SINAKSAR

SINAKSAR /MARTIROLOGIJ CRKVE

Prema bizantskom mjesecoslovu (sinaksariju)

i prema rimskom kalendaru (martirologiju)

Mjesecoslov se nalazi u Bizantsko-slavenskom časoslovu te u Liturgikonu i Apostolu. Životopisi svetih nalaze se u Bizantskom sinaksaru, a čitaju se na jutrenjoj službi nakon kondaka i ikosa poslije šeste pjesme kanona. Martirologij ili kalendar nalazi se u Rimskom božanskom časoslovu, u Misalu i Knjizi svetačkih čitanja. Životopisni podaci nalaze se u Rimskom martirologiju. On se čita, osobito u samostanima, dan uoči spomena za vrijeme večere ili na sam spomendan za vrijeme ručka.

Bizantsko-slavenski mjesecoslov poznaje četiri osnovna stupnja liturgijskih spomena: svetkovinu, blagdan, spomen i spomendan. Svetkovina je veliki blagdan Gospoda našega Isusa Krista i presvete Bogorodice, dan rođenja i smrti (glavosjeka) sv. Ivana Krstitelja i dan mučeništva apostolskih prvaka Petra i Pavla. Blagdan je slavlje svetaca srednjeg stupnja ili polijelej. Spomen je obavezno slavlje svetaca manjeg stupnja, kao i sve predsvetkovine (pretprazdenstva), predvečerja i posvetkovine (poprazdenstva). Spomendan je slavlje svetaca bez osobitog znaka u mjesecoslovu.

Rimski ili rimokatolički kalendar također poznaje četiri osnovna stupnja liturgijskih slavlja: svetkovinu, blagdan, spomen i neobavezni spomen. Svetkovina je slavlje Gospodina Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, rođenja sv. Ivana Krstitelja i mučeništva apostolskih prvaka Petra i Pavla. Blagdan je manje slavlje Gospodina Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, apostola i svetaca koji se svečanije slave. Spomen je obavezno slavlje svetaca. Neobavezni spomen je spomen svetaca čije liturgijsko slavlje nije obavezno.

Nazivi ili kategorije svetaca u bizantsko-slavenskom ili grkokatoličkom mjesecoslovu su sljedeći: Presveta Bogorodica Djevica Marija, anđeli ili bestjelesne nebeske sile, proroci, apostoli (dvanaestorica, evanđelisti, sedamdesetdvojica), svetitelji (sveti biskupi), časni oci (prepodobni - bogoliki, pustinjaci i monasi), mučenici, svećenici mučenici (biskupi i svećenici), časni oci mučenici, mučenice, časne majke mučenice, časne majke (prepodobne - bogolike, monahinje), priznavatelji ili ispovjednici i dobrotvori.

Nazivi ili kategorije svetaca u rimskom ili rimokatoličkom kalendaru su sljedeći: Blažena Djevica Marija, anđeli, apostoli (apostoli i evanđelisti), mučenici, pastiri Crkve (pape i biskupi), crkveni naučitelji (biskupi, prezbiteri, redovnici i redovnice), djevice (djevice mučenice i redovnice), sveci i svetice.

MJESEC RUJAN

1. Početak Crkvene godine: Prvi ekumenski sabor u Niceji (325.) odredio je da Crkvena godina ili Indikt počinje 1. rujna. Indikt je ciklus od 15 godina, a njegovo računanje započinje od 312. godine u Carigradu. Mjesec rujan bio je kod Židova početak nove građanske godine i mjesec kada su se brali plodove zemlje i Bogu prinosile zahvalnice.

TROPAR, glas 2.: Stvoritelju svega stvorenja, Ti u svojoj moći određuješ vrijeme i godine. Blagoslovi, Gospode, svojom dobrotom cijelu ovu godinu! Zagovorom Bogorodice čuvaj u miru svoju Crkvu i spasi nas!

KONDAK, glas 2.: Kriste Kralju, koji živiš u visinama, Ti si Stvoritelj i Začetnik svega vidljivoga i nevidljivoga. Ti koji si stvorio dane i noći, vrijeme i godine, blagoslovi i sada cijelu ovu godinu, štiti i čuvaj u miru svoju Crkvu i svoj narod, o Mnogomilostivi!

Šimun Stilit, časni otac stupnik: Rodio se u Siriji od seljačkih roditelja. U 18. godini života napustio je roditeljsku kuću i zamonašio se. Živio je vrlo strogim asketskim životom. Neobičnost ovog monaha jest što je živeći na stupu neprestano molio. Oko njegovog stupa skupljali su se brojni nevoljnici i svima je pomagao. Živio je 103 godine i umro je na današnji dan 459. godine. Njegove moći prenesene su u Antiohiju u crkvu njemu u čast posvećenu.

* * * * *

Egidije, redovnik: Egidije je živio kao pustinjak u Provansi, u Francuskoj. Oko 680. godine na ušću Rhone sagradio je samostan u kojemu je kao opat vodio skupine monaha. Umro je na glasu svetosti 725. godine. Njemu u čast u Francuskoj su podignute brojne crkve.

2. Mamant, mučenik: Rođen je u Paflagoniji u poznatoj kršćanskoj obitelji Teodora i Rufine. Roditelji su mu bili bačeni u tamnicu zbog pripadnosti kršćanstvu. U zatvoru umre mu otac, a onda i majka nakon što rodi sina. Plemenita udovica Amija sahrani njegove roditelje, a dijete uze k sebi. Tek u petoj godini života dijete progovori i prva mu riječ bijaše «mama», zbog čega je i dobio ime Mamant. Bio je odgojen u kršćanskom duhu. U vrijeme progona kršćana, kada mu je bilo 15 godina, bio je i on predveden pred cara Aurelijana. Kad mu car reče da se barem ustima odreče Krista, on odgovori: «Ni srcem ni ustima neću se odreći Boga i cara moga Isusa Krista». Nakon mnogih muka predade svoj duh i primi mučenički vijenac slave.

Ivan Isposnik, patrijarh carigradski: Prvo je bio zlatar. Zbog svoje velike dobrote kojom se napose isticao posvećen je za svećenika. Kasnije postade i patrijarh carigradski. Bio je veliki isposnik, čovjek molitve i čudotvorac. Umro je 595. godine. Po smrti kao jedini njegov imetak našli su drvenu žlicu, lanenu košulju i staru odjeću.

* * * * *

Zenon, mučenik: Mučen je 302. godine u Nikomediji, u Maloj Aziji, zajedno sa sinovima Konkordijem i Teodorom.

Kalista, mučenica: Kalista i njezina braća Evodije i Hermogen podnijeli su mučeništvo 304. godine u Sirakuzi.

3. Teoktist, časni otac: Bio je rodom iz armenskog mjesta Hierapolisa. U mladosti svojoj napustio je roditeljski dom i ušao u manastir. Roditelji su ga odatle na silu odveli doma želeći ga oženiti. On im ipak umakne i ode u pustinjski kraj nad Mrtvim morem u manastir Fanar. Na monaški život pripremao ga je sv. Eutimij Veliki. U Kutilijskoj pustinji osnovali su novi manastir, gdje je Teoktist bio nadstojnik. Umro je 446. godine.

Antim, biskup mučenik: Bio je biskup u Nikomediji, u Maloj Aziji. Kad je nastao progon kršćana u vrijeme cara Dioklecijana, on se iz grada povukao u obližnja sela i odatle slao pisma utjehe kršćanima u zatvoru. Vojnike, poslane da ga uhvate, pogostio je i poučio ih u kršćanskoj vjeri te ih je na putu prema Nikomediji sve pokrstio na jednoj rijeci. Mučen je i pogubljen 302. godine.

* * * * *

Grgur I. Veliki, papa: Rodio se u Rimu oko 540. godine u uglednoj senatorskoj obitelji i bio gradski prefekt. Napustivši službu, stupio je godine 575. u benediktinski red i vlastitu palaču pretvorio u samostan sv. Andrije, gdje je bio opat. Obavljao je službu poslanika (579. - 585.) pape Pelagija II. na carskom dvoru u Carigradu, a potom je bio papin tajnik. Rimski puk i svećenstvo izabrali su ga 590. godine aklamacijom za papu. Uzeo si je naslov “Sluga slugu Božjih“. Od papinstva je stvorio glavnu duhovnu i političku moć na Zapadu. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji i Angla u Britaniji. Osnovao je rimsku školu pjevanja pa mu se pripisuje gregorijansko (koralno) pjevanje. Bio je veliki obnovitelj rimskog bogoslužja te autor je brojnih teoloških, duhovnih i pastoralnih spisa i pisama, pa je spada u red velikih crkvenih naučitelja. U pismu salonitanskom biskupu Maksimu (600. godine) prvi se put u povijesti spominje dolazak Slavena u Istru i Dalmaciju. Umro je u Rimu 12. ožujka 604. godine. (BIZ: Grgur Dvojeslov / Dialogos,12. 3.)

TROPAR sv. Grguru Dvojeslovu, glas 4.: Okrijepljen snagom božanske milosti koju si s nebesa od Boga primio, slavni Grgure, uputio si se putem Evanđelja te od Krista primio plaću za svoja djela, blaženi! Moli Ga za spasenje duša naših.

KONDAK sv. Grguru Dvojeslovu, glas 4.: Pokazao si se vjernom slikom Krista vrhovnoga pastira koji je poveo stado redovnika do nebeskih torova, oče Grugure, odakle si poučavao stado Kristovo zapovijedim njegovim. S njima se stoga raduješ i likuješ u nebeskim dvorima.

4. Mojsije, prorok: Rođen je u Egiptu u 13. stoljeću prije Krista. Kad je faraon naredio da se sva muška židovska novorođena djeca utapljaju u rijeci Nilu kako se Židovi ne bi previše namnožili, majka ga položi u košaricu od papirusa oblijepljenom smolom i odloži u trstiku uz obale Nila. Tu ga otkrije faraonova kći i posvoji ga i dade mu ime Mojsije (Izvađen iz vode). Njegova sestra ponudi princezi Mojsijevu majku za dojilju spašenoga djeteta. Mojsije je kasnije odgojen na faraonovom dvoru. Braneći jednog Židova ubio je jednog Egipćanina i zbog straha od faraonove osvete pobjegao je u midjansku zemlju. Tu se i oženio sa Seforom (Siporom), kćerkom svećenika Jitra, i postaje pastir. Jednoga dana u gorućem grmu ukazuje mu se Bog (Ja jesam) i šalje ga u Egipat da izbavi svoj židovski narod od ropstva. Vodio je narod preko Crvenoga mora i Sinajske pustinje do pred sam ulazak u obećanu zemlju (Kanaan, Palestinu). Na Sinaju je od Boga primio ploče Zakona (Deset Božjih zapovijedi) i objavio ih narodu kao osnovni vjerski zakon, utemeljen na Savezu između Boga i Izraela. Umro je u visokoj starosti na brdu Nebo. Pri preobraženju Isusa na gori Taboru pojavio se zajedno sa svetim prorokom Ilijom.

Svećenomučenik Babila (Papila) antiohijski. Bio je 12 patrijarh antiohijski, stradao je odsjecanjem glave za Decija 250. g. Na vlastit zahtjev je pokopan s lancima kojima je bio vezan. Car Gal (351-354) sagradi njemu u čast crkvu kod Dafne, kraj Antiohije. Kasnije, 362. godine, kosti su mu svečano prenesene od kršćana, po naredbi cara Julijana otpadnika, kojemu obližnji poganski hram Apolona nije davao nikakve proročanske odgovore zbog blizine kostiju ovoga sveca.

* * * * *

Rozalija, redovnica: Rodila se oko 1100. godine u Palermu na Siciliji kao kći vojvode Sinibalda. Postala je dvorska dama i pratilja kraljice Margarete. Stupila je u Red augustinki. Vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na brdu Monte Pellegrino kod Palerma, koje joj je darovala kraljica. Tu je ona do smrti provodila strogi pokornički život. Umrla je 1160. godine.

5. Zaharija, prorok: Bijaše sin Barahije, razreda Abijina. Vršio je svećeničku službu pri jeruzalemskom Hramu. Žena mu se zvala Elizabeta, iz plemena Aronova, kći Sobije, sestre sv. Ane. Bila je nerotkinja. Dok je Zaharija prema rasporedu jednom obavljao svećeničku službu u jeruzalemskom Hramu, u svetinji nad svetinjama, javi mu se anđeo Gabriel i obznani mu: Uslišana ti je molitva, Zaharijo! Žena Elizabeta rodit će ti sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i njegovo rođenje mnoge će obradovati...Bit će pun Duha Svetoga već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodu, Bogu njihovu..(Lk 1, 13-16). No on u to posunja i zbog te nevjere zanijemi. Kad se navrše dani njegove službe u Hramu, vrati se kući i u te dane Elizabeta zatrudni i nakon devet mjeseci rodi sina. Osmi dan po rođenju okupi se rodbina da obrežu dječaka. Upitaju oca kakvo će ime djetetu dati. On na pločicu napisa: Ivan mu je ime! Čim to napisa povrati mu se govor i ispunjen Duhom Svetim poče prorokovati:...Ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove... (Lk 1, 76).

TROPAR Proroku, glas 4.: Svećeničkim ruhom odjenut, dostojno si prinosio žrtve ugodne prema Zakonu Božjemu, premudri Zaharijo! Bio si svjetiljka i motritelj otajstava, noseći u sebi očita znamenja milosti, premudri; i u hramu si Gospodnjem mačem ubijen, proroče Kristov: s Pretečom zajedno moli za spasenje duša naših.

KONDAK Proroku, glas 3.: Danas Zaharija, prorok i svećenik Svevišnjega, roditelj Preteče, vjernima prostrije trpezu spomena svojega nudeći nam piće kreposne pravednosti. Pokazao nam se stoga kao poslužitelj božanske milosti.

Marija Terezija od Malog Isusa (Majka Terezija), redovnica: Rodila se 27. kolovoza 1910. u Skoplju u katoličkoj albanskoj obitelji. Krsno ime joj je Agnes Gonxhe Bojaxhiu. U osamnaestoj godini života, godine 1928., odlučila je postati misionarkom u Indiji, ušavši u Družbu sestara Blažene Djevice Marije od Loreta u Dublinu. Dobila je redovničko ime Marija Terezija od Malog Isusa. Nakon novicijata postala je učiteljicom, a potom i ravnateljicom srednje škole za bengalske djevojke u Calcutti. Posjećujući najsiromašnije, ona je 1946. odlučila svoj život posvetiti najsiromašnijima i gubavcima živeći među njima. Za odjeću je izabrala bijeli sari, završila tečaj medicinskih sestara i nastanila se u predgrađu Calcutte. Godine 1950. utemeljila je družbu Misionarke ljubavi i bila njezina poglavarica do 1997. godine. Kasnije je osnovala više svojih kuća u Indiji i diljem svijeta. Godine 1979. otvorile su kuću u Zagrebu. Godine 1979. dobila je Nobelovu nagradu za mir. Umrla je 5. rujna 1997. godine u Calcutti, proglašena svetom 4. rujna 2016.

* * * * *

Lovro Justinijani, biskup: Rođen je 1. srpnja 1381. u bogatoj obitelji u Veneciji. U 19. godini života imao je neke vrste viđenja prelijepe djevojke koja mu se predstavila kao Božja Mudrost. Otada je počeo živjeti asketskim životom. Stupio je u samostan augustinaca, 1443. postao biskupom u Castellu. Otvorio je sjemenište za siromašne klerike. Izdao je odredbe za promicanje liturgijskog života. Poticao je osnivanje novih ženskih samostana. Papa Nikola V. postavio je Lovru za prvog venecijanskog patrijarha. Bog ga je obdario darom proroštva, razlikovanja duhova i čudesima. Napisao je 15 djela u kojima govori o utjelovljenoj Božjoj Mudrosti. Umro je 8. siječnja 1456. godine. Spomendan mu se slavi danas kad je preuzeo patrijaršijsku stolicu u Veneciji. Proglašen je svetimgodine 1727..

Boris i Gleb, mučenici: Vidi: BIZ 24. srpnja.

6. Čudo sv. arkanđela Mihaela: Kada je sv. Ivan s Filipom propovijedao evanđelje u Hierapolisu, u Frigiji, prorekao je da će se u obližnjem mjestu Honi otvoriti izvor čudotvorne vode i da će to mjesto pohoditi arkanđeo Mihael. To se kasnije i dogodilo i ljudi su sa svih strana dolazili na izvor da se izliječe. Tako jednoga dana dođe i neki poganin iz Laodiceje sa svojom nijemom kćeri. Upita nazočne kršćane kako dobiti ozdravljenje. Oni mu rekoše da u ime Oca i Sina i Svetoga Duha moli arkanđela Mihaela. Tako i učini. Dade kćeri piti s tog izvora i ona progovori. Uskoro se on, kći i svi njegovi ukućani pokrstiše i kraj izvora sagradi on crkvu u čast svetom Mihaelu. Tu se kasnije nastanio dječak po imenu Arhip i živio pokorničkim životom. Pogani, da bi onemogućili da se tu ljudi okupljaju i obraćaju, navrnu obližnju rijeku da potopi crkvu i izvor. Arhip se usrdno pomoli arkanđelu Mihaelu i on učini da se u stijeni otvori ponor i u njega se sruši sva voda.

Eudoksij, mučenik: Bio je porijeklom iz Armenije i služio je kao časnik u rimskoj vojsci. Žena mu se zvala Bazilisa. Oboje bijahu kršćani. Za vrijeme progona kršćana pod carem Dioklecijanom on se sa svojom obitelji sklonio na sigurno mjesto. Međutim, neki su ga pogani prijavili carskom namjesniku u Meliteni i on je poslao vojnike da ga privedu. Naredio mu je da prema carskom ukazu ima prinesti žrtvu bogovima. On to odbije učiniti rekavši da se on klanja jedino kršćanskom Bogu, na što namjesnik reče pred nazočnim vojnicima: «Tko od vas ne izvrši carski ukaz, bit će izbačen iz vojne služne». Eudoksij prvi sa sebe zbaci vojnički pojas, a to isto učinilo je još 1104 vojnika, izjavivši da su i oni kršćani. Namjesnik stvar dojavi caru u Rim koji naredi da se časnici teško kazne, a obični vojnici da se puste na miru dok stvar ne riješi rimski senat. Namjesnik opet uhapsi Eudoksija i podvrgne ga teškim mukama. Kako je on i dalje ostao vjeran Kristu, mačem mu odrube glavu. Poslije su ubijeni i njegovi prijatelji Zenon i Makarij.

