Župa se nazire već 1641., a spominje se 1700. Župna crkva sv. Petra i Pavla sagrađena je 1666., kasnije dograđivana. Broj vjernika: 880.

Župa Mrzlo Polje je jedna od najstarijih župa u Žumberku. Obuhvaća 16 sela i zaselka, a to su: Mrzlo Polje /27 obitelji i 130 duša/, Tomaševci /33 obitelji i 153 duše/, Glušinja /18 i 99/, Grič /13 i 48/, Cerovica /3 i 18/, Osunja /14 i 80/, Nova sela /5 i 23/, Prisjeka /5 i 34/, Osredak /6 i 33/, Budinjak /3 i 19/, Sijećevac /13 i 59/, Bratelji /9 i 42/, Javor /4 i 20/, Kordići /8 i 38/, Tisovac /11 i 61/ i Dani /6 i 23/. Ukupan broj iznosi 178 domaćinstava sa 880 vjernika. U poredbi sa 2.000 vjernika, koliko ih je bilo 1931., vidimo veliko smanjenje grkokatolika u ovoj župi. Kako izvješćuje današnji upravitelj župe, mnoge su obitelji poslije rata iselile u Slavoniju, Zagreb, Samobor, Jastrebarsko i drugdje.

Srce župe sačinjavaju Mrzlo Polje i Glušinja. U Mrzlom Polju nalazi se i župna crkva Sv. Petra i Pavla. ''Prošćenje'' je na dan vrhovnih apostola po starom stilu kalendara, pa se toga dana sastaje veliki broj naroda kod ''svetog Petra''. Ova župna crkva imade svoju dugu povijest. Navodno je sagrađena još 1666. No, iz starog vremena potječe samo oltar i pola današnje lađe. Godine 1863. podignut je kor i toranj, koji se porušio, pa je 1867. sazidan novi toranj. Godine 1907. dao je župnik Petar Stanić porušiti stari i sagraditi novi, viši i širi toranj, a te su godine nabavljena i tri nova zvona. Osim toga te je godine crkva popravljena, limom pokrivena, načinjen je svod i postavljen je novi tarac, a nabavljen je i ikonostas. Danas su u tornju tri zvona: jedno iz 1641., jedno iz 1762. koje je napuknuto, a nabavljeno je 1917. i treće teško 400 kg., a nabavljeno 1925. Koncem 1949. crkva je provaljena, opljačkana i prilično oštećena. Jedina uspomena na ovaj žalosni događaj je danas samo nožem probodena slika Majke Božje.

Nekada je na području ove župe bilo više grkokatoličkih kapela, ali sve su podlegle zubu vremena. Novija se kapela nalazi danas u Tomaševcima, a posvećena je Presvetoj Trojici. U njoj se redovito četiri puta godišnje služi sv. Liturgija, ali se ponekad služi i u radne dane. Ima dva zvona od 40 i 50 kg.

Kapela Sv. Petke (Petronile)na Budinjaku je vlasništvo rimokatoličke župe sv. Mihajla u Kalju. Sagrađena je 1827. Kada je istoimena grkokatolička kapela na Budinjaku 1841. dotrajala, grkokatolici se od 1900. služe ovom rimokatoličkom kapelom. Dne 2. svibnja 1902. napravljen je i ugovor, kojeg je odobrila i državna vlast, a po kojem grkokatolički svećenik ima pravo služiti se ovom kapelom na dane proštenja i sajmova.

U župnom stanu, u sobi gdje je prigodom vizitacije umro križevački vladika Dionizije, uređena je kućna kapelica Pokrova presvete Bogorodice.

Osim spomenutih kapela, u Glušinji postoji raspelo i kod puta mala kapelica Svete Obitelji, koju rede i održavaju sami vjernici.

Zbog pomanjkanja podataka ne zna se kada je građen današnji župni stan u Mrzlom Polju. Godine 1900. temeljitu je obnovu izvršio tadanji župnik Petar Stanić. Tada su načinjeni novi prozori, vrata, plafoni, krov je prekriven itd. Župni stan je ponovno prekriven 1911. I nakon II. svjetskog rata izvedeni su popravci i adaptacije župnog stana.

Župna kancelarija imade matične knjige od 1949., status animarum i spomenicu.

U župi se nalazi pet groblja i to u Mrzlom Polju, Tomaševcima, Tisovcu, Osunji i na Budinjaku.

Nadarbinskog zemljišta ima oko 4 jutra. Od toga je pola jutra voćnjaka i tri četvrtine jutra oranice. Ostalo je sjenokos i pašnjak. Zemljište obrađuje svećenik sam.

Na teritoriju mrzlopoljske župe djeluju tri škole. Tako se u Kalju i Novom selu nalaze osmorazredne škole, dok je u Mrzlom Polju četverorazredna osnovna škola. Trojica đaka iz ove župe su pitomci eparhijskog sjemeništa u Zagrebu.

Vjeronaučna se obuka redovito odžava u crkvi.

U Mrzlom Polju je zvonar Petar Latković. Uz župnu crkvu u Mrzlom Polju i kapelu u Tomaševcima postoje pravilpostavljeni i potvrđeni odbornici.

Sela mrzlopoljske župe naselili su Uskoci u prvoj i drugoj seobi, 1530. i 1531. godine. Sela: Osunja, Cerovica i Nova sela spominju se iza druge seobe. U spisu od 1572. spominju se prezimena: Herakovići, Kordići i Nosetići. Godine 1630. spominju se: Vlatkovići, Kordići i Bukvići.

Godine 1641., 20. svibnja piše iz Mrzlog Polja Rafael Levaković, poznati glagoljaš, pismo tajniku kongregacije De propaganda u Rimu. Levaković kaže, da je u Mrzlom Polju propovijedao i da je tamo našao grkokatoličkog svećenika, koji je dobar čovjek, ali je neuk. Levaković ima želju da ga nauči pobožno čitati Službu. Osim toga mu tumači i istine vjere, jer siromašni svećenik dosta malo znade bogoslovije, nego samo uvijek govori: ''Vjerujem u Krista Sina Božjega i Divicu Mariju''!

Iz toga pisma Rafaela Levakovića slijedi, da je župa u Mrzlom polju bila osnovana prije 1641. i da njeni župnici sižu u prve početke iza dosljenja Uskoka u ove krajeve, a svakako početkom XVII. stoljeća.

Iza zapisa pokojnog mrzlopoljskog župnika Petra Stanića, koji je dugo vremena boravio u Mrzlom Polju i koji se mnogo bavio istraživanjem žumberačke prošlosti, nađeni su slijedeći podaci o mrzlopoljskoj župi: U šematizmu križevačke biskupije od 1859. spominje se, da je do 1777. mrzopoljski župnik biod r. A t a n a z i j e G v o z d a n o v i ć.

Iz jedne bilješke matice krštenih u Grabru doznajemo, da je 1755. bio mrzlopoljskim župnikomS i m o A r s e n i j e.Iza njega je došaoP o r f i r i j e B a s t a š i ć,od 1761. do 1768., koji je bio rođak križevačkog biskupa Josafata Bastašića. Kao treći župnik spominje seJ o s a f a t B a s t a š i ć,16. svibnja 1768. Iste godine spominju se i sela, koja su sačinjavala župu: Budinjak, Stojdraga, Selce, Kravjak, Dani, Grič, Tomaševci, Glušinja, Prisjeka, Mrzlo Polje, Siječevac, Osunja, Tisovac, Nova Sela, Cerovica i Javor. Tako su isto u to vrijeme pod ovu župu spadala sela Vrtač i Vodice /danas Gjurašini u grabarskoj župi/.

Godine 1769., dne 16. studenog krstio je /valjda prigodice/ G e n a d i j e G o l u b i ć,a iste godine spominje se 26. prosinca kao župnikI n o c e n t B a s t a š i ć.Godine 1770., 8. lipnja opet se spominjeG e n a d i j e G o l u b i ć,24. lipnjaS o f r o n i j e P o p o v i ć,a od 6. kolovoza 1770. do 1776.I n o c e n t B a s t a š i ć,župnik.

Od 1776. do 9. travnja 1786. bio je župnikomG e n a d i j e G o l u b i ć,koji je 1786. postao pećanskim župnikom i tamo umro 1792. Dalje su bili župnici:K o n s t a n t i n S t a n i ć,kasniji biskup križevački, od 9.travnja 1786. do 22. veljače 1796;M a r k o B a d o v i n a c,od svibnja 1796. do lipnja 1816. Isti je bio žumberački dekan od 1821. do 1830.N i k o l a M a l i ćje bio župnikom u Mrzlom Polju od 1816. do 1821., a zatim je bio župnikom u Sošicama. Godine 1821. župa je povjerenaM i h a j l u S m i č i k l a s,koji je u Mrzlom Polju od sušice, 8. lipnja 1843.

Od 1843. do 1845. župnikom je u Mrzlom Polju bioI l i ja G v o z d a n o v i ć.Za vrijeme bune protiv bana Hallera u Zagrebu, ranjen je 28. srpnja 1845. iz vojničke puške i pao teško ranjen na samim vratima današnjega eparhijskog sjemeništa na Gronjem Gradu. Umro je od rane 15. ožujka 1846., u 28 godini života. Gvozdanović je rođen u Brezovcu u grabarskoj župi.

Od srpnja 1845. do listopada 1845. upravljali su župomV a s e B r a t e l j,župnik stojdraški iM a r k o R a i ć,župnik grabarski.

Od listopada 1845. do srpnja 1847. upravljao je župomT o m o V i d o v i ć.On je rođen u Osunji 21. siječnja 1819. Godine 1853. bio je vojnim svećenikom, a poslije

upravitelj eparhijskog sjemeništa u Zagrebu. Od srpnja 1847. do veljače 1864. župnikom je bioV a s e B r a t e l j,koji je rođen u Brateljima od oca Petra i majke Marte rođene Stanić, sestre biskupa Stanića. Filozofiju je svršio u Zagrebu, a teologiju u Beču.

Kao poznati četrnaesti župnik bio jeN i k o l a H e r a k o v i ć,od 1864. do 1893. Gimnaziju je svršio u Zagrebu, a bogosloviju u Beču. Umro je u Ljubljani 1902. godine.

Petnaesti je župnik bioP e t a r S t a n i ć,od 31. ožujka 1893. do 14. studenog 1923. Rođen je 3. kolovoza 1862. u Mrzlom Polju. Srednje je škole svršio u Zagrebu, a bogosloviju u Beču. Kao mladomisnik postavljen je godine 1885. za kapelana u Kucuru. Od 11. listopada 1886. do 1893. bio je upravitelj župe u Vrlici u Dalmaciji.

Iza Stanića imenovan je upraviteljem mrzlopoljske župeP e t a r p l. G v o z d a n o v i ć.Župu je preuzeo 12. siječnja 1924. i u Mrzlom polju boravio do 1. srpnja 1925., kada je župa povjerenaJ a n k u R a p l j e n o v i ć.Isti je na ovoj župi djelovao do 1941. godine.

Dne 1. listopada 1941. župu je preuzeoS i m e o n H ro m i ši bio njen dušobrižnik kroz cijelo vrijeme rata, sve do 21. ožujka 1946.

Iza njegova odlaska dolazi duga sedisvakancija za vrijeme koje povremeno dolaze svećenici iz Zagreba. Tako ovdje privremeno nalazimod r. I v a n a G j u r u V i š o š e v i ć, RSVV.,d r. J a n k a K a l a j i I l i j u G a r a p i ć a.Od 1946. do 1948. u župi djeluje J a n k o P r o v č i.Kroz 6 mjeseci, 1948-1949. u župi, po drugi puta djeluje,J a n k o R a p l j e n o v i ć.U ožujku i travnju 1949. dušobrižnik je I v a n K. P a v k o v i ć,a iza njega excurrendo dolazii M e t o d i j e B i l j a k,RSVV.

Dne 5. srpnja 1949. župu preuzima samostalni njen upravitelj,M i h a j l o M a k a j. Tu je djelovao do 1. studenog 1954., kada je imenovan biskupskim tajnikom.

Vrijedno je spomenuti, da su od 1946. do 1954. u mrzlopoljskom župnom stanu bile časne sestre Bazilijanke iz sošičkog manastira. One su vodile ekonomiju i kućanstvo i tako omogućile, da se je mogla vršiti kakva takva pastva kroz to vrijeme, pogotovo onim svećenicima, koji su dolazili na kraće vrijeme iz Zagreba.

Novim upraviteljem župe postaje 24. listopada 1954.D a n i j e l H e r a k.Na ovoj je župi djelovao do 28. ožujka 1958., kada ju je predao privremenom upravitelju L j u b o m i r u K i r i l u R a m a č,tadanjem upravitelju župa Pećno i Grabar.

Dne 21. srpnja 1958. župu je preuzeo današnji njen upravitelj, ŽIVKO ANTUN KUSTIĆ. Rodio se 12. prosinca 1930. u Splitu. Bogosloviju je studirao na Rkt. bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Svetu Tajnu svećeništva podijelio mu jevladika dr. Gabrijel Bukatko 4. svibnja 1958. u Križevcima. Mrzlo Polje mu je prvo mjesto službovanja. Kroz tri godine djelovanja na toj župi postigao je vidljive uspjehe u podizanju nivoa duhovnosti.

Nekada je na teritoriju ove župe bilo više grkokatoličkih kapela, kojih danas više nema. Da ih otrgnemo zaboravi, navodimo svih sedam kapela, koje su propale.

1.Na groblju u selu Tomaševcima postojala je kapelaS v e t e T r o j i c e.Zvono s te kapele odnešeno je u selo i tu se rastopilo prilikom požara.

2.Uz groblje u Osunji bila je kapela s v. N i k o l e.Godine 1841. postojao je još cijeli zid.

3.Na budinjačkom polju, tamo gdje je bilo groblje, stajala je crkvica S v e t e N e d j e l j e.Ta je kapela bila po svojoj prilici drvena. Na tom se groblju pokapalo sve do 1847. Od te godine sela Budinjak, Sijećevac, Osredak i Nova Sela pokapaju svoje pokojne kod kapele sv. Petke, gdje je prvi ukopan Heraković iz Novih Sela, u ožujku 1847.

4.Kraj sela Kordića bila je drvena kapela. Uz nju je bilo groblje, koje je služilo za ukop do 1840.

5.Kraj groblja u Tisovcu postojala je drvena kapela s v.V i d a,koja je također propala.

6.Nad Novim selima bila je kapelaS v i j u S v e t i h.

7.Kapelas v. P e t k ena Budinjaku bila je , vjerojatno , nakon dolaska Uskoka župna crkva. Ona je postojala pod daščanim krovom sve do 1841. Kasnije je napuštena i kamen razvežen. Zvono sv. Petke saliveno je u Ljubljani 1641. Na desetak metara daleko od sv. Petke, podigli su rimokatolici 1827. kapelu sv. Petronile. Od tog doba počela je grkokatolička kapela propadati dok nije sasvim propala. Godine 1833. osnovano je kod sv. Petke groblje za rimokatolike, a tik uz ovo 1847. za grkokatolike, tako da su oba jednim plodom ograđena.

Vrijedno je ukratko spomenuti i povijest školstva u mrzlopoljskoj župi, jer se ovdje počelo vrlo rano sa prosvjećivanjem stanovništva.

Godine 1769. spominje se kao učitelj Teofil Novaković, ''juventutis scholarum Merzlopoljensis Unitorum Graeci ritus praeceptor''. Slijedeće dvije godine, tj. 1770. i 1771. spominje se učitelj Antun Berger /Perger/, ''juventutis unitorum Graeciritus Merzlopoljensis instructor''. Od 1773. do 1779. učitelj je u Mrzlom Polju Franjo Bauer. Iza njega je bio imenovan učiteljem Martin Ogulin, 1779. do 1794.

Iza toga se spominju učitelji: Toma Latković, Antun Belobrajdić /1825/, Matija Perak /1831/, Ivan Kovačević /1837/, Gjuro Draganić /1840/, Gjuro Markušić /1842/, Nikola Latković /1855/.

Godine 1845. bile su škole u Kalju, Žumberku, Novim Selima i u Mrzlom Polju.

P E Ć N O

Župa se spominje 1764., a najstarije matice potječu iz 1796. Crkva Uznesenja presvete Bogorodice sagrađena je 1824. Vjernika: 500.

Jedna od četiri prvih župa u Žumberku je župa u Pećnu. Teritorij ove župe graniči sa grabarskom, pribićkom, zagrebačkom, sošičkom i mrzlopoljskom župom. Župu sačinjavaju slijedeća sela: Pećno, Posinki, Bratičići, Grubači, Stići, Gračac, Ruda, Hranilovići, Vranjak, Požari, Goljak, Staničići, Čačili, Čučići, Drašći vrh i Prevod.

Svih vjernika ima danas 650. I iz ove su župe mnogi iselili. Tako je u posljednjih 20 godina napustilo staro ognjište 120 Žumberčana iz pećanske župe.

Župna je crkva posvećena Uznesenju presvete Bogorodice i na taj dan održava se veliko ''prošćenje'', dok je na blagdan Roždestva Presvete Bogorodice malo ''prošćenje''. Crkva je ''tipična građevina'' iz XVIII. stoljeća. Građena je od neobrađenog kamena. Duga je 22 i široka 11 metara. U zvoniku se nalaze dva zvona, čiji su tonovi ''a'' i ''ha'', a teška su 400 i 200 kg. Tokom ratnih i poratnih godina crkva je bila ozbiljno oštećena. Revan pećansko-grabarski dušobrižnik Ljubomir Kiril Ramač, u razdoblju od 1955. do 1958. obnovio ju je potpuno, te je 1958. ponovno blagoslovljena. U crkvi se nalazi neuporabiva stara barokna propovijedaonica sa vrijednim slikama nepoznatog majstora. Crkva i propovijedaonica su pod zaštitom Konzervatorskog zavoda u Zagrebu. Nove slike za ikonostas djelo su Zlatka Latkovića, svećenika križevačke eparhije.

Župa ima tri groblja. Jedno je groblje Presvete Bogorodice u Pećnu. Drugo je groblje sv. Georgija, a na njemu pokopavaju svoje pokojne Gračani, Ruđani, Vranjačani i Goljačani. Treće je groblje u Drašćem vrhu. Na tom je groblju zvonik sa zvonom od 50kg.

U početku je pećanski župnik stanovao u Pribiću. Tako još 1750. nalazimo u Pribiću pećanskog župnika, koji je bio dušobrižnik skoro čitavog Žumberka. Prema zapisima pokojnog mrzlopoljskog župnika Petra Stanića, nekada je u Pećnu bio drveni župni stan, koji je bio tik iza kuća u Krajićima, pod selom Grubači. Prema šematizmu, kojeg je napisao dr. Janko Šimrak, a na temelju kazivanja Todora Staničića, drugi je župni stan sagrađen za župnikovanja Janka Gvozdanovića, nekako između 1815. i 1830. Taj je župni stan tokom II. svjetskog rata potpuno razrušen, te je od njegovih ostataka na istom mjestu sagrađena današnja škola u Pećnu. Današnji župni stan je kupljen 1958. godine. Tu je zgradu njen bivši vlasnik počeo graditi još 1941. te ju je poslije u nekoliko navrata nadograđivao i dovršavao. U nju je pećanski dušobrižnik uselio 1. listopada 1958., ali ni tada još nije bila dovršena. Potpunu obnovu i samo dovršenje izveo je današnji upravitelj ove župe, tokom 1959. uz teške i velike žrtve i zalaganja. U tom su župnom stanu dvije sobe, kancelarija i nusprostorije.

Neke su matične knjige tokom rata spaljene, a ono što je ostalo nalazi se u Mjesnom uredu u Kalju. Nove su matice postepeno uvađane. Tako je matica krštenih uvedena 1947., vjenčanih 1949., a umrlih 1950. Upravitelj župe raspolaže sa popisom vjernika, a vodi i spomen knjigu.

Nadarbinskog zemljišta ima blizu 6 rali. Osim malih vrtova sve je ostalo sjenokos. Zemljište obrađuje svećenik sam. Jedan dio zemljišta nalazi se i kao potkućnica i dvorište današnje škole u Pećnu.

Podavanja od strane vjernika nema nikakovog. Prilikom blagoslova kuća neki daruju svećenika skromnim darom u novcu.

Na području župe djeluju samo osmorazredne škole. U tim je školama 90 grkokatoličke djece. U srednjim školama ima ih petero.

Uskoci su naselili sela današnje župe Pećno za vrijeme prve seobe 1530. godine. U urbaru zagrebačkog vlastelinstva od godine 1531. spominje se Pećno sa 8 naselja, Goljak sa 4 naselja i Drašći vrh sa 6 naselja.

U župnim knjigama spominje se 1750.G a b r i j e l P a l k o v i ć, koji je stanovao u Pribiću i odande upravljao gotovo svim žumberačkim župama. Palković je i kao biskup vodio duhovnu pastvu u Pećnu. Za vrijeme biskupa Vasilija Božičkovića spominje se 1764. kao župnik u PećnuP o r f i r i j e B a s t a š i ć,koji je upravljao i mrzlopoljskom župom. Tada su pod Pećno spadala sela današnjih župa Grabar i Stojdraga. Najstarije su matice vjenčanih, od 1796.

Od 1751. do 1771. bio je župnikomA t a n a z i j e G vo z d a n o v i ć.Njega je naslijedio, od 1771.- 1785. kao župnik,D i o n i s i j e R a d o j č i ć,a zatim od 1786. do 1792. župnikom jeG e n a d i j e G o l u b i ć. Te je iste godine povjerena župaI g n a c i

j u L a t k o v i ć,koji je na njoj dejlovao do 1795. Nakon njegovog odlaska župu preuzimaT i m o t e j D e v i ć,od 1795. do 1798.J a n k o G vo z d a n o v i ćbio je župnikom u Pećnu od 1798. do 1833.

Dalje su se redali župnici ovim redom:J a n k o M a l i ć,od 1833. do 1840., a od 16. veljače 1840. do 1841. upravljao je župomM i h a j l o S m i č i k l a s,mrzlopoljski župnik. Novi župnik u Pećnu postao je 1841.J a n k o Š a j a t o v i ć,koji je 1847. postao župnik u Kaštu i predao župu svom nasljednikuT o m i V i d o v i ć u,1847.-1849. Njega je pak nasljedioI l i j a C v j e t i š i ći bio je župnikom u Pećnu samo godinu dana, od 1849. do 1850. Od 1850. do 1852. župnikom je P a v a o B r a t e l j,kasniji ravnatelj sjemeništa. Od 1853. do 1854. ovom župom upravljaM a r k o G a j s k i.

T o m o V i d o v i ćpostaje i po drugi puta župnikom u Pećnu, od 1854. do 1856. Kao grabarski župnik djelovao je u Pećnu iD a n e G a r a p i ć,od 1856. do 1857., a zatim opet dolaziM a r k o G a j s k i,od 1857. do 1858.

S a v a O p a č i ćje bio župnikom u Pećnu 28 godina, od 1858. do 1886., a nakon njega je župu preuzeo konvertitaS a v a J o v a n o v i ći upravljao njome od 1886. do 1890.P a v a o G v o z d a n o v i ćje bio župnikom u Pećnu od 1890. do 1912.

Od 1912. do 1937. župnikom u Pećnu je bioM a k s i m i l i j a n H r a n i l o v i ć.Rodio se u Sošicama 14. srpnja 1873. Za svećenika je zaređen 27. rujna 1899. Službovao je kao kapelan u Sošicama od listopada 1899. do kolovoza 1900., zatim je bio upravitelj župe u Dišniku od kolovoza 1900. do svibnja 1902. Kao duhovni pomoćnik u Kucuri bio je od 1902. do 1906., zatim postaje upravitelj župe u Djurđevu i tu djeluje od 1906. do 1912. Godine 1912. povjerena mu je župa Pećno, a od 1923. pa sve do 1943. bio je dekan žumberačkog okružja. Povukavši se 1937. u mirovinu, predao je župu novom upravitelju,J o s i p u M e l e n j u k.Župu je preuzeo 1. ožujka 1937. i bio njen upravitelj do 1. prosinca1938. Njega je naslijedioF e l i k s B i l e n j k i j,koji je na ovoj župi djelovao do 1942.

Tokom rata i sve do 1955. u Pećnu nije bilo župnika. Dušobrižništvo su vodili svećenici iz Pribića ili Mrzlog Polja. Tako su iz Pribića dolaziliI v a n K u h a r RSVV. i I l i j a K r a j a č i ć,a iz Mrzlog PoljaS i m e o n H r o m i š, d r. I v i c a Š i m r a k,J a n k o P r o v č i, M i h a j l o M a k a j i D a n i j e l H e r a k.

Godine 1955. u Pećno dolazi prvi poslijeratni dušobrižnik. To je bioL j u b o m i r K i r i l R a m a č.Došao je u župu koja nije imala župnog stana, zatekao je crkvu teško oštećenu, a vjerski život u dubokoj krizi, kako to već biva iza svakog rata. Za tri godine njegova djelovanja postignuti su veliki uspjesi. Crkva je potpunoobnovljena i osposobljena za bogoslužje. Postarao se i za novi ikonostas i konačno 1958. ponovno je blagoslovljena. Kako nije bilo ni župnog stana, stanovao je u privatnim kućama, a pred sam njegov odlazak iz ove župe nabavljena je zgrada za stanovanje svećenika. Na ovoj je župi bio od 10. listopada 1955. do 1. rujna 1958.

Od 1. rujna 1958. župom upravlja Joakim Hološnjaj. Rodio se 25. siječnja 1932. u Ruskom Krsturu. Dne 9. svibnja 1958. rukopoložen je za svećenika u Ruskom Krsturu po vladici dr. Gabrijelu Bukatku. Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu 1959. Od 1. rujna 1958. upravitelj je župa Pećno, Grabar i Pribić sa sjedištem u Pećnu. Ono, što nije završio njegov prešasnik, nastavio je ovaj mladomisnik. Istina, crkva je bila popravljena, a stan pod krovom, ali ga je čekalo teško i dugo razdoblje uređenja unutrašnjosti, a na župnom stanu i vanjštine. S posebnim svećeničkim žarom i ljubavlju k svetim obredima, pristupio je hrabro uređenju crkve u strogo liturgijskom duhu i propisima. Koliko je u tome uspio može se najbolje vidjeti u samoj župnoj crkvi. I župni stan je tražio mnogo žrtava i samoprijegora. Od skalupljene kuće postala je čvrsta, obnovljena i ukusna zgrada, sposobna za stanovanje u njoj.

P R I B I Ć

Župa je osnovana 1942. Crkva Blagovijesti sagrađena je 1910. Župa nije popunjena od 1946. Upravlja se iz Pećna.

Kada je vladika Pavao Zorčić kupio 1680. na Gornjem Gradu u Zagrebu kuću za svoje sjemenište, prišao je i materijalnom osiguranju istoga. Za novo sjemenište nije bilo dosta kupiti kuću, nego je odmah u početku trebalo misliti na to, kako će se mladež u sjemeništu uzdržavati. Trebalo je dakle stvoriti jednu fundaciju iz koje bi se plaćali troškovi školovanja pitomaca. Glavni i jedini pomagač vladike bio je biskup Leopold Kolonić. Njegovim nastojanjem izdao je car Leopold, dana 28. travnja 1682. darovnicu, kojom daruje imanje Pribić Pavlu Zorčiću za uzdržavanje sjemeništa. Pribić ili Turan bila je svojina Franje Bukovačkog, koji je sudjelovao u Zrinjsko-Frankopanskoj uroti i zbog toga mu je to imanje oduzeto. Tekst same darovnice u hrvatskom prijevodu glasi:

''... Radi toga odlučismo, da za uvijek dademo, darujemo i podijelimo izvjesnu kuriju Pribić, koja se nalazi u spomenutom našem kraljevstvu Slavoniji na posjedu Pribić, u kotaru tvrđave Ozalj, u županiji i biskupiji zagrebačkoj, kojom su upravljali do sada izvjesni naši komisari, procijenjenu na sedam hiljada i pet stotina forinti, koja je radi biljega nevjernosti Petra nekada Zrinjskoga po pravu i po zakonu prema našoj odredbi prešla i podložena našem kraljevskom fisku, sa svim, što pripada i što je od koristi u toj kuriji i posjedu Pribić, tj. oraćim zemljama, bile one obrađene ili neobrađene, poljima, livadama, sjenicima, šumama, gajevima, vinogradima i vinogradskim visovima, šumskim pravom i desetinama vina i žita /ne dirajući u desetine, koje običava dobivati zagrebački kaptol/, vodama i pritocima voda, mlinovima i njihovim mjestima, ribnjacima... biskupu Zorčiću kao vikaru biskupa zagrebačkoga i njegovim nasljednicima isto tako vikarima biskupa zagrebačkoga, da je drže, posjeduju i da je imadu ne dirajući u tuđe pravo, ali pod ovim uvjetima, da naime spomenuta kurija Pribić sa svim svojim pripadnostima kao vječna fundacija bude po nama određena i upotrebljena i da se u buduće uvijek posjeduje zato, da se izdržava šest pitomaca naroda spomenutoga grčkoga obreda; da napokon tom kurijom i dobrom imenovani biskup kao vikar zagrebačkog biskupa i njegovi nasljednici u tom vikarijatu neprestano upravljaju; i da se pitomci izdržavaju dohocima spomenute kurije u Zagrebu ili na kojem drugom prikladnom mjestu, da se uče polazeći škole Otaca Družbe Isusove'', i da se nakon dovoljne naobrazbe pošalju među narod, da ga riječima i primjerom uče u pobožnosti i štovanju Boga i da mu dijele svete tajne u grčkom obredu utvrđujući ga u svetom jedinstvu.

Ove se darovnice pridržavao i Pavao Zorčić i svi njegovi nasljednici. Tako su biskupi upravljali, preko svojih upravitelja-ekonoma, ovim imanjem, a kao naknadu sjemeništu stipendirali su šest pitomaca iz Žumberka.

Vrijedno je spomenuti, da je izvjesno vrijeme, dok je križevačkim vladikom bio Julije Drohobeczky, na Pribiću bio upravitelj Nikola Vežić, poznati ''šjor Niko'' iz Dalmacije. Bio je to čovjek duboko odan svetom jedinstvu i svom obredu. Zbog svojih zasluga za sveto jedinstvo u Dalmaciji dobio je pomalo šaljiv nadimak, ali ipak zaslužan, - ''vladičin namjesnik''. Njegov rad na ovom imanju bio je svijestan svojevrstan dug prema biskupiji i sjemeništu, koji su mu omogućili završiti više šumarsko-poljoprivredne škole.

Godine 1910. vladika Julije Drohobeczky, povodom 300-godišnjice sjedinjene eparhije u Hrvatskoj i Slavoniji, počeo je graditi zavjetnu crkvu Blagovijesti. Ujedno je to bio i njegov osobni zavjet Majci Božjoj prigodom 20 godina svoga vladičanstva /1891.-1911/. Na dan s. Mihajla Arkanđela 1911. posvećen je kamen temeljac te crkve i stavljena spomenica na pergameni u njene temelje. Uskoro je crkva bila dovršena, ali nije bila uređena unutrašnjost. Crkva je sagrađena na otoku umjetnog jezera uz suradnju mnogih likovnih i obrtnih umjetnika. Tom je zgodom renovirana i biskupska kurija u Pribiću, određena za ljetovanje i odmor križevačkih vladika.

Dana 30. svibnja 1939. sastavljen je u Križevcima darovni ugovor, po kome se dobro Pribić gruntovno prenosi sa biskupije na eparhijsko sjemenište. Tada su oo. Vasilijanci preuzeli upravu tog imanja i sredinom 1940. počinje pod rukovodstvom tadanjeg rektora sjemeništa, o. Dr. Ivana Gjure Višoševića RSVV. uređenje unutrašnjosti spomenute crkve. Sredstva za to uređenje dobivena su putem sabirne akcije, koju je pokrenulo tadanje ''Društvo katoličkih žena župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu'', povodom dvostrukog jubileja: 1.300-godišnjice pokrštavanja Hrvata i 330-godišnjice sjedinjene eparhije u našim krajevima. Uspjeh te javne akcije bio je takav, da se je u roku od godinu dana potpuno uredila unutrašnjost crkve; postavio pod od pločica, provela elektrifikacija crkve i dvora, postavio mramorni oltar, kivot, svijećnjaci, križ, ripide, ispovijedaonice, analogion i sav ostali potrebni inventar. Crkva je oslikana i potpuno prilagođena kultu.