* * * * *

Zaharija, prorok: Sin je Berekijin. Spada u red dvanaest malih proroka. Bio je i svećenik. Djelovao je od 520. do 518. godine prije Krista. Svoju proročku službu obavljao je sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu sav usredotočen u obnovu hrama, vjere i ćudoređa, u očekivanju velikih mesijanskih nada. On žestoko žigoše one koji gaze socijalnu pravdu, koji varaju priproste. Post nije vrijedan ako nije povezan s konkretnim dobrim djelima. Bog je vjeran prijatelj. On je onaj koji čisti, oslobađa, daje milost pokajanja i duh molitve. Zaharija nikad ne naviješta prijetnje i kazne Božje, a da ne bi naviještao oproštenje, sreću i blagostanje. Knjiga proroka Zaharije dijeli se u dva dijela. U prvom opisuje osam noćnih viđenja koja imaju simboličko značenje: naviještaju kaznu i nagradu Judeji i Jeruzalemu, veličaju Zerubabela i Jošuu - judejske vođe po povratku Židova iz babilonskog sužanjstva. Drugi dio (Deuterozaharija) pripisuje se redaktoru koji je djelovao nakon što je Aleksandar Veliki oko 320. godine osvojio Palestinu. Tu se govori o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što upućuje na Isusa Krista.

7. Sozont, mučenik: Rodio se u pokrajini Likaoniji. Bio je pastir ovaca i kao kršćanin vrlo angažiran oko širenja evanđelja. Jednoga dana došao je u grad Pompeopolis, ušao u poganski hram i odlomio zlatnu ruku nekom krivobogu, razlomio je na komade i razdijelio siromasima. Među poganima je nastala uzbuna i potraga za počiniteljem toga djela. Da ne bi zbog toga nastradao netko nedužan, Sozont se prijavi upravitelju pokrajine Cilicije Maksimijanu. Nakon teških muka umro je oko 304. godine.

* * * * *

Marko Križevčanin, mučenik: Marko Stjepan Krizin rodio se u Križevcima 1580. godine. Studirao je u Grazu, a onda od 1611. do 1615. u Rimu. Kao svećenik jedno je vrijeme djelovao u Hrvatskoj, a onda ga je ugarski primas pozvao u Ugarsku i postavio za rektora sjemeništa u Trnavi i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu bivše benediktinske opatije kraj Košica. Košice su u ono vrijeme bile tvrđava ugarskog kalvinizma. Da bi ojačao položaj malobrojnih katolika, kojima su kalvini oduzeli sve crkve, upravitelj grada pozvao je u Košice isusovce Stjepana Pongracza i Melhiora Grodzieckog. Njima se pridružio i Marko Krizin. No 3. rujna 1619. u grad je ušao zapovjednik kalvinske vojske i svu trojicu bacio u zatvor. Budući da se nisu htjeli odreći katoličke vjere, mučili su ih i 7. rujna ubili. Svetima su proglašeni 1995. u Košicama.

TROPAR, Mučeniku, glas 4.: Mučenik tvoj, Gospode, Marko, u stradanju svojem zadobi neuveli vijenac od tebe Boga našega. Imajući naime snagu tvoju, on pobijedi mučitelje i skrši nemoćne drskosti demonâ. Po njegovom zagovoru spasi duše naše!

KONDAK Mučeniku, glas 2.: Velika su djela vjere! Mučenik tvoj, Gospode, Marko Križevčanin pao je pod krvničkim mačem krivovjernika. Revnovao je u čistoći vjere i jedinstvuCrkve i vjernosti Petrovom nasljedniku. Njegovim zagovorom podaj nam da budemo sljedbenici iste revnosti.

Predprazništvo Rođenja presvete Bogorodice Marije

TROPAR Predsvetkovine, glas 4.: Iz korijena Jesejeva i od roda Davidova danas nam se rađa Marija, dijete Božje. Radi toga sve se raduje i obnavlja! Nebo i zemlja radujte se zajedno! Slavite ju svi narodi! Joakim se veseli i Ana se raduje kličući: Nerotkinja rađa Bogorodicu i hraniteljicu života našega!

KONDAK Predsvetkovine, glas 3.: Djevica i Bogorodica Marija, neoskvrnjena palača nebeskog Zaručnika, danas se rađa od nerotkinje po Božjoj volji, da postane kolijevkom Riječi Božje, jer kao takova bijaše predodređena za božanska vrata i Majku pravog Života.

8. ROĐENJE PRESVETE BOGORODICE – Mala Gospa: Sve što znamo o tom događaju crpimo iz crkvene predaje i apokrifnih spisa. Njezini roditelji Joakim, iz plemena Davidova, i Ana, od roda Aronova, koji su živjeli u Nazaretu, izmoliše od Boga dijete Mariju, jer Ana bijaše nerotkinja. Blagdan se na Istoku počeo slaviti u 5. stoljeću i spada među dvanaest velikih blagdana.

TROPAR, glas 4.: Rođenje tvoje, Bogorodice Djevo, radost objavi svemu svijetu, jer iz tebe zasja Sunce pravde, Krist Bog naš. Ukinuvši prokletstvo, dade nam blagoslov, i uništivši smrt, darova nam vječni život.

Roždestvo tvoje, Bogorodice Djevo, radost vozvjesti vsej vselenjej: iz tebe bo vozsija solnce pravdi Hristos Bog naš, i razrušiv kljatvu, dade blagoslovenije: i uprazniv smert, darova nam život vječnij.

KONDAK, glas 4.: Po svetom rođenju tvojem, Prečista, Joakim i Ana oslobodiše se sramote neplodnosti, a Adam i Eva smrtne propasti. Tvoj narod, izbavljen od grešne krivnje, ovo svetkuje i kliče ti: nerotkinja rađa Bogorodicu i hraniteljicu Života našega.

9. Joakim i Ana, roditelji presvete Bogorodice: Joakim bijaše sin Barpafira, iz roda Judina, i potomak kralja Davida. Ana bijaše kćer svećenika Matana, iz roda Levijeva. Taj Matan imao je tri kćeri: Mariju, Sofiju i Anu. Marija se udala u Betlehem i rodila Salomu. Sofija se također udala u Betlehem i rodila Elizabetu, majku sv. Ivana Krstitelja. Ana se u Nazaretu udala za Joakima i u poodmaklim godinama rodila je Mariju. Bili su dosta imućni. Od svojih prihoda jednu trećinu uživali su sami, drugu su trećinu dijelili siromasima, a treću su žrtvovali u Hramu. Jednom kad su došli u jeruzalemski hram da prinesu svoj dar, prvosvećenik Izahar ukori Joakima rekavši mu: «Nisi dostojan da iz tvojih ruku primim dar jer si neplodan.» To veoma ražalosti Joakima i Anu. Vrativši se u Nazaret, počeše žarko moliti da i njima Bog podari dijete kao Abrahamu i Sari. Bog im posla anđela da im objavi rođenje «preblagoslovljene kćeri kojom će se blagosloviti svi narodi na zemlji i preko koje će doći spasenje svijetu». Joakim je na zemlji poživio 80 godina, a Ana 79 godina.

TROPAR, glas 2.: Slaveći spomen pravednika tvojih, Gospode, molimo te: po njihovim molitvama spasi duše naše!

KONDAK, glas 3.: Danas se Ana raduje, razrješivši se uza neplodnosti! Dojeći Prečistu, ona sve poziva da slave Onoga koji po njenoj utrobi čovječanstvu podari Majku koja jedina muža ne iskusi.

* * * * *

Petar Claver, redovnik: Rodio se 1580. u Verdu, u Španjolskoj, u pobožnoj radničkoj obitelji. Više nauke pohađao je na isusovačkom sveučilištu u Barceloni i postao isusovac. Godine 1616. zaređen je za svećenika. Poslan je zatim u misije u Novu Granadu, u Kolumbiju. Tu se sav posvetio apostolatu među robovima crncima u Cartageni, velikom lučkom gradu, koje su preprodavači robljem otimali u Africi i prevozili u brodovima za životinje te ih koristili za najteže poslove. Petar je u isusovačkom kolegiju kraj ulaznih vrata izabrao sobicu u koju su mogli dolaziti crnci. Robovi, s kojima se neljudski postupalo, imali su u njemu oca i prijatelja. Kroz 34 godine svoga boravka u Kolumbiji bilo je pokršteno preko trideset tisuća crnaca. Umro je u Cartageni 1654. godine, proglašen svetim 1888.

10. Minodora, Mitrodora i Nimfodora, mučenice: Bijahu tri rođene sestre iz nekog mjesta u Bitiniji. Odgojene u kršćanskom duhu, povukoše se iz grada u pustinju, gdje su vrijeme provodile u radu, postu i molitvi. Bog ih obdari snagom da čine čudesa te su mnoge bolesnike ozdravljale. Carski namjesnik Fronton dade ih uhititi i mučiti. Postradale su između 305. i 311. godine u vrijeme cara Maksimijana Galerija.

Pulherija, carica: Bila je kćerka cara Arkadija. Zavjetovala se ostati do smrti u djevičanstvu i u znak toga zavjeta sagradila je u sabornoj crkvi u Carigradu oltar od zlata i dragog kamenja. Vladala je s bratom Teodozijem Mlađim. Njenim nastojanjem sazvan je Treći ekumenski sabor u Efezu (431.). Sagradila je poznatu crkvu presvete Bogorodice u carigradskoj četvrti Blaherne. Po smrtiTeodozija vjenčala se s novim carem Markijanom, živeći s njim u djevičanskom braku. Pronašla je moći 40 mučenika u Sebastiji. Umrla je na današnji dan 453. godine u 55. godini svoga života.

* * * * *

Nikola Tolentinski, redovnik: Rodio se 1245. u Castel Sant' Angelo, u Italiji. Roditelji su ga isprosili od Boga po zagovoru sv. Nikole biskupa pa mu dali njegovo ime. U mladosti se odlučio da bude augustinac, zaređen ja svećenika 1269. Odlikovao se siromaštvom i isposništvom prema sebi, a dobrotom i ljubavlju prema drugima. Umro je 1305. godine u Tolentinu. Svetim je proglašen 1446. godine.

11. Teodora Aleksandrijska, časna majka: Rodila se u Aleksandriji u Egiptu. Nagovorena od neke vračare, ona se iznevjeri svome mladome mužu. Zbog toga ju pekla savjest pa ošiša kosu, obuče se u muško odijelo i stupi u muški manastir Oktodekat pod imenom Teodor. Post, bdjenje i poniznost zadivili su braću u manastiru. Neka zla žena okleveta ju da je s njom zatrudnjela. Teodora se nije branila od te klevete smatrajući to kao Božju kaznu za njen prijašnji grijeh. Izgnana iz manastira, sedam je godina živjela po pustinjama i šumama njegujući dijete one bludnice. Poslije toga ponovno je primljena u manastir, gdje je poživjela još dvije godine. Tek po njezinoj smrti, 490. godine, monasi saznaše da je bila žena. Na sahranu je došao i njeni muž i do svoje smrti ostao u ćeliji svoje pokojne žene.

* * * * *

Ivan Gabrijel Perboyre, redovnik mučenik: Rodio 1802. u južnoj Francuskoj, stupio u Družbu lazarista, u 22. godini života završio teologiju u Parizu te zaređen za svećenika 1825. Imenovan je profesorom dogmatike. Otišao je 1835. u misije u Kinu. U Macau je nekoliko mjeseci učio kineski jezik, a onda je poslan u pokrajinu Honan pa zatim u pokrajinu Hupek. No tu je 1839. uhićen, ispitivan, mučen i osam mjeseci proveo u teškom zatvoru čekajući na izvršenje smrtne kazne 1840. godine. Proglašen svetim 1996.

12. Autonom, svećenik mučenik: U vrijeme progona kršćana za cara Dioklecijana otišao je iz Italije u Bitiniju, u grad Soreos, i tu mnoge priveo u kršćanstvo. Sagradio je i crkvu sv. Mihaela arkanđela. Stanovao je u kući nekoga dobrog kršćanina Kornelija, kojega Autonom posveti za svećenika, a potom i za biskupa. Svojim propovijedanjem Autonom je u gradu Limna obratio mnoge. To razljuti protivnike te oni jednoga dana u crkvi sv. Mihaela ubiju Autonoma dok je vršio službu. U vrijeme cara Konstantina neki uglednik Severijan nad njegovimgrobom sagradi crkvu.

* * * * *

Ime Marijino: Ovaj marijanski blagdan počeo se slaviti 1513. godine u španjolskoj biskupiji Cuenca. U 17. stoljeću proširio se na čitavu Španjolsku i Napuljsko Kraljevstvo. Nakon pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Beča 12. rujna 1683. godine, papa Inocent XI. proširio je ovaj blagdan na cijelu Crkvu. Građani Beča, opkoljeni sa svih strana od neprijatelja, vapili su Mariji za pomoć. Pomoć je došla od poljske vojske pod vodstvom kralja Jana Sobieskog i vojvode Karla iz Lorene. Nakon mise i molitve krunice kralj dođe pred svoje vojnike i reče: «Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!»

13. Kornelij, biskup mučenik: Rodio se u Rimu, bio časnik u Cezareji, u Palestini. Krstio ga je sv. Petar. Bio je prvi od pogana koji su stupili u Kristovu Crkvu. Nakon krštenja ostavio je časničku službu i krenuo za apostolom Petrom koji ga je kasnije postavio za biskupa i poslao u poganski grad Skipseosis, gdje je pokrstio upravitelja grada Dimitrija i još 277 građana, a poganski hram Apolonov srušio.

KONDAK, Korneliju, glas 4.: Kao prvinu svetih iz narodā primila te je Crkva, koju si prosvijetlio svojim vrlim djelima, bogomudri Kornelije, poznavatelju i poslužniče svetih tajni.

Predprazništvo Uzvišenja sv. Križa

Spomen posvete hrama Uskrsnuća Gospodnjeg u Jeruzalemu

TROPAR Predsvetkovine, glas 4.: Životvorni Križ tvoje dobrote, Gospode, kojega si nama nedostojnima darovao, prinosimo tebi kao molitvu. Spasi Bogorodičinim zagovorom Crkvu i narod koji ti se moli, jedini Čovjekoljupče!

TROPAR Posvete hrama, glas 4.: Pokazao si nam ovjde na zemlji krasotu prebivališta svoje svete slave na nebesima; učini je utvrdom silnom u vjekove, Gospode, i primi naše molitve koje ti u njemu neprestano po Bogorodici prinosimo, Živote i Uskrsnuće svih!

KONDAK Posvete hrama, glas 4.: Obnovi duhom i prosvijetli one koji vjerom svetkuju posmen posvete hrama Doma tvojega što si ga dobrotom svojom izvolio sazdati na slavu svog božanskog imena, ti koji si jedini proslavljen među svetima.

KONDAK, glas 8.: Danas se pojavilo drvo spasenja iz naručja zemlje, koje se časno u crkvi podiže rukama velikog svećenika. Cijeli svijet, klanjajući se, sa strahopoštovanjem ga cjeliva. Križem svojim, Gospode, spasi nas!

* * * * *

Ivan Zlatousti, nadbiskup carigradski: Rodio seoko 344. godine u Antiohiji, u Siriji, u trećem po važnosti gradu u Rimskom carstvu. Ivanov otac Secundo obavljao je službu visokog časnika u rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja. Majka Antusa posvetila se odgoju sina i kćeri. Ivan je kod poznatih učitelja studirao književnost, govorništvo i filozofiju, a na glasovitoj teološkoj školi i Sveto pismo. Krstio se u 20. godini života. Jedno vrijeme povukao se u brda i među monasima provodio strogi život u molitvi i pokori. No zbog slabog zdravlja vratio se u Antiohiju. Biskup Meletije zaredio ga je 381. godine za đakona, a pet godina kasnije i za svećenika. Ivan se kao svećenik kroz 12 godina posebnim žarom posvetio propovijedanju, u čemu je bio nenadmašan.Glas o njemu proširio se sve do Carigrada, prijestolnice Rimskog carstva. Godine 398. Ivan je izabran za carigradskog nadbiskupa i patrijarha. Novi patrijarha najprije je počeo s reformom na svome dvoru, uveo je stegu među klerom, uklonio neke nedostojne biskupe s njihovih stolica u Maloj Aziji. Posebna pastirska briga bili su mu siromasi. U svojim propovjedima nije ni štedio carski dvor. Carica Eudoksija, uvučena u spletke onih kojima je Zlatousti smetao, u dogovoru s aleksandrijskim patrijarhom Teofilom, svrgne ga godine 404. s patrijaršijske stolice i pošalje u progonstvo, najprije u gradić Kukusus na armenskoj granici, a onda još dalje u Kapadociju. Na putu kod mjesta Komane umro je 407. godine. Pisao je asketske i katehetske spise, a najpoznatiji je po propovijedima. Zbog rječitosti dobio je nadimak Krizostom (Zlatousti). Po njemu se zove i liturgija po bizantskom obredu.

14. UZVIŠENJE ČASNOGA KRIŽA GOSPODNJEGA

Ovoga dana slave se dva događaja: pronalazak časnoga Križa Isusova na Golgoti i povratak Križa iz Perzije u Jeruzalem. Obilazeći Svetu zemlju, sveta carica Helena odluči da potraži križ na kojemu je bioraspet naš Gospodin Isus Krist. Crkvena predaja kaže kako je neki starac Židov imenom Juda otkrio da je taj križ zakopan pod poganskim hramom božice Venere, koga je na Golgoti podigao rimski car Hadrijan. Poganski hram je srušen i kopajući u dubinu nađoše tri križa. No kako znati križ na kojemu je Krist bio raspet? Mimo toga mjesta prolazila je povorka s mrtvacem. Patrijarh Makarije zaustavi povorku i naredi da na mrtvaca stave jedan po jedan od nađenih križeva. Kada stave treći križ, mrtvac oživi. Po tome spoznaše da je to Isusov križ. Metnuše taj isti križ i na jednu bolesnu ženu koja odmah ozdravi. Tada je patrijarh visoko uzdigao križ da ga sav narod vidi. Narod u suzama zapjeva «Gospode, pomiluj!» Carica Helena napravi kovčeg od srebra i u njega položi časni križ. U 7. stoljeću perzijski car Hozroj osvojio je Jeruzalem i mnoge Židove odveo u ropstvo, a uz plijen odnese u Perziju i drvo Križa Gospodnjega. Nakon 14 godina, 628., bizantski car Heraklije pobjedi Hozroja i vrati Križ u Jeruzalem. Car je na svojim leđima unosio Križ u grad. No neka sila zaustavi ga i nije mu dala naprijed. Patrijarh Zaharija vidje anđela koji je cara sprečavao da u raskošnom carskom odijelu nosi Križ putem kojim je Gospod, bos i ponižen, hodio noseći Križ na Golgotu. To viđenje priopći patrijarh caru. Tada car svuče carske haljine i obuče skromne i bosonog dalje ponese Križ na Golgotu i položi u crkvu Uskrsnuća na radost i utjehu cijeloga kršćanskog svijeta.

TROPAR: Spasi, Gospode, narod svoj i blagoslovi baštinu svoju! Podaj Crkvi svojoj pobjedu nad neprijateljima,i čuvaj križem svojim pučanstvo svoje.

Spasi, Gospodi, ljudi tvoja, i blagoslovi dostojanije tvoje, pobjedi blagovjernim ljudem na sporotivnaja daruja, i tvoje sohranjaja krestom tvoim žiteljstvo.

KONDAK: Uzašao si dragovoljno na križ, Kriste Bože! Narodu svome novome, imenom Tvojim nazvanim, podaj milosti svoje! Silom svojom razveseli svetu Crkvu i daj joj pobjedu nad neprijateljima! Jer samo od Tebe ima ona pomoć, oružje mira i sigurnu pobjedu.

15. Nikita, velemučenik: Rodio se u Gotu. Bio je učenik gotskog biskupa Teofila koji bijaše učesnik Prvog ekumenskog koncila u Niceji (325.). Za vrijeme progona kršćana i on pretrpi strašne muke u ognju godine 372. Njegov drug Marijan prenese Nikitino tijelo iz gotske zemlje (Vlaška i Besarabija) u cilicijski grad Mopsuest, gdje svetom mučeniku u čast sagradi crkvu i u nju položi svečeve moći.

KONDAK Mučeniku, glas 2.: Potojanošću si svojom sasjekao snagu nevjernika i primio i primio pobjedni vijenac poradi muka svojih. Sada pak, slavni Nikito, radujući se s anđelima čije ime nosiš: s njima neprstano moli Krista Boga za sve nas.

* * * * *

Gospa Žalosna: Pobožnost prema Marijinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu židovskog svećenika starca Simeona Mariji: A tebi će samoj mač probosti dušu (Lk 2,35). To proroštvo ispunilo se kad je Marija stajala pod križem. O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Nastale su i mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Servitima je 1668. godine papa dopustio posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Papa Pio VII., na spomen svoga povratka iz Napoleonovog sužanjstva, proširio je godine 1814. ovu svetkovinu na cijelu Crkvu. Sedam žalosti jesu: Simeonovo navještenje Marijine žalosti, bijeg u Egipat, događaj kad se dvanaestgodišnji Isus izgubio u jeruzalemskom hramu, Marijin susret s Isusom na križnom putu, Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ, skidanje Isusa s križa i polaganje Isusa u grob.

TROPAR, gl. 6.: S djevičanskim učenikom stajaše Majka-Djevica pod križem, i obuzeta bolima, nemogavši gledati Sina gdje visi na križu, Njemu, koji se je od nje rodio, vapila je: Kako možeš trpjeti ti koji nisi podvrgnut trpljenju? O Sine moj, neizreciva je dobrota tvoja! Ona nadilazi svaki um!

KONDAK, gl. 4.: Djevica i Majka tvoja, Isuse Vladaru, vidjevši te na križ pribijena, i gdje dragovoljno trpiš muku, vapila je: Jao meni, dijete preslatko! Kako možeš trpjeti nepravedne rane, ti liječniče ljudske nemoći, koji si sve izbavio od propasti po svom milosrđu.

16. Eufemija, velemučenica: Rodila se u Kalcedonu od pobožnih roditelja oca Filofrona, senatora i majke Teodorizije. Kada carski namjesnik Prisk u Kalcedonu odredi dan u koji se poganskome bogu Areju moraju prinesti žrtve, 49 kršćana toga grada skloni se ne htijući sudjelovati u svečanostima. No uskoro su ih uhvatili i kroz 19 dana stavljali su ih na razne muke. Eufemija postrada 304. godine. Vidi o njoj i 11. srpnja.

KONDAK, glas 4.: U mučeništvu tvojem dobar si podvig poduzela i pslije smrti nas posvećuješ potocima svojim čudesa, velehvaljena Eufemijo! Častimo stoga tvoje sveto uzdignuće i dolazimo s vjerom tvom svetom hramu da se izbavimo od duševnih bolesti i isprosimo čudene milosti.

* * * * *

Kornelij, papa: Kornelije je 251. godine izabran za rimskoga biskupa, odnosno za papu. Međutim i Novacijan, veoma nadaren i utjecajan rimski svećenik i teolog, također je izabran za papu. Tako je u samom središtu kršćanstva došlo do raskola. Razdor među rimskim klerom nastao je zbog pitanja kakav stav Crkva treba da zauzme prema kršćanima koji su zbog progonstva otpali od vjere. Kornelije je zastupao mišljenje da se oni, ako se iskreno pokaju, mogu opet vartiti u Crkvu, dok je Novacijan bio protiv toga. Stoga je Kornelije sazvao sinodu koja je Novacijana i njegove pristaše isključila iz Crkve. U vrijeme rimskoga cara Gala Kornelije je prognan iz Rima i umro 253. godine. Tijelo mu je kasnije pokopano u Kalistovim katakombama.

Ciprijan, biskup: Rodio se u Kartagi oko 210. godine u poganskoj obitelji. Ime mu bijaše Tascije. Najprije je obavljao službu odvjetnika, a onda se obratio na kršćanstvo i na krštenju je dobio ime Ciprijan. Još kao pripravnik za krštenje položio je zavjet čistoće i podijelio siromasima veliki dio svojih posjeda. Zaređen je za svećenika, a onda i posvećen za biskupa u Kartagi, u Africi. U vrijeme progonstva kršćana za careva Valerijana i Galijena prokonzul Galerije Maksim osudio ga je na pogubljenje mačem. Sveti Ciprijan bio je veoma značajan učitelj rane Crkve. Ostala su nam njegova dogmatska, apologetska i ćudoredna djela te brojna pisma. Ciprijan se smatra najznačajnijom ličnosti Crkve u 3. stoljeću.

KONDAK, Korneliju, glas 4.: Kao prvinu svetih iz narodā primila te je Crkva, koju si prosvijetlio svojim vrlim djelima, bogomudri Kornelije, poznavatelju i poslužniče svetih tajni.

KONDAK, glas 4.: Obrativši se od vračarske vještine k spoznaji Boga, pokazao si se iscjeliteljem svijeta, Bogomudri, udjeljujući ozdravljenje onima koji te časte, Ciprijane s Eufemijom zajedno; s njome se moli čovjekoljubivom Svevladaru da se spase duše naše.

17. Sofija, Vjera, Nada i Ljubav, mučenice: Živjele su i mučene u Rimu u vrijeme cara Hadrijana. Sofija bijaše udovica i kao kršćanka dobro je odgojila i u vjeri utvrdila svoje tri kćeri. Budući da su odbile žrtvovati poganskoj božici Artemidi, bile su izvedene pred sud, mučene i konačno mačem posječene. Vjera je tada imala 12 godina, Nada 10, a Ljubav 9 godina.

* * * * *

Robert Bellarmino, biskup: Rodio se 4. listopada 1542. godine u Montepulcianu, u talijanskoj pokrajini Toscani. Bio je nećak pape Marcela II. Godine 1560. stupio je u red Družbe Isusove. Napisao je više vrlo vrijednih teoloških djela. Glasovit je i njegov «Mali katekizam», koji je doživio čak 400 izdanja i preveden na šezdesetak jezika. Papa Pio XI. zbog toga ga je 1931. proglasio crkvenim naučiteljem.

Hildegarda, redovnica: Rodila se 1098. u Bermersheimu u Njemačkoj. Otac joj se zvao Hildebert, službenik biskupa u Speyeru. U petnaestoj godini života postala je redovnica u Disibodenbergu. Godine 1150. postala je opatica samostana. Vrlo je revnovala za nutarnju obnovu Crkve. Nije se bojala ni biskupa, ni prelata kojima je zbog poroka i propusta prijetila Božjim kaznama. Čak je i na javnim trgovima propovijedala kleru i narodu. U više navrata imala je viđenja. Umrla je 1179. godine

18. Eumenije, biskup, čudotvorac: U svojoj mladosti Eumenije odluči potpuno se predati Kristu. Stoga je svoje imanje podijelio siromasima, a svoje tijelo krotio je velikim postom. Narod ga je izabrao za biskupa u Gortinu, na otoku Kreti. Bog mu je podario obilje milosti po kojoj je mnoge izliječio i druga čudesa učinio. Blago je u Gospodu preminuo u 7. stoljeću u gradu Tebaidi.

* * * * *

Josip Kupertinski, redovnik: Rodio se 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Pugli, i to u staji. Bio je posljednji sin siromašnih roditelja Feliksa i Franciske. Nekoliko je godina bio sluga i trećoredac u samostanu franjevaca konventualaca u Grotelli. Po Božjoj providnosti godine 1628. zaređen je za svećenika. Zbog svojih ekstaza i lebdenja u zraku bio je ispitivan pred inkvizicijom. Najčešće je upadao u zanos za vrijeme mise pa se misa znala produžiti i po pet sati. Da se oko njega ne bi i dalje okupljao svijet, odredili su da ga se premjesti u neki drugi samostan. Tako je dospio u Asiz, gdje je ostao 14 godina, ali i ovdje je doživljavao ekstaze i mnogo je ljudi dolazilo k njemu. Zbog toga Sveti ga je oficij opet premjestio u jedan kapucinski samostan. Samo je smio služiti misu i razgovarati s redovnicima. No jer su se i dalje događale čudesne pojave, ljudi su navaljivali k njemu sa svih strana. Nakokon je papa Aleksandar VII. godine 1656. dozvolio da se Josip vrati svojoj subraći u samostan u Osimo kraj Ancone, gdje je i umro 1663. godine. Svetim je proglašen 1767. godine.

19. Trofim, Sabacij i Dorimed, mučenici: U vrijeme cara Proba, u 3. stoljeću, kada je upraviteljem Antiohije bio Atik, dođu u taj grad kršćani Trofim i Sabacije, obojica ugledni i časni građani. U Dafni kod Antiohije Atik priredi svečanost žrtvovanja bogu Apolonu. Netko prijavi dvojicu stranaca da ne sudjeluju u svečanosti. Atik ih dade privesti i pokuša ih odvratiti od kršćanske vjere, ali uzalud. Nakon što je Trofima dao bičevati, poslao ga je u Frigiju nekom Dioniziju, još žešćem mučitelju kršćana. Dok je boravio u tamnici, k njemu je dolazio Dorimed, potajni kršćanin, i donosio mu hranu. Saznavši za to, Dionizije ih obojicu predade mučitelju koji im odrubi glave. Sabacije, nakon teških muka, također skonča svoj ovozemni život.

* * * * *

Januarij, biskup mučenik: Rodio se polovicom 2. stoljeća. Bio je biskup Napulja, u Italiji. Mučeništvo je, sa svojim drugovima, podnio na današnji dan 305. godine za vrijeme Dioklecijanovog progona kršćana. Njegove kosti otkrio je godine 432. napuljski biskup Ivan I. i pohranio ih u katakombama Capodimonte. U 9. stoljeću relikvije sv. Januarija odnesene su u Benevent, a odande u 12. stoljeću u samostan Montevergine. Godine 1497. moći su mu opet vraćene u Napulj gdje se i danas štuju. Od godine 1389. spominje se neobično čudo vezano uz sv. Januarija, a ono se događa na spomendan prijenosa svečevih relikvija: u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana, kada tvrdo zgrušana svečeva mučenička krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje.

KONDAK sv. Januariju, glas 3.: Ukrasili ste se svetim pomazanjem i krvlju mučeništva, slavni Januarije i Teodore te sjajite posvuda dok likujete u visinama i motrita na nas koji dolazimo u vaš hram, gdje neprestano vapijemo: Vi koji se molite Čovjekoljupcu, čuvajte sve nas!

20. Eustatij, velemučenik, i njegova obitelj, mučenici: Prvo mu je ime bilo Plakida. Bio je on veliki vojskovođa u vrijeme rimskih careva Tita i Trajana. Na krštenju je dobio ime Eustatije, njegova žena Teopista, a sinovi Agapije i Teopist. Nakon toga on s obitelju tajno napusti Rim i ode u Egipat i nastani se u selu Badisis, gdje je kao najamnik živio 15 godina. U to vrijeme barbari napadnu Rimsko carstvo. Car Trajan dade u zadatak dvojici časnika, nekadašnjim Eustatijevim drugovima, da pronađu hrabrog vojskovođu Plakidu. Po Božjem promislu oni ga nađu u Egiptu i dovedu ga caru. Eustatije skupi vojsku i pobijedi barbare. Dok se on pobjedonosno vraćao u Rim, car Trajan umre i naslijedi ga car Hadrijan. Ovaj pozove slavnoga vojskovođu da prinese žrtvu bogovima. No Eustatije izjavi da je on kršćanin i da se ne želi klanjati krivim bogovima. Na to car njega, ženu mu i sinove udari mukama. Tako se ova hrabra obitelj pridruži brojnim mučenicima prvih stoljeća.

KONDAK, glas 2.: Muke Kristove jasno si na sebi pokazao, Eustatiju, te ispivši usrdno čašu njegovu postao si zajedničarom i baštinikom slave, primivši od samoga Boga sviju božansko odrješenje s visine.

* * * * *

Andrija Kim Taegon, svećenik, i drugovi, mučenici: Kršćanstvo u Koreji počelo se širiti u 17. stoljeću. No zbog zabrane misionarima da dolaze u tu zemlju, sve do 1836. Kristova Crkva ipak je živjela zahvaljujući kršćanima laicima. Veliki progoni kršćana zbili su se 1833., 1846. i 1866. Među 103 mučenika ističu se svećenik Andrija Kim Taegon i laik Pavao Chong Hasang.

Eustatij, Teopista, Teopisto i Agapij, mučenici.

21. Kodrat, apostol: On je jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Propovijedao je evanđelje u Ateni, gdje je bio biskup poslije sv. Publija, a potom u gradu Magneziji. Napisao je apologiju kršćanstva i predao ju caru Hadrijanu. Taj spis toliko je djelovao na cara da je naredio da se kršćani više ne progone. Umoren je glađu oko 130. godine u Magneziji.

* * * * *

Matej, apostol: Rodio se oko 5. godine poslije Krista u Kafarnaumu. Po zanimanju je bio carinik u Herodovoj službi. Nazivan je i Levi, sin Alfejev. U Evanđelju se ovako opisuje njegov poziv: Isus ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici i kaže mu: «Pođi za mnom!» On usta i pođe za njim (Mt 9, 9). Poslije Duhova vršio je apostolat u Palestini. Neki crkveni pisci tvrde da je propovijedao u Etiopiji i Perziji. Prema predaji oko 60. godine je napisao evanđelje na aramejskom jeziku za obraćene Židove u Palestini. Glavni mu je cilj bio dokazati da je Isus obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Matejevo evanđelje je jedna vrsta katekizma o Božjem Kraljevstvu.Izvornik se rano izgubio. Sačuvan nam je grčki prijevod. U ikonografiji ga se prikazuje u liku krilata čovjeka ili s knjigom i perom. Umro je mučeničkom smrću pretpostavlja se u Etiopiji. Njegovo tijelo prema predaji preneseno je u 10. stoljeću u Salerno, u Italiju.

TROPAR glas 3.: Dragovoljno si se uputio s carine k Vladaru Kristu koji se na zemlji pojavio na dobro ljudima; Njega slijedeći, postao si odabranim apostolom i velikim blagovjesnikom evanđelja cijelome svijetu. Zbog toga štujemo častan tvoj spomen, blagovjesniče Mateju; moli milostivoga Boga da dade oproštenje grijeha našim dušama.

KONDAK, glas 4.: Stresavši sa sebe jaram carske službe, podvrgao si se jarmu pravde i postao si osobitim kupcem koji stječe bogatstvo - mudrost s visine, od kojega si naviještao riječ istine i pridizao klonule duše, predočivši im čas suda.

22. Jona, prorok: Rodio se u Gat-Keferu, blizu Nazareta, u 8. stoljeću prije Krista. Sin je Amitaja iz Zebulonova plemena. Legenda pak govori da je bio sin one udovice u Sarfati sidonskoj kojega je prorok Ilija oživio od mrtvih. Bog ga šalje Ninivljanima da im propovijeda o Jahvi i pozove na pokoru. Njemu se ne da ići k njima. Dospijeva u utrobu kita i nakon tri dana kit ga izbaci na obali grada Ninive. Svojim trodnevnim boravkom u utrobi kita i izlaskom iz njega slika je trodnevnog boravka Isusa u grobu i njegova uskrsnuća. Temeljna poruka Knjige o Joni jest da Bog želi spasenje svih ljudi.

KONDAK, glas 4.: Pokazavši se divnim prorokom i slijedivši Božji naum kao protulik tridnevnoga uskrsnuća, bio si tri dana u utrobi kitovoj iz koje si izišao nepovrijeđen. Postao si svjetlim propovjednikom velikom gradu Ninivi i stoga te štujemo, Jono, kao prvonavjestitelja Božjega čovjekoljublja.

Foka, biskup mučenik: Bio je biskup u rodnom gradu Sinopi, na obalama Crnoga mora. Mnoge pogane obratio je na pravu vjeru. Umro je mučeničkom smrću 117. godine u vrijeme cara Trajana. Njegove su moći kasnije prenesene u Carigrad.

* * * * *

Toma Vilanovski, biskup: Rodio se 1486. u Fuenllani u Španjolskoj. Otac Tomaso bio je mlinar u Villanueva. Sve što je samljeo petkom dijelio je siromasima. I majka se isticala dobrotvornošću. Toma je pohađao sveučilište u Alcali. U 26. godini života već je bio profesor filozofije i teologije. Godine 1516. stupio je u Red augustinaca u Salamanci. Za svećenika je zaređen 1518. godine. Vršio je službu profesora teologije, propovjednika, poglavara u tri samostana i provincijala. Godine 1544. imenovan je nadbiskupom u Valenciji. Kako je i kao nadbiskup nosio skromno redovničko odijelo, kanonici su skupili novac da si nabavi biskupsku odjeću i uredi stan. No on je taj novac darovao mjesnoj bolnici. Umro je 1555. godine. Papa Aleksandar VII. godine 1658. proglasio ga je svetim.

23. Začeće sv. Ivana Krstitelja: Židovski svećenik Zaharija, iz roda Abijina, i žena mu Elizabeta, iz roda Aronova, nisu mogli imati poroda. Jednom dok je Zaharija kao svećenik vršio službu u jeruzalemskom Hramu prinoseći Bogu kad, javi mu se arkanđeo Gabriel i navijesti rođenje Ivana, a ubog nevjere je zannijemio poslije toga (Lk 1, 13 - 20). Kad su se navršili dani njegove službe u Hramu, vrati se kući nijem i nakon tih dana zače Elizabeta. Tek kad mu se sin rodi i kad na pločicu napisa: Ivan mu je ime, opet mu se povrati govor.

TROPAR, glas 4.: Raduj se nerotkinjo neplodna jer si, evo, začela svjetlonošu Sunca koji će donijeti svjetlo svijetu koji od sljepoće boluje! Likuj Zaharijo i zavapi smjelo: Ovaj koji se ima roditi prorok je Svevišnjega!

KONDAK, glas 1.: Veseli se Zaharija i svetkuje s preslavnom suprugom Elizabetom jer ona dostojno zače Ivana preteču kojega je anđeo radosno navijestio a mi ljudi s pravom štujemo kao poslužitelja milost

* * * * *

Lino, papa: Prema jednoj crkvenoj predaji Lino je bio podrijetlom iz Toscane, sin nekog Herkulana. Kasnija predaja govori nam da se rodio u Volterri. Otac ga je poslao na nauke u Rim, gdje ga je obratio sv. Petar, uzeo ga za suradnika i odredio za svoga nasljednika. Prema povjesničaru Euzebiju Lino je, kao nasljednik sv. Petra na rimskoj stolici, vršio pastirsku službu od 69. do 81. godine. Spominje ga sv. Pavao u 2. poslanici Timoteju: Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva ostala braća (4,21). Pogubljen je na današnji dan za Domicijanova progonstva i pokopan na vatikanskom groblju pored sv. Petra. Kult ovoga pape raširen je po čitavoj Italiji. Relikvije su mu 1531. prenesene u Volterru te pohranjene u crkvu njemu posvećenu.