Svečana proslava obavljena je 21. studenog 1942. po tadanjem križevačkom vladici Janku Šimraku uz veliku asistenciju svećenstva i prisustvo vjernika. Te iste 1942. godine izdan je i dekret o osnivanju župe u Pribiću.

Upravitelji te župe bili su; prviI v a n K u h a r RSVV., a zatimI l i j a K r a j a č i ć.Obadvojica su danas već pokojni.

Od 1946. ova župa nije imala svog stalnog dušobrižnika, a od 1955. upravljaju njome dušobrižnici iz susjednog Pećna. Tako je i njen upravitelj bio L j u b o m i r K i r i l R a m a č,a danas jeJ o a k i m H o l o š n j a j,upravitelj župe u Pećnu.

Danas je crkva tako ispražnjena, da u njoj nema ničega osim mramorne trpeze.

Prigodom posljednje agrarne reforme ovoj župi nije ostavljeno ništa osim crkve. Pod njen udar je potpala sva zemlja i stan.

R A D A TO V I Ć I

Župa se spominje 1623. Crkva Uskrsnuća Kristova sagrađena je 1870. Vjernika: 1200.

Radatovići ili Sveta Nedjelja najveća je i možda najstarija župa u Žumberku. Na zapadu graniči sa župom Drage, na sjeveroistoku sa župom u Sošicama, na jugozapadu sa župom u Metlici, a na jugoistoku sa župom Kašt.

Župu sačinjavaju mnoga sela i naselja. Najveći i centralni skup čini grupa sela pod nazivom Radatovići u kojima živi 159 vjernika. U tu grupu spadaju sela: Sveta Nedjelja, Dučići, Milčinovići, Grmki, Vukšići i Ratkovići. Zatim je selo Doljani sa 73 vjernika i Liješće sa 166 župljana. Grupa sela pod nazivom Sekulići sa 99 vjernika obuhvaća same Sekuliće, zatim Maliće, Rajakoviće i Gaj. Bulići i Gudalji imadu ukupno 65 duša, Kuljaji 31, Kunćani 80. Malince, Cvetišiće, Dvor i Šiljke naseljava slijedećih 66 župljana. Slijede Kamenci sa 43, Dragoševci sa 58, Keseri sa 35, Brezovica sa 26, Malo Liješće sa 7, Goleši sa 31 i Pilatovci sa 116 vjernika. U Njemačkoj se na radu nalazi 17. U svim tim selima i zaseocima, koji sačinjavaju ovu župu, živi blizu 1.200 vjernika.

Od 1945. godine iz župe je iselilo 98 obitelji sa 475 članova. Tako je 15 obitelji iselilo u Krnjaju, a 36 u Sontu. Ostale su obitelji odselile u Karlovac, Metliku, Beograd, Zagreb, Novu Gradišku, Đakovo, Novsku, Borovo, Veliku Goricu, Jastrebarsko, Hrvatski Leskovac, Viroviticu i Novo Mesto. Dvije su obitelji odselile u Kanadu. U isto to vrijeme u župu su doselile 4 obitelji ili bolje reći, vratile su se iz Sonte i Krnjaje.

Župna crkva se nalazi u Radatovićima /Svetoj Nedjelji/. Posvećena je Uskrsnuću Kristovom, pa se zbog toga ova sela i zovu Sveta Nedjelja. Crkveni god, proštenje slavi se na Tominu nedjelju. O gradnji crkve nema nikakovih podataka osim onog u šematizmu od 1939., da je naime građena 1870. Građena je od kamena, a pokrivena limom. Duga je 16.25 m., široka 7.60 m. Ima tri zvona koja su nabavljena 1925. Najveće teži 635 kg., srednje 365 kg. i malo 174 kg. Današnji upravitelj župe je 1958. dao izvana obnoviti ovu crkvu.

Kapela u Liješću je posvećena Sv. Ivanu Krstitelju. Građena je od kamena i pokrivena limom. Duga je 10.65, široka 3.60 metara. U zvoniku su dva zvona. Istu je crkvu današnji upravitelj župe, uz pomoć đakona Milka Predovića, rodom iz Liješća, djelomično obnovio, tako da je potrebno još izvršiti neke obnove, kako bi bila cijela restaurirana. Ova kapela posjeduje 2 jutra zemljišta, a prihod od istoga služi za njeno uzdržavanje. Uz ovu su kapelu propisno postavljeni odbornici: Nikola Sumina i Dako Relić.

Kapela u Dragoševcima posvećena je Presvetoj Bogorodici, a narod ju zoveD i v i c a M a r i j a.Proštenje je na blagdan Uspenija i na blagdan Bezgriješnog začeća. Crkvica je duga 11.70 m., a široka 3.60 m. Ima jedno zvono. I ovu je kapelu današnji upravitelj župe obnovio.

U Šiljcima je kapela u čast Sv. Mihaela Arkanđela. Obnovljena je 1958. i 1. studenog te godine blagoslovljena. Duga je 6.50, a široka 4.85 metara. Ima jedno zvono. Sve tri kapele imadu ikonostase.

Na teritoriju župe su četiri groblja za pokapanje grkokatolika i rimokatolika. Groblja u Radatovićima i Liješću su malo udaljena od crkve, dok su u Šiljcima i Dragoševcima tik uz crkvu. Za šiljačko i dragoševačko groblje vodi brigu upravitelj župe, jer su ista vlasništvo dotičnih crkava, a groblja u Radatovićima i Liješću su komunalna.

Kada je bio sagrađen prethodni župni stan u Radatovićima nije moguće, zbog pomanjkanja podataka, ustanoviti. Taj je župni stan, zajedno sa gospodarskim zgradama, spaljen 1943. od okupatorske vojske. Današnji upravitelj župe dugo je stanovao u privatnoj kući i uz velike žrtve gradio novi stan na starim temeljima. Godine 1956. župni je stan dovršen i moglo se već u njemu stanovati. U njemu se nalaze četiri prostorije za stanovanje i kancelariju te ostale nusprostorije. Vodovod je uveden 1940., a električno osvijetljenje 1957. Građen je od kamena i pokriven crijepom.

Nadarbinskog zemljišta ima 5 jutara zajedno sa dvorištem i potkućnicom. Od župljana nema nikakovih podavanja.

Sadašnje župne matice vode se od 1949. Sve prijašnje matice, kao i jedan dio statusa animarum, nestale su za vrijeme rata, a od starih matica ostale su samo matice krštenih 1876-1888., 1912-1924. i 1943.-1949., krštenih, vjenčanih i umrlih od 1889. do 1899; umrlih od 1942. do 1949. i vjenčanih od 1945. do 1949. Ove se spomenute matice nalaze od 1949. godine kod matičara u Radatovićima. Na osnovu starih i nepotpunih statusa oformljen je novi i potpunui status animarum. Stara spomenica župe je sačuvana. Arhiv župe je spaljen prigodom požara župnog stana.

Osmorazrednu školu u Radatovićima pohađa 174 grkokatoličke djece. U zanatskim ih školama ima 42., a u srednjim školama 33. Na visokim školama studira 7. Iz ove su župe 2 bogoslova i 3 gimnazijalca, pitomca našeg eparhijskog sjemeništa u Zagrebu.

Sela današnje župe u Radatovićima nasljena su iza prve seobe Uskoka, 1531. godine. U ovoj župi 1629. propovijedao M e t o d i j e T e r l e c k i,član reda sv. Vasilija Velikog. Godine 1641. propovijedao je u Radatovićima i poznati glagoljašR a f a e l L e v a k o v i ć,koji je nastojao postati marčanskim vladikom.

O osnutku župe nema nikakovih podataka. U pismu biskupa Pavla Zorčića spominje se 1675. župnik u Svetoj Nedjelji,Č a č i l o.Vjerojatno je, da je u to doba već osnovana župa sa župnim stanom i crkvom.

Valvazor u svom djelu o Kranjskoj spominje župnika u Svetoj Nedjelji N o v a k a P r u š č e v i ć a. Dalje u povijesnim djelima dr. Janka Šimraka stoji uz 1706. godinu, kao dugogodišnji prezbiter u Svetoj Nedjelji,P e t a r P r u š č e v i ć,koji se naziva žumberačkim župnikom. Isti je rodom iz sela Malinaca. Godine 1721. bio je župnikomT a d i j a P r u š č e v i ć,a kapelan mu je bio J a k š a P r u š č e v i ć.Godine 1735. župnikom je bio u Svetoj Nedjelji L a z a r P r u š č e v i ć.Svi spomenuti Pruščevići rođeni su u selu Malincima ove župe, najvjerojatnije iz obiteljske kuće Pruščevića, koja još i danas postoji.

Slijedeći, poznati, župnici u Svetoj Nedjelji bili su N i k o l a R a d o s a v l j e v i ć,od 1752. do 1757., koji sebe potpisuje ''plebanuš''. Od 1757. do 1759. bio je V a s i l i j e B o ž i č k o v i ć,''administrator, generalni vikar''.

Deset slijedećih godina župnikom je bio T e o f a n V u k a s o v i ć,od 1759. do 1769. U slijedećih dvije godine, tj. od 1769. do 1771. izmijenilo se tri župnika u Svetoj Nedjelji i toJ o s a f a t B a s t a š i ć, J o a k i m B o ž i č k o v i ć i T e o fa n V u k a s o v i ć.

Od 1771. do 1834. nema matica. Za ovaj period je teško doznati, tko su bili župnici u Svetoj Nedjelji. Tako prema dijelima dr. Janka Šimraka stoji, da je župnik bio P o r f i r i j e B a s t a š i ć, od 1793. do 1800. ili čak od 1771. do 1801. U šematizmu za župu Drage stoji pak, da je od 1783. do 1800. upravljao sa župama Drage i Radatovići V a s i l i je L o n č a r. Možda je najsretnije rješenje razmještaja ove dvojice svećenika, ako ih vremenski podijelimo i to Porfirija Bastašića od 1771. do 1783., a Vasilija Lončara od 1783. do 1801. Od 1801. do 1837. bio je župnikomI l i j a B a d o v i n a c,ali je ipak nesigurno, da li je on bio i od 1825. do 1834. Sigurno se znade samo za njegov boravak u Radatovićima od 1801. do 1825. i od 1834. do 1837. Isti je bio župnik i vicearhiđakon.

Od 1837. do 1840. župa je povjerena G a b r i B o i ć u, koji je do 1839. bio samo administrator, a od 1839. do 1840. župnik i vicearhiđakon. Isti je od 1840. do 1849. bio župnikom u Novom Sadu. Umro je od rana zadobivenih za vrijeme mađarske revolucije, 10. lipnja 1849. u Karlovcima.

Slijedećih dvadeset godina na župi nalazimoJ a n ka B u b a n o v i ć a.Od 1840. do 1848. bio je administrator, a od 1848. do 1860. i župnik. Naslijedio ga jeJ o v a n T r b o j e v i ć,koji je od 1860. do 1867. bio također samo administrator, a od 1867. do 1875. radatovićki župnik.

U kolovozu i rujnu 1875. upravljao je župom G a b r e S m i č i k l a s. U listopadu 1875. upravljali su župom naizmjence T o mo V i d o v i ć,župnik sošički i dekan;T a d e M a g o v a c,župnik kaštanski i I l i j a C v j e t i š i ć,župnik draški.

Još iste godine, 1875. župu je preuzeo S t j e p a n K i ši djelovao ovdje sve do 1879., a župu je predaoT a di M a g o v c u,koji je bio samo godinu dana, tj. do 1880. Isti je bio župnik i kanonik pojac.

Poznati pjesnikJ o v a n H r a n i l o v i ćbio je administratorom župe u Svetoj Nedjelji od 1880. do 1886. Od 1886. do 1888. administrator je bioP a v a o p l. G v o z d a n o v i ć.

Iste te godine župnikom i žumberačkim vicearhiđakonom postaje J a n k o V i š o š e v i ć.Kako sam piše u župnoj spomenici, došao je na zapuštenu župu, kako u duhovnom tako i u materijalnom pogledu. U svom 32 godišnjem radu na ovoj župi, podigao ju je u svakom pogledu. Bio je revan i požrtvovan svećenik. Odmah po primitku župe dao se na veliki i naporni posao oko podizanja župe. Tu je doživio mnogo neprilika i neugodnosti, ali svojom ustrajnošću i pomoću Božjom savladao je sve poteškoće. Eto, da napomenemo samo nekoliko detalja iz njegovog dugogodišnjeg službovanja na ovoj najstarijoj i najvećoj župi u Žumberku. Vodio je često procesije kako u župi, tako i izvan nje, uz odaziv mnoštva vjernika. Prigodom 300-godišnjice sjedinjenja, 1911. održane su misije uz veliko učešće vjernika u primanju svetih Tajni. U materijalnom pogledu također je mnogo pridonio podizanju ove župe. Dograđivao je i renovirao župni stan, crkvu i kapele. Meliorirao je zemljište, koje je bilo zapušteno, kamenito i korovom obraslo. Župnu crkvu, stan i groblje ogradio je kamenom ogradom /škarpom/. Za župu je kupio nešto zemljišta. Kod državnih je vlasti isposlovao poštu, a brinuo se i za popravak i prosijecanje novih općinskh putova.

Naslijedio ga je 1920. novi administrator župe,d r. N i k o l a E r d e l j i,koji je u svojoj požrtvovnosti, gaseći vatru u selu Bulićima, zadobio opekotine i nakon kratkog vremena, 1921. umro u bolnici. To je rijedak i svjetao primjer herojske ljubavi, koja je resila ovog mladog svećenika.

Koncem listopada 1921. župu je preuzeo privremeni administrator,P a v a o p l. G v o z d a n o v i ć,ml. i bio je na ovoj župi samo jedan mjesec. Od 1. prosinca 1921. do 1. listopada 1922. upravitelj župe je M i h a j l o F i r a k,a od 1922. do 1928.P a v a o p l. G vo z d a n o v i ć,mlađi. Za vrijeme njegovog službovanja održane su 1923. misije. Nabavio je za župnu crkvu tri zvona i sagradio je bunar.

Od 1928. do 1938. u Radatovićima je bio župnikd r. T o m i s l a v F i r i s,koji je neko vrijeme bio i žumberačkim dekanom. Godine 1938., na molbu iseljenika u SAD., otišao je u Cleveland na župu, gdje se još i danas nalazi. Isti je također uložio mnogo truda za podizanje ove župe. Tako su 1929. opet održane u Svetoj Nedjelji misije. Pred odlazak u Cleveland neko mu je vrijeme bio kapelanK i r i l A v r a m č e v.

Od 17. studenog 1938. do 1. travnja 1939. župom je privremeno upravljaoS p i r i d i o n P e t r a n o v i ć,a od 2. travnja 1939. do 2. rujna 1941. župnik je bio I l i j a K r a j a č i ć.Godine 1939. i 1940. kapelan mu je bioN e n a d G a v r i l o v i ć.Od 15. rujna 1940. do 3. siječnja 1941. kapelan je bioV l ad i m i r P a p.Od 2. rujna 1941. do 3. prosinca 1942. župom upravlja istiVl a d i m i r P a p. I v a n K u h ar,RSVV. upravljao je župom iz Pribića od 1943. do 1945.

Od 25. srpnja 1945. do 13 kolovoza 1945. župom je privremeno upravljaod r. I v a n G j u r o V i š o š e v i ć,RSVV., rektor sjemeništa i provikar. Na župu je došao kao izaslanik Duhovnog stola, da pripremi stan budućem svećeniku i da pripravi djecu za prvu sv. Pričest. Završiviši svoju misiju, vratio se je na dužnost u Zagreb.

Novi, prvi poratni, upravitelj župe postao je 1. listopada 1945. godine JURAJ HRNJAK, koji i danas upravlja ovom župom. Rodio se 2. lipnja 1918. u Brašljevici, selu kaštanske župe. Kao pitomac eparhijskog sjemeništa pohađao je gimnaziju i bogoslovski fakultet u Zagrebu. Dne 16. rujna 1945. zaredio ga je dr. Janko Šimrak u Zagrebu za svećenika. Radatovići su mu prvo mjesto službovanja i tu je, kroz ovih 16 godina, postigao zavidne uspjehe, kao dostojan nasljednik velikih predčasnika. Stanovao je u početku u privatnoj kući, a zatim su se redali uspjesi i žrtve. Dosta je samo spomenuti, da je obnovio župnu crkvu, kapele u Liješću, Šiljcima, Dragoševcima te nanovo podigao župni stan. Podigao je i duhovni život župe, koji je nakon rata bio u velikoj krizi. Katehizacija, bogosluženja, molebni, krunica, propovijedi; to su sredstva sa kojima se uz pomoć Božju može mnogo učiniti. Dne 2. veljače 1962. imenovan je zamjenikom žumberačkog dekana.

Dr. Juraj Pavić, još kao đak, zapisao je 1910. o kapelama radatovićke župe slijedeće:

Kapelicasv . J u r j a u Dragoševcima bila je sagrađena ne na današnjem mjestu, nego tik iznad sela. Zvono iste saliveno je 1694. i nalazi se u današnjoj kapeli B l a ž e n e D j e v i c e M a r i j e.Isto je tako u Liješću nekada bila crkva s v. M a r k ana brdu do sela, dok se današnja crkvas v. I v a n a K r s t i t e l j analazi na drugom mjestu. O postankudragoševačke kapelice pripovijedaju ljudi, da se tri puta ukazala neka djevica, vanredne ljepote, na onom mjestu, gdje je sadašnja crkvica , pa da je tadašnji župnik odredio, da se na tom mjestu, a ne na prijašnjem gdje bijaše sv. Juraj, podigne kapela Blažene Gospe. Dragoševačka kapela obnovljena je i posvećena 1883. za župnika Jovana Hranilovića.

S O Š I C E

Župa se spominje 1746, a osnovana je između 1746. i 1775. Župna crkva sv. Petra i Pavlasagrađena je između 1750. i 1775. Broj vjernika: 917.

Lijepo planinsko mjestance Sošice, u kojem se nalazi sjedište naše župe, smjestilo se uz cestu, što ga veže sa Zagrebom svakodnevnim autobusnim prometom. U mjestu je uveden vodovod i električno osvjetljenje.

Sošička župa graniči na zapadu, kod perifernog sela Malinci, sa grkokatoličkom župom u Radatovićima. Na jugu, kod sela Visoče, graniči sa župom u Kaštu, a na istoku, kod sela Stari Grad /Kekići/ sa župom u Mrzlom Polju. Inače se župa Sošice teritorijalno poklapa sa rimokatoličkom župom u Oštrcu.

Župi u Sošicama pripadaju brojna sela i zaseoci. Tako uz Sošice, u kojima žive plemena Hranilovića i Radića, nalazimo i ove zaseoke: Kovači, Gornje selo, Garapići, Boići, Tarači i Maršići sa 194 vjernika u 40 domaćinstava. Reštovo ima 15 porodica i 65 duša. Stari Grad sa zaseocima: Kekići, Draga i Talani broji 75 grkokatolika u 17 obitelji. U Kordićima živi 50 vjernika u 10 domaćinstava. U Jezernicama i zaseoku Mrke ima 13 domaćinstava sa 69 duša. U Plavcima živi 14 obitelji sa 49 duša. U Visoču su 23 domova i 116 vjernika. U Sopotima 35 domaćinstava i 128 duša. U Malincima se nalazi 5 domova i 24 vjernika. Tupčina i Donji Oštrc broje svega 3 domaćinstava i 14 duša, a Jurkovo selo /Relići/ 16 domaćinstava sa 78 vjernika. U 21 selu ove župe živi oko 917 grkokatolika, a među njima i manji broj rimokatolika, koji se nalaze u Sošicama, Kovačima, Gornjem selu, Boićima, Taračima, Maršićima i Reštovu. Osim ovih postoji i jedno kompaktno rimokatoličko selo, a to je Cernik. No, svi ovi rimokatolici obraćaju se svećenicima našeg obreda, jer im je matična crkva udaljena 7-8 km. Rimokatolički župnik u Oštrcu opslužuje pak čisto grkokatoličko Jurkovo selo odnosno Reliće, koji se nalaze iznad Kostanjeva i od svoje župne crkve udaljeno je 11 km.

Kako je već spomenuto, današnja župa u Sošicama broji oko 917 vjernika, dok je 1931. bilo 1.500 vjernika. U toku rata i poslije njegova završetka mnogi su iz ove župe odselili u Zagreb, Karlovac, Metliku, Berak, APV. i u Slavoniju. U Sošice nije nitko za to vrijeme doselio.

U Sošicama se nalazi župna crkva posvećena u čast vrhovnih apostola SV. PETRA I PAVLA. Kao početak gradnje ove crkve može se uzeti godina 1750., jer je još 1746. potpadao ovaj teritorij pod župnu crkvu sv. Nikole u Badovincima /Magovcima/. Crkvu u Sošicama, a također i spomenutu u Badovincima proglasio je Konzervatorski zavod u Zagrebu za kulturno-povijesne spomenike XVIII. stoljeća. Crkva je iznutra ukrašena umjetničkim slikama. U tornju se nalaze tri zvona posvećena 1923.

Osim župne crkve u Sošicama se nalazi i kapela Sv. Antuna Pustinjaka.. Sagradili su je Hranilovići, dok je župnikom bio Nikola Segedi /1887-1895/. Izvana je duga 6.30 metara, široka 3.50 metara, a visina joj je također 3.50. Toranj je visok 7 metara.

U sošičkom samostanu sestara Bazilijanki nalazi se kućna kapela Krista Čovjekoljupca (Presvetoga Srca Isusova).

I Visoče ima svoju kapelu, posvećenu Sv. Ivanu Krstitelju. Sagrađena je 1905. zaslugom tadanjeg župnika Mile Golubića. Duga je 11 m., široka 6 m., visoka 6 m. Uz nju je i toranj sa dimenzijama 3 x 3 m. i 20 metara visok. U njemu se nalaze dva zvona. Jedno je teško 350 kg., a nabavljeno je 1930. od Strojne tovarne in livarne u Ljubljani. Na zvonu se nalazi natpis: ''Sv. Ivan Krstitelj, čuvaj naša polja''. Manje je zvono teško 175 kg., a salio ga je 1924. A. Blazina u Zagrebu. Na njemu je natpis: ''Sv. Ivan Krstitelj, moli za nas''. I jedno i drugo zvono nabavljeno je zaslugom tadanjeg župnika Ćirila Drohobeczkog.

Kapela u Sopotima sagrađena je 1873. Sagradio ju je Jovan Popović dok je sošičkom župom upravljao Tomo Vidović. Posvećena je Uznesenju presvete Bogorodice. Duga je 8 metara, široka 5 m. i visoka 5 m. Toranj je širok 3.80 m., a visok 15 m. Ovaj današnji toranj nadozidan je 1924., jer je pređašnji bio od groma porušen. Kapela ima dva zvona. Jedno je teško 68 kg, a glas mu je ''ge''. Drugom je ton ''a'', a teško je svega 48 kg. Ova su zvona nabavljena 26. siječnja 1922. iz iste tvornice u Ljubljani, kao i ona u Visoču. I ova su zvona nabavljena mraom Ćirila Drohobeczkog.

U Starom Gradu nalazi se kapela Sv. Ćirila i Metoda.. Sagrađena je 1933. Duga je 6 m., široka 4.70 m., a visoka 4 m. Uz kapelu je toranj veličine 3 x 2.80 m., dok mu je visina 6.50. U tornju se nalazi jedno zvono teško 101 kg., koje je nabavljeno 1925. od Strojne tovarne in livarne u Ljubljani. Crkvica i zvono su spomenik dugogodišnjeg župnika u Sošicama, Ćirila Drohobeczkog.

Za vrijeme župnikovanja Nikole Segedija sagrađena je 1895. kapela u Jezernicama u čast Sv. Ilije proroka. Duga je 9.50 m., široka 5 m. i 3 m. visoka. Uz nju je toranj veličine 3 x 2.50 m. i 15 m. visok. U tornju su dva zvona . Veće je zvono teško 350 kg. i na njemu piše: ''Za vrijemežupnika Ćirila Drohobeczki, Ljevaonica – Zvonoglas -, Maribor 1930. god. Sakupljeno milodarima sela Jezernice te naše braće u Americi''. Na jednoj je strani lik sv. Ilije i natpis: ''Sveti Ilija, budi nam zaštitnik'', a na drugoj je strani lik sv. Nikole i natpis: ''Sv. Nikola, brani nas od zla i neprilika''. Malo je zvono vrlo staro i navodno je još od osnutka župe u Sošicama. Na njemu je napisano: ''Josephus Augerer fundit me Zagrabiae 1775''. To je zvono teško 50 kg. i više se ne upotrebljava, jer je raspuknuto.

Župni stan je sagrađen 1907. zaaslugom sošičkog župnika Mile Golubića i nastojanjem tadanjeg načelnika Nikole Hranilovića. Sagrađen je bio na kat. Radove je izveo graditelj Mikloušić. No taj je župni stan 26. rujna 1942. spaljen. Nakon rata je današnji vrijedan župnik pristupio njegovu obnavljanju te sa uspjehom privodi kraju to veliko djelo. Župni dvor ima dva stana sa po četiri sobei nusprostorije. Jedan je stan u prizemlju, a jedan na prvom katu sa jednakim rasporedom prostorija; za župnika i za kapelana. Podrum se dijeli na tri prostorije, od kojih je jednapraonica rublja. Još 1933. uveden je u župni dvor vodovod.

U župi postoji pet konfesionalnih groblja za grkokatolike i rimokatolike. Župno, središnje groblje u Sošicama, nalazi se nešto udaljeno od crkve. Isto tako je i u Starom Gradu. Groblja u Jezernicama, Visoču i Sopotima su uz crkvice. Sa grobljima upravlja crkveno-grobljanski odbor dotične crkve odnosno kapele. Prostor oko crkve, kao i groblja na njemu vlasništvo su crkve.

Župna nadarbina u Sošicama iznosi 6 jutara i 908 č. hv. Kapela u Sopotima posjeduje 390 č. hv. zemljišta. Vlasništvo kapele sv. Ilije u Jezernicama je 2 jutra i 1.410 č. hv. U Visoču prostor ispod i oko crkve, zajedno sa grobljem iznosi svega 350 č. hv. Vjernici župniku se podavaju nikakova lukna, pa niti ono u drvima.

Stare matice, od 1775., zajedno sa statusom animarum, ostalim župnim knjigama i arhivom, postale su plijenom vatre prigodom požara župnog stana 1942. Poslije rata su sve matice prepisane iz parica, koje su bile pohranjene kod Komisije za vjerske poslove. Te su matice preuzele narodne vlasti, tako da je župa ostala i bez toga prepisa. Nove su matice uvedene 1949.

U sošičkoj župi postoje dvije škole. U središtu Sošica je osmorazredna škola, koju pohađa 101 grkokatoličko dijete. Četverorazrednu školu u Visoču pohađa 20 djece. U srednjim se školama nalazi 14 đaka, a jedan je pitomac u eparhijskom sjemeništu u Zagrebu. Na visokim je školama dvoje.

Stanovnici današnjih sela i zaselaka sošičke župe naselili su se u ove krajeve 1530. i 1531. Godine 1572. spominju se u ovoj župi Preradovići, čiji je potomak hrvatski pjesnik Petar Preradović. U to doba se spominju još i Hranilovići i Crljenice. Godine 1730. spominju se Petar i Vuk Garapić. Godine 1746. nije još bila osnovana sošička župa, nego je tada bila župa i crkvas v. N i k o l e uBadovincima, pod koju su spadala sela: Badovinci, Tupci, Visoče, Kašt, Jezernice, Dančulovići, Sošice i Sopoti. Tada je u Badovincima bio župnikomT e o f a n V u k a s o v i ć,koji se rodio u Slavoniji.

Današnja župa u Sošicama vjerojatno je osnovana između 1746. i 1775. Na temelju matica rimokatoličke župe Žumberak može se ustanoviti, da je prvi župnik bio 1774. i to S o f r o n i j e P o p o v i ć.

Od 1775. do 1777. u Sošicama je bio župnikI g n a c i j e L a t k o v i ć,a njega je naslijedioJ o a k i m B o ž i č k o v i ć,koji se na župi zadržao od 1777. do 1782.

Nakon ovoga, sošički su se župnici redali ovim redom:V a s i l i j eL o n č a r,1782-1786;P a v a o Š a j a t o v i ć,1786-1821;N i k o l a M a l i ć,1821-1831;I l i j a H r a n i l o v i ć,1831-1835;D a n e G a j s k i,1835-1857;N i k o l a S e g e d i,

1857-1860;I l i j a G j u k i ć,1860-1861;V l a d i m i r H r a n i l o v i ć,1861-1864;N i k o l a p l. R a d i ć,1864-1871. iT o m o V i d o v i ć,1871-1880., koji je bio rođen u Danima, a kasnije je postao kanonik. Dok je Vidović bio upravitelj župe u Sošicama, sagrađena je u Sopotima kapela Uspenija Presvete Bogorodice.

Nakon odlaska Vidovića, red župnika u Sošicama je slijedeći:V l a d i s l a v L a b o š,1881-1882;G j u r o B a d o v i n a c,1882-1883;M a k s i m R e l i ć,od 27. siječnja 1883. do 1. ožujka 1883;G j u r o Š o o š,1883-1886;J o v a n H r a n i l o v i ć,1886-1887.iN i k o l a S e g e d i,od 1887. do 1895. Za vremena župnikovanja Nikole Segedija, Hranilovići su na sošičkom trgu sagradili kapelu sv. Antuna, a sagrađena je u to vrijeme i kapela sv. Ilije u Jezernicama.

Godine 1895. u župu je došao I l i j a H r a n i l o v i ć.Njega je naslijedio Ć i r i l D r o ho b e c z k y,od 1896. do 1899., zatim I l i j a p l. R a d i ć,1899-1902;G j u r o B i n d a s,1902.,M a k s i m R e l i ć,1902-1903.iM i l e G o l u b i ć,od 1903. do 1921. Marom ovog župnika sagrađena je 1905. u Visoču kapela sv. Ivana Krstitelja, postavljena je ura na tornju župne crkve, 1907. sagrađen je lijep župni stan. Godine 1913. ponutricu crkve je oslikao slikar M. Krušlin.

Neko je vrijeme kod Golubića bio kapeland r.N i k o l a E r d e l j i,koji je kasnije postao župnik u Radatovićima i tamo prigodom gašenja požara tragično stradao i umro.

Novi župnik postaje Ć i r i l D r o h o b e c z k y,koji po drugi puta dolazi u Sošice. Župu je preuzeo 1921. i zadržao se sve do 14. studenog 1940., kada se povukao u mirovinu i nastanio u samostanu sestara Vasilijanki u Osijeku, gdje je vršio službu duhovnika. Tamo je i umro 3. veljače 1946. u 81. godini života. Rodio se 5. lipnja 1866. u Ganićima u Čehoslovačkoj. Za svećenika je bio zaređen u Križevcima 1895. Službovao je u Sošicama, Šidu, 1909-1913; u Križevcima kao arhivar i zamjenik župnika u Lipovljanima, 1913-1918; u Bačincima od 1919. do 1920. Dok je bio župnikom u Sošicama nabavio je za župnu crkvu i za sve kapele zvona. Tako je ukupno nabavio devet zvona. U župnu su crkvu postavljena tri, u Visoču dva, u Sopotima dva i u Starom Gradu i Jezernicama po jedan. Njegovim nastojanjem sagrađena je kapela sv. Ćirila i Metoda u Starom Gradu.

Ćiril Drohobeczky je imao nekoliko kapelana odnosno duhovnih pomoćnika. Neko mu je vrijeme bio kapelanJ a n k o P r o v č i.Od 15. listopada 1935. pa do 1. ožujka 1937. duhovni mu je pomoćnik bio J o s i p M e l e n j u k.Od 1. ožujka 1937. subsidiar je u župi bioS t a n k o V i š o š e v i ć,koji je 14. studenog 1944 postao upravitelj župe te je i danas u Sošicama. Godine 1941. došao je u Sošice za pomoćnika novojerejN e n a d G a v r i l o v i ć.U Sošicama se zadržao kratko vrijeme i otišao je na novu dužnost. Godine 1943. ovom je župom iz Pribića upravljao iI v a n K u h a r,RSVV.