Tekla, mučenica.

24. Tekla, prvomučenica: Rodila se u Ikoniji od poganskih roditelja. Kada apostol Pavao s Barnabom dođe u taj grad navijestiti evanđelje, ona se obrati i zavjetova se živjeti u djevičanstvu. Uzalud ju je majka od toga odvraćala i čak mučila glađu. Štoviše, ona pođe s Pavlom u Antiohiju gdje mnoge pogane obrati na kršćanstvo. Pavao ju pošalje u jedno pusto mjesto blizu Seleucije, gdje je živjela asketskim životom i mnoge bolesnike liječila i neznabošce na pravu vjeru obratila. Zavidni liječnici i vračevi poslaše k Tekli neke mladiće da ju oskvrnu, nadajući se da kad izgubi djevičanstvo izgubit će i čudotvornu moć. Da ne upadne u ruke ovih zlih mladića, Tekla uteče u jednu pećinu moleći Boga da ju spasi. Stijena se sruši i zatvori ulaz. Tako pećina postade i skroviše i grob ove svete djevice, nazvane ravnoapostolne. O njoj sv. Ivan Zlatousti piše: Čini mi se da vidim ovu blaženu djevicu kako jednom rukom Gospodu prinosi djevičanstvo, a drugom mučeništvo.

TROPAR, glas 4.: Poučivši se Pavlovim naukom, bogoljubna Teklo, i utvrdivši vjeru s Petrom, pokazala si se od Boga pozvanom prvomučenicom i prvostradalnicom među ženama. Ušla si u plamen kao u cvjetnjak i naoružavši se križem prestrašila zvijeri i bikove. Moli, stoga, vazda hvaljena, Krista Boga, da se spase duše naše!

KONDAK, glas 8.: Zasjala si ljepotom djevičanstva i uresila se vijencem mučeništva, djevice prave vjere apostolske! Plameni oganj si u rosu pretvorila kao preslavna djevica te molitvom ukrotila razjarena bika kao prvomučenica!

* * * * *

Gospa, Otkupiteljica robova: Težnja za obranom ljudske slobode uzrokovala je ovaj blagdan. Svetkovanje toga blagdana uveli su godine 1615. redovnici mercedarijevci koji su se borili za otkup i oslobođenje kršćana što su ih Saraceni učinili robovima. Naime, prema tradiciji koja se sačuvala u tom Redu Majka Božja, ganuta samilošću prema porobljenima, ukazala se 2. kolovoza 1218. u Mercedi sv. Petru Nolascu te mu naložila da osnuje novi Red koji će se posvetiti plemenitom djelu otkupljivanja robova. Red je odobrio papa Grgur IX. godine 1235. Taj je Gospin blagdan papa Inocent XI. proširio na cijelu Španjolsku, a papa Inocent XII. godine 1696. na cijelu Crkvu.

25. Eufrozina, časna majka: Bila je ona kćer Pafnucija, bogatog i poznatog čovjeka iz Aleksandrije. Ne htijući stupiti u brak, da bi se sakrila od oca preobuče se u muško odijelo i prijavi se starješini jednoga manastira kao eunuh cara Teodozija s imenom Izmaragd. Iguman ga primi i povjeri ga duhovnom vodstvu ocu Agipitu. Svojim asketskim životom Izmaragd nadvisi sve ostale monahe u tom manastiru. Nakon što je Izmaragd već 38 godina boravio u manastiru, dođe tu Panfucije na duhovni razgovor. Iguman ga uputi Izmaragdu, koji prepozna svoga oca. U duhovnom razgovoru Panfucije spomene svoju žalost za izgubljenom kćeri Eufrozinom. Izmaragd mu reče da ne gubi nadu, jer će još za života vidjeti svoju kćer. I reče mu neka opet za tri dana dođe u manastir. Kad se Panfucije opet navrati, nađe monaha Izmaragda na smrtnoj postelji. I predstavi se ocu: «Ja sam Eufrozina, tvoja kćer. Ti si moj otac.» Nakon tih riječi izdahnu Eufrozina. Pošto sahrani svoju kćer, Panfucije i sam stupi u isti manastir i useli se u ćeliju svoje pokojne kćeri. Poslije deset godina monaškog života, umre i on blaženom smrću.

* * * * *

Aurelija i Neomezija: Crkvena predaja nam govori da su one bile rođene sestre i da su živjele u 9. stoljeću. Potjecale su iz Male Azije. Napustivši rodno mjesto, uputile su se na hodočašća na sveta mjesta u Palestini te u najpoznatija svetišta na Zapadu. Na putu prema Rimu napali su ih razbojnici i opljačkali. Polumrtve nekim čudom stignu do Anagnia, smjeste se na periferiji i tu umru. Građani pokopaše njihova tjelesa na groblju sv. Riparate. U 11. stoljeću njihovi zemni ostaci preneseni su u katedralu i položeni u kripti.

26. Preminuće Ivana Bogoslova, apostola i evanđeliste: Bijaše on sin ribara Zebedeja i Salome. Pozvan od Isusa, on ostavi svoga oca i zajedno s bratom Jakovom pođe za Kristom. Sa sv. Petrom i bratom Jakovom bio je svjedok uskrsnuća Jairove kćeri i Kristova preobraženja na gori. Na Posljednjoj večeri stavio je glavu na prsa Isusova. On je jedini od apostola slijedio Krista do Golgote i s križa čuo riječi: Evo ti majke! Otada se Ivan brinuo za Isusovu majku Mariju sve do njene smrti i uznesenja. Zajedno s učenikom Prohorom propovijedao je evanđelje u Efezu, u Maloj Aziji. Pogani, ozlojeđeni zbog prijelaza mnogih njihovih sugrađana na kršćanstvo, uhvate ga i pošalju u Rim pred cara Domecijana. Kako mu ni otrov koji je morao popiti ni drugo ništa ne naškodi, car se uplaši i pošalje ga u izgnanstvo na otok Patmos. Tu je on napisao svoje Evanđelje i Knjigu otkrivenja. U vrijeme cara Nerve Ivan je ponovno stekao slobodu i vratio se u Efez. Doživio je preko sto godina i blago u Gospodu preminuo.

TROPAR, glas 2.: Apostole ljubljeni Krista Boga, pohitaj na pomoć narodu koji je bez zaštite. Onaj koji Ti je je dozvolio nasloniti se na svoja prsa, uslišat će Tvoj zagovor: Njega moli, Bogoslove, da rastjera gustu maglu poganstva; izmoli nam mir i veliku milost.

KONDAK, glas 2.: Tko može izreći veličinu djela Tvojih, djevičanski učeniče! Ti kao bogoslov i miljenik Kristov čudesa tvoriš i daruješ ozdravljenja. Budi zagovornik duša naših!

***

Kuzma i Damjan, mučenici: Bili su možda braća. Živjeli su u gradu Kyros u Siriji. Tu im je već u 5. stoljeću bila posvećena crkva. U 6. stoljeću bizantski car Justinijan na istom mjestu podigao je u čast ove dvojice mučenika veličanstvenu baziliku. Po zanimanju su bili liječnici. Svoju plemenitu službu vršili su besplatno. Oni su liječili i ujedno apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda ih osudio na glavosijek. To se prema mnogim izvorima dogodilo u Egeji, u Ciliciji.Njihovo štovanje proširilo se na Istoku i na Zapadu.

TROPAR, glas 4.: Radosne pjesme danas uputimo Bogu koji je na visini, ljudi, jer nam je dao Kuzmu i Damjana, liječnike koji liječe bez naplate! Njima zavapijmo: Pošto ste badava primili milost ozrdavljanja, badava i podajte svima koji spomen vaš časte!

KONDAK, glas 2.: Primivši milost ozdravljanja od samog izvora čudesa, vi obilato i bez naplatedjielite onima koji se vama utječu, sveti liječnici i besrebrenici Kuzma i Damjane! Pogledajte i na nas u našim duševnim i tjelesnim bolestima, moleći Krista Boga obilje milosti.

27. Kalistrat i njegovi drugovi, mučenici: Rodio se u Kartageni, gdje je i kršten. Legenda kaže da je jedan od Kalistratovih predaka Neokor služio kao vojnik u Jeruzalemu kod Poncija Pilata i bio svjedokom Isusove muke. On je povjerovao u Krista i bio je kršten od apostola. Vrativši se kući, on svojima prenese kršćansku vjeru. I Kalistrat bijaše rimski vojnik. On je običavao noću ustajati i Bogu se moliti. Neki od njegovih drugova prijavi ga zapovjedniku Persentinu kao kršćanina. Da bi utvrdio da li je Kalistrat zaista kršćanin, on mu naredi da prinese žrtvu rimskim bogovima. Kad ovaj to odbi, baci ga u tamnicu. Vidjevši kako hrabro podnosi mučenja, još 49 njegovih drugova pristanu uz Kalistrata i uzvjeruju u Krista. Svi oni 304. godine postradaše Krista radi.

Nil, časni otac, osnivač Grottaferate: Rodio se oko 908. godine u Rosanu, u tadašnjoj bizantskoj pokrajini Kalabriji. Potječe iz pobožne grčke obitelji. Krsno mu je ime Nikola. Još za njegove mladosti umrli su mu roditelji. Dalje se za njega brinula sestra. No dogodilo mu se da je s jednom djevojkom imao dijete. U 30. godini Nikolina života umre ta žena i dijete. To ga je jako pogodilo pa je teško obolio. U tim časovima počeo je razmišljati o svom grješnom životu i odlučio se vratiti Bogu. Pošao je najprije u bazilijanski manastir sv. Merkurija u južnoj Italiji, a onda sv. Nazarija gdje je obukao monaško odijelo i dobio ime Nil. Vrlo se trapio jedući samo voće i zelje. Veći dio vremena provodio je prepisujući knjige. Noću je pjevao psalme i činio duboke poklone pred Spasiteljevom ikonom. Nakon nekog vremena vratio se u manastir sv. Merkurija i jedno vrijeme živio je u špilji sv. Mihaela pokraj manastira. Budući da su razni bogataši u Kalabriji počeli Nilu donositi velike darove, on je odlučio riješiti se toga što može narušiti monaški život i s jednim brojem monaha uputio se na sjever prema Monte Cassinu. Benediktinski opat podario im je jedan manastir i zemlju u Valeluciju, gdje su ovi istočni monasi boravili petnaest godina. Brzo se pročulo za Nila i ljudi su u velikom broju posjećivali manastir i obilno ga darivali. To je oslabilo monašku revnost i disciplinu te se Nil i odavle povukao s malim brojem monaha u pusto mjesto Serperu i tu osnovao novi manastir. No po Božjem promislu našao se godine 1004. u mjestu Tuscolo u okolici Rima i tu osnovaonovi manastir prozvan Grottaferrata. Iste godine ovaj sveti monah ovdje i umre. Ovaj manastir bizantskog obreda postoji još danas.

TROPAR Časnom ocu, glas 4.: Nastanio si se pokraj Rima, oče naš Nile, nasljedujući občaje Velike crkve (carigradske) u blizini Petrove stolice, postavši i učiteljem mnogih, naučavajući mudrost i razlikujući duhove. Prebivajući sada s blaženicima u nebeskim visinama, ne zaboravi nas ovdje u zemaljskoj dolini i moli Krista, Boga našega, da spasi duše naše!

KONDAK Časnom ocu, glas 4.: Proslavljajući tvoj nebeski rođendan, oče naš Nile, slava nepodjeljene Crkve ispunja nam dušu saltkim miomirisom. Po blaženstvu kojega uživaš kod Svevladara, moli za sve koji se vjerno imenom Njegovim nazivaju te poradi na jedinstvu vjere svih Crkava i izmoli svemu svijetu mir i obilje milosti.

* * * * *

Vinko Paulski, redovnik: Rodio se 24. travnja 1581. godine u Pouyu Guascogni u seljačkoj obitelji. Teologiju je studirao u Toulousu. Za svećenika je zaređen 1600. Prigodom jednog putovanja zarobili su ga gusari te je dvije godine proveo kao rob u Tunisu. Uspio je pobjeći. Po povratku u Parizu se posvećuje karitativnoj djelatnosti pomažući sirotinji, nahočadi zatvorenicima i galiotima. Godine 1619. postao je glavnim duhovnikom francuskih zatvora. Za pučke misije na selu utemeljio je 1625. godine družbu Misijskih svećenika, nazvanu lazaristi po prvoj kući Saint Lazar gdje su počeli apostolat, a godine 1633. s pobožnom udovicom Lujzom deMarillac žensku družbu Kćeri milosrđa (milosrdnice). Umro je u Parizu 1660. godine. Svetim je proglašen 1737. godine.

28. Hariton, časni otac priznavalac: Rodio se i živio je u gradu Ikoniji. Za vrijeme cara Aurelija bio je kao kršćanin uhićen i mučen. Nakon careve smrti pustiše ga na slobodu. On se uputi u Jeruzalem. Na putu ga napadnu razbojnici, ali ga Bog očuvao od smrti. Povukao se u Faransku pustinju gdje je osnovao monašku obitelj i sastavio za nju pravilo. Kasnije on je osnovao još dva manastira: u pustinji nedaleko Jerihona i Sikijski. Umro je 350. godine. Svetome Haritonu pripisuje se obred monaškog podstriga.

TROPAR, glas 8.: Sjedinivši potoke svojih suza s izvor-vodom svoje vjeroispovijesti, načinio si duhovnu kupelj, Haritone prepodobni, u kojem umivaš od grijeha sve koji vjerno časte tvoj spomen, predvodeći ih čiste Bogu Svevladaru. Moli, stoga, Krista Boga da se spase duše naše.

KONDAK, glas 2.: Nasladivši se odricanjem, bogomudri, i obuzdavši navale svoje puti, uzrastao si u vjeri i procvjetao poput drva života posred raja, preblaženi sveče Haritone.

* * * * *

Vjenceslav (Vaclav), mučenik: Rodio se oko 907. godine u Češkoj od vojvode Vratislava I. i majke Dragomire. Prvi kršćanski odgoj primio je od bake po ocu Ljudmile, jer mu je majka krštena tek u odrasloj dobi. Daljnji odgoj i izobrazbu primio je na dvorcu Budeču. Godine 922. postao ječeški knez.Vjenceslav je imao vlast nad zapadnom Češkom i zapadnim dijelom središnje Češke. Kao vladar odlikovao se pravednošću prema podanicima i svetošću života. Ubili su ga godine 935. podanici njegova brata Boleslava na vratima crkve sv. Kuzme i Damjana u gradu Stara Boleslav. Posmrtni ostaci ovoga pobožnoga kneza preneseni su u katedralu sv. Vida u Prag. Zaštitnik je Češke.

Lovro Ruiz i drugovi, mučenici: Lovro se rodio početkom 17. stoljeća na Filipinama. Bio je oženjen čovjek. Mučen je 1637. u Nagasakiju, u Japanu, zajedno s još devet svećenika, dva brata redovnika, dvije redovnice i tri laika.

29. Cirijak, časni otac pustinjak: Rođen je u Korintu od oca Ivana, svećenika, i majke Eudokije. Mjesni biskup Petar bio mu je rođak. U ranoj mladosti biskup ga postavi za čitača u sabornoj crkvi. U 18. godini života posjetio je Jeruzalem, gdje stupi u manastir nekoga Božjega čovjeka Eustorgija. Dio života proveo je u manastirima sv. Eutimija i sv. Haritona. Umro je 557. godine u dubokoj starosti.

KONDAK, glas 8.: Kao moćnoga zaštitnika i zagovornika vazda te štuje svećenička lavra, svetkujući tvoj godišnji psomen, a jer umaš smjelosti pred Gospodom, sačuvaj nas od napadajućih zloduhova da možemo klicati: Raduj se, oče preblaženi!

* * * *

Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli: Mihael na hebrejskom jeziku znači «Tko je kao Bog?». U Svetom pismu spominje se pet puta. On je prema učenju Crkve vođa nebeskih anđela protiv Sotone, neprijatelja Boga i čovjeka. Prikazuje ga se kao ratnika u oklopu s mačem u desnici. Štovanje ovoga arkanđela počela je na Istoku u 4. stoljeću, a na Zapadu potkraj 5. stoljeća. Njemu su posvećene mnoge crkve i kapele.

Sveto pismo na nekoliko mjesta spominje i arkanđela Gabriela. Ime mu na hebrejskom jeziku znači «Bog je jak» ili «Junak Božji». Ovaj Božji poslanik javio se u jeruzalemskom hramu svećeniku Zahariji i navijestio mu rođenje sina Ivana, proroka i preteču Isusova. Isti taj arkanđeo bio je poslan Djevici Mariji u Nazaret da joj navijesti kako je baš nju Bog izabrao da bude majka druge Božje osobe Isusa Krista: Raduj se, Marijo, milosti puna! Gospod je s tobom! Našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Kraljevat će nad domo Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. A to će se dogoditi tako što će Duh Sveti sići na te i sila će te Svevišnjega osjeniti Zato će to čedo i biti sveto - Sin Božji (usp. Lk 1, 28 - 35).

Ime Rafael na hebrejskom jeziku znači «Bog liječi». O njemu čitamo u Tobijinoj knjizi kako ga Gospod poslao da izliječi Tobiju i snahu Saru te kao pratitelja mladom Tobiji. Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred Slavom Svetoga - govori arkanđeo.

TROPAR: Vođe nebeskih vojska! Molimo vas svagda mi nedostojni, da nas zaštitite svojim molitvama i očuvate nas pod okriljem vaše bestjelesne slave. Ponizno pred vama prostrti, kličemo: Izbavite nas od nevolja, vojskovođe višnjih sila!

Nebesnih voinstv arhistratizi, molim vas prisno mi nedostojnij, da vašimi molitvami ogradite nas krovom kril neveščestvenija vašeja slavi, sohranjajušče ni pripadajuščija prilježno, i vopijuščija: ot bjed izbavite ni, jako činonačalnici višnih sil.

KONDAK: Vojskovođe Božji, sluge božanske slave, načelnici anđela i vođe ljudi: Molite za nas ono što nam je od koristi i veliku milost, jer vi ste vođe bestjelesnih sila.

30. Grgur, prosvjetitelj Armenije, biskup mučenik: Rođen je u poznatoj obitelji koja je bila u rodbinskim vezama s perzijskom i armenskom carskom obitelji. Kada su ove dvije države zaratile, Grgur ode u Cezareju kapadocijsku, gdje je upoznao kršćansku vjeru, krstio se i oženio. Dvojicu svojih sinova, Ortana i Arostana, dao je u službu Crkvi. Po smrti svoje žene Grgur se vrati u Armeniju i stavi se u službu caru Tiridadu. No kada car sazna da je Grgur kršćanin, pokuša ga odvratiti od vjere. Kako Grgur osta čvrst i ne htjede prinesti žrtvu idolima, car ga dade mučiti i baciti u neku jamu gdje on ostane 14 godina. U progonu kršćana isti car dade mučiti i pogubiti i 37 monahinja jednoga manastira. Nakon toga on poludi. Carevoj sestri javi se u snu neki svetac s porukom da joj brat neće ozdraviti dok Grgura ne oslobodi iz jame. Grgur ozdravi cara, pouči ga u kršćanskoj vjeri i pokrsti. Potom Grgur po carevoj želji postane biskupom Armenije. Umro je oko 335. godine. Na biskupskoj stolici naslijedio ga je sin Arostan.

TROPAR, glas 4.: Danas vjerne na svečani hvalospjev poziva neugasivi svjetionik, veliki svetitelj i stradalnik, uzor podvižnika i mučenika, sjajni ures Crkve armenske, kako bi njegov današnji spomen s ljubavlju bio proslavljen! Stoga i mi, blagoslovnim pohvalama uskliknimo bogomudrom Grguru, mčeničkom slavom urešenomu!

KONDAK, glas 2.: Srčanoga pastira i učitelja Grgura, kao mučenika istine, Veleslavnoga prvosvećenika, koji svijet prosvjetljuje i zagovara, vjerni, svi danas pjesmama i hvalospjevima pohvalimo, jer on se moli Kristu za spasenje naše.

* * * * *

Jeronim, prezbiter: Rodio se oko 342. godine u gradu Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije. Potječe iz kršćanske obitelji. Školovao se u Rimu, gdje je i kršten, a teološku naobrazbu stekao je u Antiohiji. Studirajući u ovom gradu jedno je vrijeme boravio u Halkidskoj pustinji trapeći svoj žestok karakter. Za svećenika ga je zaredio mjesni biskup Paulin. Kratko vrijeme boravio je u carigradu (380.) radeći u poznatim bibliotekama. Papa Damaz pozvao ga je 382. u Rim i imenovao svojim tajnikom, povjerivši mu reviziju latinskoga prijevoda Novoga zavjeta, poznat pod nazivom Itala. Nakon papine smrti odlazi godine 385. u Jeruzalem. U Betlehemu je izgradio muški i ženski samostan, školu i gostinjac za hodočasnike. U ovom gradu on je s hebrejskog na latinski jezik preveo Stari zavjet. Ta dva latinska teksta, združena u cjelinu pod nazivom Vulgata, postala su službenim biblijskim tekstom latinske (Zapadne) Crkve. Sveto pismo za njega je zajedničko djelo Božje i čovječje. Napisao je biografije pustinjaka Pavla, Hilariona i Malka te patrologiju o 134 autora. Sačuvano je 117 njegovih pisama i 59 propovijedi. Crkva ga drži svojim naučiteljem. Umro je u Betlehemu oko 420. godine.

KONDAK Jeronimu, glas 3.: Nasladivši se suzdržljivošću i obuzdavši želje svoga tijela, Bogomudri, pokazao si se pravim svjetlom vjere koje i sada posred raja sjaji, sveti oče Jeronime!

MJESEC LISTOPAD

1. Pokrov (zaštita) presvete Bogorodice: Na današnji dan godine 911., u vrijeme cara Lava Mudroga ili Filozofa, služilo se svenoćno bdjenje u crkvi posvećenoj Bogorodici u četvrti Blaherne u Carigradu, gdje se čuvao pojas presvete Bogorodice. Razlog toga molitvenog bdjenja bila je opsada grada od strane muslimana. U pozadini crkvene lađe među okupljenim vjernicima stajao je i sv. Andrija zvani Jurodivi sa svojim učenikom Epifanijem. U 4 sata ujutro, kad je bdjenje završilo, pojavila se presveta Bogorodica držeći u rukama rasprostrti omofor (plašt) iznad naroda. Bila je okružena apostolima, svetiteljima, mučenicima i djevicama. To ukazanje vidjela su samo njih dvojica. Neprijatelj je odstupio i na spomen toga događaja ustanovljen je i ovaj blagdan.

TROPAR: Danas mi, vjerni narod, veselo svetkujemo, obasjani tvojom pojavom, Bogomajko! I promatrajući tvoj prečisti lik, ponizno govorimo: Zaogrni nas časnim svojim plaštem i izbavi nas od svakoga zla, moleći Sina svojega, Krista Boga našega, da spasi naše duše!

KONDAK: Djevica danas stoji u crkvi i sa zborovima svetih nevidljivo se za nas Bogu moli. Anđeli se klanjaju s prvosvećenicima, a apostoli se raduju s prorocima: Jer se za nas moli Bogorodica vječnomu Bogu.

Ananija, apostol: Jedan je od sedamdesetorice Isusovih učenika. Bio je biskup u Damasku. Prema Božjoj objavi on je u Damasku krstio Savla, progonitelja kršćana i obraćenika (Dj 9, 10-18). Hrabro je propovijedao evanđelje. Kamenovali su ga u gradu Elebteropolju. Njegove svete moći prenesene su u Damask, a kasnije u Carigrad.

KONDAK Ananiji, glas 2.: U molitvi žarki zagovorniče i hitri slušatelju onih koji mole, primi naše molitve, Ananijo, i moli Krista jedinoga svetoga da nas pomiluje.

Roman Slatkopojac, časni otac: Rodio se u sirijskom gradu Emesu. Služio je kao crkvenjak najprije u Bejrutu, a potom u Carigradu pri sabornoj crkvi u vrijeme patrijarha Eutimija (490. - 504.). Bio je nepismen i nevješt u pjevanju, zbog čega su mu se neki učeni klerici podsmjehivali. Jednom se on na Badnjak molio presvetoj Bogorodici i ona mu se javi u snu kako mu pruža neki svitak papira zvani kondak i reče mu da ga proguta. Sutradan, na Božić, izađe Roman na ambon i anđeoskim glasom otpjeva kondak «Djeva dnes» (Djeva danas rađa Vječitoga i zemlja Neizmjernomu primosi spilju. Anđeli s pastirima slavoslove, a mudraci predvođeni zvijezdom putuju: jer kao nejako dijete radi nas rodi se vječiti Bog!) Svi bijahu zadivljeni sadržajem te pjesme i predivnim glasom pojca. Primivši posredstvom Bogorodice pjesnički dar, Roman je ispjevao preko 1000 kondaka. Kao đakon saborne crkve umro je 510. godine u Carigradu.

KONDAK, glas 8.: Ukrašen još u mladosti božanskim vrlinama duha, premudri Romane, ti si postao dičnim uresom Crkve Kristove jer si ju nakitio pjesmama, blaženi! Podaj stoga, molimo te, nama koji žudimo za dioništvom u tvom božanskom daru da ti kličemo: Raduj se, oče preblaženi, ljepoto Crkve!

*****

Terezija od Djeteta Isusa, redovnica: Rodila se 2. siječnja 1873. u Alenconu, u Francuskoj, kao deveto dijete u imućnoj građanskoj obitelji Luja Martina i Marije Guerin. U 4. godini života umrla joj je majka. Otac se tada sa svojih pet kćeri (sinovi su mu umrli u ranoj dobi) preselio u Lisieux. Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, ali i otac je davao dobar primjer: «Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci». Slijedeći svoje dvije sestre, u 15. godini života stupila je u karmelićanski samostan u Lisieuxu. Umrla je godine 1897. od tuberkuloze u 24. godini života. U svom najpoznatijem djelu Povijest jedne duše opisala je svoj životni put i izložila svoje poimanje duhovnog puta koji se sastoji u malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Njezin duhovni put, potvrđen životom, naišao je nakon njezine smrti na velik odjek te Lisieux postaje hodočasničkim mjestom. Papa Pio XI. proglasio ju je 1925. svetom. a papa Ivan Pavao II. godine 1997. naučiteljicom Crkve. Uz sv. Ivanu Aršku Terezija je zaštitnica Francuske.

2. Ciprijan, biskup mučenik: Tascije Cecilije Ciprijan rodio se oko 200. godine u Kartagi, u sjevernoj Africi, u bogatoj poganskoj obitelji. Stekao je najvišu naobrazbu. Bio je na glasu kao govornik i sudski branitelj. Pod utjecajem svećenika Cecilijana on 246. prima krštenje, a dvije godine kasnije postaje svećenikom i ubrzo zatim i biskupom po izboru vjernika. Za vrijeme kuge koja je u Kartagi harala tri godine Ciprijan se posvetio njezi bolesnika. Pogubljen je mačem 14. rujna 257. godine u Kartagi. Iza njega su ostali mnogobrojni spisi. Posebice je unaprijedio naučavanje o Crkvi.

Justina, djevica mučenica: Rodila se u Antiohiji u poganskoj obitelji oca Edesija, vrača, i majke Kleodonije. Justina je često posjećivala kršćanske crkve i tako upoznala Kristovu nauku i obratila se. To isto učiniše i njezini roditelji i sve troje pokrstio je biskup Optat. Neki razvratni mladić Aglaid htjede se dočepati Justine, ali ga je ona odlučno odbila. Stoga se on obrati nekom vraču da on svojom magijom pokuša privoliti Justinu. No uzalud. Sve te pokušaje ona je odbila znamenovanjem svetim križem i molitvom. Umrla je mučeničkom smrću u Nikomediji krajem 3. stoljeća.

KONDAK, glas 4.: Obrativši se od vračarske vještine k spoznaji Boga, pokazao si se iscjeliteljem svijeta, Bogomudri, udjeljujući ozdravljenje onima koji te časte, Ciprijane s Justinom zajedno; s njome se moli čovjekoljubivom Svevladaru da se spase duše naše.

Andrija Jurodivi, svetac: Po porijeklu bio je Slaven. Neki bogataš Teognost kupio ga je u Carigradu kao roba. Ovaj ga je zbog njegovih lijepih osobina zavolio i dao ga u školu da se opismeni. Andrija je bio bogobojazni i pobožni mladić. Doživio je neko viđenje i odlučio se na podvig ludosti Krista radi. Jednom kad je išao na bunar po vodu nožem si je iscijepao odijelo praveći se ludim. Gospodar ga dade povezati u lance i odvede u crkvu sv. Anastazije da se nad njim čitaju molitve. No kako se Andrija i dalje po svom ponašanju gospodaru činio ludim, ovaj ga kao umobolnog pusti na slobodu. Danju se pravio ludim, a noću je bdio u molitvi. Živio je bez krova i utočišta. Noćivao bi na polju, hodao polunag u jednoj potrganoj haljini, jeo malo kruha što bi mu udijelili dobri ljudi. Od onoga što je dobio dijelio bi prosjecima. Velika milost bijaše u njemu te je mogao prozirati u tajne ljudskoga srca, istjerivati demone iz opsjednutih ljudi i liječiti ih od raznih bolesti. Doživio je predivna viđenja raja i najviših nebeskih Sila. Vidio je Gospoda Isusa Krista na prijestolju Njegove slave. Zajedno sa svojim učenikom Epifanijem u crkvi presvete Bogorodice u gradskoj četvrti Blaherne u Carigradu vidio je presvetu Bogorodicu kako svojim plaštem pokriva Božji narod. Upokojio se godine 911. i preselio u vječnu slavu Gospoda svoga.

*****

Anđeli čuvari: Riječ dolazi od grčke riječi angelos a znači glasnik. Nauka je Crkve da je Bog stvorio i bestjelesna duhovna bića koja se zovu anđeli. Njih ima devet korova, a među njima i anđeli čuvari. Anđeli posreduju između nebeskoga i zemaljskoga, nadnaravnoga i naravnoga, Boga i ljudi. Po kršćanskom vjerovanju svakom je čovjeku pri krštenju dodijeljen anđeo da ga prati, čuva i potiče na dobro. Psalam 91, 11 kaže: Bog anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.

TROPAR: Vođe nebeskih vojska! Molimo vas svagda mi nedostojni, da nas zaštitite svojim molitvama i očuvate nas pod okriljem vaše bestjelesne slave. Ponizno pred vama prostrti, kličemo: Izbavite nas od nevolja, vojskovođe višnjih sila!

KONDAK: Vojskovođe Božji, sluge božanske slave, načelnici anđela i vođe ljudi: Molite za nas ono što nam je od koristi i veliku milost, jer vi ste vođe bestjelesnih sila.

3. Dionizije Areopagita, biskup mučenik: Rodio se u poganskoj obitelji u Ateni, gdje je završio školu filozofije. Zatim je pošao u Egipat da tamo proširi svoje znanje. Vrativši se u Atenu, oženio se s Damarom. Tu je on bio član najvišega suda u Grka - Areopaga, zbog čega mu je i ostao nadimak Areopagita. Kada je apostol Pavao propovijedao evanđelje u Ateni, Dionizije se krstio sa cijelom svojom obitelji. Pavao ga je posvetio za atenskoga biskupa. Dionizije je pratio Pavla na mnogim putovanjima i tako u Jeruzalemu upoznao i apostole i presvetu Bogorodicu. Taj susret s njom opisao je u jednom svom djelu, a bio je i na njezinom pogrebu. Nakon mučeničke smrti njegova učitelja svetoga Pavla, Dionizije je, zajedno sa svećenikom Rustikom i đakonom Eleuterijem, pošao u Galiju poganima naviještati evanđelje. U Parizu je sagradio malu crkvu gdje je prikazivao službu Božju. U 90. godini života uhvaćen je zajedno sa svojim pratiocima. Sva trojica bijahu mačem pogubljena godine 96. u vrijeme cara Domecijana. Dionizije je napisao poznata djela o trima Božjim osobama, o nebeskoj i crkvenoj hijerarhiji, o otajstvenom bogoslovlju i o presvetoj Bogorodici.

TROPAR Svećenomučeniku, glas 4.: Poučivši se dobrotom i u svemu trezven, odjenuo si se čistom savješću kako i dolikuje svetom služitelju. Crpio si otajstveni nauk iz izabrane posude Pavla i, vjeru sačuvavši, trku si dobro dovršio, svećenomučeniče Dionizije: Moli Krista Boga da se spase duše naše.

KONDAK Svećenomučeniku, glas 8.: Prošavši duhom kroz nebeske dveri, kao učenik apostola koji se vinuo do trećegneba, Dionizije, obogatio si se svakovrsnim znanjem neizrecivih tajni i ozario one koji u tami neznanja sjedahu. Stoga ti kličemo: Raduj se, oče, svemu svijetu znani!

**** *

Franjo Borgia, redovnik: Rodio se 1510. u Gandiji, u Španjolskoj, od Ivana de Borje i Ivane Aragonske. U desetoj godini života ostao je bez majke. Otac ga je poslao u Zaragozu, gdje mu je ujak bio nadbiskup. Nakon školovanja kratko vrijeme bio je paž na plemićkom dvoru, a onda je nastavio studirati filozofiju. Godine 1528. oženio je plemkinju Eleonoru i živio u službi kralja Karla V. U tom braku rodilo se osmero djece. U vojvodstvu Gandiji osnovao je isusovački kolegij, prvi u Europi. Papa ga je uzdigao na rang sveučilišta. Tu je Franjo završio studij teologije. Nakon smrti žene ušao je Družbu Isusovu i godine 1551. zaređen je za svećenika. Obavljao je najprije službu propovjednika, a onda generalnog povjerenika Družbe Isusove za Španjolsku i Portugal. Podigao je dvadesetak novih isusovačkih kolegija. Godine 1565. izabran je za generala Družbe. Umro je u Rimu 1572. Papa Klement X. proglasio ga je 1671. svetim.

4. Jerotej, biskup mučenik: Bijaše on drug sv. Dionizija Areopagite. Obratio se potaknut propovijedanjem sv. Pavla u Ateni, koji ga je kasnije postavio za atenskoga biskupa. Bio je prisutan na sahrani presvete Bogorodice u Jeruzalemu. Bog mu je dao predivni glas kojim je slavio Gospoda. Mnoge neznabošce priveo je ovaj sveti muž pravoj vjeri. Svoj život završio je mučeničkom smrću Krista radi.

Amon, časni otac: Bio je rodom Egipćanin, po zanimanju vinogradar. Njegovi ga oženiše protiv volje. No on je u dogovoru sa svojom ženom odlučio živjeti djevičanski. Poslije 18 godina takova života, njegova žena je u njihovom domu osnovala manastir, a Amon je otišao u Nitrijsku pustinju živjeti kao monah. Zbog čistoće srca primio je od Boga velike darove. Bio je prisni drug sv. Antuna Velikoga. Svoju dušu predao je Bogu oko 350. godine.

*****

Franjo Asiški, redovnik: Rodio se u Asizu, u Italiji, 1182. godine, kao sin bogatog trgovca. Poslije bolesti i obraćenja napušta obiteljsku kuću te od 1208. živi kao prosjak i putujući propovjednik, brine se ga gubavce i popravlja ruševne crkve. Njegovo propovijedanje o «evanđeoskom siromaštvu» brzo se širi pa mu se već 1209. priključuju prvi učenici. Osnovao je Red manje braće (franjevce).Godine 1220. prepušta upravljanje Redom drugima i povlači se u samoću na Monte Alverano, gdje je 1224. doživio mistično iskustvo - stigmatizaciju (pet Isusovih rana na tijelu). Tjelesne patnje shvaćao je kao nasljedovanje muke Kristove. Zajedno sa sv. Klarom osnovao je Drugi franjevački red - klarise. Umro je 1226. u Asizu u crkvi sv. Marije od Porcijunkule, u kojoj je doživio obraćenje. Godine 1228. papa Grgur IX. proglasio ga je svetim.

TROPAR Časnom ocu, glas 4.: Na tebi je očuvan prečisti lik Krista Boga našega, oče naš Franjo. Pokazao si nam siromaštvo Kristovo a po svojoj smrti nisi nas siromašnima ostavio: moli neprestano za sve nas.

KONDAK Časnom ocu, glas 4.: Ti si muž posve katolički, oče Franjo, i apostol Crkve, od Krista veoma uzljubljen: svojim primjerom si nas naučio poštovati svećenike Gospodnje te si križ Kristov uzljubio i njime se jedinim htio hvaliti, te je svijet bio raspet tebi a ti svijetu! Učini stoga zagovorom svojim da budemo dostojni u Dan Suda o desnu Kristovu stati.

5. Haritina, mučenica: Kao siroče posvojio ju je i odgojio ugledni kršćanin Klaudije. Bijaše ona ponizna i samozatajna djevojka i revna u širenju kršćanske vjere.Zavjetovala se da će život provesti u djevičanstvu. Zbog njene kršćanske aktivnosti uhiti je Domecijan, namjesnik cara Dioklecijana, i dovede pred sud. Hrabro je priznala da je kršćanka. Sudac naredi da joj odrežu kosu i na glavu stave žar. No to joj ništa ne naškodi. Baciše je zatim u more, ali Bog je izbavi iz opasnosti. Ni mučenje na točku ne naudi joj. Tada sudac posla neke razvratne mladiće da je oskvrnu. No ona se usrdno pomoli Bogu da ne izgubi nevinost. On usliša njezinu molitvu i ubrzo se njezina duša preseli u carstvo nebesko.