Mons. Stanko Višošević se rodio 12. veljače 1900. u Radatovićima u svećeničkoj obitelji. Bogosloviju je završio 1924. u Đakovu. Svećenički red je primio 26. srpnja 1925. u Križevcima od dr. Dionizija Njaradi, križevačkog vladike. Prvo mu je mjesto službovanja bila uprava župe u Grabru, gdje se zadržao od 26. srpnja 1925. do 28. veljače 1936. Iz Grabra je prešao u Sošice za subsidiara, gdje je 29. lipnja 1945. počeo rezidirati kao upravitelj ove župe. Žumberačkim je dekanom imenovan 16. rujna 1945., te tu dužnost vrši i danas uz pomoć svog zamjenika, Jurice Hrnjak iz Radatovića. Dne 28. listopada 1958. imenovan je kanonikom pojcem Stolnog križevačkog kaptola. Sveti otac papa Ivan XXIII. imenovao ga je 22. siječnja 1962. kućnim prelatom sa titulom monsignora, a vladika dr. Gabrijel Bukatko, 2. veljače 1962. imenovao ga je Velikim prepozitom Stolnog kaptola i generalnim vikarom Ordinarijata eparhije.

S T O J D R A G A

Župa je osnovana oko 1776. Župna crkva sv. Jurja sagrađena je u razdoblju od 1833. do 1847. Broj vjernika: 250.

Ljepote ovog planinskog predjela dobile su neslužbeni naziv ''hrvatska Švica''. I zaista, tko je tako nazvao Stojdragu i okolicu nije se prevario. Ovakovih se gorskih ljepota malo gdje može naći.

Župa u Stojdragi je jedna od najmanjih u križevačkoj eparhiji. Broji svega oko 250 vjernika, koji su nastanjeni u Stojdragi, Kravljaku i Selcu.

Župna crkva je na čast Sv. Jurja. Sagrađena je za župnikovanja Vase Bratelja. Za vrijeme II. svjetskog rata, uslijed zračnog bombardiranja, oštećena je, a unutrašnjost je požarom uništena. Godine 1952. crkva je konačno popravljena i osposobljena za bogosluženje uz nabavu prijeko potrebnog inventara. U tornju su tri zvona.

U Kravljaku postoji kapela Presvete Trojice.

Župni stan je također spaljen i uništen tako, da je ostao potpuno bez krova i ne služi svrsi. Nastojanjem sadašnjeg upravitelja župe pristupilo se njegovoj obnovi, te će uskoro biti sasvim obnovljen.

Stojdraga se kao naselje Uskoka spominje odmah iza druge seobe, tj. 1531. godine. U isto se vrijeme spominje ''Mali Kravjak''. Godine 1580. spominje se Tomaš Siverović, uskočki vojvoda, koji moli nadvojvodu Ferdinanda, da mu daruje zemljište na ''Malih Kravjačicah''.

Pokojni Juraj Badovinac zapisao je na poticaj mrzlopoljskog župnika Petra Stanića, godine 1910. o prošlosti stojdraške župe ovo: ''Prvu crkvu dala je sagraditi 1785. carica Marija Terezija, koja je satkala crkveno odijelo Kosti Staniću, kasnijem biskupu. Najstarija stojdraška crkvica, kapela od drva, stajala je u ''Grandovici'', šumi kod Drmića. Patron ove kapele bio jes v. J u r a j, što je vjerojatno, jer narod zove još i danas ovaj dio Grandovice ''sv. Juraj''. Tako ljudi kažu ''idem k svetom Jurju po drva''. Za vrijeme ove kapelice još ne bijaše ovdje župe, niti stalnog svećenika, već je amo dolazio ''maševati'' po koji put jedan od franjevaca iz Briježaca /Brešce/, s kojim je naš narod bio u doticaju i živio u prijateljstvu, jer im je prodavao maslo, pa su ga radi toga i prozvali ''maslari''. Krštenja, vjenčanja i ukope obavljali su dušobrižnici susjednih župa. Priča se, da je ovu kapelicu kod Drmića češće posjećivao sa svojom obitelji ''grof od Tušćaka''. On da je kapelicu bogato darivao. Kad je u Stojdragi 1785. po biskupu Vasiliju Božičkoviću namješten za župnika Kosta Stanić, sagrađena je ovdje druga kapela i to u ''Stojdraškom Gaju'' /''za Vrbanjkom''/, budući da je župniku bilo predaleko ići ća Sv. Jurju u ''Grandovicu'', a istrošenoj je pak već kapelici sv. Jurja često prijetila pogibao od ''opasnih i slokobnih židova iz budinjačkih jama''/?!/. U Gaju su sagradili crkvu i zbog toga, što je ovdje nedaleko na ''Solinama'' /na današnjoj njivi ''Prištanik''/ bilo već groblje. Ovoj je kapelici bio patrons v. L u k a,pa se radi toga dušobrižnici od 1875. otkad su se počele voditi matice, svuda bilježe: župnik crkve Sv. Luke. Kažu, da je kapelica sv. Luke u Gaju razrušena od bure za župnika Tade Grubača /1800-1816/ i da je sazidana crkvica u selu na mjestu današnje izletničke kuće /cestarne/. Patron ove crkve da je bios v. M a r k o.Tik pod ovom crkvom dizala se široka lipa. Tu se vodilo narodno kolo i pjevale narodne pjesme. Župnik Tade Šajatović, koji je bio ''assesor consistorialis'', prema narodnom pripovijedanju, pošao je sam u Beč, da zamoli za gradnju nove crkve. Crkva je dovršena za župnika Vase Bratelja u čast sv. Jurja na današnjem mjestu. Sve dok nije nova crkva sagrađena, stajao je župni stan nasred sela, na mjestu današnje ''Sjeverske pojate''. Tik do župnog stana stajao je zvonik sa dva zvona. Imade ih, koji vele, da je župni stan na današnjem mjestu sagradio Tadija Šajatović. Oko godine 1850. dao je novi župni stan i crkvu popraviti župnik Vaso Trbojević. Župni stan je obnovljen /sve osim jednog zida/ i posvećen istom za župnika Janka Višoševića, koji je nastavio trud marnih dušobrižnika Garapića i Gjukića, koji su dobrovoljno skupljali oko sebe neuku dječicu i podučavali je u čitanju i pisanju. Janko Višošević je ishodio dozvolu javnog poučavanja 16. ožujka 1885. Škola se tada nalazila, kao i danas, u jednoj sobi župnog dvora. Župnik je dobivao, kao pomoćni učitelj, nagradu od 420 Kruna godišnje. Godine 1889. povećana je nagrada župniku za školu na 600 Kruna. Oko popravljanja župnog stana i crkve najviše je truda uložio župnik Vlade Hranilović. On je 1890. renovirao crkvu, a 1899. župni stan. Isti je radio i oko toga , da državna cesta prolazi Stojdragom. Današnju crkvu je bojadisao Ljubomir Štampfl iz Zagreba. Ikonostas i sjedala poklonila je zagrebačka crkva sv. Ćirila i Metoda za vrijeme župnika Višoševića. Protokol se počeo voditi 1848. Zapisnik crkvenog odbora se počeo voditi 1903., blagajnička knjiga 1894. Župnici stojdraški redali su se ovim redom:

J o a k i m B o ž i č k o v i ć,1776-1784. Do toga doba upravljali su selima Stojdraga i Kravljak pećanski župnici. Tako se spominje godine 1764.P o r f i r i j e B a s t a š i ć,koji upravlja kao pećanski župnik tim selima.

K o s t a S t a n i ć, ............................................................ 1785-1786

D i o n i s i j e R a d o j č i ć,........................................... 1786-1789

V i n c e n c R a j a k o v i ć............................................. 1791-1798

T i m o t e j D e v i ć........................................................1798-1800

T a d e G r u b a č............................................................1800-1816

V a s o K o r d i ć.............................................................1817-1826

T a d e Š a j a t o v i ć.......................................................1827-1834

V a s o B r a t e l j.............................................................1834-1847

V a s o T r b o j e v i ć.......................................................1847-1850

N i k o G a j s k i..............................................................1850-1853

V a s o T r b o j e v i ć.......................................................1853-1872

P e r o G a r a p i ć............................................................1873-1876

I l i j a G j u k i ć...............................................................1877-1880

J a n ko V i š o š e v i ć.....................................................1882-1888

V l a d e H r a n i l o v i ć..................................................1888-1902

N i k o l a B a d o v i n a c.................................................1902.-1914.'

Eto, ovo je sve zapisao 1910. stojdraški župnik Nikola Badovinac. Isti je u Stojdragi bio do 1914. kada je premješten u Križevce. Dalje su se župnici redali ovako:

I l i j a S e v e r o v i ć,od 1914. do 1923., kada je otišao u SAD.M i h a j l o S e r g e j T r b o j e v i ć,od 1923. do 1941. Umro je i sahranjen u Stojdragi,J a n k o R a p l j e n o v i ć,od 1941. do 1955. Sada je u mirovini u Zagrebu.

Od 7. srpnja1957. upravitelj župe Stojdraga je ZLATKO LATKOVIĆ. Rodio se 18. ožujka 1928. u Berkasovu u svećeničkoj obitelji. Bogosloviju je studirao na Visokoj Filozofsko-teološkoj školi u Đakovu. Dne 5. srpnja 1956.podijelio mu je u Zagrebu dr. Gabrijel Bukatko, vladika, svetu Tajnu svećenstva. Ljeti 1957. povjerena mu je župa u Stojdragi. Kako tamo nema župnog stana, privremeno stanuje u sjemeništu i excurrendo administrira svoju župu. Koliko je to naporno, može se vidjeti i po tome, što putuje svake nedjelje i blagdana u Stojdragu mopedom, biciklom, autom, a mnogo puta i

D A L M A T I N S K I V I K A R I J A T

Vjernici obaju obreda vjekovima su u Dalmaciji živjeli u vjerskoj slozi i snošljivosti, tako da se više puta ni iz službenih dokumenata ne može jasno ustanoviti, da li je neka crkva odnosno manastir bila formalno sjedinjena ili nije. To dokazuje i primjer blažene Hozane Kotorske, koja je, kako se zna, rođena i djetinjstvo provela kao pripadnica istočnog obreda, a kasnije se posvetila u samostanu zapadnog obreda. Već u XVI. stoljeću postoji na Hvaru grčka crkvas v.P a r a s k e v e.Tamo svraćaju i nesjedinjeni grčki mornari. Tu je međutim 1616. sahranjen i prvi sjedinjeni ''filadelfijski'' nadbiskup G a b r i j e l S e v e r o.Još krajem XVIII. stoljeća tamo je djelovao grčki svećenik. U crkvi su služili i latinski svećenici za koje je bio uređen posebni oltar, a grčki svećenici znali su služiti i u hvarskoj katedrali. Matice su bile zajedničke, a kler je jedan drugome pomagao u pastoralnom radu.

Godine 1648. pobjegao je ispod turskog jarma u primorske krajeve, gdje je vladala Venecija, nesjedinjeni vladika E p i f a n i j e S t e f a n o v i ćsa gotovo 10.000 svojih ljudi. On je sa sobom donio onaj duh, koji se u to vrijeme budio među kršćanima u turskoj državi. Oni su u više navrata pokušali stupiti u vezu sa Rimom, ali su Turci znali u krvi ugušiti te pokušaje. Vladika Stefanović se formalno sjedinio sa Svetom Stolicom. O tome svjedoče tri uzastopna pisma papi Inocenciju X., koje je on u ime svoje i svojih 20 kaluđera manastira sv. Mihovila Arkanđela na Krku potpisao kao biskup Dalmacije. Nakon njegove smrti jurisdikciju među tim vjernicima vrši sjedinjeni nadbiskup filadelfijski sa sjedištem u Veneciji. Manjak vlastitih duhovnih pastira oslabljuje među narodom duh crkvenog jedinstva. Padom mletačke republike 1797. godine trgaju se i zadnje veze.

Napoleon osniva nesjedinjenu eparhiju, kojom od 1810. upravlja episkopB e n e d i k t K r a l j e v i ć.Kad je to područje došlo pod vlast Austrougarske, pokušao je on sjedinjenje, ali je zbog jakog otpora morao pobjeći u Veneciju. Profesor na njegovoj bogosloviji u Šibeniku, ukrajinacA l e k s i j e S t u p i n s k i,sjedinjeni svećenik, pada ubijen 1821.

Godine 1831. tri pravoslavna svećenika:P e t a r K r i č k a,župnik u Kričkama kod Drniša;M a r k o B u s o v i ć – K r i č k a,župnik u Baljkama i jeromonah P a h o m i j e K r i č k a,župnik u Vrlici, sjedinjuju se sa Katoličkom Crkvom. Te tri župe i ta tri svećenika predstavljaju početak i jezgru sjedinjenja u Dalmaciji u krilu križevačke eparhije, kao posebni vikarijat. Petar Krička ubijen je iz zasjedena putu u Drniš, godine 1834. Pahomije je morao pobjeći u sjevernu Hrvatsku. Pop Marko je izdržao do smrti na svojoj župi.

Prema starim šematizmima na ovim su župama, do polovine XIX. stoljeća djelovali slijedeći svećenici:

Zadar

K o n s t a n t i n B u k v i ć.................................../1836/

Petar S t i i ć........................................................../1847/

T o m o V i d o v i ć............................................../1852/

D i o n i z i j e B a s t a š i ć.................................../1864/

M i h a j l o N a g y................................................/1868/

Vrlika

M a r k o S t a n i ć.................................................../1847/

D a n i j e l G a r a p i ć............................................/1852/

A n d r i j a L a b o š................................................./1854/

Kričke

V a s i l i j e B u b a n o v i ć....................................../1836/

V a s i l i j e P o t u r i č i ć........................................./1843/

N i k o l a H r a n i l o v i ć........................................./1852/

M i h a j l o N i k o l i ć.............................................../1868/

Baljke

M a r k o B u s o v i ć – K r i č k a............................../1836/

V a s i l i j e T r b o j e v i ć........................................./1843/

A r o n C r v e n k o v i ć..............................................1847,

a nalazimo ga još u Baljkama i 1868.

Za novije razdoblje teško je bilo točno ustanoviti tko je sve od svećenika djelovao na ovom terenu. Bili su to listom odlični svećenici križevačke eparhije. Od 1893. do svoje smrti, 1921. župnikom u Vrlici, a od 1916. i biskupskim vikarom za Dalmaciju bio je I l i j a M a l i ć.Tu je djelovao iP e t a r S t a n i ć.A n d r i j a S e g e d iumro je pak u Kričkama 1920. Od 1924. do II. svjetskog rata u Kričkama je župnikom i dalmatinskim vikarom bio J a n k o H e r a k o v i ć.Njegovim odlaskom ove župe nisu do danas popunjene, jer se smatraju ugaslim zbog raseljenja vjernika.

Prema Draganićevom šematizmu iz 1939. dalmatinski vikarijat je izgledao ovako:

Župa u Baljkama je osnovana 1832. Župna crkva Preobraženja Gospodnjega sagrađena je 1834. Broj vjernika 110. Administrira iz Kričaka.

Župa Kričke osnovana je 1832. Crkva Pokrova presvete Bogorodice sagrađena je 1834. Broj vjernika 134. ŽupnikJ a n k o H e r a k o v i ć.

Župa Vrlika osnovana je 1834. Crkva Presvete Trojice sagrađena je 1845. Vjernika samo 15. Administrira ju župnik iz Kričaka.

Kako su seiz Vrlike odselili i posljednji grkokatolici, a župni dvor i crkva ostali od rata u ruševinama; to su zidine crkve i zemljište otkupile mjesne prosvjetne ustanove za školu, a kuću je otkupio privatnik. Za tu je dobit kupljen stan i posjed za novoosnovanu župu u Berku.

S L A V O N S K I D E K A N A T

Pisati o Slavonskom dekanatu, znači pisati o teškim i napornim uslovima rada u ovim župama, sa svim onim poteškoćama, koje prate svaki početak. Kao posebna jedinica križevačke eparhije slavonski se dekanat razvio iz osječkog vikarijata.

Početkom XX. stoljeća doselio je veći broj grkokatolika u gornju Slavoniju. Tako u Kanižu, Lipovljane i Sibinj doselili se Ukrajinci iz Karpatske i Zapadne Ukrajine /Galicije/, a u Piškorevce i Rajevo selo Rusini iz Srijema i Bačke. Ni u jednom ovom mjestu nije bilo vlastite crkve, nigdje stana za svećenika, a siromašan, ali vjeran kršćanski puk želio je Krista i njegove svećenike. Biskupski osječki vikar E m i l i j a n K o c a k o vprvi je pritekao sa duhovnom utjehom pridošlim vjernicima. Stari naziv ''O s j e č k i v i k a r i j a t'' protegao se i na ovaj predio. Bile su i jedne matice za centre u Kaniži, Piškorevcima i Sibinju, koje je vodio Emilijan Kocakov od 1902. godine, a sam je stanovao u Slavonskom Brodu, da kasnije preseli u Sibinj. Iznemogavši od silnog napora, povukao se 1907. na liječenje u Lipik, a u svojstvu dušobrižnika naslijedio ga jeS p i r i d i o n P e t r a n o v i ć.

Vladika Julije dobro ocijenio stanje u ovom dijelu Slavonije i u godinama 1908/1909. prišao osnivanju samostalnih župa. Pionirske je radove povjerio mladim i revnim svećenicima, a oni, shvativši Kristov nauk poslanja, predali su čitavog sebe za spas povjerenih duša i organiziranju redovitog vjerskog života. Mnogi su se odrekli najnužnijih potreba ne gledajući na zdravlje, a ponekad i vlastiti život. Teško je pri duši, kad čitamo u spomenicama pojedinih župa, kakove su sve neprilike i poteškoće doživjeli. Sa suzama u očima povjerili su se stranicama spomen-knjiga, opisujući svoj težak i pun napora život. Spavali su na podu sa svojom porodicom, nejakom djecom. Svakidašnja hrana bio je ujedno i svakidašnji problem. Često se gladovalo, a naročito u I. svjetskom ratu. Razne zarazne i smrtonosne bolesti su se širile, a svećenik je umirućim nosio sv. Popudbinu. Smrt je harala nemilice i odnosila najbolje vjernike, pa čak i pojca, koji je pratio svećenika kod obilaska bolesnika, ali je Nebeska Majka svećenika poštedila. Kada je godine 1918. izbila ''sibinjska buna'', umalo nije bio ubijen i Mihajlo Beserminji, sibinjski dušobrižnik. Ono malo i jedva pribavljenog inventara u skromnim crkvicama Gornjih Andrijevaca i Bukovlja pokradeno je nekoliko godina kasnije.

Nebeska Majka je pomogla! Pomalo su se stare rane liječile, a novo tkivo vjerskog života je izrastalo. Jedna po jedna nicale su vlastite crkve i župni stanovi. Ipak, trebalo je punih 50 godina, da i posljednja župa, župa u Sibinju, dobije svoju crkvu. Nije stoga čudno, da su skoro sve crkve ovog dekanata, a naročito njegovog centralnog dijela /Bukovlje, Kaniža, Lipovljani, Sibinj/ posvećene Majci Božjoj. Njena je pomoć bila očigledna, a zahvalnost je obavezivala to učiniti.

Rasformiranjem ove velike župe ili bolje rečeno dušobrižništva osječkog vikarijata, odlaskom Spiridiona Petranovića za stalnog dušobrižnika u Piškorevce, osnivanjem samostalnih župa, nametnula se i potreba formiranja nove jedinice, ali sada već sa nekoliko pravih župa. Tako je nastao današnji Slavonski dekanat. Sam dekanat formiran je na sastanku u Kaniži 1912. godine od slijedećih novoosnovanih župa: Kaniža, Lipovljani, Piškorevci, Rajevo selo i Sibinj. Tada je dobio i svoj prvi naziv ''R a j e v o s e l s k i a r h i đ a k o n a t''.Prvim arhiđakonom bio jed r.D i o n i z i j e N j a r a d i,ravnatelj sjemeništa u Zagrebu, a vicearhiđakon /dekan/ bio jed r.J a n k o K a l a j,župnik u Sibinju.

Godine 1916., nakon odlaska dr-a Kalaja iz Sibinja, novim je vicearhiđakonom imenovanI l i j a V a n č i k,župnik u Lipovljanima.

U listopadu 1918. godine održana je u Sibinju korona Rajevoselskog arhiđakonata, kojoj je predsjedao apostolski administrator dr. Dionizije Njaradi. Dana 22. rujna 1921. održana je još jedna korona u Kaniži, kojoj je predsjedao vicearhiđakon i lipovljanski župnik, Ilija Vančik. Na toj je koroni promjenjen naziv dekanata, te se od tada, umjesto ''Rajevoselski arhiđakonat'', zove''G o r n j o – s l a v o n s k i d e k a n a t''.Tom su zgodom određene i takse za pojedine duhovne funkcije na području ovog dekanata. Vjerojatno je, da je tada župa Rajevo selo odvojena iz sastava Gornjoslavonskog dekanata i pripojena Srijemskom dekanatu, a Dišnik je ušao u sastav Gornjoslavonskog dekanata.

Kada je dr. Dionizije Njaradi postao rezidencijalni vladika, imenovao je dr-aJ a n k a Š i m r a k a,križevačkog kanonika, za arhiđakona ovog dekanata. Kasnije je arhiđakon bio iS p i r i d i o n P e t r a n o v i ć.Od 1927. do 1929. vicearhiđakonom /dekanom/ je bioJ a n k o V i š o š e v i ć,župnik u Dišniku.

Od 11. prosinca 1929. do 31. kolovoza 1930. namjesni je vicearhiđakon bio lipovljanski upravitelj župeG j u r o M i k l o š.Od 1930. do 1936. vicearhiđakon jeM i h a j l o F i r a k,upravitelj župe u Piškorevcima. Od 1936. do 1943. nije bilo vicearhiđakona, već su i dekansku dužnost vršili arhiđakoni dr. Janko Šimrak i Spiridion Petranović. Ponekad su delegirali Mihajla Černjaka, upravitelja župe u Sibinju ili Nikolu Oros, upravitelja župe u Kaniži.

DolaskomG j u r e M i k l o š apo drugi puta na teritorij ovog dekanata, za upravitelja župe u Piškorevce, imenovan je 19. svibnja 1943. dekanom, ovaj puta s nazivom''S l a v o n s k o g d e k a n a t a''.Tu je dužnost vršio sve do odlaska u Kucuru, tj. do 1. listopada 1950.

Novi dekan je postao BOGDAN MYZ, župnik u Lipovljanima. Imenovan je 1. listopada 1950. Dne 2. veljače 1962. br. K. 42/62 vršiocem dužnosti slavonskog dekana imenovan je ROMAN MYZ, duhovni pomoćnik u Lipovljanima.

Formiranjem župe u Osijeku 1941., ovaj je dekanat povećan za jednu župu, a 1958. osnovana je župa i u Vinkovcima. Nažalost, župa u Dišniku, odlaskom njenog posljednjeg upravitelja Eustahija Lehenjkog 1959. godine, prestaje igrati značajniju ulogu kako u eparhiji tako i u ovom dekanatu. Odlukom Biskupskog Ordinarijata br. K. 80/62. župa Dišnik je opet ušla u sastav Stolnog dekanata. Tom istom odlukom župa rajevo selo izdvojena je iz Srijemskog dekanata i pripojena Slavonskom dekanatu.

Prema spomenutoj odluci Biskupskog ordinarijata Slavonski dekanat sačinjavaju slijedeće župe: Kaniža, Lipovljani, Osijek, Piškorevci, Rajevo selo, Sibinj, i Vinkovci. Na tom području živi blizu 4.200 grkokatolika. U Kaniži i Lipovljanima propovijeda se ukrajinski. U Sibinju ukrajinski i hrvatski, a u Piškorevcima, Rajevom selu i Vinkovcima rusinski.

K A N I Ž A

Župa je osnovana 1906. – 1908. Župna crkva Rođenja presvete Bogorodice sagrađena je 1936. Broj vjernika: 650. Propovijeda se ukrajinski.

Na lijevoj, slavonskoj, obali Save, usred Jelas polja, nedaleko Slavonskog Broda, leži selo Kaniža. Od 1908. godine tu je i sjedište grkokatoličke župe.

Vjernici ove župe doselili su početkom XX. stoljeća iz Zapadne Ukrajine i iz Karpatske Ukrajine, većinom iz kotareva: Zoločiv, Ternopilj, Hust i Mukačiv. Danas ih ima 650, a naseljeni su u Kaniži /342 duše/, Šumeću /169/, Bebrini /9/, Banovcima /74/, Zbjegu /60/ i Kutima /27/. Nakon II. svjetskog rata nekoliko je obitelji doselilo u Kanižu iz Bosne, a neke su pak odselile i to dvije u inozemstvo, a dvije u Bačku. Mlađi svijet, završivši zanat ili zaposlivši se u Slavonskom Brodu, ostaje u tom gradu i osniva svoju porodicu. Na taj se način župa u Kaniži rapidno smanjuje u korist samoga grada odnosno župe u Sibinju, kojoj pripada Slavonski Brod.

U Kaniži se nalazi matična župna crkva Rođenja presvete Bogorodice. Sagrađena je 1936. i 21. rujna te godine blagoslovljena po kanoniku Dimitriju Nagy uz asistenciju većeg broja svećenstva iz Slavonije i Bosne. Duga je 24.30 m., a široka 8.50 m. Toranj je visok 25 m. Posjeduje tri zvona: ''ha'' /270 kg./, ''e'' /108/ i ''as'' /50 kg./. Dva su, veća, zvona kupljena 1936. u Zagrebu za 15.530 Din., dok je malo zvono raniji poklon Duhovnog stola križevačke eparhije. Gradnju crkve i kupovinu zvona izveo je tadanji upravitelj župe Nikola Oros svojim nesebičnim požrtvovanjem i doprinosima vjernika.

U susjednom selu Šumeću postoji od 1911. filijalna kapela u čast slavenskih apostola Sv. Ćirila i Metoda. Duga je 12 m., a široka 5 m. Sagradili su je grkokatolici Šumeća i Zbjega, nastojanjem kaniškog župnika Franje Latkovića. Blagoslovio ju je 23. srpnja 1911. ravnatelj sjemeništa, dr. Dionizije Njaradi.

Dok je Frane Latković bio župnikom u Kaniži , sagrađen je 1913. vrlo lijep župni stan sa 4 sobe, kancelarijama i nusprostorijama. Dug je 18 metara i 12 metara širok. Sagrađen je doprinosom Zemaljske vlade u iznosu od 10.000 Kruna. Brigom kaniških upravitelja župe, a naročito sadašnjeg, župni je stan u vrlo dobrom stanju. Uz stan je prostrano dvorište sa gospodarskim zgradama, vrtom i zemljištem.

Župa posjeduje 10 katastralnih jutara zemljišta. Obradive oranice ima 6 jutara, 3 su jutra šikare, a ostalo je dvorište, crkvena porta i neobradivo zemljište. Nedavno se u Kaniži pristupilo komasaciji, pa će za izvjesno vrijeme nastati krupne promjene u površini župnog zemljišta. Vjernici svom župniku doprinose godišnje po 5kg. žitarica /2.50 kg. pšenice i 2.50 kg. kukuruza/ po jednom katastralnom jutru.

Crkveni odbor u Kaniži postoji od davnine. Danas tu dužnost vrše: Josip Močuk, Mihajlo Gramjak i Mihajlo Tančin. Crkveni je pojac Petar Volohač. Za vrijeme sv. Liturgije u crkvi pjeva prisutan puk predvođen djevojkama-pjevačicama.

Svako selo u župi Kaniža ima zajedničko groblje sa rimokatolicima.

Spomen-knjiga se vodi od osnutka župe. Postoji status animarum i matične knjige novijeg datuma. Stare se matične knjige vode od 1908., ne računajući zajedničke matice čitavog dušobrižništva osječkog vikarijata.

U svim spomenutim selima župe Kaniža postoje škole, a u samoj Kaniži i Šumeću su osmorazredne. U obližnjem Slavonskom Brodu radi više srednjih škola. Katehizacija se vrši redovito u župnoj crkvi.

Prvi dušobrižnik u Kaniži i okolici bio je osječki vikarE m i l i j a n K o c a k o v.Nakon njegova odlaska, godine 1908. prišlo se organiziranju redovitog vjerskog života kod doseljenih Ukrajinaca na ovom teritoriju. Ta je dužnost bila povjerena mladomisnikuI l i j i V a n č i k u,kojeg je vladika Julije poslao u ovu novoosnovanu župu. S ljubavlju i blagoslovom Nebeske zaštitnice, Kristove Majke, pristupio je ovom svetom djelu, a vjernici, shvativši blagodat vlastitog dušobrižnika, obavezali su se novčano i u naravi pripomoći svog svećenika. Tako su godišnje doprinosili 6 Kruna i 25 kg. žitarica po jednom bračnom paru, dok su mješoviti parovi davali polovicu ove obaveze.

Boravak Ilije Vančika u Kaniži bio je kratkog vijeka. Već 1910. odlazi u Lipovljane, a te iste godine, sa položaja arhivara eparhijske kancelarije, u Kanižu dolaziF r a n e L a t k o v i ć. Teški su bili prvi dani boravka u Kaniži. Nije bilo ni župnog stana ni vlastite crkve. Jedna oveća soba u privatnoj seljačkoj kući služila je kao bogomolja. Bili su to problemi, koji su morili sve župe ovog dijela Slavonije. Ustati na vlastite noge, sagraditi vlastite svetinje, podići stanove za službenike oltara, bio je cilj i svakodnevno nastojanje mladih svećenika na novoosnovanim slavonskim župama, a tako i drugog kaniškog dušobrižnika Frane Latkovića. Mirovati se nije smjelo! Već iste godine svog dolaska postavio je kamen temeljac za kapelu u Šumeću, da naredne godine završi i samu gradnju. Dvije godine kasnije sagradio je i župni stan.

Godine 1919. Frane Latković odlazi, a u Kanižu dolaziV l a d i m i r S e g e d i,koji nastoji sagraditi župnu crkvu. U tu je svrhu Mihajlo Olear iz Ruskog Krsturakupio za 2.000 Kruna gradilište na lijepom mjestu usred sela. Nakon četiri godine rada, godine 1923. Vladimir Segedi odlazi na novu dužnost, a 19. prosinca 1923. župu preuzimaI l i j a S e v e r o v i ć.U Kaniži je ostao do 1926.

Dne 20. kolovoza 1926. upraviteljem župe postao jeS i g i s m u n d S l y ž.Dok je bio u Kaniži, oo. Redemptoristi su održali 1928. godine sv. misije. Pripremao je materijal za gradnju crkve i kupio nešto zemljišta, ali samoj gradnji se nije prišlo, jer je već 1932. otišao u Derventu.

Šesti upravitelj župe u Kaniži postaje 1932. godineN i k o l a O r o s.Svevišnji mu je dozvolio, da realizira želju svih svojih predčasnika, naime 1936. sagradio je lijepu i prostranu župnu crkvu i kupio za nju dva zvona. Osnovao je čitaonice u Kaniži i Šumeću, u Kaniži mljekarsku i kreditnu zadrugu. Uveo je u crkvi lijepo i skladno pjevanje, a nivo vjerskog života podigao na visok stupanj. Dobri je Bog pozvao ovog vjernog slugu k sebi 3. kolovoza 1945. u bolnici u Osijeku.

Od kolovoza 1945. pa do listopada 1951. upravitelj je župe bioM i h a j l o J u r i s t a,koji je sredio poslijeratne prilike. Iz Kaniže je otišao u Kozarac.

Dne 11. listopada 1951. u Kanižu dolazi osmi upravitelj župe, Stefan Matus, koji i danas upravlja ovom župom. Rodio se 4. studenog 1905. u Lapšynu u Zapadnoj Ukrajini. Gimnaziju je završio u Berežanima, a zatim se upisao na Duhovnu Bogoslovsku Akademiju u Lavovu. Diplomirao je 1931., a 28. lipnja iste godine, pomoćni lavovski vladika dr. Ivan Bučko podijelio mu je u Lavovu sv. Tajnu svećeništva. Došavši u križevačku eparhiju prvo mu je mjesto službovanja bila kapelanija u Kucuri, gdje se zadržao od 28. rujna 1931. do 1. kolovoza 1932. Zatim je imenovan upraviteljem župe u Lepenici, gdje je službovao 10 godina, od 1. kolovoza 1932. do 8. srpnja 1942. U Lišnji je bio upraviteljem župe od 8. srpnja 1942. do 11. listopada 1951., kada je došao u Kanižu. Na ovoj je župi osobitu pažnju posvetio kršćanskom odgoju djece. Crkveni je inventar obnovio i mnogo novoga nabavio, a kupnjom susjednog gradilišta proširio župno dvorište.

L I P O V L J A N I

Župa je osnovana 1909. Župna crkva Bezgrešnog začeća sagrađena je 1924. Broj vjernika: 800. Propovijeda se ukrajinski.

Staro graničarsko mjesto Lipovljani smjestilo se na samoj granici između Slavonije i Moslavine. Pred kraj XIX. stoljeća u Lipovljanima doseljuju prve obitelji Čeha i Slovaka, koji i danas sačinjavaju većinu stanovništva, a odmah iza njih doseljuju i Ukrajinci, grkokatolici iz Zapadne i Karpatske Ukrajine. Većina doseljenih Ukrajinaca su iz kotareva: Jaslo, Gorlice, Sokalj i Ternopilj.

Danas u Lipovljanima živi oko 3.000 stanovnika, pripadnika 12 nacija. Osim spomenutih ureda i prometnih veza uz mjesto prolazi i suvremeni put I. reda Zagreb – Beograd. Električna struja je uvedena još 1945. Kako se u okolici nalaze ogledne šume, o kojima je i Josip Kozarac pisao u svojoj crtici ''Slavonska šuma'', u njima se nalazi odjeljenje Šumarskog fakulteta u Zagrebu za praktičnu nastavu studenata. Inače su te šume i poznato lovište. U novije vrijeme istražna bušenja u Lipovljanima i okolici pokazuju nalazišta većih količina kvalitetne nafte. Zato se sa sigurnošću može predvidjeti industrijski razvitak ovog mjesta uz redovitu eksploataciju nafte.

Doseljeni Ukrajinci većinom su se doselili i nastanili u Lipovljanima, ali također i u mjestima: Nova Subotska, Brestača, Medare, Kutina, Voloder, Krivaj, Popovača, Vlahinička, Lajnička, Ludina i Antunovac.

Današnja župa sa sjedištem u Lipovljanima prostire se uzduž željezničke pruge Zagreb – Beograd, sa graničnim željezničkim stanicama Novoselec i Nova Gradiška. U radiusu zapad – istok proteže se u daljini od oko 100 km. Ova župa obuhvaća područje rimokatoličkih dekanata Kutina, Pakrac, Nova Gradiška te onaj dio dubičkog arhiđakonata, koji se proteže na lijevoj strani Save, tj. rimokatoličke župe Gušće, Kratečko, Lonja, Krapje i Jasenovac. Na jugozapadu graniči sa župom u Zagrebu, na sjeverozapadu sa župom u Križevcima, na sjeveru sa župom u Dišniku, na istoku sa župom u Sibinju, a na jugu je granica rijeka Sava.

Danas su pripadnici župe u Lipovljanima nastanjeni u slijedećim mjestima: Lipovljani /80 obitelji/, Nova i Stara Subotska /34 obitelji/, Brestača /6 obitelji/, Novska /20 obitelji Žumberčana, većinom iz župe Radatovići/, Okučani, Dragalić, Nova Gradiška, Rešetari, Kovačevac, Kosovac, Kutina, Popovača, Ludina, Jelenska, Vlahinička, Lajnička, Potok, Repušnica i Antunovac.

Poslije II. svjetskog rata u Lipovljane je doselilo desetak grkokatoličkih obitelji iz Kamenice u Bosni, a isto toliko i u Rešetare, Kovačevac, Okučane i ostala mjesta u neposrednoj blizini Nove Gradiške.

Župa u Lipovljanima sastoji se danas od oko 800 vjernika. Od toga je u Lipovljanima i obližoj Novoj Subotski /3-4 km./ nastanjeno oko 500 grkokatolika, dok je ostalih 300 u diaspori.

U Lipovljanima, sjedištu župe, nalazi se župna crkva, koja je građena u razdoblju od 1913. do 1924. Sagrađena je od cigala, a pokrivena je djelomično limom, a djelomično crijepom. Duga je 21 metar, a u lađi široka 8 metara. Građena je u bizantijskom stilu, u obliku križa. Posvećena je Bezgrešnom začeću. Vladika dr. Dionizije Njaradi posvetio ju je 24. prosinca 1924. U crkvi se nalazi ikonostas, kojem je arhitektonski dio izradio prof. Stjepan Podhorski, a ikone su rad akademskog slikara, prof. M.D. Gjurića. Uz crkvu je zvonik sa dva zvona i to sv. Stjepan, težak 98 kg i sv. Dionizije, težak 55 kg. a nabavljen je 1934. Filijalnih kapela nema.

Zgrada za stanovanje župnika je od čvrtse građe, hrastovine, a pokrivena je crijepom. Duga je 15 metara, široka 8 m. U stanu se nalazi prostrana kancelarija, dvije veće i jedna manja prostorija za stanovanje i nužne nusprostorije. Uvedena je električna struja.

Uz župni stan se nalazi prostrano dvorište sa trošnim gospodarskim zgradama i oveći vrt. Župa posjeduje 1 j. i 1.458 č. hvati oranice te 2 jutra i 1.349 č. hv. livade. Za uzdržavanje župnika vjernici pridonose u naravi i to potpuno dobrovoljno s obzirom na količinu i na vrstu poljoprivrednih proizvoda. Za ogrijev pridonose u novcu.

Grkokatolici u Lipovljanima i ostalim mjestima nemaju svoga vlastitog groblja, jer su groblja od njihova osnutka općinska, tj. općenarodna. Ipak katolici obadvaju obreda pokapaju se na posebnom dijelu groblja, a inovjerci imadu svoje odjeljenje.

Župne se matice vode od 1909. godine. Župa posjeduje prepis sviju matica, dok su originali na uporabi kod Matičnog ureda i Lipovljanima. Postoji i status animarum, koji je 1958. godine nadopunjen i preuređen u sistem kartoteke. Župna spomenica se redovito vodi od 1933.

U crkvi za vrijeme bogosluženja pjevaju vjernici. Crkveni je pojac Josip Hnatjuk. U crkvi poslužuju dječaci.

Lipovljansku osmorazrednu školu pohađa 35 djece grkokatolika, a nižerazrednu školu u Novoj Subotskoj i više razrede u Novskoj 12 djece. U Kutini postoji gimnazija, u Novskoj srednja ekonomska škola, a u Pakracu učiteljska škola odnosno akademija. Ove i ostale srednje škole pohađa dvadesetak đaka. U školskoj godini 1960/1961. u eparhijskom sjemeništu u Zagrebu bilo je pet pitomaca gimnazijalaca. Na fakultetima studira troje. Preko ljetnih mjeseci katehizacija se održava u župnoj crkvi svakodnevno.

Počeci župe u Lipovljanima vezani su uz crkvenog pojca Ivana Kačmarčika, čija je obitelj među prvima doselila u Lipovljane. Odmah nakon dolaska većeg broja Ukrajinaca grkokatolika u ove krajeve, pomišlja na osnivanje samostalne župe. U tim počecima Lipovljani su potpadali pod župu u Dišniku, odakle je Mihajlo Mudri dolazio u Lipovljane i služio sv. Liturgiju u privatnim kućama. Često je iz Zagreba dolazio i dr. Dionizije Njaradi, tadanji ravnatelj sjemeništa, da duhovno krijepi novopridošle vjernike. I Križevci nisu zaboravili malo stado bez pastira, pa je odatle ponekad dolazio Dane Reba.

Zahvaljujući lipovljanskom učitelju, gospodinu Stipi Gjukiću, koji je kao svijestan grkokatolik uputio Ivana Kačmarčika vladici u Križevce, došlo je 1909. do osnivanja samostalnog dušobrižništva sa sjedištem u Lipovljanima. Naime, 10. ožujka 1909. godine vladika Julije Drohobeczky potpisao je Odluku br. 396/1909, kojom osniva ovo dušobrižništvo Učinio je to na temelju zapisnika-molbe, kojeg su potpisali 20 lipovljanskih župljana u ime svoje i svojih obitelji, a pod vodstvom križevačkog kanonika Danijela Rebe. Zapisnik je sastavljen u Lipovljanima 9. siječnja 1909. Dan kasnije iza potpisivnja Odluke o osnivanju župe u Lipovljanima, vladika Julije Drohobeczky izdaje i Dekret broj 400/1909, kojim postavljaT o m u S e v e r o v i ć a prvim samostalnim dušobrižnikom u Lipovljanima.

U to doba nije bilo niti gdje stanovati niti vlastite crkve. Služilo se u kući Izidora Filozofa, a kasnije u kući Kornelija Sokača. Pred današnjom kućom Emilijana Slote, a na mjestu gdje se nekad nalazila kuća Kornelija Sokača, stoji i danas spomen-križ, koji označava to sveto mjesto i misije tamo održane. Bogomolja u kući Kornelija Sokača bila je posvećenas v.S t j e p a n u,a tom istom mučeniku bila je posvećena i druga kapela, u današnjim gospodarskim zgradama župnog stana.

Tomo Severović je stanovao kod privatnika. Njegov boravak i rad u župi je bio kratkotrajan, jer već u jesen iste godine odlazi u Rim na daljnji studij.

Drugi lipovljanski upravitelj župe bio jeD i m i t r i j e N a g y,koji je 1910. od Melihera kupio za 12.000 Kruna zgradu za stanovanje župnika.

Još iste, 1910. godine, dolazi na mjesto Dimitrija Nagy novi upravitelj župe,I l i j a V a n č i k.Za vrijeme njegova boravka u Lipovljanima započeta je gradnja crkve, naime 1913. blagoslovljen je kamen temeljac. Prvi svjetski rat prekida gradnju, a sam Ilija Vančik odlazi 1917, na frontu kao vojni dušobrižnik. Sve do studenog 1918. zamjenjivao ga jeĆ i r i l D r o h o b e c z k y.Vrativši se iz rata, Ilija Vančik nastavlja gradnju crkve, ali završne radove nije dočekao, jer je 1923. premješten u Mikluševce.

Prvoga svibnja 1923. upravu župe preuzimaG j u r o M i k l o š.Već naredne godine, 1924. crkva je dovršena. Zaslugom ovog župnika postavljen je 1928. novi ikonostas u crkvi. Vrijedno je spomena, da je Svetom ocu papi Piju XI. poslan album u bijeloj koži sa slikama ovog cijelog ikonostasa i pojedinim partijama ikona, rad ak. slikara prof. M. D. Gjurića. Sveti Otac je taj album primio 1929. i preko nuncijature u Beogradu poslao slikaru Gjuriću svoju zahvalu i blagoslov. Bit će to jedinstveni slučaj u našoj eparhiji, da bi koji ikonostas bio predočen Svetom ocu i da je dobio ovako visoko priznanje.

Sam ovaj akt se nalazi u arhivu biskupije u Križevcima i mi ćemo ga ovdje navesti u izvornom, latinskom jeziku. Na ovaj akt upozorio je Uredništvo šematizma sam Gjuro Mikloš, današnji župnik u Kucuri, poslavši kopiju istoga. Inače u župnom arhivu lipovljanske župe nalazi se veći broj pisama ovog ikonografa, adresiranih na Gjuru Mikloša ili župni ured , u kojima među inim obavještava, da je ikone za lipovljanski ikonostas izložio u posebnoj dvorani u Zagrebu na uvid zagrebačkoj javnosti. Evo spomenutog pisma iz nuncijature u Beogradu:

Nunciature Apostolique

Belgradi, Belgradi die 11. junii

N. 9459 1929.

Excellentissime Domine,

Imagines photographicas, quas egregius artifex Prof. Miljenko Gjuric ex suis picturisin Tua Ecclesia ''Lipovljani'' ab eo nuper gratis et perbelle exactis expressit, Beatissimo Patri, cui in signum reverentiae destinabantur, ipse pertuli.

Qui mihi commisit, ut per Te artifici significaretur sibi donum acceptum fuisse atque ut omnipotens Deus ei plenitudinem luminum et gratiae semper concedat,

Maxima cum observantia permaneo

Excellentiae Tuae Rmae addmus in Xto

Hermenegildus Pelegrinetti

Nuntius apost.

Emmo Domino

Dionysio Njaradi

Episcopo Crisiensi

Iz Lipovljana je Gjuro Mikloš otišao 31. kolovoza 1930.

Dne 1. rujna 1930. za upravitelja župe dolazi u LipovljaneM a k s i m i l i j a n B u i l a,koji je župu organizacijski učvrstio. Osnovao je ''Apostolat sv. Ćirila i Metoda'' i ''Bratstvo blage smrti'', koja danas više ne postoje. Njegov plodonosni i organizacijski rad bio je kratkotrajan, jer već 31. kolovoza 1933. odlazi u Kucuru.

Novi upravitelj župe postaje Bogdan Myz, neomista iz Lavova, koji je župu preuzeo 1. rujna 1933. i upravlja njome do danas. Rodio se 19. srpnja 1906. u Ozirni, Zapadna Ukrajina. Bogoslovske nauke završio je 1931. u Lavovu na Bogoslovskoj Duhovnoj Akademiji. Sveti svećenički red primio je u Lavovu 12. veljače 1933. iz ruku Ivana Bučka, pomoćnog vladike u Lavovu. U Jugoslaviju je došao 1933. i odmah preuzeo župu Lipovljani. Godine 1934. osnovao je crkveni zbor ''Sveti Ćiril i Metodije''. Iste te godine, pod vodstvom o Benedikta Sabov, RSVV., održane su u Lipovljanima pučke misije. Također 1934., nabavio je drugo zvono za župnu crkvu. Mnogi popravci i obnavljanja župne crkve i stana djelo su ovog lipovljanskog dušobrižnika. Sav dotrajali inventar u crkvi zamijenio je novim. Osim toga osobitu je pažnju posvetio duhovnoj izgradnji povjerenog mu stada. U drugom svjetskom ratu teška je srca podnosio činjenicu, kako mu nezasitni moloh rata pobire svoje žrtve iz redova malog stada grkokatolika u Lipovljanima i okolici. Mala lipovljanska župa izgubila je u II. svjetskom ratu 82 vjernika, a među njima Mihajla Lozinjski, bogoslova VI. tečaja; crkvene odbornike: Mihajla Cvik, Teodora Dalinjak, Mihajla Dzjurij, Teodora Kačmarčika, Petra Kravčuk i još 76 muževa, žena i djece. Godine 1950. imenovan je Bogdan Myz dekanom Slavonskog dekanata te tu čast i danas obnaša uz pomoć vršioca dužnosti.

Pod konac 1957. teško je obolio, te od tada nije u stanju samostalno vršiti dušobrižništvo. Kroz čitavu 1958. godinu zamjenik mu je bioE u s t a h i j e L e h e n j k i j,upravitelj župe u Dišniku.

Od 1. siječnja 1959. pomogao mu je Roman Myz, koji je 2. veljače 1962. imenovan duhovnim pomoćnikom ''ad personam'' i vršiocem dužnosti slavonskog dekana. Rodio se 14. kolovoza 1932. u Drohobyču, Zapadna Ukrajina. Dne 21. lipnja 1951. kao pitomac eparhijskog sjemeništa u Zagrebu, maturirao je na državnoj Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Bogosloviju je studirao na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 18. ožujka1959. i diplomirao. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 19. prosinca 1958. rukopolaganjem dr-a Gabrijela Bukatka, vladike.

Godina 1959./1960. bila je jubilarna za župu Lipovljani, 50-godišnjica postojanja ove župe. Proslava je započela 14. lipnja 1959. posvetom novih crkvenih zastava, a završena je 18. rujna 1960. blagoslovom potpuno obnovljene unutrašnjosti crkve. U jubilarnoj godini 1961/1962., 350-godine oformljen je novi odbor crkvene općine, a od 15. do 19. ožujka 1962. održane su pučke misije pod vodstvom oca protoigumana Metodija Biljak, RSVV.

O S I J E K

Župa je osnovana 1941. Župne crkve nema. Povremeno se služi u polujavnoj kapeli Krista KraljaSestara Vasilijanki. Broj vjernika: 150.

Župa u Osijeku proteže se na područja kotareva Osijek i Našice, izuzev područje župe Piškorevci u osječkom kotaru /tj. općine Đakovo, Drenje, Gorjani, i Semeljci/ a uključena je i Baranja. Spomenutom već Odlukom Biskupskog ordinarijata u Križevcima br. K. 80/1962. ova župa na području zagrebačke nadbiskupije obuhvaća istočni dio virovitčkog dekanata od riječice Breznice, cijeli našički dekanat te graniči na području đakovačke biskupije s našim župama: Piškorevci, Sibinj, Vinkovci i Petrovci-Vukovar. Donedavna je pod ovu župu pripadalo i mjesto Sonta u Bačkoj, koje je u novije vrijeme pripadalo župi u Ruskom Krsturu, ali vjernike u Sonti i dalje opslužuje dušobrižnik iz Osijeka.

Vjernici su po narodnosti Ukrajinci, Rusini i Hrvati, Žumberčani, koji su većinom naseljeni u Sonti. Svih vjernika ima oko 150.

Kako je u Osijeku centralni samostan sestara Vasilijanki sa sjedištem provincije i novicijatom, sav se vjerski život odvija povezano sa ovim manastirom. Tako je svake prve nedjelje u mjesecu klečanje u manastirskoj kapeli.

Župa ima svoje matice i status animarum.

DolazakM i h a j l a F i r a k au svibnju 1941. godine u ovaj grad na Dravi, znači ujedno i početak grkokatoličke župe u Osijeku. Za župnu crkvu privremeno je služila rimokatolička kapelaS n i j e ž n e G o s p e.

Kada je 1955. Mihajlo Firak otišao iz Osijeka u Križevce, duhovnik osječkog manastira sestara Vasilijanki,d r. B e n e d i k t S a b o v, RSVV., postao je ujedno i upravitelj ove župe. Već ranije je ulogu javne župne bogomolje preuzela samostanska polujavna kapela HRISTA CARJA. U Osijeku se dr. Sabov zadržao do jeseni 1956.

Od 2. siječnja 1957. pa do jeseni /listopada/ 1961. upravitelj je ove župe bioJ a n k o Š a n d o r.Uz ovu službu bio je i duhovnik sestara Vasilijanki.

U listopadu 1961. dužnost upravitelja župe i duhovnika sestara Vasilijanki preuzeo je Joakim Herbut Rodio se 14. veljače 1928. u Ruskom Krsturu. Bogosloviju je studirao u Zagrebu na bogoslovskom fakultetu. Dne 6. srpnja 1952. zaređen je za svećenika u Zagrebu po dr. Gabrijelu Bukatku, vladici. Prvo mjesto službovanja bilo mu je u Skopju, gdje je kao biskupski tajnik tamošnjeg rimokatoličkog biskupa bio od 18. rujna 1954. do 17. veljače 1957. Od 22. veljače 1957. do 11. ožujka 1959. tajnik je vladike dr. Gabrijela Bukatka i kroz to vrijeme boravi u Križevcima. Kapelanom u Ruskom Krsturu imenovan je 11. ožujka 1959. i tu je dužnost vršio do 5. listopada 1961., kada je preuzeo upravu župe u Osijeku i službu duhovnika u osječkom manastiru sestara Vasilijanki.

P I Š K O R E V C I

Župa je osnovana 1907. Župna crkva sv. velemučenika Dimitrija sagrađena je 1907. Broj vjernika: 250. Propovijeda se rusinski.

Broj vjernika u piškorevačkoj župi svakim je danom sve manji. Mnogi iseljuju i naseljavaju se u Petrovcima, Vukovaru,Vinkovicima, Bogdanovcima i Borovu. Današnji broj župljana ne prelazi 250 duša. Nastanjeni su u Piškorevcima, Donjim Andrijevcima, Đakovu, Vrpolju, Budrovcima i Perkovcima.

Župna crkva Sv. Dimitrija velemučenika posjeduje sav potrebni inventar, a među inim vrlo lijepu i vrijednu plaštanicu. U tornju su tri zvona. Najmanje je teško 12 kg. i ne upotrebljava se. Jedno je zvono tokom rata prostrijeljeno i također je izvan uporabe. Uporabivo je zvono teško 125 kg.

U Donjim Andrijevcima nalazi se filijalna kapela Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja.

Župni stan u Piškorevcima je prostran i sastoji se od 3 sobe i nusprostorija.

Groblje je zajedničko sa rimokatolicima, a udaljeno je od Piškorevaca, u pravcu Đakova, 3 km.

U Piškorevcima postoji crkveni odbor, kojeg sačinjavaju: Vladimir Hardi, Mihajlo Panković i Gjuro Pap, a imadu i svojeg pojca.

Župa posjeduje 3 katastralna jutra zemljišta. Od toga je jedno jutro livade, jedno i pol jutro oranice, a ostalo je vrt i dvorište. Oko 6 jutara posjeda je izvlašteno. U ime lukna vjernici podavaju župniku godišnje 25 kg. pšenice i isto toliko kukuruza.

Matica krštenih je iz 1884. i to u prijepisu. Postoji i status animarum.

Teško je ustanoviti kada je u Piškorevcima osnovana župa. Župne se matice vode od 1884. i po njima možemo zaključiti, da je tada u ovim krajevima bilo vrlo mnogo naših vjernika i to mnogo ranije, nego što je pravno kreirana župa i sagrađena župna crkva. Grkokatoličku su djecu krstili rimokatolički svećenici i na kraju svake godine dostavljali osječkom vikaru popis krštene djece. Ti su vjernici bili većinom Ukrajinci i to u selima: Garčin, Oprisavci i St. Topolje. Danas ih više nema; stari su izumrli, a mlađi su se udaljili od svojeg župnika i vlastite crkve.

Prvo dijete, rođeno u Piškorevcima i kršteno po grkokatoličkom svećeniku, bila je Marija Tot, rođena 22. veljače 1905., a krstio ju je biskupski osječki vikarE m i l i j a n K o c a k o v,koji je i u Piškorevce dolazio u svrhudušobrižništva.

Prvi stalni dušobrižnik u Piškorevcima bio jeS p i r i d i o n P e t r a n o v i ć.U Piškorevce je već počeo dolaziti 1907., jer je tada i pravno osnovana ova župa. Od 1908. stalno je nastanjen u Piškorevcima i početkom te godine počinje voditi samostalne matične knjige, jer su prijašnje bile zajedničke za čitavo ovo dušobrižništvo /Kaniža, Piškorevci, Sibinj/ osječkog vikarijata.

Boravak Spiridiona Petranovića ostavio je u Piškorevcima neizbrisive tragove. Dovršio je gradnju župne crkve, koja je započeta još 1906., sagradio je župni stan i sve to ogradio željeznom ogradom, posebno naručenom iz Budimpešte. I crkva i župni stan sagrađeni su doprinosima župljana i darovima rimokatoličke biskupije u Đakovu. U crkvu je postavio ikonostas izrađen u zagrebačkoj Obrtnoj školi. Nabavio je crkvena zvona, a kada su ista tokom I. svjetskog rata odnešena, nabavio je ''zvono mira'', ali su i ovo oduzeli. Spiridion Petranović krstio je 29. siječnja 1913. u Piškorevcima današnjeg vladiku Gabrijela Bukatka.

Godine 1917. Spiridion Petranović odlazi u Petranovce, a novi upravitelj župe postajeP a v a o p l. G v o z d a n o v i ć ml.U Piškorevcima je boravio do 1922. Za crkvu je nabavio dva zvona od tuča.

M i h a j l o B e s e r m i n j ije treći piškorevački upravitelj župe. Župu preuzima 12. studenog 1922, a predaje ju 1. siječnja 1927. Iza njega je neko vrijeme bio iP e t a r Stanić.

Novi dušobrižnik u Piškorevcima postao je M i h a j l o F i r a k.Ovom je župom upravljao od 18. travnja 1927. do 1. listopada 1936. Sagradio je dvorišne zgrade. Od 1931. do 1936. izdavao je i uređivao tjednik ''Ruski novini'' za Rusine u Bačkoj i Srijemu. Ovo je obavljao uz mnoge poteškoće, jer su novine štampali ponekad u Đakovu, a ponekad u Osijeku ili čak u Derventi.

Naslijedio ga jeG j u r o M i k l o š,koji u Piškorevce dolazi 1. studenog 1936. Od 1937. stanovao je u Vinkovcima. Od 19. svibnja 1943. bio je i slavonski dekan. Iz Piškorevaca je otišao u Kucuru. Dok je boravio u Vinkovcima, neko ga je vrijeme zamjenjivao iS i m e o n H r o m i š,domaći sin.

Iza Gjure Mikloša , tj. 1950. godine u Piškorevce je došaoD i o n i z i j e K o p č a n s k i.Isti je 1955. otišao u S.R. Njemačku, a 25. ožujka 1955. upravitelj župe postajeG a b r i j e l D u d a š,koji je u kolovozu 1958. imenovan prvim upraviteljem župe u Vinkovcima.

Otada župa u Piškorevcima nema svog vlastitog dušobrižnika, već je njen upravitelj dušobrižnik iz Vinkovaca, koji excurrendo administrira i ovu župu.

R A J E V OS E L O

Župa je osnovana 1911. Župna crkva sv. Jozafata sagrađena je 1912. Broj vjernika: 430. Propovijeda se rusinski.

Grkokatolici u ovoj župi su doseljenici iz Ruskog Krstura i drugih mjesta u Bačkoj i Srijemu.

Svih vjernika, pripadnika ove župe, ima blizu 430, a naseljeni su u mjestima: Rajevo selo /136 duša/, Brčko /8/, Gunja /100/, Gjurići /80/, Račinovci /4/, Jamena /10/, Drenovci /6/, Vrbanja /50/, Županja /20/ i Bošnjaci /16/. U sastav nove župe u Vinkovcima pripala su naselja: Podgrađe, Nijemci, Djeletovci, Komletinci, Otok, Privlaka, Vinkovci, Rokovci, Andrijaševci i Cerna, koji su prije spadali u rajevoselsku parohiju.

Na ovoj su župi djelovali svećenici:

M i h a j l o H i r j o v a t i j, 7. IV. 1911.-6. III. 1923.

I l i j a S e v e r o v i ć, 6. III. 1923.-1. I. 1924.

J a n k o P r o v č i, 1. I. 1924.-1. XII. 1936.

N i k o l a B u č k o,1. XII. 1936.-14. XII. 1943.

D i o n i z i j e K o p č a n s k i,14. XII. 1943.-15. III. 1949.

J a n k o P r o v č i,15. III. 1949.-1. X. 1954.

Danas je u Rajevom selu dušobrižnik Vladimir Harhaj. Rodio se u Petrovcima 5. siječnja 1927. Godine 1954. diplomirao je na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Đakovu. Za svećenika je zaređen od vladike dr. Gabrijela Bukatka 19. rujna 1954. u svom rodnom mjestu, u Petrovcima. Rajevo selo mu je prvo mjesto službovanja, a tu je dužnost primio 1. listopada 1954. Iako narušena zdravlja požrtvovno obilazi ovu raspršenu parohiju, izvršavajući Kristov nauk poslanja.

S I B I N J

Župa je osnovana 1908. Župna crkva Uznesenja Bogorodiceu Gornjim Andrijevcima sagrađena je 1953. Broj vjernika: 1250. Propovijeda se ukrajinski i hrvatski.

Područje župe u Sibinju graniči sa župom u Lipovljanima i to u dodirnim točkama Nova Gradiška – Staro Petrovo Selo. Na jugu graniči sa župom u Kaniži, na istoku sa župom Piškorevci, dok na sjeveru dotiče teritorij župe u Osijeku. Na teritoriju zagrebačke nadbiskupije obuhvaća područje rimokatoličkog dekanata Nova Kapela /osim rimokatoličkih župa Kaniža, Bebrina, Šumeće i Kobaš, jer iste spadaju pod našu župu u Kaniži/ i Slavonska Požega.

U župu Sibinj spada veći broj naselja u kojima žive grkokatolici, pripadnici ove župe. Doselili su većinom iz Zapadne Ukrajine koncem XIX. i početkom XX. stoljeća. U toku II. svjetskog rata, a naročito nakon njegova završetka, veći je broj grkokatolika doselio na teritorij ove župe, a naročito u Slavnoski Brod. Doselili su iz grkokatoličkih župa u Kaniži, Derventi, Prnjavoru i Lišnji. Svih vjernika imade danas oko 1.250, a nastanjeni su u slijedećim mjestima: Sibinj /52 obitelji/, Gornji Andrijevci /16 obitelji/, Slavonski Brod /50/, Bukovlje /20/ , Magić mala /26, Vranovci /3/, Trnjani /4/, Drenovac /7/, Stari Slatinik /14/, Brodski Stupnik /6/, Oriovac /4/, Staro Petrovo Selo /3/, Slobodnica /29/, Gromačnik /7/, Glogovica /5/, Bartolovci /2/, Radovanje /5/ i konačno Odvorci, koji se sastoje od slijedećih sela: Jakačina /10/, Čelikovići /10/, Grižići /10/, Ravan /7/, Bilice /3/ i Grgurevići /2 obitelji/.

Župna se crkva nalazi u Gornjim Andrijevcima i udaljena je od župnog stana, koji je u Sibinju, oko 3 km. Sagrađena je 1953. neumornim marom i požrtvovnim nastojanjem današnjeg upravitelja župe, a doprinosima samih vjernika, presvijetlog gospodina o. Pavla Mysjkiv, protoarhimandrite Vasilijanaca i brata mu o. Hristofora, također Vasilijanca. Isti su rodom iz Slobodnice, sela sibinjske župe. Crkva je zidana od cigala, a pokrivena crijepom. Mali tornjić je pokriven limom. U tornju se nalazi jedno zvono, teško 100 kg., a nabavljeno još 1923. Crkva je duga 12 m., a široka 6 m. U lađi je visoka 4 m. Ikonostasa još nema. Crkva je posvećena Uznesenju presvete Bogorodice, kao što je bila i stara crkvica na istom mjestu, porušena 1952. Crkvu je 30. kolovoza 1953. blagoslovio slavonski dekan Bogdan Myz, lipovljanski župnik, koji je u proljeće iste godine blagoslovio i njen kamen temeljac.

Na dvorištu župnog stana u Sibinju nalazi se kapela sv. Jozafata. Sagrađena je 1929. godine i blagoslovljena 5. svibnja iste godine po Petru pl. Gvozdanović, tadanjem upravitelju sibinjske župe. U ovoj kapelici sibinjski dušobrižnici služe svakodnevnu sv. Liturgiju i pohranjuju Presv. Euharistiju za bolesnike.

U Bukovlju se nalazi filijalna kapela pod zaštitom Pokrova presvete Bogorodice. Sagrađena je zaslugom tadanjeg upravitelja župe, dr. Janka Kalaja. Sva je od cigala, a pokrivena je limom. Imade jedno zvono. Ikonostasa nema. Sve, dok nije bila sagrađena ova lijepa crkvica, sv. Liturgija se služila u jednoj sobi u kući Vasilija Sviderskog.

Filijalno selo Magić Mala, koje je udaljeno od Sibinja 30 km. Dugo nije imalo svoje kapele. Služilo se u kući Ivana Gimbarovskog. No s vremenom su i ovdje vjernici sagradili vlastitu kapelu. Inicijatori i organizatori ovog podhvata bili su mjesni vjernici Aleksa Stasišin i Ivan Gimbarovski. Blagoslovio ju je 1932. križevački vladika dr. Dionizije Njaradi na čast Krista Čovjekoljupca (Presvetog Srca Isusova). U kapeli nema ni ikonostasa, a niti zvona u zvoniku.

Župni stan je kupljen 1911. nastojanjem tadanjeg dušobrižnika, dr. Janka Kalaja, a potpuno je obnovljen 1929. Sagrađen je od cigala, a pokriven crijepom. Dug je 12 metara, širina mu je 9.50 m. U njemu se nalaze tri sobe, kancelarija i nusprostorije. Ispod stana je podrum. Godine 1958. instalirano je električno svijetlo.

Sva su groblja zajednička sa rimokatolicima, a vlasništvo su nadležnih općina.