Dionizije, biskup aleksandrijski, mučenik: Rodio se u Aleksandriji u uglednoj obitelji. Pohađao je tamošnje škole, a učitelj mu bijaše i Origen. Kao mladić čitao je poslanice svetoga Pavla i doživio obraćenje. Krstio ga je aleksandrijski biskup Dimitrije. Godine 247. i sâm postade biskup toga grada. Crkva aleksandrijska bila je u njegovo vrijeme s jedne strane progonjena od pogana, a s druge strane zaražena od krivovjeraca. Tri godine vjernici su ga čuvali izvan grada. Odatle je vjernicima koji su ostali u gradu pisao mnoge poslanice hrabreći ih da se drže prave vjere. Među njegovim spisima nalaze se i neki kanoni koje je Crkva prihvatila u svojim bogoslužjima. Upravljao je Crkvom aleksandrijskom 17 godina i upokojio se 265. godine.

*****

Placid, redovnik: Rodio se u 6. stoljeću u Rimu. Otac Tertul povjerio je svoga sina Placida odgoju sv. Benedikta u samostanu u Subiacu. Oko 529. godine Placid je iz Subiaca pratio sv. Benedikta na Monte Casino te je ondje sve do smrti živio kao uzoran redovnik.

Mavro, redovnik: Rođen je u 6. stoljeću u Rimu. Njegov otac Eutihije također je sv. Benediktu povjerio odgoj svoga sina. Postao je pouzdan i povjerljiv suradnik Benedikta. Bog ga je obdario izvanrednim nadnaravnim darovima. Umro je oko 580. godine.

6. Toma, apostol: Bijaše on jedan od dvanaestorice apostola. Nadimak mu je bio Blizanac. Rodio se početkom 1. stoljeća vjerojatno u Galileji. Evanđelist Ivan prikazuje ga vrlo vjernim Isusu, spremnim i poginuti s Njim, kao onoga koji je prvi priznao Isusovo božanstvo, ali i kao skeptika koji vjeruje samo opipljivim dokazima zbog čega je u predaji prozvan «nevjernim Tomom». Prvoga dana u tjednu uskrsli Krist javio se apostolima, ali s njima ne bijaše apostol Toma. Kad su mu rekli da su vidjeli Gospoda, on ne povjerova, nego reče: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati (Iv 20, 25). Nakon osam dana bijahu svi apostoli zajedno. Javi im se ponovno uskrsli Krist. Okrene se Tomi i reče mu: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran! Odgovori mu Toma: Gospode moj i Bože moj! Reče mu na to Isus: Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! (Iv 20, 27 - 28). Pretpostavlja se da je poslije Duhova propovijedao u Siriji među Partima te u Indiji gdje je mnoge obratio na kršćansku vjeru i utemeljio Crkvu. U apokrifima čitamo da je pošao u Jeruzalem na sahranu presvete Bogorodice, ali je zakasnio. Na njegovu molbu otvorili su grob, ali na iznenađenje svih nazočnih njezina tijela u grobu nije bilo. Gospod ga je već proslavio na nebesima, to jest Bogorodica je uskrsnula. Apostol Toma završio je mučeničkom smrću svoj ovozemaljski život oko 53. godine u Madrasu, u Indiji. Ikonografski se najčešće prikazuje uz Krista koji mu pokazuje rane na rukama i boku, odnosno u klečećem položaju kako dodiruje Kristove rane. Njemu je posvećena prva nedjelja poslije Uskrsa.

TROPAR, glas 2.: Bio si učenik Kristov!, i član zbora apostolskoga, o slavni Tomo! Nevjerom si posvjedočio uskrsnuće Kristovo i dodirom ruke provjerio si predragocjenu njegovu muku. A sada nam izmoli mir i veliku milost.

KONDAK, glas 4.: Milošću mudrosti ispunjen Kristov apostol i istinski sluga, raskajan Tebi klicaše: Ti si moj Bog i Gospod!

*****

Bruno, redovnik: Rodio se u Kölnu oko 1032. godine. Bio je kanonik u tom gradu, a zatim rektor škole u Reimsu i nadbiskupski kancelar. Kritizirao je nadbiskupa zbog simonije pa ga je ovaj lišio svih časti. Stoga on 1076. napušta Reims i postaje benediktinac i sa šestoricom redovmika povlači se u pustoš kod Grenoblea zvanu «la Chartreuse» (Kartuzija). Tu je godine 1084. uz pomoć biskupa Huga osnovao novi red zvani Kartuzijanci. Za svoju zajednicu uzeo je benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesa. Njegov bivši učenik papa Urban II. pozvao ga je u Rim za savjetnika. U Italiji, u mjestu Santa Maria della Torre u Kalabriji, osnovao je novu kartuziju, gdje je 1101. umro. Papa Lav X. proglasio ga je 1514. svetim.

Diego de San Vitores, svećenik mučenik: Rodio se 1627. u gradu Burgosu, u Španjolskoj, u plemićkoj obitelji. Studio je u Družbu Isusovu. Jedno vrijeme vršio je službu sveučilišnog profesora. Godine 1650. pošao je u misije u Meksiko, a odande na Filipine. Ubijen je 1672. na Marijanskim otocima. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1985. blaženim.

7. Sergij i Bakho, mučenici: Ova dvojica bijahu uglednici na dvoru cara Maksimijana. Car ih je vrlo cijenio zbog njihove hrabrosti, mudrosti i vjernosti. No saznao je da su kršćani. Jednoga dana pozove ih car da prinesu žrtvu idolima, ali oni to odbiše učiniti. Car se razgnjevi i naredi da s njih svuku vojničko odijelo, prstenje i odlikovanja. Obukoše ih u ženske haljine i oko vrata staviše željezne obruče i tako su ih vodili ulicama grada Rima na podsmjeh svima i svakome. Potom ih je car poslao u Aziju svome namjesniku Antiohu na ispitivanje. Inače, ovaj Antioh postao je carskim namjesnikom baš na preporuku Sergeja i Bakha. Njegovo nagovaranje da se odreknu kršćanske vjere nije uspjelo. Stoga Antioh najprije Bakha predade mučiteljima i on je od silnih muka izdahnuo u gradu Barbalisu. Sergija obukoše u željezne cipele s načičkanim čavlima i odpremiše u grad Rosaf u Siriju i tamo mačem pogubiše. Mučenička smrt ovih Kristovih vitezova bijaše oko 303. godine. U 6. stoljeću štovanje ovih mučenika širi se i na Zapadu. Grad Dubrovnik slavi ih na današnji dan kao svoje drugotne zaštitnike (prvi je sv. Vlaho, Blaž). Brdo iznad grada dobilo je po sv. Sergeju ime Srđ.

TROPAR, glas 5.: Vi uresi Kristovih mučenika i oči Crkve Kristove, prosvijetlite oči naših duša, velemučeni Sergiju i preslavni Bako! Molite se Gospodu, sveti, da po vašim molitvama umaknemo tami grijeha i postanemo dioničarima nezalazećeg svjetla!

KONDAK, glas 2.: Postavivši se hrabro i umno naprotiv zloduhu, raspršili ste svu njegovu obmanu i zadobili višnju pobjedu, preslavni mučenici, jednoglasno kličući: Kako je dobro i lijepo biti s Bogom!

*****

Gospa od Ružarija/Krunice: Ovaj blagdan uveden je u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u velikoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. godine. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao kršćanski svijet papa Pio V. Inače, nastanak krunice pripisuje se Adolfu von Essenu, prioru kartuzijanskog samostana sv. Albana u Trieru. Redovnik njegova samostana Dominik podijelio je godine1409. Isusov život u 50 rečenica na 50 Zdravomarija. Nakon 50 godina on je Isusov život proširio na 150 Zdravomarija. Članovi Bratovštine svete Krunice u južnoj Njemačkoj složili su krunicu u današnjem obliku od pet radosnih otajstava, pet žalosnih i pet slavnih otajstava. Papa Ivan Pavao II. uveo je još 5 otajstava svjetla.

8. Pelagija, časna majka: Rođena je u poganskoj obitelji u Antiohiji. Svojom tjelesnom ljepotom koristila se da zavađa muškarce i tako se bogatila. Jednom u prolazu navrati ona u crkvu sv. Julijana i posluša propovijed biskupa Nona o strašnom sudu Gospodnjem. Biskupove riječi tako su je potresle da se pokajala za svoj razvratnički život i zamolila ga da ju krsti. Kuma na krštenju bijaše joj blažena Romana, đakonisa te Crkve koja ju je poučila u kršćanskoj vjeri. Svoje veliko bogatstvo grijehom stečeno odlučila je podijeliti siromasima, a onda je otišla u Jeruzalem i pod muškim imenom kao monah Pelagije ušla je u manastir na Maslinskoj gori te započela pokornički život u postu, molitvi i bdjenju. Tako duhovno pročišćena predade ona svoju dušu Gospodu oko 461. godine.

*****

Demetrije: BIZ: 26. listopada.

Šimun Bogoprimac: O njemu čitamo u evanđelju po Luki (2, 25-35). On je bio židovski svećenik na službi u Hramu u Jeruzalemu. Bio je pravedan i bogobojazan. Duh Sveti mu je objavio da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Taj isti Duh doveo ga je u Hram kad su Marija i Josip prema propisima Zakona donijeli Isusa da ga prikažu Gospodu. On primi Isusa u naručje i izreče: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Tà vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga. Još je Šimun rekao kao će se Isusu mnogi protiviti i kako će ga osporavati kao Mesiju, a predvidio je i smrt Isusovu rekavši Mariji: I tebi će samoj mač probosti dušu.

Predaja nam govori kako su moći sv. Šimuna iz Svete zemlje prenesene u Carigrad gdje mu car Justin II. godine 570. dao sagraditi crkvu. Godine 1203. svečeve moći dospjele su u Zadar.

TROPAR, glas 4.: Starac Šimun koji je molio biti razrješen od spona tijela, danas se veseli jer je primio na svoje ruke Mladenca koji je predvječni Bog, kazavši: Ta vidješe oči moje spasenje svijeta!

KONDAK, glas 4.: Starac koji je molio razrješenje od uza propadljivoga tijela, danas je na svoje ruke primio Stvoritelja svega i Gospoda, te bivajući otpušten otiše u vječni život.

Srđ i Bako, mučenici: BIZ: 7. 10.

9. Jakov Alfejev, apostol: Bio je on sin Alfeja, jedan od dvanaestorice apostola, rođeni brat apostola i evanđeliste Mateja. Poslije Duhova njega zapade da evanđelje Kristovo naviješta u Eleuteropolju i okolnim mjestima, potom i u Egiptu, gdje je u gradu Ostracinu bio raspet poput svoga Spasitelja.

KONDAK, glas 2: Veličajmo s pohvalama Božjeg glasnika Jakova, koji je u duše pobožnih vjernika čvrtso usadio temelje mudrosti. On stoji pred prijestoljem Gospodnjim i raduje se sa svim anđelima i moli sveudilj za sve nas.

Andronik, časni otac, i žena mu Atanazija: Bijahu oni bogobojazni građani Antiohije iz vremena Teodozija Velikoga. Andronik je po zanimanju bio zlatar. Od svoje zarade jednu trećinu davali su oni siromasima, drugu Crkvi, a treću su zadržavali za sebe. Nakon što im se rodilo dvoje djece, oni odluče da će dalje živjeti kao brat i sestra. No jednoga dana djeca umru. Andronik i Atanazija odluče poći u Egipat i preostali dio života provesti u monaštvu.

Abraham, praotac vjere, pravednik: Prema Bibliji on je živio oko 1850. prije Krista u Uru Kaldejskome. Odatle je po Božjem naputku u dobi od 75 godina s cijelom svojom obitelji krenuo u Haran (sjeverna Sirija). Odatle je u potrazi za pašom krenuo u Kanaan i nastanio se u Hebronu. Tu dobiva Božje jamstvo da će posjedovati zemlju i imati mnogobrojno potomstvo. Abraham se u Bibliji naziva ocem Izraela, drži ga se uzorom vjere i Božjim prijateljem. Kršćanstvo vidi u Abrahamu svoga duhovnog rodozačetnika, oca u vjeri na prapočecima povijesti otkupljenja. Njegova spremnost da žrtvuje sina Izaka uzor je savršena podvrgavanja volji Božjoj i pralik Kristove smrti na križu.

*****

Dionizije i njegovi drugovi, mučenici: Sredinom 3. stoljeća papa Fabijan poslao je Dionizija u Galiju (Francusku) da tu naviješta evanđelje. Svoj misionarski rad usredotočio je na naselje koje će kasnije dobiti ime Pariz. S dvojicom svojih drugova Rustikom i Eleuterijem između 250. i 258. svoj život završio je mučeničkom smrću. Na mučenikovom grobu podignuta je oko 624. godine glasovita benediktinska opatija St. Denis.

Ivan Leonardi, svećenik: Rodio se godine 1541. u mjestu Diecimo, u Toscani (Italija). Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka koja će se brinuti za sustavnu pouku u vjeri i Kongregaciju klerika kasnije nazvanu Družbom regularnih klerika Majke Božje. Svoje djelovanje nastavio je u Rimu. Godine 1603., zajedno sa sudrugom Vivesom, zamislio je osnivanje misijskog kolegija «Rimski kolegij za širenje vjere», što će ga kasnije, 1627. godine, ostvariti papa Urban VIII. Ta kongregacija djeluje još i danas. Ivan je umro na današnji dan 1609. u Rimu. Svetim ga je 1938. proglasio papa Pio XI.

10. Eulamp i Eulampija, mučenici: Bijahu oni brat i sestra. Živjeli su u Nikomediji. U vrijeme strašnoga progona kršćana za cara Maksimijana neki kršćani skloniše se izvan grada. Jedan od njih, mladić Eulampije, pošao je u grad kupiti kruha. Tu na zidu spazio je carsku naredbu o progonu kršćana i strgao je. Uhvatili su ga i priveli pred suca. Ovaj ga stade nagovarati da se odrekne Krista. No Eulampije osta čvrst u svojoj vjeri. Štoviše, nagovarao je suca da se odrekne lažnih bogova i prione uz jedinoga pravoga Boga. Tada sudac naredi da ga muče. Čuvši za to, i njegova sestra Eulampija dotrča da i ona zajedno s bratom primi muke Krista radi. Oboje umriješe mučeničkom smrću. U to vrijeme još je oko 200 kršćana podnijelo mučeničku smrt.

*****

Lujo Bertran, redovnik: Rodio se 1526. godine u Valenciji, u Španjolskoj. Otac mu je bio gradski bilježnik. Iako protiv volje svojih roditelja, on je 1544. postao dominikanac. Tri godine kasnije zaređen je za svećenika. Poglavari su mu povjerili da bude učitelj novaka. Godine 1562. odlazi u Kolumbiju gdje se kroz sedam godina posvećuje propovijedanju Kristove nauke među Indijancima. Umro je 1581. godine u Valenciji. Svetim ga je 1671. proglasio papa Klement X.

11. Filip, apostol: Rodio se u Cezareji palestinskoj. Bio je oženjen i u braku mu se rodiše četiri kćeri, sve četiri obdarene od Boga darom proricanja i sve četiri zavjetovaše svoje djevičanstvo Bogu. Kada su apostoli birali đakone, tada među njima izabraše i Filipa, koji je s velikom požrtvovnošću služio siromašnima i udovicama. Za vrijeme progona kršćana u Jeruzalemu, đakon Filip sklonio se u Samariju i tamo naviještao evanđelje i proslavio se mnogim čudesima. Obratio je Šimuna Maga i krstio eunuha etiopske kraljice. U Cezareji je udomio Pavla i Luku nakon njihova trećega misijskog putovanja.

TROPAR Apostolu, glas 3.: Apostolskom milošću si zadivio Samariju, Filipe, a bogonadahnute tvoje riječi počuše eunuha o Nedostiživomu. On povjerova i krsti se te dade slavu Bogu, od koga i nama, apostole, isprosi milosti i obilje milosrđa.

KONDAK Apostolu, glas 4.: Od apostola predodabrani Filip, čudesni lovac narodā i subesjednik apostola, danas udjeljuje svijetu obilje ozdravljenja, zaštićujući od nevolja sve one koji ga slave! Jednoglasno mu stoga zavapijmo: spasi, sve po molitvama svojim, apostole!

Teofan, časni otac: Rođen je u Arabiji od bogatih i pobožnih roditelja. Sa svojim bratom Teodorom zamonašio se u manastiru sv. Sabe Posvećenog. Kao vrlo obrazovane monahe jeruzalemski patrijarh Toma poslao ih je caru Lavu Armencu, progonitelju štovatelja ikona, da mu teološki obrazlože i obrane štovanje ikona. No car ih baci u tamnicu. Po završetku ikonoborstva Teofana puste na slobodu i uskoro je bio posvećen za biskupa u Niceji. Napisao je 145 kanona. Umro je 847. godine.

*****

Ivan XXIII., papa: Rodio se 1881. u mjestu Sotto il Monte kraj Bergama, u Italiji. Krsno mu je ime bilo Anđeo Josip Roncalli. Studij teologije završio je u Rimu, gdje je 1904. zaređen za svećenika. Godine 1925. postao je apostolskim vizitatorom u Bugarskoj, a 1934. apostolskim delegatom u Turskoj. Za nuncija u Parizu imenovan je 1944. godine. Kardinalom i venecijanskim patrijarhom imenovan je 1953. Godine 1958. izabran je za papu. Zalagao se za reformske i ekumenske ideje i začetnik je posuvremenjenja Crkve. Potaknuo je i godine 1962. sazvao Drugi vatikanski koncil. Napisao je osam enciklika. Umro je u vrijeme zasjedanja Koncila 1963. godine.

Nedjelja poslije 11. listopada

NEDJELJA SVETIH OTACA VII. OPĆEG SABORA

TROPAR Ocima, glas 8.: Ti si, o Kriste Bože naš, nadasve slavljen! Postavivši oce naše kao svjetlila na zemlji, sve si nas po njima priveo k pravoj vjeri. O Mnogomilostivi, slava Tebi!

KONDAK, glas 6.: Ti koji od Oca na neizreciv način izlaziš, rodio si se od žene kao pravi čovjek. Otkad smo upoznali Njega kao čovjeka, ne odbacujemo lik koji ga šrikazuje, već Njega, dostojna čašćenja, slikamo i vjerno štujemo. Stoga Crkva, prianjajući uz pravu vjeru, cjeliva sliku Kristova utjelovljenja.

12. Prob, Tarah i Andronik, mučenici: Prob se rodio u Sidi pamfilijskoj, Tarah u Klaudiopolju u Siriji, a Andronik u Efezu. Sva trojica mučena su u vrijeme cara Dioklecijana. Kada je carski namjesnik Numerije Maksimo tri puta upitao Taraha da mu kaže svoje ime, ovaj odgovori: «Ime mi je Kršćanin». Probuje ponudio carske počasti i svoje prijateljstvo ako se odrekne Krista. No Prob mu odgovori: «Niti hoću careve počasti, niti želim tvoje prijateljstvo». Andronik pak sucu reče: «Tijelo je moje pred tobom. Čini što hoćeš». Poslije dugotrajnih mučenja po raznim mjestima ova tri sveta mučenika bačeni su u arenu pred zvijeri. No na čuđenje svih zvijeri ih nisu napale. Videći to, mnogi povjerovahu u Krista. Namjesnik tada naredi vojnicima da ih mačem pogube. Trojica kršćana Makarije, Feliks i Berije, koji bijahu nazočni njihovom mučenju, dođoše noću, uzeše tjelesa mučenika te ih dostojno pokopaše.