Župne matice se vode od osnutka župe, tj. od 1908., a na uporabi su kod Mjesnog matičnog ureda. Tamo su i one prve matice, zajedničke za čitavo dušobrižništvo osječkog vikarijata. Matice, koje imadu samo crkveni karakter, vode se od 1948. Župna je spomenica uvedena 1908.

Župna nadarbina iznosi ukupno 4 jutra i 1.300 č. hv.; od toga je jedno jutro i 1.275 č.hv. šljivika i 2 jutra i 1.035 č. hv. livade. Ostalo je vrt i dvorište.

Crkveni je pojac Dimitrije Rutko, ali u crkvi pjeva i prisutan puk. Postoji i crkveni odbor, a muškarci dobrovoljno poslužuju u crkvi.

Prema zapisniku, kojeg je sastavio upravitelj župe sa župljanima 1955. godine, lukno se plaća na taj način, da se od jednog katastralnog jutra posjeda pridonosi upravitelju župe 5 kg. pšenice ili 500 dinara u novcu.

Na teritoriju župe Sibinj nalaze se slijedeće škole: u Sibinju, Slavonskom Brodu i Oriovcu su Osnovne osmogodišnje škole. U Slavonskom Brodu nalaze se još: Viša gimnazija, Učiteljska škola, Srednja tehnička škola, Srednja poljoprivredna škola, Niža muzička škola i Industrijska škola. U novije vrijeme otvaraju se i visoke škole u Slavonskom Brodu. U osmorazrednim školama nalazi se 40 djece grkokatolika, u raznim srednjim školama 18, a na fakultetima 5.

Župa u Sibinju osnovana je 18. rujna 1908. odlukom Ordinarijata križevačke eparhije br. 1.013/1908.

Prvi svećenik, koji je vršio duhovnu pastvu među doseljenim Ukrajincima u Sibinju i okolici bio je osječki vikar E m i l i j a n K o c a k o v.Do 1905. stanovao je u Slavonskom Brodu, a od tada pa do 1907. u Sibinju. Njegovim nastojanjem sagrađena je 1903. u Gornjim Andrijevcima crkvica. Bila je to, sigurno, prva grkokatolička bogomolja u ovim predjelima Slavonije. Godine 1907. Emilijan Kocakov se povukao u mirovinu.

Njega je u svojstvu dušobrižnika osječkog vikarijata zamijenioS p i r i d i o n P e t r a n o v i ć.U Sibinju je stanovao od jeseni 1907. do 27. rujna 1908. godine.

Kada je 18. rujna 1908. godine pravno kreirana sibinjska župa, za njenog prvog upravitelja došao jed r. J a n k o K a l a j.Za sobom je ostavio značajne uspomene: u Bukovlju kapelu, a u Sibinju župni stan. No, odmah u početku I. svjetskog rata bio je dr. Janko Kalaj, 6. kolovoza 1914., pozvan u vojnu službu. Za njegova zamjenika na župi je bio postavljenD a n e C r l j e n i c a,koji je djelovao u ovoj župi od početka rujna do 24. prosinca 1914.Dana 24. prosinca 1914. postavljen je za zamjenika mladomisnikM i h a j l o B e s e r m i n j i,koji je dekretom od 24. listopada 1916. imenovan upraviteljem župe na mjesto dr. Janka Kalaj.

Vrijedno je spomenuti, da su u toku I. svjetskog rata i Bukovlje i Magić Mala imali vlastite dušobrižnike. U Bukovlju je od 1914. pa do 1915. djelovaoE u g e n K o s t y š i n,a u Magić Maloj, kroz čitavu 1915. godinu njegov brat,d r .M i r o n K o s t y š i n.Obadvojica su bili svećenici lavovske nadbiskupije, ali ih je ratni vihor prisilio napustiti svoja mjesta i potražiti ovdje utočište. Kasnije su se obojica vratili u lavovsku nadbiskupiju.

Mihajlo Beserminji zadržao se u Sibinju do 1. listopada 1922., a tada je upravitelj župe postaoM i h a j l o F i r a k.Godine 1923. nabavljeno je za crkvu u Gornjim Andrijevcima zvono od 100 kg.

Godine 1924. premješten je Mihajlo Firak za kapelana u Ruski Krstur. Do prosinca je župa bila bez dušobrižnika, a tada je imenovan upraviteljem župe mladomisnikM i h a j l o J u r i s t a.No, on nije nastupio na dužnost, jer je morao poći u župu Stara Dubrava u Bosni, jer su od tamo morali otići grkokatolički monasi Studite.

Starodubravski župnik o.J o s a f a t J e a n,studita, Francuz, rodom iz Kanade, došao je pred konac 1924. godine u Sibinj i ovdje neumorno radio. Mnogo je patio. Bio je bez ikakvih dohodaka. Kako nije imao kreveta, spavao je na podu. U pomoć mu je pritekao sibinjski vjernik Sofronije Rutko, koji mu je pružio hranu i ogrjev, a isto i krevet sa posteljinom. U svojoj redovničkoj skromnosti, Josafat Jean nije sve to primio od Rutka, nego si je većinom sam kuhao i to ponajviše čaj. U proljeće 1925., po nalogu lavovskog metropolite Šeptickog, otišao je Jean u Kanadu, da tamo u koloniji Ukrajinaca sagradi manastir oo. Studita. I danas još živi u Kanadi, umoran od dugog i napornog pastirskog rada u križevačkoj eparhiji. ????

Križevački vladika imenuje novog upravitelja župe u Sibinju, o.N i k o n a Č u s n j a k a, studitu, koji je bio sa braćom laicima u Zagrebu. Međutim on nije mogao preuzeti upravu župe, jer mu je bilo zabranjeno udaljiti se iz Zagreba.

Dne 5. travnja 1925. postavljen je privremenim upraviteljem župeo.N i k o l a K a m i n e c k i,vasilijanac. Premda bolestan, sa revnošću redovnika vršio je dušobrižničku službu.

Dne 25. lipnja 1925. upravu je župe preuzeoP e ta r p.l. G v o z d a n o v i ć.Marljiv i spreman na žrtve sagradio je kapelicu sv. Josafata i uredio župni stan. U Sibinju se zadržao 5 godina, do svibnja 1930.

Od toga dana pa do 30. kolovoza iste godine privremeno je ovom župom upravljao J a n k o B u d i n s k i.

Naslijedio ga jeM i h a j l o Č e r n j a k,koji ostaje u Sibinju nepunih 22 godine, tj. do 1. ožujka 1952., kada je otišao za upravitelja župe u Bačince. Za njegova vremena sagrađena je crkvica u Magić Maloj.

Danas je u Sibinju upravitelj župe Josip Melenjuk. Rodio se u Šumeću, župa Kaniža, 21. svibnja 1911. Četiri godine pohađao je Bogoslovsku duhovnu akademiju u Lavovu, a peti tečaj na Bogoslovskom fakultetu sveučićišta u Zagrebu. Tu je i diplomirao. Sveti red je primio 19. listopada 1935. u Lavovu od dr. Nikite Budke, pomoćnog lavovskog vladike. Prvo mu je mjesto službovanja bilo od 15. studenog 1935. do 1. ožujka 1937. u Sošicama u svojstvu duhovnog pomoćnika. Od toga dana upravitelj je župe u Pećnu i zadržao se tamo do 1. prosinca 1938. Toga dana dolazi u Gospođince i kao upravitelj samostalne kapelanije ostaje do 1. ožujka 1942. Od jeseni 1945. pa do proljeća 1946. upravitelj je eparhijskog dobra u Tkalcu. Dekretom od 25. svibnja 1946. imenovan je upraviteljem župe u Bačincima, gdje je obnovio župnu crkvu. Iz Bačinaca dolazi u Sibinj 1. ožujka 1952. Već naredne godine Svevišnji ga je nagradio posebnom milošću, dozvolio mu je , da u teška posljeratna vremena sagradi hram Božji. Rijetki su svećenici, koji zadobiju tu milost, a ovom je vrijednom svećeniku taj dar izmolila Posrednica Milosti, jer je željela svoju crkvu u ovoj župi. Pri gradnji Marijine crkve u Gornjim Andrijevcima našao je ovaj dušobrižnik svesrdnu pomoć svojih vjernika, a naročitu je požrtvovnost pokazao odani župljanin Vasilije Savicki i njegova obitelj. Slijedeće godine, 1953. crkva u Gornjim Andrijevcima je bila dovršena.

V I N K O V C I

Župa je osnovana 1958. Župna kapelica adaptirana je 1958. Broj vjernika: 250. Propovijeda se rusinski.

Grkokatolička župa u Vinkovcima, gradu na Bosutu, jedna je od najmlađih u križevačkoj eparhiji. Osnovana je tek 1958. za grkokatolike u samom gradu te u Podgrađu, Nijemcima, Djeletovcima, Komletincima, Otoku, Privlaci, Rokovcima, Andrijaševcima i Cerni. U Podgrađu su vjernici Ukrajinci, a u ostalim mjestima Rusini. Ovaj župni centar nastao je kao nužna posljedica gravitiranja sela u grad. Većinom su to doseljenici iz Piškorevaca i Petrovaca, a pripojen je i jedan dio teritorija župe u Rajevom selu. Svih vjernika ima oko 250.

Godine 1958. kupljena je zgrada za župni stan. Dvije prostorije u toj zgradi preuređene su za kapelu, jer župne crkve nema. Ovu je kapelu, dne 6. studenog 1959. blagoslovio dr. Gabrijel Bukatko, vladika, na čast VOZDVIŽENIJA ČESNAGO KRESTA. Kapela ima sav potrebni inventar za obnavljanje bogosluženja, kojeg je većim dijelom poklonio sam vladika.

Od 1958. vode se i samostalne matične knjige, uveden je status animarum i ostale župno-kancelarijske knjige.

Prvi upravitelj ove župe je Gabrijel Dudaš.Rodio se 27. ožujka 1905. u Ruskom Krsturu. Bogosloviju je završio 1930. na Bogoslovskoj duhovnoj akademiji u Lavovu. Iste godine, 15. lipnja, rukopoložio ga je u Križevcima vladika dr. Dionizije Njaradi. Prvo mu je mjesto bila uprava župe u Dragama, od 1.rujna 1930. do 30. studenog 1936. Od 1. prosinca 1936. pa do 31. svibnja 1946. upravitelj je župe u Bačincima. Iz Bačinaca je otišao u Rusku Krstur, gdje je boravio devet godina. Dne 25. ožujka 1955. postaje upravitelj župe u Piškorevcima, a 25. kolovoza 1958. imenovan je upraviteljem župe u Vinkovcima, gdje i danas djeluje kao pionir ove novonastale župe, nailazeći na svakom koraku na poteškoće. Ujedno je i upravitelj župe u Piškorevcima, koju exccurendo administrira.

B O S A N S K I V I K A R I J A T

Ukrajinci u Bosni

Nakon aneksije Bosne od strane Austrougarske, pokazalo se , da je mnogo zemlje u Bosni neiskorišteno, neobrađeno. Vlada je raspisala proglas u kojem poziva svoje podanike, da se u Bosni može zemlja dobiti besplatno odnosno uz vrlo pristupačnu cijenu. Na taj poziv odazvali su se zainteresirani sa raznih strana velike Austrougarske države. Na taj poziv odazvali su se i grkokatolički Ukrajinci iz Zapadne Ukrajine.

Prve obitelji doselile su u sjevernu Bosnu već 1890. godine. Zatekli su pravu pustoš. Nije bilo ni putova ni prodavaonica, pustoš te nepregledne i nepristupačne šume. Oni, koji su imali nešto novaca, kupili su si obradivu zemlju, a oni bez novaca dobili su besplatno šumu, tzv. ''carevinu'', koju je trebalo krčiti i tako osposobiti za agrikulturu. Brojčanija kolonizacija Ukrajinaca u Bosnu počela je 1900. i trajala sve do 1913. U početku su se naseljavali isključivo u okolici Prnjavora, a kasnije i u drugim mjestima, naročito oko Zavidovića, gdje su se zapošljavali kao radnici u šumama ili na pilanama.

Kako je već spomenuto, Ukrajinci su u Bosnu doselili iz Zapadne Ukrajine /Galicije/. Ako bi istraživali njihovu pripadnost po kotarevima njihove postojbine, morali bi navesti slijedeće kotareve: Bučač, Zbaraž, Rava Ruska, Ternopilj, Rohatyn, Zoločiv, Sokalj, Brody, Drohobyč, Pidhajci, Peremyšljany, Horodenka, Tovmač, Skalat i Husjatyn. Iz Karpatske Ukrajine doselilo je samo nekoliko obitelji i to iz okolice Tičova, a naseljeni su u okolici Prnjavora.

Uredivši svoje životne potrebe, počeli su doseljenici brinuti se i za duhovni život. Nije bilo svećenika, da im krsti djecu, da vjenčava, ispovijeda, sahranjuje. U tom teškom stanju obraćaju se pismom galičkom metropoliti Šeptickom, da im pošalje svećenika.

Veliki se metropolita zainteresirao ovim grkokatolicima, koji su bili pod njegovim duhovnim nadzorom, obratio se križevačkom vladici Juliju Drohobeczkom i u Bosni je došao prvi svećenik,A n d r i j a S e g e d i.Rodio se 3. studenog 1862. u Šidu, a umro je 12. veljače 1920. u Kričkama. Djelovao je potpuno sam na velikom području Bosne. Pronalazio je pojedine obitelji i duhovno ih krijepio. Bio je zaista župnik cijele Bosne. Vjernici su neobično voljeli ovog siromašnog, ali uvijek nasmijanog i vedrog svećenika. Njegovim nastojanjem osnovane su i prve župe u Bosni: Prnjavor i Devetina. U Bosnu je došao 1897., a ove je župe osnovao već 1900. Godine 1906. osnovana je i župa u Staroj Dubravi.

Godine 1902. u Bosnu dolazi sam metropolita Šepticki. Obišao je dvije postojeće župe i sve ostale vjernike u povećim centrima. Njegovim nastojanjem, Sveta je Stolica imenovala 1907. godine dr-aJ o s i p a Ž u k ageneralnim vikarom za grkokatolike u Bosni, dok je Ordinarij bio preuzvišeni gospodin Stadler, vrhobosanski nadbiskup. Te iste godine metropolita Šepticki realizira i svoju zamisao, gradnju studitskog manastira u Kamenici, kod Banja Luke.

Godine 1910. upućen je u Bosnu i drugi svećenik križevačke biskupije. Bio je toM i h a j l o U j f a l u š i.Godinu dana kasnije umro je u Devetini. Te iste, 1910. godine došli su iz Galicije: F e l i k s Š č u r k ou Prnjavor, zatimM i h a j l o K i n d i j.Godinu dana kasnije u Devetinu je došaoJ u r i j K o l o d i j,a 1912. u Staru DubravuG r i g o r i j e B i l j a k.Nekoliko godina kasnije došao je u Kozarac iN i k i t a B u d k a,koji je kasnije bio biskup u Kanadi i pomoćni u Lavovu. U ovom razdoblju kreiraju se slijedeće župe: banjalučka sa sjedištem u Kozarcu i derventska sa dušobrižnikom u Sarajevu.

Nekoliko godina kasnije, zbog raznih nesporazuma, dr. Josip Žuk je bio premješten za župnika u Beč. Međutim potrebe su iziskivale promjenu, pa je Apostolska Stolica 1917. ili 1914. godine imenovalaA l e k s i j a B a z j u kapostolskim administratorom za Bosnu i time se svi grkokatolici Bosne podvrgavaju jurisdikcionalno izravno Rimu. Uočljiva je razlika u godinama imenovanja: Vladika dr. Janko Šimrak u Eparhijskom vjestniku križevačke eparhije, broj 3, Križevci, godine 1943., strana 182. donosi godinu imenovanja 1917. Aleksandar Biljak u svojoj radnji ''Ukrajinci v Bosni i Slavoniji'' /''Juvilejnyj kalendar'', 1940, Derventa, strana 41/ piše, da je ''... 7.listopada 1914. g. došao u Sarajevo o. Mitrat Aleksa Bazjuk, kao Apostolski Administrator.'' /citirano u prijevodu sa ukrajinskog/. Mnogo je vjerojatnije, da je Aleksije Bazjuk u Bosnu došao 1914., jer to potvrđuju i druge činjenice.

Vrijedno je spomenuti, da je metropolita Šepticki još u dva navrata posjetio grkokatolike u Bosni. Bilo je to 1909. kada je došao u Kamenicu posvetiti novu crkvu. Tom zgodom je došlo do vrlo prisnog i dirljivog susreta Kristovog pastira sa svojim stadom. Metropolita je djeci dijelio kruh namazan sa medom i kitice grožđa. Na rastanku su monasi Studite ničice pali pred metropolitom i cjelivali mu noge. Narod je u procesiji otpratio metropolitu sve do Jošavke /3 km./. Treći puta je metropolita bio u Kamenici 1913. Skoro čitavo vrijeme svog boravka bio je bolestan, tako da skoro nije nikoga primao. Godine 1928. metropolita je u pratnji križevačkog vladike dr. Dionizija Njaradi posjetio naše parohije u Srijemu i Bački. Podrobnije o boravku metropolite grofa dr. Andrije Šeptickog u Bosni možemo saznati iz članka o. S. Salamon: ''Pro pobut Mytropolyta Andreja v Bosni'' /Juvilejnyj kalendar, 1940., Derventa, str. 33 – 37. /.

Dolaskom apostolskog administratora, Aleksija Bazjuka u Bosnu, oživjeo dušobrižnički rad među grkokatolicima. Izvršenju svoje misije prišao je sa mnogo ljubavi i žara. Da bude bliže svom narodu prenio je 1916. svoje sjedište iz Sarajeva u Banja Luku. Ovdje je uz svoje redovite dužnosti bio i župnik te je obilazio grkokatolike u Jablanu, Cerovljanima, Obsječku, a ponekad čak i u Kozarcu.

Godine 1924. bosanska apostolska administratura pripojena je križevačkoj eparhiji, a Aleksije Bazjuk postao je prvim biskupskim vikarom za grkokatolike u Bosni i Hercegovini. Dvije godine kasnije Aleksije Bazjuk je otputovao u Lavov. U Bosni, među svojim narodom, ostavio je svoje najljepše godine u radu za kraljevstvo Kristovo i njega narod neće zaboraviti.

Dne 16. lipnja 1928. imenovan je dotadašnji upravitelj župe Berkasovo,F r a n e L a t k o v i ć,biskupskim osječkim vikarom za grkokatolike u Bosni i Hercegovini. Po redu je to bio drugi vikar za Bosnu u sastavu križevačke eparhije, a treći od doseljenja Ukrajinaca. Rodio se 7. studenog 1886. u Stankovcu. Gimnaziju je svršio u Zagrebu, bogosloviju u Lavovu, te je 27. ožujka 1910. zaređen u Zagrebu. U početku je bio arhivarom biskupske kancelarije u Križevcima, upraviteljem župe u Kaniži, organizatorom i upraviteljem župe u Berkasovu, biskupskim vikarom za Bosnu, a jednim kasnijim imenovanjem i upraviteljem župe odnosno župnikom Banja Luke. Od 1942. do 1945. bio je samo vikarom, da od 1945. do smrti /+ 1955./ bude opet župnikom. Posljednje godine života proveo je teško bolestan. Kroz čitavo vrijeme, tj. od osnutka banjalučkog dekanata pa do smrti bio je i dekanom tog dekanata.

Od 1924. do 1941. grkokatolici u Bosni doživljavaju svoj vjerski i kulturni preporod. Osnovano je pet novih župa. Teritorij Bosne podijeljen je na dva dekanata: banjalučki i prnjavorski. Grade se župne crkve, filijalne kapele, župni stanovi, prosvjetni domovi. Iz Zapadne Ukrajine došli su i mlađi svećenici.

Nakon strašnog rata mnogi grkokatolici napuštaju svoja sela i iz Bosne preseljavaju u Srijem i Bačku, gdje su im narodne vlasti dodijelile posjede. Pojedinci dolaze i u Slavoniju, a takođerodlaze i u velike gradove, da iz bijednog zemljoradnika postanu dobri radnici. Na taj način u Bosni su ugasle tri župe: Kamenica, Lepenica i Stara Dubrava, dok su se druge župe brojčano smanjile.

Nekadašnji vjerski centri u Bosni

Kako u specijalnom dijelu o bosanskom vikarijatu neće biti spomenuto dušobrižničko djelovanje u Zavidovićima i Sarajevu, prikazat ćemo ga ovdje prema članku dr. Mirka Boića /Juvilejnyj kalendar, 1940., Derventa, strana 52-57/. Slijedeći prikaz će biti mnogo skraćen, jer ćemo se ograničiti samo na povjesne činjenice, a ispustiti osobne refleksije, doživljaje i uspomene autora.

''Odmah nakon mog rođenja /1914/ dobio sam dekret za parohiju u Zavidovićima. Nakon kratkog zadržavanja u Bosanskoj Gradiški i obavljenog bogosluženja u Cerovljanima doputovao sam u Zavidoviće. Ovo malo naselje postalo je nadaleko poznato zbog svojih pilana. U bosanskim prašumama u blizini Zavidovića kao i u samim pilanama radilo je preko 2.000 grkokatolika, Hucula iz Zapadne Ukrajine. Moj dolazak u Zavidoviće donio mi je prilično neprijatno iznenađenje, Huculi su nestali. Bili su to zdravi, snažni ljudi te su se morali vratiti svojim kućama, da budu od tamo mobilizirani i poslani na front. Pa ipak, pronašao sam jednu omanju grupu Hucula, a u pilanama je živjelo 15 naših obitelji. To mi je bila čitava župa. Na blagdan Roždestva Presvete Bogorodice služio sam u Zavidovićima prvu našu sv. Liturgiju. Kasnije sam služio redovito, a pobrinuo sam se i za vlastitit stan. Prije mene je u Zavidovićima djelovao o. Kindij, koji je kasnije postao parohom Prnjavora. Uskoro sam posjetio i svoje župljane u Varešu, ali većina ih je već bila u ratu. Kratak je bio moj boravak u Zavidovićima, svega mjesec i pol.

Neočekivano sam dobio poziv za vojnog dušobrižnika sa skužbom u bolnicama Sarajevo. I ovdje sam našao grkokatolike. Osnovali smo naš grkokatolički kružok i sastajali se u kavani ''Central''. Osim vrlo cijenjenih i odanih građana, Ukrajinaca, grkokatolika, našem su kružoku pristupali i oficiri, koji su bili stacionirani ili u prolazu kroz Sarajevo. Sve su to bili Ukrajinci, grkokatolici iz Galicije. Osim toga u sarajevskim kasarnama nalazili su se čitavi pukovi i čete grkokatoličkih Ukrajinaca iz Galicije. Služili smo svečane Službe Božje u sarajevskoj katedrali, a naročito smo, upravo veličanstveno proslavili Božić i Uskrs. Ljudi su donosili na Uskrs blagosloviti pashu /uskrsni kolač/, a vojnici su umjesto pashe donijeli na blagoslov svoj vojnički dvopek. Razumije se, djelovao je i divan vojnički crkveni zbor.

Na rimokatoličku Novu Godinu, 1915. služio sam u kapeli časnih sestara privatnu sv. Liturgiju. U toku Liturgije osjetim, kako mi netko odgovara na jektenije. Zapazio sam visokog, mršavog svećenika i nisam se mogao dosjetiti, tko je to. Poslije Službe Božje predstavio mi se: ''Ja sam Aleksije Bazjuk, apostolski administrator Bosne!'' Kakve li radosti! Pozdravili smo se i poljubili. Habemus papam! Imamo papu! Nakon tako dugih pregovora i očekivanja dobili smo crkvenog poglavara. /Grkokatolici u Bosni nisu se mogli pomiriti, da im Ordinarij bude rimokatolički vrhobosanski nadbiskup te su u Rim poslali molbu za vlastitu crkvenu upravu. Poradi ovog stanja nezadovoljstva, Bosnu je napustio i dr. Josip Žuk, jer ga rimokatolički Ordinarij nije shvaćao u njegovim potrebama/. Ova je vjest brzinom munje obišla sva naselja grkokatolika u Bosni i ispunila srca radošću. Uskoro sam se morao s njime rastati. O tom bi čovjeku trebalo napisati čitavu radnju, jer je bio pravim apostolom i mučenikom.

Nakon kratkog boravka u Ljubljani i talijanskoj fronti, gdje sam bio dušobrižnikom galičkih i karpatskih bataljona, došao sam opet u Sarajevo. Tu sam po dužnosti djelovao većinom u kasarnama, ali sam uvijek održavao vezu sa grkokatoličkim kružokom ukrajinskih građana u Sarajevu...''

Današnje stanje Bosanskog vikarijata (1962.)

Iz gornjeg prikaza vidjeli smo, da je u Bosni 1907. osnovan vikarijat, 1914. Apostolska administratura, 1924. opet vikarijat, 1927. bosanski dekanat, 1928. vikarem postaje Frane Latković, 1934. formiraju se dva dekanata, banjalučki i prnjavorski, u bosanskom vikarijatu, a Odlukom Biskupskog Ordinarijata br. K. 80/1962. opet je osnovan jedinstveni bosanski dekanat, koji se sastoji od župa: Banja Luka, Cerovljani, Derventa, Devetina, Kozarac, Lišnja i Prnjavor.

Mi ćemo se u specijalnom prikazu župa pridržavati starog načina raspodjele. Bosnu ćemo prikazati kao vikarijat sa dva dekanata; banjalučkim i prnjavorskim. Činimo to zbog toga, što ćemo prikazati sve župe, pa i one ugasle, a te su upravo župe uvjetovale stvaranje jedinstvenog bosanskog dekanata.

Po toj raspodjeli banjalučki dekanat sastoji se od: Banja Luka, Cerovljani, Kamenica /ugasla/, Kozarac i Stara Dubrava /ugasla/. Prnjavorski pak dekanat od župa: Derventa, Devetina, Lepenica /ugasla/, Lišnja i Prnjavor.

Od 1955. bosanskim je vikarom mons. Grigorije Biljak, župnik u Prnjavoru. Dekanom bosanskog dekanata postao 1927., nakon odlaska Aleksija Bazjuk. Godine 1934. postaje dekanom prnjavorskog dekanata. Od 1962. dekanom je jedinstvenog bosanskog dekanata i bosanskim vikarom.

Broj vjernika u ovom vikarijatu odnosno dekanatu nije moguće točno utvrditi, jer ne raspolažemo podacima o ugaslim župama, a na teritoriju kojih živi jedan izvjesni broj grkokatolika. Prema podacima iz onih župa, gdje se vrši redovita pastva, broj grkokatolika iznosi oko 7.000. Slobodno ovaj broj možemo povisiti na 7.200, ako ubrojimo i one preostale vjernike na područjima ugaslih župa. U svim se župama bosanskog vikarijata propovijeda ukrajinski.

_________________

Za povijest Ukrajinaca u Bosni, osim Ukrajinskih kalendara za 1940. i 1941. godinu mogu poslužiti i: NYVA, Lavov 1918., broj 3. gdje počinje radnja Leva Kunycjkog: ''Nad Bosnoju'' i nastavlja se u slijedećim brojevima. Dr. Kamilo Dočkal: ''Povijest zagrebačkog apostolata sv. Ćirila i Metoda'', Zagreb, 1938. Dr. Dionizije Njaradi: ''Metropolit Andrija grof Šepticki'', Zagreb 1918. ''Katolički list'' br. 13/1926. i 40/1928.

BANJALUČKI DEKANAT

Dekanat je formiran 1934. Prvim dekanom bio je biskupski vikar za Bosnu, Frane Latković. Kao takav umro je 1955. Od tada dekansko mjesto nije bilo popunjeno.

B A N J A L U K A

Župa je osnovana 1910., a sjedište u Banja Luku

prenešeno 1917. Matična kapela HRISTA CARJA

adaptirana u župnom stanu 1945. Broj vjernika:

800. Propovijeda se ukrajinski.

Grkokatolička župa u Banja Luci sastoji se iz slijedećih naselja: Banja Luka, Jablan, Ivanjska, Bukovica i Glomačani. Obsječko je 1933. pripalo župi u Kamenici, a Cerovljani su još 1917. postali samostalna župa. Prije su i Obsječko i Cerovljani bili u sastavu banjalučke župe. Kako su Kamenica i Stara Dubrava ugasle župe, one danas, sa Novom Dubravom i Čelincem pripadaju župi u Banja Luci. Broj vjernika banjalučke župe iznosi oo 800.

Banja Luka je veći grad sa svim uredima, školama te redovitim željezničkim i autobusnim prometom.

Župna crkva je 1944. uslijed zračnog napada potpuno demolirana. Godine 1945. adaptirano je prizemlje župnog stana za privremenu kapelu. Ta kapela i danas služi svrsi. Nebeski joj je zaštitnik sam HRISTOS CAR, kao i onoj razrušenoj crkvi.

Župni stan /jednokatnica/ sa dvorišnom zgradom za pojca, kupljen je 1930. Odmah slijedeće godine izgrađena je na dvorištu, danas već razrušena, župna crkva.

U Jablanu je 1939. sagrađena crkvica SV. NIKOLE. Dovršena je tek poslije II. svjetskog rata.

Kupnju župnog stana, gradnju dvaju crkava i adaptaciju današnje kapele u župnom stanu izvršio je dugogodišnji banjalučki župnik, Frane Latković.

Grkokatolici u Banja Luci nemaju svog groblja. Svoje pokojne sahranjuju na gradskom rimokatoličkom groblju.

Matične se knjige vode od 1917. Na početnom listu prvog sveska matice krštenih zapisano je slijedeće:

Knjiga krštenih i miropomazanih gr. Kat. župe Banja Luka u Bosni. Početak župe

započinje 1. siječnja 1917.g. t. j. sa danom prenesenja sjedišta gr. kat. apost.

Administracije u Bosni i Hercegovini iz Sarajeva u Banja Luku.

Tom /knjiga/ I.

Potvrđuje se , da knjiga krštenih i miropomazanih gr. kat. župe Banja Luka u

Bosni je zakonita /pravna/ i vjerodostojna /autentična/.

Banja Luka dne 1. siječnja 1917. g.

Pečat: o. Oleksa Bazjuk vl. r.

Administratio Apostolica administrator apost.

catholicorum Graeco - ru -

theni ritus in Bosnia et

Herzegovina

Grkokatolička župa banjalučka osnovana je još 1910. sa sjedištem u Kozarcu. Od 1. siječnja 1917. to je sjedište preneseno u Banja Luku. Vjernici ove župe potječu iz Zapadne Ukrajine, a u Banja Luku i obližnja sela doselili su početkom 1900. kao radnici u pilani, ugljenokopu i drugim poduzećima. U Banja Luci je već od ranije stanovalo nekoliko obitelji umirovljenih činovnika.

Prvi grkokatolički svećenik u Bosni, Andrija Segedi, nije bio i banjalučki dušobrižnik, iako je često boravio u Banja Luci. U tom gradu nije služio javne sv. Liturgije.

Godine 1907. vladika Julije Drohobeczky izdao je dekret, kojim povjerava jurisdikciju nad ukrajinskim grkokatolicima u Bosni vasilijanskom jeromonahuJ o s i f u G r o d s k o m,sa sjedištem u Banja Luci. Njemu je bila povjerena gradnja studitskog manastira u Kamenici i Staroj Dubravi. Njegov dušobrižnički rad dopirao je do ovih sela: Kamenica, Stara i Nova Dubrava, Obsječko, Devetina, Hrvaćani, Gajevi i druga manja naselja.

Sv. Liturgiju na našem obredu počeo je u Banja Luci služiti 1911. d r. J o s i f Ž u k,vikar za grkokatolike u Bosni sa sjedištem u Sarajevu. Godine 1912. dr. Žuk je doselio u Banja Luku i redovito služio u rimokatoličkoj katedrali, tzv. biskupskoj crkvi. Nakon kratkog vremena on je napustio Bosnu i otišao za župnika kod sv. Varvare u Beč.

Na njegovo mjesto došao je najprije u Sarajevo, a zatim 1917. u Banja Luku mitratA l e k s i j e B a z j u k. Isti je bio apostolski administrator za grkokatolike u Bosni i Hercegovini, a ujedno i banjalučki župnik. Nakon 1924.,

kada je bivša administratura ušla u sastav križevačke eparhije, Aleksije Bazjuk je do konca 1926. bio banjalučkim župnikom i bosanskim vikarom; prvim vikarom za Bosnu u sastavu križevačke eparhije. U Lavov se vratio 1927. i tamo je umro 1943.