Kuzma, časni otac: Rodio se u Jeruzalemu. Bio je drug sv. Ivana Damaščanskoga, čiji su ga roditelji uzeli kao siroče i odgojili. Kad je odrastao otišao je u manastir i zamonašio se. Kao monah pomagao je sv. Ivanu Damaščanskom sastaviti Oktoih. I sam je spjevao mnogo kanona u čast svetiteljâ. Naročitom ljepotom i dubinom ističu se njegovi kanoni na Lazarevu subotu, na Cvjetnicu i u Velikom tjednu. Kuzma je bio biskup u gradu Majumu, blizu Gaze.

Martin, biskup turški: Rodio se 316. godine u jednom gradu u Štajerskoj od roditelja pogana. Otac mu bijaše rimski časnik. Tako i Martina mimo njegove volje otac dade u vojničku službu. Kao katekumen spremao se na krštenje. Putujući jedne zime sa drugovima u grad Amien, ugledao je Martin pred gradskim vratima prosjaka kako gotovo gol drhti od zime. Dok su njegovi drugovi produžili, on zastade, skine sa sebe vojnički ogrtač i sabljom ga rasiječe na dvoje: jednu polovicu dade prosjaku, a drugom se sam zaogrnuo. Te noći javi mu se u snu Krist, ogrnut u polovicu Martinova ogrtača, i reče anđelima: «Martin je tek oglašen, a evo obuče me svojom haljinom». Uskoro je on napustio vojničku službu i krstio se, a i majka njegova učini isto. Potom se zamonašio u biskupiji sv. Hilarija Poatijskog. Mimo njegove volje postaviše ga za biskupa u gradu Turu. Poslije mukotrpnog rada u vinogradu Gospodnjem i borbe s poganima i krivovjernim Arijancima, predade Martin dušu svoju u ruke Gospoda svoga 397. godine.

KONDAK Martinu, glas 4.: Ugledao si u prosjaku Gospoda i Spasitelja, sveti oče Martine, i zato odbio zlo rata i zatražio krštenje. Kao svećenik Gospodnji pohitao si navijestiti Radosnu vijest mnogima, postavši ocem anđeoska života među Francima: izmoli nam mir i obilje milosti.

*****

Serafin, redovnik: Rođen je 1540. u Montegranaru, u Italiji. Kao dječak bio je pastir kod nekog gospodara da tako pomogne siromašnim roditeljima, a kad mu je umro otac on je pomagao bratu koji je bio zidar. U 18. godini života ušao je u kapucinski red. Završivši novicijat služio je kao brat u raznim samostanima, dok se konačno nije ustabilio u Ascoliju. Tu su njegovi darovi došli do punog izražaja mireći zavađene, tješeći i bodreći bolesne. Umro je na glasu svetosti godine 1604. u samostanu u Solesti. Papa Klement XIII. proglasio ga je 1767. svetim.

Maksimilijan, biskupmučenik: Rodio se u Štajerskoj ili u Hrvatskoj. Papa Siksto II. poslao ga u Norik, u Austriju, kao putujućeg biskupa misionara, a onda ga je imenovao za biskupa u gradu Lorchu u gornjoj Austriji. Pogubljen je mačem 284. godine.

13. Karpo, Papila i Agatonika, mučenici: Rodom bijahu iz Pergama. Karpo bijaše biskup tijatirski, a Papila njegov đakon. Valerije, carski upravitelj u Maloj Aziji u vrijeme rimskoga cara Decija, uhiti ih i dade mučiti. S njima oko godine 251. postrada i njihov sluga Agatodor, i Agatonika, sestra đakona Papile.

*****

Eduard Ispovjednik, sveti kralj: Rodio se 1004. u Islipu kod Oxforda, u Engleskoj, kao sin kralja Etelreda II. i Eme. Za vrijeme rata s Dancima kao desetgodišnji dječak sklonio se kod djeda i bake po majci u Normandiju. Nakon dugo vremena vratio se u domovinu, gdje je 1043. okrunjen za kralja. Pokazivao je posebnu dobrotu i ljubav prema malim ljudima. Bio je veliki darovatelj slavne westminsterske opatije. Umro je 1066. godine. Narod ga je počeo štovati kao sveca. Godine 1161. papa Aleksandar II. proglasio ga je i službeno svetim.

Koloman, mučenik: Rođen je u 10. stoljeću u Irskoj. Stradao je 1012. godine blizu Beča kad je hodočastio u Svetu zemlju. Relikvije mu se čuvaju u opatiji Melk u Austriji.

14. Nazar, Gervaz, Protaz i Celzo, mučenici: Nazar se rodio u Rimu od oca Židova. Majka njegovuPerpetuu krstio je sv. Petar. I sam je postao gorljiv kršćanin. Propovijedajući neustrašivo evanđelje, došao je do grada Milana. Tu u tamnici nađe blizance Gervaza i Protaza i bio im je u svemu na utjehu. To sazna mjesni upravitelj i protjera Nazara iz grada. On tada ode u Galiju gdje je širio evanđelje. Poslije nekoliko godina, u pratnji svoga učenika Celsija, vrati se on u Milano i posjeti u tamnici Gervaza i Protaza. Uskoro i sam sa Celzom dospije u tamnicu. Obojici oko 300. godine odrubiše glave. Tako svoj ovozemaljski život završe i braća Gervaz i Protaz. Milanski biskup sv. Ambrozije našao je tjelesa ovih mučenika i dao ih prenesti u crkvu.

TROPAR Mučenicima, glas 4.: Poput svjetleće zrake zasjala je četvorica mučenika: Nazarij mučeništvom, Gervazij vjerom, priznanjem Celzo s Protazijem, obasjavajući Crkvu koja po njima blagoslovljena pjeva: Slava Bogu koji mučenicima snagu daje.

KONDAK Mučenicima, glas 2.: Poput sjajućih zvijezda, mučenici božanstveni, svjetlošću svojih čudesa sve stvorenje ozarujete, bolesti liječite i najdublju tamu svagda odgonite, moleći neprestano Krista Boga za sve nas.

Paraskeva (Petka) Trnovska, časna majka: Rođena je u gradu Epibatu, kraj Carigrada. Roditelji njezini bili su imućni i pobožni kršćani. Imali su i sina Eutimija, koji se zamonašio i kasnije postao biskup Maditski. Po smrti roditelja, Paraskeva ode u Carigrad a potom u Jordansku pustinju gdje je do kraja života živjela monaškim životom. Upokojila se u 11. stoljeću. Njene moći bile su prenesene u Carigrad pa zatim u Trnovo. Sada se nalaze u crkvi Triju svetitelja u gradu Jašiju u Rumunjskoj.

TROPAR Časnoj majci, glas 4.: Uzljubivši povučenost pustinjačkog života, pohitila si zdušno nasljedovati Krista, zaručnika svoga! Uzveši još u mladosti na sebe znamenje križa kao slatki jaram, naoružala si se muževno protiv protiv zloduhih sila isposničkim podvigom, postom i molitvom, gasivši ugljevlje strasti kapljama svojih suza, preslavna Paraskevo, te sada u nebeskom šatoru s mudrim djevicama pred Kristom stojiš! Moli za nas koji časni tvoj spomen štujemo.

KONDAK Časnoj majci, glas 6.: proslavimo svi pobožno prečasnu Paraskevu, svetu zastupnicu svima koji su u nevolji! Jer ona je napustila propadljivi život i zauvijek zadobila onaj vječni te stoga pronašla slavu i po Božjoj zapovijedi milost čudesa.

* * * * *

Kalist I., papa mučenik: On je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. Potjecao je iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske Crkve. Vodio je brigu o crkvenim dobrima. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica, koje se još i danas zove Kalistove katakombe. Nakon smrti pape Zeferina rimska zajednica izabrala je Kalista za njegova nasljednika. On se prije svega morao boriti protiv krivog naučavanja Sibeliusa i njegovih pristaša glede triju osoba Presvetog Trojstva, isključivši ih iz Crkve. U pastoralu je zastupao da prema grješnim ljudima treba biti blag kao što je to bio naš Gospodin. Umro je 222. godine.

Pavao Antun Capelloni, redovnik: On se rodio u Rimu 1776. godine. Po završetku studija zaređen je za svećenika. Svoj pastoralni rad razvio je u bivšoj isusovačkoj crkvi Al Gesù, gdje je osnovao Marijinu kongregaciju za mlade plemiće. Uz to bavio se propovijedanjem, pohađanjem bolesnika po bolnicama, pomaganjem umirućima. Kad je papa Pio VII. 1814. ponovno uspostavio Družbu Isusovu (ona je bila ukinuta 1773.), stupio je u tu Družbu. Svoj pastoralni rad nastavio je u Ferentinu. Tu je osnovao Kongregaciju Žalosne Gospe, uveo praksu pobožne priprave za dobru smrt, 40-satno klanjanje pred Presvetim i druge pobožne vježbe. Nakon šest godina premješten je u Napulj i tu razvio svoju plodnu pastoralnu djelatnost. Njegova ljubav prema ljudima posebice se iskazala kad je u gradu nastala kolera. Umro je na glasu svetosti 1858. godine.

15. Eutim Novi, časni otac: Rodio se u Ankari godine 824. od roditelja Epifanija i Ane. Služio je vojsku, oženio se i imao kćerku Anastaziju. Zatim se odlučio za monaški život u manastirima na gori Olimpu, a potom na Svetoj Gori. Blizu Soluna osnovao je jedan muški i jedan ženski manastir. Upokojio se krajem 9. stoljeća. Moći mu počivaju u Solunu.

Lucijan, časni otac mučenik: Rodio se u Samosatu u Siriji. Stekao je vrlo široko obrazovanje, i duhovno i svjetsko. Imanje je podijelio siromasima, a sam se uzdržavao od sastavljanja poučnih djela. Mnoga pogrešno prevedena mjesta u Svetom pismu on je prema hebrejskom tekstu ispravio. Zbog učenosti i duhovnosti bio je rukopoložen za svećenika u Antiohiji. U vrijeme progona za cara Maksimijana bačen je u tamnicu i mučen glađu. Umro je kao uznik godine Gospodnje 311.

* * * * *

Terezija Avilska, redovnica, crkvena naučiteljica: Terezija se rodila 1515. godine u Avili, u Španjolskoj, u brojnoj plemićkoj obitelji židovskog porijekla. Bila je vrlo živa duha i vesele naravi te zbog toga svugdje dobrodošla. Zato su se mnogi iznenadili kad je 1537. odlučila stupiti u samostan karmelićanki. U samostanu je prolazila kroz brojne krize želeći se uzdići iz prosječnosti. Tu je doživjela brojna ukazanja.Zajedno sa sv. Ivanom od Križa poduzela je godine 1565. reformu karmelićanskog reda. Otvorila je 14 samostana a 1580. organizirala neovisnu provinciju bosonogih karmelićanki. Napisala je brojna djela mističkog sadržaja u kojima opisuje stanje duše na putu sjedinjenja s Bogom (duhovno vjenčanje). Umrla je 1582. godine. Svetom je proglašena 1628., a godine 1970. papa Pavao VI. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom. Zaštitnica je Španjolske.

16. Longin, mučenik: Spominje ga evanđelist Marko kad opisuje zadnje časove života raspetoga Krista na Golgoti: «Kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: 'Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji'». Longin je bio satnik - zapovjednik vojnika koji bijahu nazočni na Golgoti i straže koja je čuvala Isusov grob. On je bio i svjedok Isusova uskrsnuća. Kako kaže evanđelist Matej neki stražari otrčali su u grad i javili svećeničkim glavarima što se dogodilo, a ovi im dadoše mnogo novaca da razglase: «Dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga». Htjeli su potkupiti i Longina, ali on ne prista na to. Stoga ga nakaniše ubiti. No on sazna za njihovu namjeru, napusti vojničku službu, dade se poučiti i krstiti od apostola, zatim tajno napusti Jeruzalem i naseli se u Cezareji kapadocijskoj. Tu je kao živi svjedok uskrsnuća Kristova obratio mnoge neznabošce. Ipak, Pilat je preko doušnika saznao da Lomgin živi u selu Sandralis i poslao tamo vojnike da ga likvidiraju. To oni i učiniše i glavu Longinovu donesoše Pilatu, a ovaj ju predade svećeničkim starješinama.

*****

Hedviga, redovnica: Rodila se godine 1174. u dvorcu Andechs na Amerskom jezeru, u Šleskoj. Djetinjstvo je provela u samostanu benediktinki u Kitzingenu. Kao vrlo mlada udala se za šleskoga kneza Henrika Barbuta i u tom braku rodila je sedmero djece. Za života pomrla su joj sva djeca osim kćeri Gertrude. Bila je ona žena prožeta dubokom vjerom, molitvom i pokorom. Posebno je imala ljubav prema siromasima i potlačenima. Na njezinu molbu Henrik je otvorio bolnicu u Wroclawu i u Srodi. Hedviga je 1202. osnovala samostan cistercitkinja u Trzebnici, kamo se i sama 1238. povukla poslije smrti svoga muža. Poglavarica toga samostana bila je njezina kći Gertruda. Umrla je 1243. godine. Svetom ju je godine 1267. proglasio papa Klemet IV.

Marija Margareta Alacoque, redovnica: Rodila se 1647. u Lautecouru, u Francuskoj. Godine 1671. stupila je u samostan Sestara od Pohođenja u Paray-le-Monialu. U više navrata doživjela je da joj se ukaže Isus: jednom u obliku gorećg srca koje je bilo okrunjeno trnovom krunom a iznad srca križ, drugi put sav u sjaju s pet rana koje su silno bliještale, a iz njega izlazili su plamenovi, pogotovo izrazito iz njegova srca. U viđenju koje je imala za vrijeme tijelovske osmine 1675. Gospodin ju je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede blagdan Srca Isusova, kao dan molitve i klanjanja pred Presvetim za grijehe svih ljudi. Umrla je na današnji dan 1690. godine. Ta se pobožnost počela sve više širiti, a godine 1765. papa Klement VIII. odobrio je blagdan Srca Isusova. Papa Benedikt XV. godine 1920. proglasio je Mariju Margaretu svetom.

17. Hošea, prorok: Otac mu bijaše Beirija iz plemena Izaharova. Živio je i prorokovao 800 godina prije Krista. Njegove proročke riječi zapisane su u njegovoj knjizi. Upozoravao je Izraelsko i Judino kraljevstvo zbog idolopoklonstva, proricao kaznu Božju zbog grijeha, propast Samarije i Izraelskog kraljevstva jer su se udaljili od Boga, ali i milost Božju Judinom koljenu. Prorekao je također ukidanje starozavjetne žrtve i dolazak Gospoda na zemlju. Doživio je duboku starost i mirno se upokojio.

KONDAK Proroku, glas 2.: Istinskim korakom nasljedujući zapovjedi Gospoda tvoga, proroče Hošea, ispunio si se Duhom Svetim i primivši dar proroštva prvi Izraelu navijestio Kristov dolazak u punini vremena. Ukorio si narod koji je skrenuo s pravoga puta i poveo ga na put prema višnjem Jeruzalemi, gdje sada i sam prebivaš: moli neprestano za sve nas!

Andrija Kretski, časni otac mučenik: U vrijeme ikonoborstva pokazao se velikim braniteljem štovanja ikona. Tako se jednom našao u Carigradu i u crkvi svetoga mučenika Mamanta susreo cara Kopronima, pristašu ikonoboraca, i rekao mu pred svima: «Bolje bi ti bilo, care, da se baviš vojničkim poslovima i da upravljaš narodom, nego da proganjaš Krista i njegove sluge». Zbog toga car ga dade na muke i vući ulicama grada, dok ga neki krivovjerac ne ubi sjekirom. Dogodilo se to 767. godine.

TROPAR, glas 4.: Iskušavši se u isposništvu po gorama, ti si oklopoom križa raznio duhovne nasrtaje nevidljivih demona, a kada si se hrabro razgolio za borbu, sasjekao si Kopronima mačem istinske vjere. Za sve to si okrunjen od Boga, pravedni mučeniče, blaženi veleslavni Andrijo.

KONDAK, glas 3.: Crkva Kristova danas s velikom radošću slavi svjetli blagdan sjajnog spomenna na tebe, pozivajući vjerne u zbor na slavlje. Ona se raduje jer posjeduje drgaocjeno blago tvog velemučenog tijela, mučeniče Andrijo, svjetioniče pravovjerja.

*****

Ignacije Antiohijski, biskup mučenik: Rodio se sredinom 1. stoljeća, vjerojatno u Siriji. Bio je on treći po redu biskup u Antiohiji (prije njega sv. Petar i Evodije), u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka. Kao biskup morao se stalno boriti protiv gnostičke zablude. Njegovu Crkvu pogodilo je najprije progonstvo u vrijeme cara Domicijana, a nakon kratkog zatišja i ono cara Trajana kad je i sam između 110. i 115. godine bio uhićen i lađom prevezen u Rim na suđenje. Na proputovanju do Rima lađa se zaustavljala u više maloazijskih luka, gdje je biskup Ignacije imao priliku susresti se s tamošnjim biskupima. Iz Smirne napisao je kršćanskim zajednicama Male Azije divna pisma puna duhovnih pouka i opomena, a isto tako i kršćanima u Rimu. U ovom pismu on Rimsku Crkvu naziva «predstojnicom zajednice ljubavi», a veseli se što će biti mučen jer to smatra posebnim darom Božjim. Za njega mučeništvo je rođenje. Takvo shvaćanje mučeništva kasnije će preuzeti Crkva, jer će dan mučeničke smrti nekog kršćanina slaviti kao njegov rođendan. Ignacije prvi upotrebljava termin «katolička Crkva» u smislu jedne sveopće Crkve koja je Kristovo otajstveno Tijelo. Umro je u Rimu oko 107. godine bačen pred divlje zvijeri u amfiteatar.

TROPAR Ignaciju: Sljedbeniče apostolskih predaja, bogonadahnuti uresu natpastira i slavo mučenika, ti si se kosnuo i ognja i mača i zvijeri poradi vjere! Upravljajući rječju istine do krvi si stradao, svetitelju i mučeniče Ignacije: moli Krista Boga da spasi duše naše!

KONDAK Ignaciju, glas 3.: Svjetlonosni dan tvojih sjajnih podviga unaprijed svima naviješta u špilji Rođenoga. Žudeći žarko nasladiti se Njime, premudri Ignacije, pohitao si biti samljeven od zvijeri i stoga si nazvan bogonoscem.