Od 1926. do 1928. u Banja Luci nije bilo stalnog župnika. Dušobrižništvo su vodiliM i h a j l o K o s t j u k,župnik u Kozarcu,M i h a j l o F i r a k,privremeni kapelan io.N i k o l a K a m i n e c k i,RSVV.

Godine 1928. u Banja Luku dolazi za župnikaF r a n e L a t k o v i ć.Bio je biskupski vikar, dekan banjalučkog dekanata i banjalučki župnik. Odmah je pristupio gradnji župne crkve. To mu je uskoro i uspjelo. Kupio je župni stan i dvorište istog, u samom središtu grada, sagradio župnu crkvu. Prema članku Mihajla Kostjuka, objelodanjenog u ''Misionar-u'', br. 1, str. 20-21. za godinu 1932. posveta te crkve obavljena je vrlo svečano. U nedjelju 25. listopada 1931. vladika dr. Dionizije Njaradi obavio je sam čin posvete. Uz vladiku su bili: ravnatelj sjemeništa u Zagrebu, dr. Ivan Gjuro Višošević, RSVV.; biskupski vikar Frane Latković, savjetnik iz Križevaca, Spiridion Petranović; bosanski dekan, Grigorije Biljak iz Prnjavora i šest svećenika bosanskog dekanata. Osim bogosluženja, tog je dana dr. Ivan Gjuro Višošević održao i predavanje uz skeoptičke slike o životu sv. braće Ćirila i Metoda. Naime, nova se crkva, pomicanjem drvene pregrade lako pretvarala u dvoranu. Dan iza posvete, 26. listopada održana je u Banja Luci korona bosanskog dekanata, kojoj je prisustvovao vladika i 8 svećenika tog dekanata.

Kasnije je Frane Latković sagradio filijalnu kapelu u Jablanu. Godine 1942. bio je umirovljen kao banjalučki župnik, ali se opet 1945. aktivirao i djelovao je na župi do svoje smrti, 1955.

Od 1942. do 1945. župom u Banja Luci je upravljaoO n u f r i j e T i m k o.

Godine 1955. župa je povjerena SIMEONU HROMIŠ, koji je i danas njen upravitelj. Rodio se 2. svibnja 1913. u Piškorevcima. Bogosloviju je studirao u Lavovu, a završio na Bogoslovskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, 1939. Rukopoložen je 1.lipnja 1941. u Užhorodu po dr. Aleksandru Stojki, užhorodskom vladici. Od 1. rujna 1941. do 21. ožujka 1946. nalazimo ga kao upravitelja župe u Mrzlom Polju. Kapelanom u Ruskom Krsturu bio je od 15. travnja 1947. do 1. rujna 1955., a tada preuzima župu u Banja Luci i excurrendo administrira ugasle župe Kamenicu i Staru Dubravu.

Crkveni odbor u Banja Luci danas sačinjavaju: Josip Bačinski, Ivan Guralevski, Stefan Vibilj i Danilo Danjkiv. Pojac je Ivan Šagadin.

C E R O V L J A N I

Župa osnovana 1917. Župna crkva SV.

SVMČ. JOSAFATA sagrađena 1917. Broj

vjernika 526. Propovijeda se ukrajinski.

Parohija u Cerovljanima broji 526 vjernika. U samim Cerovljanima nastanjeno je 35 obitelji, a ostali se nalaze u blizini Bosanske Gradiške i Nove Topole.

Od autobusne stanice u Novoj Topoli Cerovljani su udaljeni 10 km., a od Bosanske Gradiške 14 km. Željeznička stanica u Okučanima udaljena je 26 km.

Osim već spomenutih Cerovljana, Bosanske Gradiške i Nove Topole, ovu župu sačinjavaju još i sela: Bukovac, Lipovača, Bukvik, Vrbaška, Čatrnja, Brestovčina, Krušlik i Obradovac.

Župna crkvica sagrađena je 1917. u čast SV. SVMČ. JOSAFATA. Sagrađena je od vrlo trošnog materijala, tako da je ta crkvica danas potpuno dotrajala. Duga je 12 m. široka 4 m. i visoka 4 m. Blagoslovio ju je mitrat Aleksije Bazjuk. Posjeduje dva zvona, od 50 i 30 kg.

Posebno grkokatoličko groblje nalazi se tik uz crkvu u Cerovljanima, a za njega se brinu župljani. Kod Bosanske Gradiške nalaze se još dva rimokatolička groblja, gdje se ponekad sahranjuju i grkokatolici.

Stan za dušobrižnika je sagrađen 1935. Veličine je 9 x 8 m. Građen je vrlo solidnood cigle. Sastoji se od dvije sobe, kancelarije i nusprostorija. Gospodarske zgrade su vrlo trošne.

Župne se matice vode od 1934. kada je u Cerovljane došao prvi dušobrižnik. U početku su se matični slučajevi bilježili u knjige župe Kozarac, a kasnije i Banja Luke.

Župnog zemljišta u Cerovljanima ima svega 6 duluma. Četiri duluma je pod vrtom, dok je ostalo dvorište, potkućnica, groblje i zemljište pod crkvom.

U Cerovljanima djeluju dvije četverorazredne škole. Jednu pohađa 20 grkokatoličke djece, a drugu 4. Osmorazrednu školu u Novoj Topoli pohađa 3 naše djece, a neka djeca pohađaju osmogodišnju školu u Bosanskoj Gradiški. U srednjim se školama nalazi jedna učenica, a na visokim nema nikoga. Katehizacija se održava svakodnevno preko školskih praznika.

Župa u Cerovljanima osnovana je 1917. Do 1934. ona nije imala stalnog dušobrižnika. U crkvicu na groblju, koja je također sagrađena 1917., dolazili su povremeno služiti iz Banja Luke i to:A l e k s i j e B a z j u k i F r a n e L a t k o v i ć.Ponekad je iz Kozarca došao iE m i l i j a n K o v č.

Godine 1934. u Cerovljane dolazi prvi samostalni dušobrižnik,I v a n L e v i c k i j.Već 1935. sagradio je župni stan, a odmah zatim na crkvici dograđuje toranj, kupuje novo zvono i samu crkvu obnavlja. Na toj je župi djelovao do 1952.

Od 17. srpnja 1952. do 3. studenog 1954. upravitelj je župe u Cerovljanima bioP e t a r B a b i j.

Od 1954. do 1957. u Cerovljanima nije bilo stalnog dušobrižnika. Neko je vrijeme u tom razdoblju djelovao u Cerovljanima i T a r a s D u m k a.

Dne 7. srpnja 1957. župu je preuzeo Z i n o v i j e Š a g a d i n, mladomisnik. U granicama mogućnosti izvršio je najjužnije poprvake na crvki i župnom stanu. Umjesto starog netočnog statusa uveo je kartoteku. Iz Cerovljana je otišao u Lišnju 5. travnja 1959.

Od toga dana u Cerovljanima živi i djeluje umirovljeni svećenik EUSTAHIJE LEHENJKIJ. Rodio se 12. svibnja 1892. u Lavovu /Zapadna Ukrajina/. Godine 1923. diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u svom rodnom gradu. Dne 9. kolovoza 1925. metropolita grof Andrija Šepticki zaredio ga je u Lavovu za svećenika. Od 9. prosinca 1929. do 3. veljače 1930. bio je duhovni pomoćnik u Prnjavoru. Upravitelj župe u Lepenici je od 3. veljače 1930. do 12. srpnja 1932., a tada u istom svojstvu prelazi u Kamenicu, gdje je djelovao do 10. svibnja 1937. Od 1937. do 1940. upravitelj župe je u Kozarcu i tu započinje graditi novu župnu crkvu. Od 1940. do 1941. nalazimo ga opet u Kamenici. Godine 1942. dolazi po drugi puta u Kozarac, gdje je djelovao do 11. studenog 1951. Toga dana mu je povjerena župa u Dišniku, gdje se od 1. siječnja 1955. umirovio. Iz Dišnika je tokom čitave 1958. godine administrirao i župu u Lipovljanima. Kao umirovljenik preselio je 31. ožujka 1959. u Cerovljane.

K A M E N I C A

Župa osnovana 1933., a ugasla 1945. Crkva

ROŽDESTVA PRESVETE BOGORODICE

Sagrađena 1922. Administrira iz Banja Luke.

Kamenica je postala samostalnom župom 1933., kada je prestala biti filijalom župe u Staroj Dubravi. Naseljena je bila već 1901. Njezini stanovnici bili su iz galičkih kotareva: Bučač, Horodenka, Skalat, Zabolotiv, Sambir, Rudky,

Tovmač, Zbaraž, Horodok, Pidhajci i drugih. Kod osnivanja župe Obsječko je bilo odvojeno od Banja Luke i dodijeljeno Kamenici. Godine 1941. pripojena je bila i polovica Nove Dubrave. Godine 1945. vjernici ove župe su se raselili u Srijem i Bačku tako, da je ona prestala de facto postojati.

Studiti su u Kamenici boravili od 1903. do 1924., a 1927. neko su vrijeme u bivšem studitskom manastiru boravile i č. ss. Vasilijanke. Studiti su 1906. sagradili u Kamenici veliki jednokatni samostan sa stilskom drvenom crkvom. Poslije prvog svjetskog rata drvena je crkva izgorjela. Godine 1922., nastojanjemo. J o s a f a t a J e a n,studitskog jeromonaha, sagrađena je bila druga crkva i posvećena ROŽDESTVU PRESVETE BOGORODICE. Ista crkva postoji još i danas iako je u trošnom stanju. Bivši samostan, kasniji župni stan, tokom II. svjetskog rata je srušen do temelja.

U Obsječku je 1912., nastojanjemJ u r i j a K o l o d i j,a po planu brata J. Grodskog sagrađena bila filijalna crkva. Ta je crkva danas razrušena, a u samom Obsječku žive danas samo dvije grkokatoličke obitelji. U Kamenici je ostalo još desetak obitelji. U Čelincu je ostalo također još nekoliko obitelji. Iz tog su mjesta trojica braće u eparhijskom sjemeništu u Zagrebu.

Čitav teritorij bivše parohije u Kamenici pripada danas banjalučkoj župi. Župnik iz Banja Luke excurrendo administrira ovo područje.

Prije raseljavanja ova je župa brojila 750 vjernika. Bila je lijepo organizirana sa svojom župnom čitaonicom i jednim od najboljih crkvenih zborova u križevačkoj eparhiji.

Studitski samostan, sa pripadajućim imanjem, prešao je 1925. u vlasništvo križevačke eparhije. Od 1933., kada je u Kamenici osnovana parohija, samostan je služio kao župni stan.

Dušobrižnici kameničke župe bili su:

E u s t a h i j e L e h e n j k i j,1933-1937.

T a r a s D u m k a, excurr..... 1937-1938.

S i l v e s t a r S a l a m o n,..... 1938-1940.

E u s t a h i j L e h e n j k i j, ....1940-1941.

T a r a s D u m k a,..................1941. do raseljenja administrira excurrendo, tj. do 1945.

K O Z A R A C

Župa osnovana 1910/1911. Župna crkva

PRESVETE EUHARISTIJE sagrađena

1940. Broj vjernika 1.108. Propovijeda se

ukrajinski.

Iako se župna crkva i stan nalaze u zaseoku Trnjani, 4 km. od Kozarca, ova je župa općenito poznata pod imenom Kozarac.

Osim Kozarca i pripadajućih mu sela: Kalata, Kamićani, Kozaruša, Balte, Jaruga, Trnjani i Duračka, u sastav ove župe spadaju još i: Prijedor, Marička i Pastirevo. Filijalno selo Marička udaljeno je 6 km. od željezničke stanice Omarska. U Pastirevu je nekada bila i filijalna crkvica, koja je tokom II. svjetskog rata uništena. Grkokatolici tog sela su u posljednjem ratu mnogo stradali, a ono što je preostalo, emigririalo je u Poljsku, tako da Pastirevo više ne igra značajniju ulogu u kozarčevoj župi. U selima: Grniči, Orlovci, Poljani, Tomašica, Rakelići i Milakovci živi samo nekoliko grkokatoličkih obitelji.

Ukrajinci su ovaj kraj, ispod Kozare, naselili u razdoblju od 1890. do 1912. Doselili su iz Zapadne Ukrajine i to većinom iz kotareva: Brody, Ternopilj i Drohobič. Danas ova župa broji 1.108 vjernika. Domova ima 215. U poratnim godinama izvjestan broj grkokatolika iselio je odavde u razna mjesta. Osim Poljske, gdje su iselili stanovnici Pastireva i još neki drugi, odselili su još i u: Vrbas, Kulu, Novi Sad i Srijemsku Mitrovicu.

Župna crkva sagrađena je 1940. iako se pripremalo za njenu gradnju već od 1930. njene dimanzije su 25 x 10 m. Izgrađena je bizantinskog slogu sa kupolom, visokom 23 m., koja je pokrivena pocinčanim limom. Za građevni materijal poslužio je kamn i cigla. Nacrte je izradio arhitekt prof. S. Podhorsky iz Zagreba, a po tom istom planu sagrađena je i župna crkva u Decetini. S pravom se može reći, da je crkva u Kozarcu jedna od najljepših grkokatoličkih crkvi u Bosni. U zvoniku se nalaze dva zvona, koja su teška 50 i 135 kg. Crkveni god je na blagdanPRESVETE EUHARISTIJE, ali se prenosi na slijedeću nedjelju. Godine 1960. u crkvi je postavljena nova mramorna časna trpeza, a kasnije i novi metalni kivot. Ikonostasa još uvijek nema.

U selu Marički nalazi se filijalna kapela POKROVA PRESVETE BOGORODICE. U razdoblju od 1959. do 1960. ova je kapela obnovljena.

U cijeloj župi postoji samo jedno grkokatoličko groblje i to ono uz crkvu u Kozarcu.

Parohijski stan sagrađen je 1930. od cigle. Veličine je 15 x 9 m. Osim kancelarije u njemu se nalaze još tri sobe i potrebne nusprostorije. Na dvorištu su gospodarske zgrade, a odmah vrt i voćnjak. Župna nadarbrina, zajedno sa grobljem, iznosi 6 hektara. Župljani pridonose župniku u naravi potpuno dobrovoljno, a osigurano je i 8 prostornih metara ogrjevnog drva. Gospodarske zgrade su vrlo trošne.

Matice se vode od 1911. Starije su matične knjige, zajedno sa statusom, kod N. O. O. Kozarac. Novi status animarum, matice i spomenicu uveo je 1953. današnji župnik.

Na teritoriju ove župe djeluje 7 četverorazrednih škola, 3 osmorazredne i gimnazija u Prijedoru. U srednjim školama nalazi se 15 đaka grkokatolika, u osmogodišnjim školama 27, a u nižerazrednim osnovnim školama 78. Iz župe je u eparhijskom sjemeništu jedan bogoslov.

Župa u Kozarcu osnovana je 1910. godine. U početku je to bila banjalučka parohija sa sjedištem u Kozarcu.

Prvi župnik i osnivač ove parohije bio jed r. J o s i f Ž u k.U Kozarcu je djelovao samo u početku, tj. 1910. godine.

Od 1911. do 1912. župnikom je u KozarcuM i h a j l o K i n d i j.Več 1911. sagradio je prvu župnu crkvu na častV o z d v i ž e n i j a Č e s n a g o K r e s t a.Sagradio je i prvi župni stan u Kozarcu.

Kroz dva mjeseca 1912. godine upraviteljem parohije je bio iN i k i t a B u d k a,kasniji vladika u Kanadi. Naslijedio ga jeE m i l i j a n K o v č.U Kozarcu je djelovao od 1912. do 1914. Od 1914. do 1915. župom upravljaG r i g o r i j K o v č.Od 1915. do 1917. dušobrižnikom u Kozarcu je studitaN i k o n Č u š n j a k.

Do 1919. Kozarac nema vlastitog dušobrižnika. U tom je razdoblju u Kozarac dolazio iz Banja Luke mitratA l e k s i j e B a z j u k.

M i h a j l o Č e r n j a kbio je župnikom u Kozarcu od 1919. do 1927.

Te iste godine upraviteljem župe postajeM i h a j l o K o s t j u k.Zaokupila ga je misao gradnje nove crkve i novog župnog stana. Ovu potrebu i želju djelomično je i realizirao. Godine 1930. sagradio je je novi župni stan, a za crkvu je pribavio ciglu i kamen. Godine 1937. vraća se natrag u Zapadnu Ukrajinu.

Kroz tri mjeseca 1937. u Kozarcu je djelovaoA l e k s a n d a r B i l j a k.Dne 10. svibnja 1937. župa je povjerenaE u s t a h i j u L e h e n j k i j.Godine 1940. započinje gradnju nove crkve. No već iste, 1940. godine odlazi u Kamenicu.

Novi upravitelj župe postajeS i l v e s t a r S a l a m o n.Dovršio je gradnju crkve i osnovao crkveni pjevački zbor, čiji se tragovi još i danas zamjećuju kod pjevane Službe Božje. U Kozarcu je djelovao do 29. srpnja 1942.

Nakon njegova odlaska iz Kozarca ovu je župu po drugi puta preuzeoE u s t a h i j e L e h e n j k i ji ovdje djelovao do 1. studenog 1951.

Tog istog dana imenovan je MIHAJLO JURISTA župnikom Kozarca. Rodio se 11. travnja 1899. u Starim Petljikovcima u Zapadnoj Ukrajini. Godine 1924. diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, a 7. studenog iste godine rukopoložen je za svećenika. Rukopoložio ga je u Zagrebu dr. Dionizije Njaradi, križevački vladika. Odmah, 20. prosinca 1924. imenovan je upraviteljem župe u Sibinju, ali tamo je bio vrlo kratko, tj. do 15. kolovoza 1925. Zatim dolazi u Staru Dubravu i tu je djelovao do 28. kolovoza 1928. U Devetini je bio upraviteljem župe od 28. kolovoza 1928. do 31. prosinca 1941. Godine 1937. sagrađena je njegovim nastojanjem u Devetini nova župna crkva. U Kaniži ga nalazimo od 1. lipnja 1945. do 1. studenog 1951., kada preuzima župu Kozarac, gdje je i danas župnik.

Kako je od 1957. do 1960. izbivao iz svoje župe, ovom su parohijom excurrendo administriraliS i m e o n H r o m i šiz Banja LukeiD i m i t r i j e S t e f a n j u k,svećenik bogoslov iz Zagreba. Zaslugom potonjeg u župnoj je crkvi postavljena nova bijela mramorna trpeza i obnovljena je kapela u Marički.

S T A R A D U B R A V A

Župa osnovana 1906. , a ugasla 1945. Crkva

HRISTOVA VOZNESENIJA sagrađena 1914.

Administrira iz Banja Luke.

Godine 1901. u Staru i Novu Dubravu te obližnju Kamenicu naselili su se grkokatolički Ukrajinci iz Zapadne Ukrajine.A n d r i j a S e g e d iosnovao je 1906. u Staroj Dubravi župu, koja je obuhvaćala Staru i Novu Dubravu te Kamenicu. Segedi je bio ujedno i prvi župnik u Staroj Dubravi. Kasnije, 1933. Kamenica i jedan dio Nove Dubrave sačinjavali su posebnu župu.

Godine 1909. Segedi napušta Staru Dubravu, koju do 1912. administriraju Studite iz kameničkog manastira:A n d r i j a A b r a h a m o v i čiJ o s a f a t K o v a l j č u k.

G r i g o r i j e B i l j a kbio je župnikom u Staroj Dubravi od 1912. do 1923. Godine 1914. sagradio je stilsku drvenu crkvu na čast HRISTOVA VOZNESENIJA. Sagradio je i zidani župni stan. U Novoj Dubravi bila je podignuta kapela POKROVA PRESVETE BOGORODICE-MAJKE BOŽJE.

Nakon odlaska Grigorija Biljaka u Prnjavor na toj su župi djelovali svećenici:

J o s a f a t J e a n,RSTS, ...1923-1924.

M i h a j l o J u r i s t a........1924-1928.

M i h a j l o J a k y m i v......1928-1933.

I v a n L e v i c k i j..............1933-1934.

T a r a s D u m k a,od 1934. do 1945., a tada je zajedno sa svojim župljanima kolonizirao u Bačku.

Ova je župa prije raseljenja brojila 900 vjernika. Danas se na tom području nalazi samo nekoliko obitelji, među kojima excurrendo vrši pastvuS i m e o n H r o m i š,iz Banja Luke.

P R N J A V O R S K ID E K A N A T

Dekanom ovog dekanata je mons. Grigorije Biljak, župnik u Prnjavoru.

D E R V E N T A

Parohija osnovana 1910., a obnovljena 1930.

Župna crkva USPENIJA PRESVETE

BOGORODICE sagrađena 1958. Broj vjernika:

1.000. Propovijeda se ukrajinski.

Parohija u Derventi obuhvaća skoro polovicu Bosne. Osim samog gradića u sastav župe pripadaju još u bližoj okolici mjesta: Plehan, Detljak, Kukavica, Baščari, Živinice, Bijelo Brdo, Kulinovci, Agići, Miškovci i Kalenderovci te sva mjesta od Bosanskog Broda do Sarajeva. Osim Sarajeva tu su još veći gradovi Teslić, Doboj, Vareš i Zavidovići. Teško je ustanoviti točan broj vjernika na ovom nepreglednom području, ali se njihov broj kreće oko 1.000.

Župna crkvica u Derventi sagrađena je 1958. zalaganjem današnjeg upravitelja župe. Posvećena je USPENIJU PRESVETE BOGORODICE.

U Detljaku je kapela na čast PRESVETOG SRCA ISUSOVA. Sagrađena je 1931/1932. U tornju su tri zvona. Dva su na čast Presvetog Srca Isusova, a treće u čast sv. Petra.

U Derventi i u Detljaku postoje crkveni odbornici. Župni stan u Derventi je jednokatan.

Župa u Derventi osnovana je 1910., a obnovljena je 1930. Ustvari 1910. osnovao je dušobrižništvo u Sarajevu, koje je vodiod r.J o s i f Ž u k.U Sarajevu su se

počele voditi matice od 1910. Kako se Derventa nalazi na tom području i danas je sjedište župe za ta mjesta, dr. Žuka smatramo prvim župnikom derventske župe. Na tom je području djelovao od 1910. do 1911.

Drugim dušobrižnikom bio biM i h a j l o K i n d i j,koji je stanovao u Zavidovićima od 1911. do 1914. Nakon njegova odlaska u Kozarac, dušobrižnikom u Zavidovićima je opet postaod r. J o s i f Ž u k.

Od 1914. do 1917. dušobrižnicima su u ovim krajevima bilid r. M i r k o B o i ći mitratA l e k s i j e B a z j u k.Potonji je dolazio ponekad i u Derventu, da ovdje u rimokatoličkoj župnoj crkvi služi sv. Liturgiju za grkokatolike. Sjedište im je bilo u Sarajevu.

Od 1917. do 1930. excurrendo u Derventi administrirajuM i h a j l o K i n d i jiG r i g o r i j e B i l j a k,župnici Prnjavora.

Godine 1930. u župu dolazi prvi samostalni dušobrižnik,N i k o l a O r o s.Sjedište mu je bilo u Detljaku. Kasnije je preselio u Derventu. Njegovom je zaslugom sagrađena crkva u Detljaku.

Nasljedio ga je 1932. godineS i g i s m u n d S l y ži boravio u Derventi do 1937.

Te iste godine župa je povjerenaA l e k s a n d r u B i l j a k,koji je 1942. u dvorišnoj zgradi adaptirao posebnu župnu kapelu. U Derventi je djelovao do 1954. kada mu je povjerena organizacija župe Berak u Srijemu.

Novi upravitelj župe postaje IVAN LEVICKIJ, koji od 1954. do danas upravlja ovom župom. Rodio se 9. listopada 1898. u Suhoriču kod Lavova /Zapadna Ukrajina/. Tri godine pohađao je Bogoslovski fakultet sveučilišta u Lavovu, a četvrtu godinu na Duhovnoj akademiji, također u Lavovu. Dr. Ivan Bučko, pomoćni lavovski vladika, podijelio mu je svetu Tajnu svećeništva 23. veljače 1930. u Lavovu. U križevačkoj eparhiji mu je prvo mjesto službovanja bilo u Lišnji, gdje je kao upravitelj župe proveo od23. ožujka 1930. do 1932. U Lišnji je sagradio župnu crkvu i župni stan. Od 1933. do 1934. nalazimo ga u Staroj Dubravi, a tada dolazi u Cerovljane, gdje organizira ovu novu župu. Tu je sagradio novi župni dvor, toranj i nabavio zvono. Kako je već spomenuto, od 1954. nalazi se u Derventi. Već 1958. realizira tako akutnu potrebu ove župe, naime te je godine sagradio vrlo ukusnu crkvicu u Derventi. To je jedan od rijetkih svećenika, kojemu je pošlo za rukom izgraditi dvije crkve i dva župna stana.

D E V E T I N A

Župa osnovana 1900. Župna crkva USPENIJA

PRESVETE BOGORODICE sagrađena je 1937.

Broj vjernika: 750. Propovijeda se ukrajinski.

Devetina je jedna od najstarijih naših župa u Bosni. Srećom je skoro uvijek bila popunjena te se duhovni život primjetno razvio. To se vidi osobito po tome, kako često vjernici pristupaju svetim Tajnama. Osim toga Devetina imade najviše od sviju naših župa svećeničkih kandidata u sjemeništu, a brojčane su i redovnice iz ove župe. U školskoj godini 1960/1961. iz ove je župe bilo 7 svećeničkih kandidata.

Devetinsku župu sačinjavaju slijedeća sela: Devetina, Hrvaćani, Prosjek, Potočani, Drugovići, Aleksići, Boškovići, Kadinjani, Kokori, Dovići i Novo Selo. Sama crkva i župni stan nalaze se na brijegu iznad ceste Banja Luka – Prnjavor – Derventa. Od Prnjavora je Devetina udaljena 25 km. Župa graniči sa slijedećim grkokatoličkim župama: Banja Luka, Cerovljani, Lišnja i Kamenica. Svih vjernika ima oko 750.

Župna crkva nalazi se u samoj Devetini. Građena je u razdoblju 1936/1937. Duga je 20.5 m., a široka 9.20. Crkva je posvećena 18. rujna 1938. po vladici Dioniziju na čast USPENIJA PRESVETE BOGORODICE. Za vrijeme II. svjetskog rata u neposrednoj blizini crkve palo je i eksplodiralo 7 avionskih bombi, od čega je crkva ozbiljno oštećena. Nakon rata je jedan jači potres također nanio crkvi mnogo štete. Djelomično je to već popravljeno, ali bi trebalo i još toga popraviti. Crkva posjeduje dva zvona. Jedno je teško 21 kg., a nabavljeno je 1921. Drugo je nabavljeno 1924., a teško je 105 kg. Zvona su smještena u provizornom drvenom zvoniku, koji je udaljen od crkve 18 m. Sama crkva sa zvonikom smještena je u lijepoj maloj šumici-parku. Neobično je lijep pogled sa brijega poviše župnog stana na bizantinsku kupolu, koja izvire iz tog zelenila.

U Hrvaćanima ili pak Dabraku, Husnićima odnosno Potočanima, kako to sve narod nazivlje ovaj predjel, nalazi se filijalna kapela POKROVA PRESVETE BOGORODICE. Gradnja te kapele je započela i djelomično dovršena 1939. tako, da ju je te godine već blagoslovio Frane Latković, vikar iz Banja Luke. Godine 1951. stavljeno je u zasebni zvonik zvono od 30 kg.

Župni stan je sagrađen 1924. Glavni dio zgrade dug je 11 m. i 95 cm., a širok je 8 m. i 25 cm. Kasnije je nadozidano još za 7 metara duljine i 6.88 m. širine. Sav je od cigle i pokriven crijepom. Zgrada je u ratu djelomično bila oštećena. Mnogo se toga već popravilo, ali još ipak sve nije uređeno. Uporabive su samo četiri prostorije i dva predsoblja.

Na teritoriju župe postoje četiri groblja. Dva su u Devetini, a dva u Hrvaćanima. U Hrvaćanima je jedno samo za grkokatolike, dok je drugo zajedničko sa pravoslavnima. O grobljima vode brigu sami vjernici.

Parohija posjeduje oko 85 dunuma zemlje. Od toga je 44 dunuma šume, a ostalo je oranica, voćnjak i neobradivo. Zemlja je iscrpljena i neplodna. Vjernici župniku podavaju dobrovoljno svoje poljoprivredne proizvode u ime lukna.

Nove matične knjige uvedene su 1946. Status animarum postoji, ali je oštećen i netočan. Spomenice nema.

I iz ove su župe mnogi grkokatolici iselili poslije II. svjetskog rata. Odselili su u Vrbas, Kulu i druga mjesta Srijema i Vojvodine.

Devetina je postala vjerski centar već 1900. Prvim dušobrižnikom je bioA n d r i j a S e g e d i.Godine 1903. sagradio je u zajednici sa rimokatoličkim Poljacima u Devetini crkvu na čast Svete slavenske braće i apostolaĆ i r i l aiM e t o d a.Ta je crkva uvijek bila svojatana kao poljska crkva, tj. rimokatolička i svojina banjalučke rimokatoličke biskupije. Iza II. svjetskog rata Poljaci su odselili u Poljsku, crkva je razrušena, a zvono je prenijeto u našu kapelu na Dabraku.

U tim počecima su Devetina, Hrvaćani i Gajeva bili samo filijale prnjavorske župe. Posebne matice za Devetinu uvedene su 1. siječnja 1906. Na početku matične knjige nalazi se slijedeći tekst:

''Prema odredbi Presvijetlog gospodina Julija

Drohobeckoga, biskupa križevačkoga imaju

se u ovu maticu /umrlih, rođenih, vjenčanih

/upisivati sve osobe grkokatoličke vjeroispo-

vijesti, koje su /umrle, rođene, vjenčane / u

sadašnjoj filijalki župe prnjavorske, a u

najbliže vrieme biti imajućoj župi ''Devetina'',

pod koju će spadati kolonije: Devetina, Gajevi,

Hrvaćani, Gumjera i Kličkovo Brdo. Upisivanje

počima od dana 1. januara 1906. g. Dan, mjesec

i godina upisuje se po novom /Gregorijanskom/

kalendaru. Itd...

Grkokat. župni ured

U Prnjavoru dne 14/8 1905. /pete/

Andrija Szegedi

g. katol. paroh za Bosnu

i prisjednik duh. Stola''

M. P.

U svibnju 1911. Devetina je već samostalna župa sa spomenutim selima.

Od 1909. do 1910. u Devetini djelujeM i h a j l o U j f a l u š i.Tu je i umro.

Više od godinu dana iza njegove smrti u Devetini nema stalnog dušobrižnika. U Devetini dolaze jeromonasi čina sv. Teodora StuditeA n d r i j a A b r a h a m o v i čiJ o s a f a t K o v a l j č u k.

J u r i j K o l o d i jje upraviteljem ove župe od 1912. do 1923. Bio je izvrstan organizator duhovnog života, uredio je beneficij i započeo gradnju župnog stana.

Župni stan i gospodarske zgrade sagradio je dušobrižnikP a v a o T e o d o r o v i č.Isti je u Devetini djelovao od 1923. do 1928. Kasnije je i nadogradio župni stan.

Naslijedio ga jeM i h a j l o J u r i s t a,koji sa skromnim sredstvima sagradio u Devetini lijepu i veliku župnu crkvu u razdoblju od 1935. do 1937., a u filijali Husnićima /Hrvaćanima/ kapelu u vremenu od 1939. do 1941. Stara filijalna crkva u Hrvaćanima sagrađena je bila još 1907. Tu su crkvu preuzeli pravoslavni Ukrajinci u Hrvaćanima, porušili je i na njenom mjestu sagradili novu svoju crkvu. Da ne bi grkokatolici ostali bez svoje kapele, Mihajlo Jurista sagradio je novu grkokatoličku kapelu. U Devetini je djelovao od 1923. do 1941. odnosno do početka 1942.

Od 18. prosinca 1941. do 20. prosinca 1942. župa je nepopunjena. Excurrendo administriraG r e g o r i j e B i l j a k,župnik i dekan iz Prnjavora.

O.M i h a j l o N i k o l a K a m i n e c k i j,ČSVV.bio je dušobrižnikom u Devetini od 1942. do 1951. Posebnu je pažnju posvetio molitvenom životu kod vjernika te svećeničkim i redovničkim zvanjima. Organizirao je grupno moljenje krunice.

Od 1951. do 1954. upravitelj je župe u DevetiniD a n i j e l H e r a k.

Dne 5. studenog 1954. župa je povjerena današnjem njenom upravitelju PETRU BABIJ. Rodio se 24. siječnja 1911. u Bukovcu kod Plehana, derventska parohija. Bogosloviju je zvaršio 1938. na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu. Fra Josip Garić, banjalučki rimokatolički biskup, zaredio ga je za svećenika 21. studenog 1937. u Banja Luci. Godine 1952. pristupio je križevačkoj eparhiji i od 17. srpnja 1952. do 3. studenog 1954. bio upraviteljem župe u Cerovljanima, a odavde je došao u Derventu.

L E P E N I C A

Župa osnovana 1930/1933., a ugasla

1945. Župna crkva POKROVA PRESVETE

BOGORODICE u Srđevićima sagrađena 1938.

Broj vjernika 337. Propovijeda se ukrajinski.

Župa je nepopunjena od 1942. Administrira iz

Prnjavora.

I ova je župa ugasla. Godine 1931. imala je 623 vjernika, godine 1939. 850, godine 1940. bilo je 900, a 1942. već 1.186. Danas na području ove župe živi 337 grkokatolika. Nastanjeni su u slijedećim selima: Lepenica 8, Rakovac 63, Ćukale 4, Srđevići 105, Nožičko 6, Rasavac 38, Selište 76, Brezovljani 25, Iljičani 3 i Srbac 9 parohijana.

Ova su sela naselili Ukrajinci 1905. većinom iz galičkih kotareva Ternopilj i Berežani. Do 1930. ta su sela bila filijale prnjavorske parohije. Od 1930. do 1933. Lepenica je sa okolnim selima bila ekspozitura prnjavorske župe sa vlastitim dušobrižnikomE v s t a h i j e m L e h e n j k i m.Godine 1933. osnovana je u Lepenici samostalna parohija.

Prvi samostalni upravitelj župe u Lepenici, a zasada i posljednji, bio jeS t e f a n M a t u s.Župu je preuzeo 1. kolovoza 1932. i ovdje djelovao do 30. srpnja 1942. Od toga dana do danas ovom župom excurrendo administriraG r e g o r i j B i l j a k,župnik iz Prnjavora.

Nakon II. svjetskog rata većina se grkokatolika iselila u Srijem i Bačku te djelomično i u Slavoniju. Iz župe je iselilo 130 obitelji. Iz Rasavca je iselilo 30 obitelji, iz Rakovca 31, Lepenice 29, Srđevića 19, Sitneža 7, Selišta 8, Brezovljana 4, Kunove 1 i Ćukala 1.

Župne crkve u Lepenici danas više nema. Bila je posvećena u častP o k r o v a P r e s v e t e B o g o r o d i c e.Ne postoji više ni kapelas v. A r h a n g e l a M i h a j l au Rakovcu. Sačuvale su se još slijedeće filijalne kapele: od drveta i ilovače u Rasavcu na čast SV. PROROKA ILIJE, u Selištu na čast USPENIJA PRESVETE BOGORODICE, u Srđevićima na čast ROŽDESTVA PRESVETE BOGORODICE. U Srđevcima postoji još i druga kapela, koja je sagrađena 1938. nastojanjem tadanjeg upravitelja župe Stefana Matusa. Kapela je u čast POKROVA PRESVETE BOGORODICE. Svaka kapela ima i svoje zvono. Tri su zvona od plemenitih legura, dok je jedno od željeza.

Glavni crkveni god se održava na praznik Pokrova Presvete Bogorodice u Srđevcima, kao i onaj u Lepenici. Ostali su godovi u svakoj postojećoj kapeli na blagdan njihovog nebeskog zaštitnika.

Župni dvor u Lepenici je sagrađen od cigle i kamena 1935. godine. I njega je podigao Stefan Matus. Pokriven je crijepom i danas je još uvijek u dobrom stanju. U njem se nalaze 3 sobe sa nusprostorijama. Od oslobođenja je u njemu škola, a učitelj obrađuje župni vrt. Cjelokupna župna nadarbina iznosi 30 dunuma i 225 č. m. Izvlašteno i nacionalizirano nije ništa. Najveći dio obrađuje državna ekonomija, a nekoliko dunuma jedna vjernica.

Svih groblja na području župe ima 7. Samo je jedno groblje, i to u Srđevićima, upisano na grkokatoličku crkvu u Lepenici /gruntovni uložak 154, k. č. 773/2u površini od dva dunuma/. Ostala su groblja u Lepenici, Srđevićima, Selištu, Rasavcu i dva u Rakovcu. Za groblja se brinu vjernici.

Matice su vođene od 1933. do 1946., a nalaze se kod državnog matičara u Sitnežu, pošta Srbac. Status animarum postoji.

Osnovne su škole u Lepenici, Srđevićima, Ćukalu, Sitnežu, Nožičkom i osmorazredna škola u Srbcu.

L I Š N J A

Župa je osnovana 1931. Župna crkva

SV. PETRA I PAVLA sagrađena 1933.

Broj vjernika 1.066. Propovijeda se

ukrajinski.

Grkokatolička parohija u Lišnji sastoji se od slijedećih naselja: Lišnja, Lišnja-naseobina, Čorle, Galipovci, Muhinci, Orašje, Parmija, Brezik, Mravica, Gajevi i Vršani. Na tom području živi 1.066 /stanje 1. siječnja 1960/. Sve su to Ukrajinci, čiji su očevi doselili ovamo 1900. iz Zapadne Ukrajine, većinom iz kotara Bučač. Prema podacima iz 1942. u toj je župi živjelo 1.757 grkokatolika. Od 1941. do danas sa ovog je područja odselilo 40 obitelji u Srijem i Bačku. Osim toga još i danas traje iseljenje mladih bračnih parova, koji se nakon vjenčanja upute u ''bijeli svijet''. Prema izvještaju današnjeg upravitelja župe, takovih je bračnih parova iz ove župe iselilo 108. Evo podrobnih podataka o mjestima gdje su se nastanili: Petrovaradin 8, Zmajevo 3, Zemun 1, Indija 20, Petrovci 1, Žabalj 1, Kruščić 2, Kula 7, Srijemska Mitrovica 10, Vukovar 6,, Vinkovci 1, Donji Andrijevci 1, Bačinci 1, Ruma 1, Gospođinci 1, Pančevo 1, Prnjavor 3, Ilijaš 1, Zvornik 1, Beograd 4, Banja Luka 7, Vrbas 1, Negotin 1, Livno 1, Zenica 1. U nepoznata mjesta Banata iselilo je 2, Bačke 6 i Srijema 4. U SAD odselilo je 2, a u Australiju 3.

Lišnja je od Prnjavora udaljena 12 km i nalazi se na glavnoj cesti Banja Luka – Prnjavor – Derventa. Autobus redovito prometuje. Najbliža željeznička stanica je u Dragalovcima.

Na području župe djeluje jedna šestogodišnja osnovna škola i četiri četverogodišnje. U ovim svim školama nalazi se 80 grkokatoličke djece. U srednjim se školama nalazi 2 i na fakultetima 2. Iz te je župe i jedan bogoslov u eparhijskom sjemeništu.

Župna crkva u Lišnji je u čast vrhovnih apostola SV. PETRA I PAVLA. Sagrađena je u razdoblju od 1930. do 1933. Njene su dimenzije 12.50 x 7.00 metara. Sagrađena je od cigle. Zvonik je drven i odijeljen od crkve. U njemu se nalazi jedno zvono od 100 kg.

U filijali Gajevi nalazi se kapela Sv. VELIKOMUČENIKA DIMITRIJA. Sagrađena je od cigle 1934. Duga je 14.20, a široka 9.50 m. Zvonik je drven sa zvonom od 40 kg. Crkvu je blagoslovio svećenik Mihajlo Jakimiv. Crkveni god se održava u nedjelju, koja je najbliža blagdanu sv. Dimitrija.

U Breziku postoji druga filijalna kapela. Sagrađena je od cigle 1940. Po dužini iznosi 15 m., a široka je 10 m. Blagoslovio ju je Grigorije Biljak, župnik i dekan iz Prnjavora na čast SV. IVANA BOGOSLOVA. Proštenje se održava u najbližu nedjelju polijelejnog praznika Smrti sv. Ivana. Zvono ovog zvonika je teško 40 kg. Ni jedna od ovih filijalnih kapela nema ikonostasa.

Na području župe nalaze se tri drvena raspela.

Groblja u župi ima četiri. Dva su u Lišnji, a po jedno u Breziku i Gajevima. Sva groblja pripadaju crkvi odnosno filijalnim kapelama. Za svako se groblje brine jedan župljanin, određen od strane grkokatoličke vjerske zajednice. Sva su groblja posebna za grkokatolike.

Župni stan je nov, sagrađen 1954. Velik je 12.40 x 8.40 m. Sastoji se iz dviju soba sa nusprostorijama. Na mansardi su još dvije sobice. Gospodarske su zgrade trošne.

Sadašnje matice se vode od osnutka župe, tj. od 1931. Status animarum je današnji upravitelj župe preuredio u kartoteku. Župna spomenica ne postoji.

Župa posjeduje 20 duluma zemljišta od čega je samo 12 duluma obradivo. Crkva u Gajevima posjeduje oko 100 duluma šikare.

Crkvenih odbornika u Lišnji nema. Postoje tri sakristana, koji naizmjence dvore kod bogosluženja. Čine to potpuno dobrovoljno bez ikakove nagrade. Imadu i jednog pojca.

Lišnja, sa svim današnjim filijalnim selima zajedno, osim Gajeva, bila je do 1931. filijala prnjavorske parohije. Gajevi su pripadali parohiji u Devetini. Godine 1931. osnovana je u Lišnji posebna parohija.

Još 1914. sagradili su grkokatolici u Lišnji prostranu, drvenu kapelu u poznatim galičkom stilu, na časts v. M i h a j l a.Ovu su crkvicu 1922. preuzeli oni bivši župljani, koji su prihvatili pravoslavlje.

Dne 23. ožujka 1930. u Lišnju dolazi dušobrižnik,I v a n L e v i c k i j.Odmah 1931. kada je postao upravitelj ove novoosnovane župe, gradi današnju župnu crkvu, koja je 1933. bila dovršena. Uporedo sa crkvom gradio je i župni stan, koji je također bio dovršen 1933. U Lišnji je djelovao do 1933.

Naslijedio ga jeM i h a j l o J a k i m i v.Tokom svog petogodišnjeg djelovanja u Lišnji /do 1938./ sagradio je u razdoblju 1936/1937. filijalnu kapelu u Gajevima.

O n u f r i j T i m k obio je upraviteljem ove župe od 1938. do 1942. Kroz ovo kratko vrijeme dogradio je 1939. župni stan, a 1940/1941. podigao stilsku kapelu u Breziku.

Njegovim odlaskom 1942. godine za upravitelja župe u Banja Luku, novi upravitelj ove župe postajeS t e f a n M a t u s.U Lišnji je djelovao do 11. listopada 1951.

Peti, po redu, upravitelj ove župe postaje 1951. godineF e l i k s B i l e n j k i j.Godine 1954. sagradio je novi župni stan. Župom je upravljao do veljače 1957.

Do 1959. župa nije bila popunjena. Administrirao ju je excurrendoG r i g o r i j B i l j a kiz Prnjavora, a preko školskih praznika iD i m i t r i j e S t e f a n j u k.

Dne 5. travnja 1959. župu je preuzeo ZINOVIJE ŠAGADIN, koji je i danas njen upravitelj. Rodio se 27. travnja 1932. u Banja Luci, gdje je svršio gimnaziju sa velikom maturom. Nakon bogoslovije, koju je studirao na Rkt. bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, zaređen je po dr-u Gabrijelu Bukatku, vladici, 9. lipnja 1957. u Križevcima. Prvo mu je mjesto službovanja bila uprava župe u Cerovljanima, gdje je djelovao od 7. srpnja1957. do 5. travnja 1959., kada je preuzeo župu u Lišnji. Svojim nesebičnim zalagnjem stekao je ljubav i poštovanje od strane vjernika i na taj način ublažio i likvidirao razne nesuglasice i netrpeljivosti, koje su bile uhvatile korijen u ovoj župi.

P R N J A V O R

Župa je osnovana 1900. Župna crkva

PREOBRAŽENJA GOSPODNJEG

sagrađena je 1912. Broj vjernika 1.067.

Propovijeda se ukrajinski.

Ono što je Ruski Krstur za Rusine u Bačkoj, to je Prnjavor za grkokatoličke Ukrajince u Bosni. Svojim položajem, lijepom stilskom crkvom, visokom razinom duhovnog života, starinom, a do nedavna i brojčanim prvenstvom, Prnjavor je postao središte vjerskog života grkokatolika u Bosni. Osim toga u Prnjavoru je od davnine i sjedište dekanata.

Ukrajinci su u Prnjavor i okolna sela doselili još koncem XIX. stoljeća. Većinom su to bili stanovnici galičkih kotareva: Tovmač, Brody, Zboriv, Ternopilj, Rohatyn, Bučač, Rava Ruska i nekoliko obitelji iz Karpatske Ukrajine. Pred 30 godina, tj. 1931. ova je župa brojila 1.700 vjernika. U šematizmu iz 1939. vidimo, da se taj broj povećao na 1.850. Godine1942. bilo je već 2.238 vjernika. Danas ih ima 1.067. Od 1945. iz ove je župe odselilo mnogo grkokatoličkih obitelji, svih skupa 212. Tako je iz Prnjavora odselilo 26 obitelji, iz Okolice 13, Babanovaca 14, Galipovaca 7, Konjuhovaca 7, Maćinog Brda 6, Karaća 10, Dolina 4, Lužana 13, Ilove 14, Drenove 3, Mravice 23, Vučjak-Jasika 22, Štrbaca 45, Sartića 3, Palačkovaca 1 i Jadovice 1. Ovih 1.067 grkokatolika, što danas žive na tom području, možemo naći u slijedećim mjestima: Prnjavor 167, Okolica 83, Babanovci 152, Lužani 90, Vučjak-Jasik 62, Štrbci 70, Mravice 149, Drenova 7, Ratkovac 110, Maćino Brdo 15, Karać 103, Doline 23 i Ilova 36.

Najbliža željeznička stanica je u Dragalovcima, 15 km. udaljenim od Prnjavora. Kroz Prnjavor prolazi redoviti autobus na liniji Banja Luka – Prnjavor – Derventa – Slavonski Brod.

Župna crkva je sagrađena od cigle i kamena 1912. To je stilska bizantinskagrađevina ukrajinskog tipa sa kupolom i u obliku križa u tlorisu. Duga je 25 m. u križu široka 12 m. i visoka 20 m. Crkveni se god održava na PREOBRAŽENJE GOSPODNJE. Pred desetak godina u crkvi je postavljen lijep novi ikonostas, a prošle godine novi pod od pločica.

Zvonik je drven, visok 15 m. Ima četiri zvona, čija se težina kreće od 100 do 250 kg. Jedno je zvono od plemenite legure.

U Ukrinskom Lugu nalazi se filijalna kapela, sagrađena 1932. godine.

Svih groblja, na teritoriju ove župe, ima 8. U Prnjavoru se nalaze dva groblja, vlasništvo crkvene katastralne općine Prnjavor /gruntovni uložak 842, katastralna čestica 92/2 u površini od 4.500 četvornih metara i katastralna čestica 25/1 u površini 880 č. m./, a ostalih šest nalaze se u Mravicama, Lužanima, Štrbcima, Radunjevcu, Ratkovcu i Maćinom Brdu. Ova potonja groblja su zajednička i nisu prepisana u vlasništvo crkve.

Župni dvor u Prnjavoru sagrađen je 1930. od kamena i cigle. Osim prizemlja uređena je za stanovanje i mansarda. Dug je 13, a širok 12 m. U prizemlju se nalaze sobe i nusprostorije. Na mansardi je poveća prostorija i male izbe. Čitavu mansardu koristi župnik.

Gospodarske zgrade sačinjavaju: drveni magazin i zidana staja sa nastambama za sitnu stoku.

Župna nadarbina iznosi nešto preko 30 dunuma oranice. Izvlašteno i nacionalizirano nije ništa. Nedavno je prodan stari župni stan i preko 13 duluma zemljišta.

Matice se vode od 1900., a od 1946. nalaze se kod državnog matičara u Prnjavoru. Status animarum postoji, ali spomenice nema.

Crkveni odbor sačinjavaju: Vasilj Kuleba, Onufrij Burkaš, Aleksandar Jakubiv i Ilija Romančuk.

Na području ove župe djeluje 8 škola. Četverorazredne su škole u Kremni, Mravicama, Karaću, Galipovcima i Ratkovcu,

šesterorazredna je škola u Štrbcima, a u Prnjavoru je osmorazredna i jednogodišnja domaćička škola.

Prnjavor je prvo sjedište grkokatoličkog svećenika u Bosni. Već 1897. tu se nalaziA n d r i j a S e g e d i, grkokatolički dušobrižnik čitave Bosne. No pravno, župa je osnovana 1900. Više od 10 godina je Andrija Segedi bio jedini grkokatolički svećenik u Bosni, a prnjavorski je župnik bio do 30. rujna 1909.

Dne 1. siječnja 1910. župu preuzimaF e l i k s Š č u r k o.Započeo je graditi crkvu, ali je nije završio, jer 31. svibnja 1912. odlazi iz Prnjavora.

Naslijedio ga jeM i h a j l o K i n d i j.Za uspomenu na svoj rad i boravak u Prnjavoru ostavio je krasnu župnu crkvu. Iz Prnjavora je otišao 31. listopada 1923.

Novi župnik postaje GRIGORIJ BILJAK, koji još i danas djeluje na ovoj župi. Rodio se 9. rujna 1884. u Zalizćima, kotar Zboriv u Zapadnoj Ukrajini. Bogosloviju je završio 28. lipnja 1903. na Bogoslovskom fakultetu sveučiliđta u Lavovu. Andrija Šepticki, lavovski metropolita, podijelio mu je sv. Tajnu svećeništva 23. rujna 1909. u Lavovu. Do 1. listopada 1910. kapelan je u Rudnom kod Lavova, a od toga dana pa do dolaska u križevačku eparhiju, kapelanom je u Novyci kod Kolomyje. Dne 1. listopada 1912. postaje upravitelj župe u Staroj Dubravi. Tu je 1914., njegovim nastojanjem, sagrađena stilska župna crkva od drveta. U Staroj Dubravi djeluje do 1. studenog 1923., kada mu je povjerena župa Prnjavor. Godine 1927. imenovan je dekanom bosanskog dekanata. Kao takav neumorno je djelovao na ovom području pružajući pomoć braći svećenicima oko organizacije i sređivanja prilika u mladim, novoosnovanim, župama. Godine 1930. sagradio je vrlo lijep župni stan u Prnjavoru. Vladika dr. Gabrijel Bukatko imenovao ga je začasnim kanonikom Stolnog kaptola, a 1955. i vikarom. Sveti otac papa Ivan XXIII. pribrojio je 1959. ovog svećenika među svoje odličnike, podijelivši mu čast kućnog prelata s titulom monsignora. Ne smijemo zaboraviti, da je ovaj revni svećenik, pored svojih župničkih i dekanskih odnosno vikarijalnih poslova, vrlo često administrirao i mnoge okolne župe. Tako je excurrendo administrirao župe u Derventi, Lišnji, Devetini, a još i danas administrira župu Lepenica.

Zbog velikog prostora i diaspore u ovoj je župi često djelovao i kapelan. Tu su službu vršili:

E v s t a h i j e L e h e n j k i j,od 15. prosinca 1929. do 30. studenog 1931.A l e k s a n d a r B i l j a k,od 12. veljače 1936. do 1. svibnja 1936.I r i n e j T i m k o,od 1. lipnja 1938. do 31. kolovoza 1938.M e t o d i j e B i l j a k,ČSVV.od 31. prosinca 1938., do 1. listopada 1940.M i r o n H i r j o v a t i j,od 14. siječnja 1941. do 30. lipnja 1941.D i m i t r i j e S t e f a n j u k,od 4. studenog 1960. do 17. veljače 1962.

Novi stalni upravitelj župe postaje 1921.J a n k o P r o v č i,ali za vrlo kratko vrijeme, samo do 1922. godine.M i h a j l o H i r j o v a t i jbio je ovdje župnikom od 1923. do 1936., aG a b r i j e l D u d a šod 1936. do 1946.

Od 1946. do 1951. župom je upravljaoJ o s i p M e l e n j u k.Za vrijeme svog boravka obnovio je župnu crkvu. Godine 1951. u Bačince je došaoM i h a j l o Č e r n j a k.

Dva najznačajnija događaja, datuma u životu ove župe su posveta župne crkve 1929., koju je obavio križevački vladika dr. Dionizije Njaradi i proslava sto-godišnjice župe, 1951. Na potonjoj proslavi, uz veći broj svećenstva, sudjelovao je i apostolski administrator križevačke eparhije, dr. Gabrijel Bukatko.

Godine 1958., nakon odlaska Mihajla Černjaka u mirovinu, župa je povjerena KIRILU BESERMINJI. Rodio se u Berkasovu 17. kolovoza 1915. usvećeničkoj obitelji. Bogoslovski je fakultet završio 1939. u Zagrebu. Mukačevski vladika, Aleksandar Stojka, zaredio ga je 1. lipnja 1941. u Užhorodu za svećenika. U križevačkoj je eparhiji službovao na više mjesta. U Đurđevu je bio kapelan od 1. lipnja1941. do 5. ožujka 1942. Upravitelj župe u Gospođincima od 5. ožujka 1942. do 1. rujna 1945. Otada pa do 1. listopada 1958. kapelan je u Ruskom Krsturu. Tim istim danom postaje upravitelj župe u Bačincima, gdje se i danas nalazi.

B E R A K

Samostalno dušobrižništvo u Berku

osnovano je 4. listopada 1954. Crkve nema.

Privremeno se služi u rimokatoličkoj kapeli.

Broj vjernika 182. Propovijeda se hrvatski.

Samostalno dušobrižništvo sa sjedištem u Berku je novijeg datuma. Osnovano je 4. listopada 1954. godine za grkokatolike Žumberčane, koji su nakon II. svjetskog rata, u godinama 1946. i 1947. naselili se u ovom mjestu. U Berak su doselili sa biskupskog dobra u Šidu, gdje su bili zaposleni i nastanjeni. Porijeklom su iz raznih žumberačkih župa, a ponajviše iz Grabra, Pećna, Mrzlog Polja, Sošica i Radatovića. I u kasnijim su godinama pojedine obitelji iz Žumberka doseljavale u Berak, a neki pak iz starog kraja, priženivši se u Berku, ostali na posjedima svojih supruga. Tako je rasla i stvarala se današnja župa u Berku. Danas naseljavanja više nema. Mlada župa u Berku prepuštena je vlastitom prirodnom prirastu.

Već u prvim danima doseljenja u Berak, zajedno sa brigom za životne uvjete, rasla je i potreba redovitog duhovnog okrijepljenja,

Mihajlo Hirjovatij, župnik u Mikluševcima i srijemski dekan, prvi je pritekao sa duhovnom utjehom novopridošlim vjernicima. Kako se Berak nalazio na teritoriju mikloševačke župe, to je, počevši od 1948., barem jedanput mjesečno, svećenik iz Mikluševaca služio u Berku sv. Liturgiju. Često puta je to bio mikluševački kapelan Vladimir Pap, a nakon njegova odlaska na novu dužnost u Đurđevo, dolazio je i sam Mihajlo Hirjovatij. Za veće blagdane dolazio je u Berak i Janko Heraković, tada križevačkog kaptola kanonik, da za Božić i Uskrs služi sv. Liturgiju.

Želja za samostalnom župom i vlastitim svećenikom ostvarila se tek 1954., kada je od strane križevačke eparhije, dne 4. listopada, osnovano samostalno dušobrižništvo sa sjedištem u Berku.

Te iste godine u Berak dolazi i prvi samostalni dušobrižnik, ALEKSANDAR BILJAK, koji i danas upravlja ovom malom župom. Od 1. siječnja 1955. započeo je voditi i samostalne matične knjige. Rodio se 27. lipnja 1910. u mjestu Rudno u Zapadnoj Ukrajini. Bogosloviju je završio na Bogoslovskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, dok je niže tečajeve pohađao i na Duhovnoj akademiji u Lavovu. Dne 9. veljače 1936. bio je u Prnjavoru zaređen za svećenika od križevačkog vladike dr. Dionizija Njaradi. Dosada je službovao na više mjesta. Prvo mu je mjesto službovanja bilo u Prnjavoru, gdje je od 12. veljače 1936. do 1. svibnja iste godine bio kapelan. Prvog svibnja 1936. preuzima župu Grabar kao njen upravitelj i na toj se župi zadržao do 1. ožujka 1937. Od 2. ožujka 1937. do 30. svibnja 1937. bio je upravitelj župe u Kozarcu. Tada je preuzeo župu u Derventi, gdje se zadržao od 1. lipnja 1937. do 1. listopada 1954. Dne 15. listopada 1954. preuzima župu Berak.

Odmah nakon dolaska u Berak nastanio se u rimokatoličkom župnom stanu, gdje i danas stanuje, a crkvene obrede obavlja u rimokatoličkoj kapeli, jer je rimokatolička župna crkva tokom rata uništena.

Godine 1954. kupljeno je u vlasništvo grkokatoličke župe u Berku 8 jutara oranice sa malim vinogradom te prostrana, ali vrlo trošna kuća za vlastiti župni stan. Odmah nakon kupnje zgrade prišlo se njenom adaptiranju za potrebe stana i vlastite kapele. Vjernici su besplatno izvršili sve potrebne radove, kao što su podvoz materijala, rasčišćavanje i fizičke nestručne poslove, a i zidari, koji su vršili prezidavanje, nisu ništa naplatili. Tako je kuća pokojnog Jure Vuksića adaptirana za jednosobni župni stan i vlastitu kapelu veličine 13 x 7 metara. Kako još nisu završeni radovi na uređenju stana i kapele, dušobrižnik još nije uselio u novi stan, a niti se još služi u novoj kapeli, koja još nema ni svog nebeskog zaštitnika.

Vjernici pridonose svom župniku za njegovo uzdržavanje. Sami plaćaju i zvonara. Pojca u Berku nema. Vjernici sami pjevaju za vrijeme bogosluženja.

Grkokatolici u Berku nemaju svog vlastitog groblja, već svoje pokojne sahranjuju na rimokatoličkom groblju.

U Berku se nalazi škola sa nižim razredima /4 razreda/, koju pohađa 16-ero grkokatoličke djece. U višim razredima

M I K L U Š E V C I

Župa je osnovana 1858. Župna crkva

ROŽDESTVA PRESVETE BOGORODICE

sagrađena 1907. Broj vjernika 750. Propovijeda

se rusinski.

Dušobrižništvo u Mikluševcima osnovano je 1858. godine. Najstarije se matice vode od 1. siječnja 1859. Kanonski su Mikluševci proglašeni župom 7. ožujka 1930., a 20. ožujka iste godine je Ilija Vančik, dotadanji samostalni upravitelj, imenovan župnikom.

Župna je crkva posvećena ROŽDESTVU PRESVETE BOGORODICE. Sagrađena je 1907. godine. Duga je 30 metara, a u lađi je široka 12 metara. U tornju se nalaze četiri zvona. Zvonar je Petar Papuga, kojeg plaćaju sami vjernici.

U mjestu se nalazi manastir sestara Vasilijanki sa kućnom kapelom u čast BEZGRIJEŠNOG ZAČEĆA PRESVETE BOGORODICE.

Župa posjeduje 17 jutara zemljišta. Lukno je uređeno i doprinosi se po pojedinoj obitelji.

Crkveni odbornici su postavljeni prema propisima dijecezanskih statuta.

Kako župa nema svoje spomenice, izvještaj o njenoj prošlosti je vrlo skroman. Zna se samo redosljed svećenika, koji su ovdje djelovali. To su:

J o s i p V a l k o v s k i,

J a n k o P a n j i k,

L a b o š,

I l i j a V a n č i k,od 1. siječnja 1926. do 1. listopada 1936.

M i h a j l o H i r j o v a t i j,od 1. listopada 1936. do 31. kolovoza 1960. Danas živi u mirovini te kao srijemski dekan, uz pomoč vršioca dužnosti, još uvijek vrši tu službu.

Mihajlo Hirjovatij je imao dvojicu duhovnih pomoćnika. To su bili:

V l a d i m i r P a p,od 22. srpnja 1946. do 24. kolovoza 1948. i

Z v o n i m i r D i m i t r i j e B e s e r m i n j i,od 1. kolovoza 1957. do 31. kolovoza 1960.

Od 1. rujna 1960. župom upravlja dotadanji duhovni pomoćnikZVONIMIR DIMITRIJE BESERMINJI. Rodio se u svećeničkoj obitelji u Šidu dne 14. rujna 1932. Bogosloviju je započeo studirati u Đakovu, a dovršio je na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Vladika dr. Gabrijel Bukatko podijelio mu je sv. Tajnu

svećeništva u Petrovcima 7. srpnja 1956. Službovao je samo u Mikluševcima, gdje je od 1957. do 1960. bio osobni pomoćnik župnika Mihajla Hirjovatij, a od 1960. je upravitelj ove župe.

P E T R O V C I

Župa osnovana 1836. Župna crkva

POKROVA PRESVETE BOGORODICE

sagrađena 1893. Broj vjernika oko 1.350.

Propovijeda se rusinski.

Petrovačka župa graniči sa župom u Mikluševcima tako, da pustara Ovčara, Jakobovac i Grabovo pripadaju župi u Mikluševcima. Sa sjevera je granica rijeka Dunav, dok Dalj pripada župi u Osijeku. Na zapadnoj je strani župa u Vinkovcima, kojoj pripadaju granična naselja Nuštar i Cerić. Cesta Vukovar – Negoslavci – Orolik dijeli petrovačku župu od župa u Berku i Vukovaru.

Župa danas broji oko 1.340 vjernika. U Petrovcima živi 1.210 grkokatolika, a ostali u Jankovcima. Nakon II. svjetskog rata mnogi su iz Petrovaca preselili u Vukovar i Borovo. U isto vrijeme u Petrovce je doselilo tridesetak obitelji iz Kamenice i Prnjavora, a također i neki Rusini iz Piškorevaca i Donjih Andrijevaca. Godine 1931. u ovoj je župi bilo oko 1.400 vjernika.

U Petrovcima se nalazi župna crkva, posvećena POKROVU PRESVETE BOGORODICE. Sagrađena je 1893. od pečenih cigala. Pokrivena je tzv. apatinskim crijepom, a toranj je pokriven limom. Crkva je dugačka 35 metara, široka 20 metara, a zidovi su visoki 11 m. Crkva je 1930. proširena. Godine 1930; nakon proširenja i obnova, crkva je posvećena. Godine 1957. oslikana je iznutra. U apsidi se nalazi slika Pokrova Presvete Bogorodice, iznad ikonostasa su slike četvorice evanđelista, na stropu u lađi slika krunisanja Kristove Majke, a na bočnim zidovima su naslikani anđeli. U crkvu je 1959. uvedeno električno osvjetljenje.

U zvoniku se nalaze 4 zvona. Tri su nabavljena zaslugom Spiridiona Petranovića. Najveće je zvono teško 1.356 kg. pod imenom sv. Nikole, a saliveno je 1925. Drugo je u čast sv. Josafata, teško je 540 kg., saliveno također 1925. Treće je zvono u čast Presvete Bogorodice, saliveno je 1925., a teško je 272 kg. Najmanje je zvono u čast sv. Ivana Krstitelja, saliveno je 1863., a teško je svega 56 kg.

Župni stan je sagrađen 1901. Dug je 14 m., a širok 10 m. To je trosoban stan sa kancelarijom i nusprostorijama.

Za grkokatolike postoji posebno groblje, koje ima odjeljenje za inovjerce. U novije vrijeme ovo je groblje upisano u katastru na opću narodnu imovinu.

Župska nadarbina, zajedno sa vrtom, iznosi 4 katastralna jutra i 51 č. hv. Podijeljena je na tri parcele oranice i vrt.

Prema prijedlogu komisije za plaćanje lukna, od 1. siječnja 1959., vjernici su dužni svom župniku izvršiti godišnja podavanja u ime lukna od svakog poreznog domaćinstva i od svakog katastralnog jutra. Tko redovito uplaćuje lukno odnosno pridonosi ga u naturi, ima pravo na besplatna vjenčanja i besplatne sahrane. Crkveni pojac, za svoju službu, prima također po poreznom domaćinstvu i po katastralnom jutru. Zvonar dobiva samo od svake obitelji. Službu zvonara i sakristana vrši Kiril Djuđar. Župnik još imade i pravo na 12 prostornih metara ogrjevnog drva, koje se kupuje troškom župne blagajne.

Crkveni odbor sastoji se od osam članova: Janko Ivan, Janko Mudri, Mihajlo Burčak, Mihajlo Burčak ml., Eugen Čakan, Danijel Ivan, Mihajlo Harhaj i Gjuro Nadjordj.

Župne matice se vode od osnutka župe. Iste su sada kod Mjesnog ureda u Petrovcima, dok su nove crkvene matice uvedene 20. siječnja 1949. Postoji status animarum, a župna se spomenica vodi od 1928.

U Petrovcima postoji Narodna osmogodišnja škola, koju pohađa 130 grkokatoličke djece. Osmogodišnju školu u Vukovaru, u kojoj se uče i strani jezici, pohađa 21 dijete iz Petrovaca. U raznim srednjim školama nalazi se 15 đaka, dok na fakultetima studira troje.

Iz starih privatnih kronika, koje vode pojedini župljani u Ruskom Krsturu doznajemo, da su se koncem 1834. i početkom 1835. godine pojedine obitelji iz Ruskog Krstura preselile u srijemsko selo Petrovce. K njima su se pridružile i neke obitelji iz Kucure, tako da već 1835. postoji u Petrovcima oveća grupa grkokatoličkih Rusina. U Šidu, koji je najstarija grkokatolička župa u Srijemu, postoji stari status animarum u kojeg su šidski župnici, svakih nekoliko godina, upisivali vjernike svog teritorija. U popisu od 30. travnja 1834., sastavljenom po šidskom župniku Vasiliju Bubanoviću, ne nalazimo niti jedne grkokatoličke obitelji u Petrovcima i uopće se to mjesto ne spominje kao filijala Šida. No, u popisu iz 1835., a kojeg je sastavio novi župnik u Šidu, Janko Latković, nalazimo u Petrovcima već 318 grkokatolika, a u Starim Jankovcima 73.

Na poticaj tadanjeg križevačkog vladike Gabrijela Smičiklasa, datiranog danom 4. svibnja 1836., sastalo se u Petrovcima 25. svibnja iste godine mješovito povjerenstvo sastavljeno od slijedećih osoba: biskupski povjerenik Nikola Goleš, Zastupnik vlastelinstva vukovarskih grofova Eltz, Josip Smejkal te izaslanici županije Antun Fejervari i Ivan Gvozdanović. Na tom su savjetovanju Petrovci izabrani za sjedište nove gkt. župe.

Prvi petrovački župnik bio jeG j u r o D u l i k r a v i ć/Dullikravich/, koji je župu preuzeo 1. siječnja 1837.

Od toga dana vode se i župne matice. Dulikravić je obavljao dušobrižničku službu u Petrovcima sve do svoje smrti, 25. siječnja 1841. Umro je u 60-oj godini života. Sahranjen je u Petrovcima. Godinu dana nakon dolaska Dulikravića u Petrovce, vladika Smičiklas kupio je kuću za stanovanje petrovačkih župnika. Ta je kuća bila župni stan sve do 1901. U toj kući je bila i bogomolja sve do 1893.

N i k o l a D o k t o r o v i ćbio je drugi petrovački župnik. Župu je preuzeo u travnju 1841., a iz Petrovaca preselio u Šid 1. lipnja 1844. U Šidu je i umro.

Za trećeg župnika u Petrovce dolaziV a s i l i j e L u s k a n c i.Župu preuzima istoga dana, kad je Nikola Doktorović napustio Petrovce, zj. 1. lipnja 1944. Godine 1861. imenovan je administratorom župe u Ruskom Krsturu, kod nemoćnog već župnika Janka Gvoždjaka. Prvog srpnja 1861. napustio je Vasililje Luskanci Petrovce.

Četvrti župnik u Petrovcima bio jeD i o n i z i j e Š o o š.U Petrovce dolazi sa položaja ruskokrsturskog kapelana. Vrijeme njegova boravka u Petrovcima datira od 1. kolovoza 1861. pa sve do smrti, 7. kolovoza 1881.

Nasljednik Dionizija Šooša bio jeN i k o l a pl. R a d i ć,koji župu preuzima 27. studenog 1881. Godine 1882. kupljena je od vukovarskog vlastelinstva za 2.000 Kr. stara vlastelinska gostionica sa prostranim dvorištem. Gostionica je porušena i na tom je mjestu, već 1893. sagrađena župna crkva i iste godine blagoslovljena. Nikola pl. Radić povlači se 1. rujna 1895. u mirovinu. Ostao je i dalje živjeti u Petrovcima, gdje je 25. siječnja 1918. umro i sahranjen.

Naslijedio ga jeN i k o l a S e g e d i,kao šesti petrovački župnik. Župu je preuzeo 1. rujna 1895. Godine 1900. kupljena je od Gjure Mihnjaka trošna kuća sa nešto zemljišta. Prednost te kuće bila je u tome, što se nalazila preko puta od župne crkve. Ova je kuća 1901. srušena i troškom zemaljske vlade, za 2.300 forinti, sagrađen je novi župni stan, koji toj svrsi služi i danas. Kako je Nikola Segedi često poboljevao, početkom I. svjetskog rata pomagao mu je u pastvi njegov bratA n d r i j a S e g ed i,a neko vrijeme mu je bio duhovni pomoćnik i njegov zetP a v a o G v o z d a n o v i ć.Nikola Segedi ostao je u Petrovcima sve do 12. svibnja 1917., kada se preselio u Zagreb u mirovinu. Umro je u Berkasovu, a sahranili su ga u Šidu.

Dne 12. svibnja 1917. dolazi u Petrovce novi župnik,S p i r i d i o n P e t r a n o v i ć.Sedmi petrovački župnik ostaje u toj župi sve do 1. lipnja 1926. Kasnije je bio križevački kanonik, te je kao takav umro 2. siječnja 1958.

Iza Spiridiona Petranovića neko je vrijeme ovom župom upravljao i mladomisnikT o m i s l a v F i r i s,današnji grkokatolički župnik u Clevlandu/Ohio, USA.

Dne 1. siječnja 1927. iz Piškorevaca u Petrovce dolaziM i h a j l o B e s e r m i n j ii tu ostaje do 1. siječnja 1937., kada je na vlastitu molbu premješten u Đurđevo. Za njegova parohovanja, 1930. obnovljena je, proširena i na blagdan Pokrova Presvete Bogorodice, po vladici Dioniziju, posvećena župna crkva. Mnogo je truda uložio u ovo veliko djelo,

ali nije uzalud. Petrovačka je crkva jedna od najljepših naših crkava u Srijemu.

Iza Mihajla Beserminji, dne 1. siječnja 1937. župu preuzima današnji njen upravitelj, JANKO BUDINSKI. Rodio se u Ruskom Krsturu 26. kolovoza 1901. Bogoslovske je nauke završio 1927. Prve dvije godine studirao je na bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, treću godinu na Bogoslovskoj duhovnoj akademiji u Lavovu, a četvrti i peti tečaj pohađao je opet na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Križevački vladika, dr. Dionizije Njaradi, podijelio mu je dne 30. ožujka 1930. u Sošicama čin presvitera. Odmah nakon ređenja, dekretom je postavljen upraviteljem župe u Beogradu u svojstvu drugog ruskokrsturskog kapelana. /Služba ruskokrsturskog kapelana prestala je sa 30-im listopada 1934./. Na dužnosti beogradskog upravitelja župe bio je do 31. studenog 1936. U međuvremenu su mu bile povjerene i druge dužnosti. Tako je od 6. svibnja 1930. do 30. kolovoza iste godine upravljao sa župom u Sibinju, a skoro u isto vrijeme, tj. od 2. kolovoza 1930. do 1. studenog 1934. upravljao je i sa filijalnom kapelom na pustari Labudnjača u Daljskom Ritu u Bačkoj. Osim toga od 1. studenog 1934. do 1. siječnja 1937. upravljao je i sa ekspoziturom đurđevačke parohije u Gospođincima. Od 20. prosinca 1930. pa sve do Duhova 1933. upravljao je i sa grkokatoličkim župama u Makedoniji: Gevgelija i Bogdanci te sa vjernicima naseljenim na grčkoj granici uz Dojransko jezero. U razdoblju od 1. kolovoza 1933. do 31. rujna 1933. bio je i kucurski kapelan. Ove mnogostruke dužnosti završile su 1. siječnja 1937., kada je preuzeo župu u Petrovcima. Pa ipak, na neko je vrijeme prekinuo i tu službu, jer je od 1. siječnja 1940. do 1. listopada 1940. bio kancelista Biskupskog ordinarijata u Križevcima. Od 23. listopada 1942. začasni je prisjednik Duhovnog stola.

Zaslugom petrovačkog župnika Petranovića u župnoj kancelariji u Petrovcima nalazi se 6 portreta petrovačkih župnika i to počevši od Dionizija Šooša pa nadalje.

V U K O V A R

Dušobrižništvo osnovano 1962. Župne crkve nema.

Broj vjernika 1.000. Propovijeda se rusinski i

ukrajinski.

U toku sastavljanja ovog šematizma osnovano je samostalno dušobrižništvo u Vukovaru. Osim samog grada Vukovara ovoj novoj župi pripada i susjedno Borovo. Grkokatolici ovog dušobrižništva su doseljeni Rusini iz Petrovaca, Piškorevaca i ostalih srijemskih župa, a također i veliki broj doseljenika iz bosanskih ukrajinskih župa. U Vukovar i Borovo doselili su poslije II. svjetskog rata, a doseljavanje još uvijek traje. Svoh vjernika na tom teritoriju ima blizu 1.000.

Župne crkve još nema. U nedjelje i blagdane služi se u rimokatoličkoj kapeli, a svakim danom u kućnoj kapeli.

Za stanovanje dušobrižnika nabavljena je dvosobna, sa potrebnim nusprostorijama, kuća u Adžijinoj ulici. To je solidna zgrada, sagrađena 1952. Potkućnica i dvorište iznosi 109 četvornih hvati.

Prvim samostalnim dušobrižnikom u Vukovaru imenovan je 17. ožujka 1962. DIMITRIJE STEFANJUK, duhovni pomoćnik u Prnjavoru. Rodio se u Prosjeku, župa Devetina, 6. studenog 1920. Bogosloviju je studirao na Rkt. bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, osim prve godine, koju je završio u Rijeci. Na blagdan sv. Ćirila i Metoda, 5. srpnja 1958. rukopoložen je za svećenika u konkatedralnoj crkvi u Zagrebu. Rukopoložio ga je vladika dr. Gabrijel Bukatko. Još kao bogoslov V. i VI. tečaja bio je privremenim upraviteljem parohije u Lišnji, od 5. srpnja 1958. do 15. veljače 1959. U istom svojstvu bio je i u Kozarcu, od 11. lipnja 1959. do 10. listopada 1959. Kapelanom u Prnjavoru bio je od 4. studenog 1960. do 17. ožujka 1962.

__________________________________________________________________________

SESTRE VASILIJANKE

U spomenici sošičkog manastira možemo čitati slijedeći istinski prikaz:

-Svevišnji je udijelio križevačkoj biskupiji dva duhovna heroja, muževe ''duhovnih želanij'', Mojsije naše biskupije. To su preuzvišeni gospodin dr. Dionizije Njaradi, vladika i presvijetli gospodin dr. Dane Šajatović, generalni vikar. Ruke molitve neprestano su im uzdignute, vapiju i stežu blagoslov Božji na ovaj mali, ali razgranati Vinograd.

Upravo divno je procvala križevačka eparhija za njihova upravljanja u svakom pogledu. Ljubav Božja sjedinila je srca i misli ovih dvaju asketa, koji se posvetiše promicanju slave Božje potpunom samozaboravi. Jasno im je bilo, da će procvat biskupije donijeti željene plodove, ako bude imala kraj dostatnog i revnog svećenstva i svoje redovništvo. Isto tako shvatiše, da će šačica ovdašnjih Unijata doći do značenja i snage, ako se poveže sa velikom Unijom sjevernih Slavena, za koju je sveti Josafat prolio svoju krv.-

Preuzvišeni vladika Dionizije stupio je u dodir sa samostanima reda sv. Vasilija u Zapadnoj Ukrajini. Sa generalnim vikarom odaslaše godine 1910. Anđelu, Martu i Jelu Smičiklas na novicijat u Slovite /Zapadna Ukrajina/. U prvom svjetskom ratu, godine 1915. vratiše se u Križevce kao redovnice Vasilijanke: s. Augustina, s. Marija, s. Danijela sa par sestara Ukrajinki.

Biskupija im je dala na raspolaganje bivši internat ''Julianeum'', koji se nalazi kraj biskupske rezidencije u Križevcima. To je postao prvi ženski vasilijanski samostan u Hrvatskoj. Zadaća ovog manastira je bila odgajati grkokatoličku žensku mladež u internatu, kojeg su vodile sve do 1945.

Posijano sjeme nicalo je i širilo se. Već 1920. osniva se samostan u Šidu, zatim u Osijeku, Sošicama itd.

Godine 1951. dobio je ženski red sv. Vasilija novi ustav sa centralnim uređenjem. Vrhovna uprava je u Rimu. Adresa: Roma, Via San Alessio 26, Italia.

Tom zgodom u križevačkoj su eparhiji osnovane dvije zasebne jedinice ženskog reda sv. Vasilija. To su EUROPSKA PROVINCIJA SESTARA VASILIJANKI POD ZAŠTITOM SVETOG ARHANGELA MIHAILA sa sjedištem u Osijeku /Osijek IV, Vilsonova br. 2/ i DELEGATURA HRVATSKIH SESTARA BAZILIJANKI sa sjedištem u Križevcima /Križevci, Račkoga br. 14/.

EUROPSKA PROVINCIJASESTARAVASILIJANKI

PODZAŠTITOMSVETOGARHANGELAMIHAILA

Ova je provincija osnovana 1952. Generalna nastojnica je majka ZINOVIJA STEFANIJA BEZUŠKO. Sjedište provincije je u Osijeku i u Osijeku postoji provincijalna uprava, dok se generalna nastojnica nalazi u Rimu.

Provincijalnu upravu u Osijeku sačinjavaju:

M.J o s i f a J u s t i n a G r a l j u k,provincijalna nastojnica.

Margareta Marija Ždinjak,provincijalna vikaria i tajnica.

Kirila Katarina Čerepan,II provincijalna savjetnica.

Eugenija Stefanija Rudak,III provincijalna savjetnica.

Vladimira Irena Hromiš,IV provincijalna savjetnica.

Uz sjedište provincije u Osijeku nalazi se i novicijat Vasilijanki za ovu provinciju, kojeg vode:

S.E u s t a h i j a K a t a r i n a T o r k o n j a k,magistra i

S. Kirila Katarina Čerepan,socia novakinja.

Danas se u novicijatu nalazi 9 novakinja i dvije postulantice, a to su:

S.Makrina Mihajla Kuleška,novakinja,

Dionizija Stefanija Sapun,novakinja,

Josafata Stefanija Sapun,novakinja,

Jeronima Irena Hardi,novakinja,

Zinovija Ivanka Sapun,novakinja,

Anastazija Ana Pitka,novakinja,

Tatijana Paraskevija Fina,novakinja

S.Magdalena Pavlina Stefanjuk,novakinja

Marta Zlata Rac,novakinja,

Ana Korpak,postulantica,

Olenka Banah,postulantica.

Vrijedno je spomenuti, da je matična kuća sestara Vasilijanki u početku

bila u Šidu, a tek je 1945. sijelo ove provincije, iako još pravno ne postojeće, preneseno u Osijek.

Europska provincija sestara Vasilijanki pod zaštitom sv. Mihaila

Arhangela sastoji se od četiri manastira na teritoriju križevačke eparhije, a to su manastiri u Mikluševcima, Novom Sadu, Osijeku i Šidu.

M i k l u š e v c i

Zgradu za ovaj manastir kupila je Danica Laboš, tadanja učiteljica u Mikluševcima i poklonila ga sestrama Vasilijankama. Svečana posveta manastira bila je 1938. godine. Prije rata je sestrinstvo ovog manastira vrlo uspješno odgajalo mladež i bilo velikom pomoći svećeniku, mikluševačkom župniku.

Danas se bave poljoprivredom i ručnim radovima. U manastiru se nalazi polujavana kapela BEZGRIJEŠNOG ZAČEĆA PRESVETE BOGORODICE, LURDSKE. U tom su manastiru:

S. V l a d i m i r a I r e n a H r o m i š,nastojnica,

Vasilija Olga Bindas,namjesnica, svečani zavjeti,

Metodija Magdalena Plančak,svečani zavjeti,

Miroslava Marija Babij,vječni zavjeti.

N o v i S a d

Manastir u Novom Sadu je novijeg datuma, još nije ni posvećen. U tom manastiru živi 8 sestara, koje su zaposlene u bolnici. To su:

S. J e l e n a A n a Z a r i č n i,nastojnica, svečani zavjeti,

Alojzija Ana Iljkiv,svečani zavjeti

Veronika Katarina Zarični,svečani zavjeti,

Olga Katarina Gogora,svečani zavjeti,

Josifa Marija Vesna Gvozdanović,vječni zavjeti,

Jaroslava Olena Graljuk,vječni zavjeti,

Emilija Katarina Banah,vječni zavjeti,

Jelisaveta Jelena Babij,vječni zavjeti.

O s i j e k

Uz sjedište provincije nalazi se i samostan sestara Vasilijanki. U tom je manastiru od 1939-1944. postojao i internat za grkokatoličku žensku mladež., kojeg su vodile sestre Vasilijanke. Danas se sestre ovog manastira bave poljoprivredom. U kući postoji polujavna kapela posvećena HRISTU CARJU i privremeno služi kao matična crkvica osječke parohije. Sestrinstvo ovog manastira sačinjavaju:

M. P a s i v a P a v l i n a H a r d i,nastojnica, svečani zavjeti,

Joana Julijana Bučko,I savjetnica, svečani zavjeti,

Rafaila Rozalija Babij,II savjetnica i ekonom, vječni zavjeti.

Bernardeta Marina Kavalko,vječni zavjeti,

Marija Ana Banah,privremeni zavjeti.

Š i d

Manastir u Šidu osnovan je 1920. godine u zgradi tamošnje biskupske kuće. U tom je manastiru bilo osnovano sirotište za grkokatoličku djecu. Danas je u zgradi smješten muški internat. U manastiru postoji kapela zatvorenog karaktera, tj. samo za sestre Vasilijanke, a posvećena je POKROVU PRESVETE BOGORODICE.

Sestre se bave poljoprivredom i ručnim radom. U tom se manastiru nalaze slijedeće sestre:

S. A m b r o z i j a N a t a l i j a A v r a j,nastojnica, svečani zavjeti,

Ahneta Ana Buila,svečani zavjeti,

Eugenija Stefanija Rudak,svečani zavjeti,

Klementija Katarina Zahorodna,svečani zavjeti,

Ana Eugenija Graljuk,svečani zavjeti.

HRVATSKADELEGATURASESTARABAZILIJANKI

Ova samostalna grana sestara Vasilijanki u križevačkoj eparhiji osnovana je 1952. Njeno je sjedište u Križevcima, a poglavarica-delegatica jeM.A u g u s t i n a A n đ e l a S m i č i k l a s.Delegatura se sastoji od tri samostana: u Križevcima, Sošicama i Zagrebu.

K r i ž e v c i

Kako je već spomenuto, Križevci su prva kuća sestara Vasilijanki u križevačkoj eparhiji. Prve sestre su došle u Križevce 1915. Tu je bio i prvi novicijat ženskog Vasilijanskog reda. Nekada su sestre vodile i ženski internat učenica. Danas se bave poljoprivredom na vlastitom posjedu od 14 jutara zemljišta. Kućna kapela je posvećena POKROVU PRESVETE BOGORODICE. U manastiru se nalazi i novicijat ove delegature. Sestrinstvo sačinjavaju:

M.A u g u s t i n a A n đ e l a S m i č i k l a s,delegatica i poglavarica križevačkog samostana, svečani zavjeti,

M.Marija Marta Smičiklas,zamjenica i magistra novakinja, svečani zavjeti,

Ksenija Ana Šimrak,socija novakinja, svečani zavjeti.

Mitrofana Melanija Hlatki,svečani zavjeti,

Danijela Jelena Sumina,svečani zavjeti,

Kristina Marija Šimrak,vječni zavjeti,

Jelena Marija Hranilović,vječni zavjeti,

Meletija Draga Klepac,vječni zavjeti

Marta Ana Grubač,privremeni zavjeti,

Ana Dragica Badovinac,privremeni zavjeti,

Fevronija Marta Rapljenović,novakinja,

Julijana Ana Gvozdanović,novakinja,

Melanija Jelena Kurnik,novakinja.

S o š i c e

Godine 1939. sagrađen je samostan u Sošicama. U njemu je bilo otvoreno dječje zabavište i domaćinski tečaj. Dvije sestre su bile učiteljice u pučkoj školi. Počeo se je formirati i dječji dom za najzapuštenije u Žumbreku. U Apostolat molitve udružene su bile žene i djevojke ne samo iz Sošica, već i iz okolnih sela. Svake nedjelje, poslije podne, dolazile su na duhovne pouke i zajedničko moljenje krunice. Održavale su prve petke, a svake prve nedjelje u mjesecu bilo je izloženo Presveto na štovanje u samostanskoj kapeli, posvećenoj PRESVETOM SRCU ISUSOVOM.

Strahote II. svjetskog rata prekinule su ovaj lijepi i korisni apostolat sestara u Žumberku. Dana 15. kolovoza 1942. morale su sestre evakuirati zbog vojnih akcija u ovom kraju, a u rujnu iste godine izgorjele su Sošice i samostan.

Dvadeset godina nakon njegova osnutka, tj. 1959. manastir je obnovljen zajedno sa svojom kapelom, u kojoj se opet svake prve nedjelje iskazuje štovanje Isusu Kristu u Presvetoj Euharistiji. Sestrinstvo ovog samostana se više ne bavi prosvjetnim i karitativnim radom, već ekonomijom na 12 rali samostanske zemlje. Dvije sestre polaze srednju medicinsku školu. Danas u ovom manastiru se nalaze slijedeće sestre:

M.V a s i l i j a A n đ e l a P o p o v i ć,poglavarica, svečani zavjeti,

M.Makrina Ana Smičiklas,zamjenica, svečani zavjeti,

S. Aleksija Slavica Rapljenović,vječni zavjeti,

S. Pulherija Marta Drkušić,vječni zavjeti,

S. Magdalena Danica Drkušić,vječni zavjeti,

S. Alojzija Danica Klepac,privremeni zavjeti,

Ankica Rajnović,aspirantica,

Anica Stipanović,aspirantica,

Marica Kordić,aspirantica.

Z a g r e b

Godine 1957. otvoren je i blagoslovljen treći samostan sestara Bazilijanki.

Taj se samostan nalazi u Zagrebu, Jurjevska br. 53 a. Taj je samostan u prvom redu namijenjen da služi kao kuća studija za obrazovanje sestara. Za sada se to još nije uvelo, već sestre njeguju starije i nemoćne osobe. Četiri sestre toga samostana vode kućanstvo u eparhijskom sjemeništu i rede župnu odnosno sjemenišnu crkvu. Neke pak pomažu u katehizaciji djece. Samostanska je kapela posvećena BEZGRIJEŠNOM ZAČEĆU PRESVETE BOGORODICE. U Zagrebu djeluju slijedeće sestre:

M.I r e n a M a r i j a S m i č i k l a s,poglavarica

Terezija Jelena Lasić,svečani zavjeti,

S. Marija Zora Haralović,svečani zavjeti

S. Jeremija Marija Haralović,vječni zavjeti,

S. Izidora Ana Kordić,vječni zavjeti,

S. Nikolaja Marija Kurnik,vječni zavjeti,

S. Jeronima Zlata Tomazin,privremeni zavjeti.

DISMEMBRACIJA

Grkokatolička Križevačka eparhija (biskupija) uspostavljena je 17. lipnja 1777. godine. Ona se od svog početka prostirala na velikom prostoru koji je obuhvaćao više država. Primarno je područje Hrvatska i susjedne zemlje. Hrvatski grkokatolici smatrali su da granice grkokatoličke biskupije treba uskladiti sa državnom granicom što je uobičajena praksa sa svim katoličkim biskupijama u svijetu. U tom smislu Hrvati grkokatolici predložili su Hrvatskoj biskupskoj konferenciji provedbu dismembracije. Prva dismembracija, za Križevačku eparhiju provedena je 25. siječnja 2001. godine kada je iz sastava biskupije izdvojeno područje Makedonije i za tamošnje je katolike istočnog obreda osnovan samostalni egzarhat. Nadalje se proces dismembracije nastavio 28. kolovoza 2003. godine kada je iz sastava Križevačke eparhije izdvojeno područje Srbije i Crne gore te je osnovan zaseban grkokatolički Apostolski egzarhat koji je kasnije uzdignut na razinu eparhije. U sastavu Križevačke eparhije ostao je matični hrvatski teritorij i područje buduće dismembracije Slovenije te Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska sklopila je sa Svetom stolicom Međunarodne ugovore po kojima hrvatski porezni obveznici materijalno podupiru rad 27 grkokatoličkih župa na teritoriju Republike Hrvatske. U vrijeme Domovinskog rata Hrvati grkokatolici pridonijeli su svojim učešćem u obrani RH te stvaranju moderne hrvatske države. Dopisom br. 24/95 od 4. veljače 1995. ukrajinsko svećenstvo u BiH zatražilo je od Ordinarijata Križevačke eparhije da se pokrene postupak dismembracije tj. izdvajanje područja BIH iz sastava Križevačke eparhije te pripajanje istog Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi. Dismembraciju hrvatske Križevačke eparhije te konačno usklađivanje biskupijske i državne granice provodi rimska Kongregacija za Istočne crkve te Odsjek za odnose s državama Državnog tajništva Svete Stolice.

SAŽETI POVIJESNI PRIKAZ GRKOKATOLIČKE CRKVE U BOSNI I HERCEGOVINI

Tijekom 17. stoljeća djelovanjem katoličkih misionara u Bosni i Hercegovini (BiH) po prvi se puta pojavljuje crkvenosjediniteljska inicijativa kod pravoslavnih vjernika. U tom smislu pravoslavni manastiri Tvrdoš, Zavala i Žitomislić u Hercegovini pristupaju Katoličkoj crkvi putem unije. Kasnije zbog veoma nepovoljnih povijesnih razloga nestaje sjedinjenih monaha na hercegovačkom području. U to vrijeme u Bosni se javlja crkvenosjediniteljska ideja u pravoslavnom manastiru Hrmanj kod Drvara. Monasi ovog manastira oko 1608. godine sele u manastir Marča u Hrvatskoj gdje sklapaju uniju s Katoličkom crkvom 1611. godine. U Bosni i Hercegovini u narednim stoljećima nema ozbiljnijih pokušaja crkvenog sjedinjenja. U 19. stoljeću, godine 1890., na područje Bosne i Hercegovine, koja se tada nalazi u sastavu Austrougarskog carstva, doseljavaju grkokatolici Ukrajinci iz pokrajine Galicije. U periodu od nekoliko godina doselilo je na područje Središnje Bosne oko deset tisuća Ukrajinaca (Galicijana). Po doseljenju za duhovnu skrb naseljenika brinu grkokatolički svećenici iz Ukrajine. Upoznat sa činjenicom mnogobrojne zajednice Ukrajinaca grkokatolika u Bosni, godine 1902. u posjet svojim sunarodnjacima dolazi lavovski nadbiskup Andrey Sheptytsky. Nakon obilaska Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini nadbiskup Sheptytsky predlaže Svetoj Stolici imenovanje grkokatoličkog vikara u BiH. Godine 1907. Sveta Stolica prihvaća prijedlog nadbiskupa Sheptytzkog i imenuje svećenika lavovske nadbiskupije dr. Josipa Žuka generalnim vikarom grkokatolika Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini. Iste godine sarajevski nadbiskup dr. Josip Stadler predlaže osnivanje grkokatoličke eparhije u BiH te predlaže kanonika dr. Daniela Šajatovića za novog grkokatoličkog biskupa u Bosni. Sveta Stolica uzima u obzir prijedloge te pristupa slojevitoj izgradnji grkokatoličke hijerarhije u BiH. U tom smislu 1914. godine dekretom Svete Stolice osniva se Grkokatolička apostolska administratura u BiH (Administratio apostolica catholicorum graeco rutheni ritus in Bosnia et Herzegovina). Apostolskim administratorom je imenovan kanonik Lavovske nadbiskupije mitronosac Aleksey Bazjuk, a ordinarij za grkokatolike postaje sarajevski rimokatolički nadbiskup dr. Josip Stadler.Apostolski administrator Aleksey Bazjuk od 1914. godine stanuje u bogoslovskom sjemeništu u Sarajevu, a 1916. godine svoje upravno sjedište seli iz Sarajeva u Banja Luku bliže svojim vjernicima. U to vrijeme za tisuće Ukrajinaca grkokatolika u BiH osnivaju se nove grkokatoličke župe ponajviše u okolici Banja Luke te se grade nove crkve i župne kuće. Apostolska administratura uspješno djeluje narednih deset godina sve do 1924. godine. Tada dolazi do ukidanja Apostolske administrature, a nadležnost nad nekadašnjom samostalnom Apostolskom grkokatoličkom administraturom u Bosni i Hercegovini preuzima hrvatska Križevačka eparhija. Dekretom br. 140/1978. od 15. travnja 1978. kojeg je izdao administrator Križevačke eparhije mons. Gabriel Bukatko započinje proces reorganizacije Križevačke eparhije i osniva se ponovno Vikarijat za grkokatolike u BiH. Godine 2005. ordinarij Križevačke eparhije mons. Slavomir Miklovš usklađuje granice Grkokatoličkog vikarijata sa državnim granicama republike Bosne i Hercegovine. Istom se imenuje i grkokatolički vikar za Bosnu i Hercegovinu. Danas se Grkokatolički vikarijat u Bosni i Hercegovini nalazi u sastavu hrvatske Križevačke eparhije.

Sadašnje stanje grkokatoličke zajednice u Bosni i Hercegovini

Nacionalna pripadnost vjernika: Ukrajinici

Broj vjernika: 2347

Broj aktivnih svećenika: 6

Jezik u liturgiji: Ukrajinski

Vikarijat za grkokatolike u BiH: Sjedište – BANJA LUKA

Župe:

1. Parohija Hrista Carja - BANJA LUKA,

2. Parohija sv. Jozafata – CEROVLJANI,

3. Parohija Uznesenja Presvete Bogorodice – DERVENTA,

4. Parohija Uznesenja Presvete Bogorodice – DEVETINA,

5. Parohija Rođenja Presvete Bogorodice – KAMENICA,

6. Parohija Presvete Euharistije – KOZARAC,

7. Parohija Zaštite Presvete Bogorodice – LEPENICA,

8. Parohija Petra i Pavla – LIŠNJA,

9. Parohija Preobraženja Gospodnjeg – PRNJAVOR,

10. Parohija Uznesenja Kristovog – STARA DUBRAVA.

Samostani/Duhovni centri:

1. Manastir Sestra Vasilijanki – PRNJAVOR,

2. Manastir Sestara Služebnica – BANJA LUKA,

3. Duhovni centra – PRNJAVOR

Caritas/sjedište: Caritas Grkokatoličkog vikarijata u BiH – BANJA LUKA