Contardo Ferrini, blaženik: Rodio se 1859. u Milanu, u Italiji. Od roditelja, posebno od oca, primio je kršćanski odgoj. Pravo je studirao u Paviji, gdje je kasnije bio i profesor. Želja mu je bila osnovati katoličko sveučilište. Ta ideja ostvarit će se u Milanu poslije njegove smrti. On je u svoje vrijeme, kako rekoše suvremenici, bio «zvijezda svetosti i znanosti». Kao laik živio je i djelovao u svijetu i svojim svetačkim životom svjedočio je Krista. Umro je 1902. godine. Blaženim ga je 1947. proglasio papa Pio XII.

18. Luka, apostol i evanđelist: Rodio se u Antiohiji, u Siriji, oko 10. godine poslije Krista. Podrijetlom bio je Grk, po zanimanju liječnik. U mladosti izučio je grčku filozofiju i medicinu. U Jeruzalemu je upoznao Krista i pridružio mu se i tako je uvršten u Sedamdesetoricu Isusovih učenika. Zajedno s Kleopom vidio je uskrsloga Krista na putu u Emaus. Po silasku Duha Svetoga Luka se vratio u Antiohiju i postao suradnik apostola Pavla s kojim je putovao i u Rim. Nakon mučeničke smrti sv. Pavla, Luka je propovijedao evanđelje po Italiji, Dalmaciji, Makedoniji i u drugim krajevima. Prema predaji napisao je tri ikone presvete Bogorodice te ikone svetih apostola Petra i Pavla. Zbog toga se sv. Luka smatra osnivačem kršćanskog ikonopisa. Pod starost posjetio je kršćane u Libiji i u Gornjem Egiptu. Iz Egipta se vratio u Grčku gdje je nastavio širiti evanđelje. Osim evanđelja, koje je napisao oko 60. godine, Luka je napisao i Djela apostolska i oboje posvetio Teofilu, knezu Ahaje. U 84. godini života neki zlobni idolopoklonici udariše ga na muke i objese o jednu maslinu u gradu Tebi u Beociji. Moći ovoga divnoga svetitelja prenesene su u Carigrad u vrijeme cara Konstancija. U ikonografiji se prikazuje s likom vola.

TROPAR, glas 5.: Djela apostolskih pripovjedača, proslavljenog Luku, i sjajnog pisca Kristova evanđelja koje ne bijaše zapisano u Kristovoj Crkvi, pohvalimo duhovnim pjesmama svetoga apostola. On je naime liječnik koji liječi ljudske nemoći, bolesti prirode i salbosti dušâ. On se sveudilj moli za naše duše.

KONDAK, glas 2: Propovjednika istinske pobožnosti i govornika neizrečenih tajna, pohvalimo zvijezdu Crkve, božanstvenoga Luku. Bog-Riječ, koji poznaje namisli srdaca, izabrao ga je da s Pavlom bude mudrim učiteljem naroda.

19. Joel, prorok: Spada u red manjih proroka. Bijaše on sin Batuilov iz plemena Rubenova. Živio je 800 godina prije Krista. Prorekao je bijedu izraelskoga naroda i babilonsko ropstvo zbog grijeha naroda. Pozivao je narod na post i pokoru, a svećenike na pokajne molitve da bi se Bog smilovao. Prorekao je Joel i silazak Duha Svetoga na apostole i izlijevanje milosti Duha Božjega na sve kršćane. U svojim proročanstvima govori i o Strašnom sudu Gospodnjem, a prorekao je i slavu Crkve Božje.

TROPAR Proroku, glas 2.: Unaprijed si vidio dolazak Božji u tijelu i silazak Duha Svetoga te nadolazeći sud predskazao, proroče Joele! Svojim molitvama spasi od svih nevolja one koji te štuju.

KONDAK Proroku, glas 2.: Ispunivši se nadahnućem Utješitelja, bogoglagoljivi proroče, prorekao si prosvjetljenje narodā u posljednja vremena. Stoga te sada dolično hvalimo i spomen tvoj držeći, tebi vapijemo: moli Krista Boga za duše naše.

Var, mučenik: Bio je rimski časnik u Egiptu i potaice kršćanin. Kada su sedmorica kršćana bili bačeni u tamnicu, Var ih je obilazio i donosio im hranu i odjeću. Dogodilo se da je jedan od te sedmorice u tamnici umro. Kad ih sudac izvede na sud i upita gdje je sedmi, Var mu reče: «Ja sam sedmi.» Gnjevni sudac dade ga 307. godine na strašne muke, a tijelo mu zatim baciše na smetište. Neka žena Kleopatra, rodom iz Palestine, udova nekog časnika, nađe se tu sa svojim sinom Ivanom. Ona potajno uzme tijelo mučenika Vara u svoj stan, a zatim u mjesnoga upravitelja izmoli dozvolu da može iz Egipta u Palestinu prenijeti tijelo svoga pokojnoga muža. On joj dozvoli. No ova kršćanska udovica umjesto tijela svoga muža prenese moći mučenika Vara i sahrani ga u svome rodnom selu Edri blizu Tabora i ondje njemu u čast sagradi hram.

Ivan Rilski, bogoliki.

** ** *

Pavao od Križa, redovnik: Rodio se 1694. u Ovadi kod Genove, u Italiji. Već od rane mladosti gajio je duboku pobožnost prema raspetome Kristu. Za svećenika je zaređen 1727. u Rimu. Redovničke zavjete položio je 1741. uzevši si ime Pavao od Križa. Osnovao je redovničku Družbu bosonogih klerika Presvetoga Križa i Muke Gospodina našega Isusa Krista ili pasioniste, za koju je 1720. napisao pravilo. Prvi samostan osnovao je 1737. u mjestu Argentaro. Od 1769. sjedište ove družbe je u Rimu. Pasionisti nose crnu tuniku na kojoj se nalazi srce s usađenim križem i natpisom Muka Isusa Krista. Družba se proširila po cijelom svijetu. Umro je u Rimu 1775. godine. Papa Pio IX. proglasio ga je 1867. svetim.

Ivan de Brebeuf i njegovi drugovi, mučenici: Bili su rodom iz Francuske, redovnici isusovci, misionari koji su djelovali u misiji među Huronima u Kanadi i Americi. Ivan de Brebeuf, Antun Daniel, Gabriel Lalemant, Karlo Garnier i Natalis Chabanel umrli su mučeničkom smrću 1648./49. u Kanadi, a Izak Jagues, Rene Goupil i Ivan de La Lande 1642./46. u Americi. Sve njih svetima je proglasio papa Pio XI. godine 1930.

20. Artemij, velemučenik: Bio je rodom iz Egipta i prvi vojskovođa cara Konstantina Velikoga. Kada se caru ukazao križ okružen zvijezdama, i Artemijem je vidio taj križ i povjerovao u Krista i krstio se. Po naredbi cara Konstancija Artemije je prenio moći sv. Andrije iz Patrasa i sv. Luke iz Tebe u Carigrad, a potom je postavljen za carskog namjesnika u Egiptu. Kada je car Julije Otpadnik pošao u rat protiv Perzijanaca i zaustavio se u Antiohiji, naredi da mu se pridruži i Artemije sa svojom vojskom. U to vrijeme car je dao mučiti svećenike Eugena i Makarija. Gledajući to, Artemije je stupio pred cara i rekao mu: «Zašto, care, tako nemilosrdno mučiš nevine i Bogu posvećene muževe i zašto ih prisiljavaš da se odreknu prave vjere?» I još proreče caru: «Tvoja je smrt blizu.» Bijesni car pošalje ovu dvojicu svećenika u izgnanstvo u Arabiju, a Artemiju je strgnuo vojnički čin, dao ga išibati i baciti u tamnicu. Potom su ga položili na jedan kamen a drugim teškim kamenom pritisnuli tako da mu se tijelo spljoštilo kao daska. Najzad mu 362. odsijeku glavu. Artemijeveo proroštvo uskoro se ispunilo - car Julijan poginuo je u borbi s Perzijancima.

TROPAR, glas 4.: Utvrđen pravom vjerom u Krista, mučeniče, pobjedio si zlog cara mučitelja s njegovim idolskim prinosima i zato si bio obdaren presvjetlim vijencem pobjede od velikoga i vječno vladajućega Cara! Predivnim čudesima od bolesti sada ozdravljaš sve koji vjerom prizivlju: Artemije veliki, moli Krista Boga da se spase duše naše!

KONDAK, glas 2.: Okupivši se proslavimo bogoljubnog i vjencem okrunjenog mučenika Artemija, koji odnese pobjedu nad zlodusima, te pjesmama dolično pohvalimo velikana među mučenicima i prebogatoga djelitelja čudesa: on se moli Gospodu za sve nas!

*****

Vendelin, pustinjak: Rodio se negdje u Irskoj krajem 6. stoljeća u bogatoj obitelji. Već u mladosti odrekao se svih svojih dobara te pošao u samoću. Nakon toga prešao je u Europu na područje trierske biskupije, u Njemačkoj, i tu, čuvajući svinje, u pokori i molitvi završio život. Nakon smrti Bog ga je proslavio čudesima. Štovanje ovoga Božjega ugodnika službeno je godine 1450. odobrio papa Nikola V.

Marija Bertilla Boscardin, redovnica: Ana Franciska (po rođenju) rodila se 1888. u Vicenzi, u Italiji, u skromnoj zemljoradničkoj obitelji. Godine 1905. stupila je u družbu sestara Učiteljica sv. Doroteje. Veći dio svoga života provela je kao bolničarka u Trevisu, služeći u poniznosti trpećem Kristu. Umrla je u Trevisu 1922. godine.

21. Hilarij (Hilarion) Veliki, časni otac: Rodio se oko 291. u selu Thabti u Palestini od poganskih roditelja. Roditelji su ga poslali na nauke u Aleksandriju. Tu on upozna kršćansku vjeru i dade se krstiti. Odlučio je svoj život posvetiti Bogu te pođe u pustinju k sv. Antunu i postade njegovim učenikom. Kasnije se Hilarije vratio u svoj zavičaj. Roditelje više nije našao žive. On razdijeli očevinu siromasima i povuče se u samoću kod mjesta Majuma, gdje je dalje živio monaškim životom. Oko 329. osnovao je prvi samostan u Palestini. Oko njega se sabraše brojni ljubitelji duhovnog života i tako Hilarion posta za Palestinu ono što je za Egipat bio sv. Antun Pustinjak. Ovaj divni učitelj, pokornik i čudotvorac bio je slavljen ne samo od kršćana, nego i od pogana. Često je kroz plač znao reći: «Teško meni! Primio sam na zemlji plaću svoju!» Da bi izbjegao ljudsku slavu, on se udaljio iz Palestine te je neko vrijeme boravio u Egiptu, na Siciliji, u Dalmaciji (blizu Cavtata) i najzad na Cipru, gdje je oko 372. godine u 80. godini života ispustio svoju dušu. Čudotvorne moći sv. Hilarija prenesao je njegov učenik Izihije u Palestinu i položio u manastir koji je ovaj Božji ugodnik tamo osnovao.

KONDAK, glas 3.: Skupivši se danas, pohvalimo pjesmama zvijezdu nezalazećega duhovnog sunca! Zasvjetlio si onima koji bijahu u tami neznanja i sve poveo k božanskim visinama, Hilarije, te stoga kličemo: Raduj se, oče, stijeno svih isposnika!

****

Uršula, djevica mučenica: Rođena je u Britaniji u 5. stoljeću kao kći kršćanskoga kralja Teonesta. Bila je obdarena ljepotom i umnošću. Kad je engleski kralj Agripa k njoj poslao poklisare da je zaprose da bude žena njegova sina Konona, ona pristane uz tri uvjeta: da joj pošalje deset plemenitih djevica za pratilje, prije udaje ona će obići velika svetišta kršćanskih svetaca, a kraljević Konon i sav njegov dvor imaju se obratiti na kršćanstvo, jer ona se ne želi udati za poganina. Kralj pristane na sve te uvjete. Sve te djevice i Konon pođu s Uršulom na hodočašće u Rim. Na povratku zatekli su Hune kako opsjedaju grad Köln. Pritom pogine i sva njezina pratnja. Hunski vođa ponudi Uršuli da će joj poštedjeti život ako pristane da mu bude žena. Kad ona to odbi, on uze luk i odapne tri strelice u njezino srce. Zbilo se to 452. godine. Po ovoj djevici mučnici sv. Angela Merici osnovala je godine 1535. u Italiji Red sv. Uršule (uršulinke) sa svrhom odgoja i pouke ženske mladeži.

22. Averkije, biskup čudotvorac: U vrijeme cara Antonina bijaše Averkije biskup malog stada u gradu Hieropolju u Frigiji. Grad je bio pun pogana idolopoklonika. Za vrijeme jednoga poganskog slavlja Averkije, sav raspaljen srdžbom Božjom, uđe u njihov hram i polupa sve idole. Bijesni pogani htjedoše ga ubiti. No u tom času pristupe mu tri opsjednuta mladića izbacajući iz sebe pjenu i urlajući. Božji čovjek izagna iz njih demone i oni ustanu zdravi. Videći to, mnogi se pogani obrate i prihvate kršćanstvo, a uskoro i cijeli grad. Averkije je povratio vid i majci upravitelja te pokrajine Publija. Pod starost biskupa pozvaše u Rim gdje ozdravi umno poremećenu carevu kćer. Ovaj veliki svetitelj mirno se upokojio u Hieropolju krajem 2. stoljeća.

Efeški mučenici: Sinovi najuglednijih kršćanskih efeških obitelji Maksimilijan, Jamvlih, Ivan, Dionizije, Eksakustodijan i Antonin nisu htjeli sudjelovati u prinošenju žrtava rimskim bogovima kad je var Decije boravio u Efezu, nego su pobjegli na brdo Ohlon i tu se sakrili u jednoj pećini. Kad je to car saznao, dao ih je zazidati. Carski dvorjani Teodor i Rufin, inače potajni kršćani, dali su uzidati jedan bakreni kovčežić s olovnim pločama na kojima su bila ispisana ovih sedmero mladića. Njih se Crkva spominje i 4. kolovoza.

*****

Marija Saloma, sveta žena: Ona je majka apostolâ Jakova Starijega i Ivana, rođakinja Marijina. Sveti Matej u svom evanđelju spominje Salomu kako je molila Isusa da njezini sinovi u njegovom kraljevstvu dobiju počasna mjesta. Bila je nazočna pod Isusovim križem na Golgoti. Sveti Marko među trim ženama mironosicama, koje su na uskrsno jutro pošle na Isusov grob, spominje i Salomu. Njima se ukazao uskrsli Krist.

23. Jakov, apostol, brat Gospodnji: Bio je on rođak Isusov. Po svome uskrsnuću javio mu se Isus, kako svjedoči sv. Pavao u poslanici Korinćanima. Jakov je kao biskup upravljao Crkvom jeruzalemskom 30 godina. On je sastavio i liturgiju. Obratio je mnoge Židove. Divili su se njegovoj pravednosti te ga i nazivahu Jakov Pravedni. U vrijeme velikoga svećenika Ananije o blagdanu Pashe pope se Jakov na vrh hrama i poče okupljenim Židovima propovijedati o Kristu kao Sinu Božjem i istinskom Mesiji, o njegovom uskrsnuću i slavi nebeskoj. Židovski svećenici i starješine, puni bijesa, bace ga odozgor i tako godine 63. prvi jeruzalemski biskup mučeničkom smrću posvjedoči svoju vjeru.

TROPAR, glas 2.: Kao učenik Gospodnji prihvatio si, o pravedni Jakove, evanđelje. Kao mučenik stekao si neopisivu slavu. Kao brat Gospodnji posjeduješ smjelost. Kao svećenik jak si zagovornik. Krista Boga moli za spas duša naših.

KONDAK, glas 4.: Jedinorođeni od Oca Bog-Riječ, koji je došao k nama u posljednje dane, postavio te, božanstveni Jakove, prvim pastirom i učiteljem Jeruzalema, i vjernim upraviteljem duhovnih tajna. Zbog toga te, apostole, svi častimo.

*****

Ivan Kapistran, redovnik: Rodio se 1386. u Capestranu, u sjevernoj Italiji, u obitelji njemačkog podrijetla. Studirao je pravo na sveučilištu u Perugi i postao doktor pravnih znanosti.Godine 1415. ušao je u franjevački red. Kao papin poslanik, propovjednik i organizator borbe protiv Turaka proputovao je gotovo cijelu Europu. Bio je nazočan pobjedi kršćanske vojske nad Turcima kod Beograda 1456.godine. Umro je spomenute godine na današnji dan u Iloku.

Severin, biskup: Rođen je u 4. stoljeću. Bio je biskup u Kölnu. Vodio je borbu protiv krivovjeraca arijevaca.

24. Areta, mučenik: Areta bijaše gradonačelnik Negrana u zemlji omiritskoj u južnoj Arabiji. Tom zemljom vladao je neki Židov Dunaan, opaki progonitelj kršćana. Odlučio je istrijebiti sve kršćane. Tako opkoli i grad Negran i poruči kršćanima da se odreknu svoje vjere, u protivnom sve će ih pobiti. Oni zatvore gradska vrata i uspješno mu se odupru. Tada se Dunaan zakle građanima da im neće nauditi ako mu otvore vrata i on pokupi svoj porez. Oni mu povjerovaše. Kad uđe u grad, pozva k sebi upravitelja Aretu te ga s još preko 400 kršćana pogubi mačem. Zbilo se to 523. godine. Čuvši za to, bizantski car Justin napiše pismo etiopskom caru Elezvoju da podigne vojsku na Dunaana i osveti nevinu kršćansku krv. Za carskog namjesnika postavljen je pobožni Abramije, a za nadbiskupa omiritskog sv. Grgur. U Negranu kršćani su kasnije obnovili hram Svete Trojice i podigli hram svetom mučeniku Areti i ostalim mučenicima toga grada.

*****

Antun Marija Claret, biskup: Rodio se 1807. u Sallentu, u Španjolskoj. Za svećenika je zaređen 1835. Godine 1849. osnovao je misijsku družbu Sinova Srca Marijina (klaretince). Ženska grana te družbe naziva se Kćeri Srca Marijina. Kao pučki misionar po Kataloniji posvuda je osnivao knjižnice. Bio je nadbiskup Santiaga na Kubi (1850. - 1857.). Osnovao je Bratovštinu kršćanskog nauka kako bi puk što više poučio u vjeri. Za vrijeme potresa i pošasti revni je nadbiskup obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po župama je osnivao štedionice. Više puta bezbožne vlasti su na njega pripremale atentat. Zbog toga je napustio Kubu i vratio se u Španjolsku. Umro je 1870. u južnoj Francuskoj. Godine 1950. papa Pio XII. proglasio ga je svetim.

25. Marcijan i Martirij, mučenici: Marcijan bijaše čitač, a Martirije podđakon pri sabornoj crkvi u Carigradu te ujedno pisar patrijarhu Pavlu u vrijeme cara Konstancija, koji je bio pristaša krivovjernih Arijanaca. Pravovjernoga patrijarha Pavla zbace s prijestolja i pošalju ga u progonstvo u Armeniju, gdje je postradao od Arijanaca. Na njegovo mjesto postave krivovjernog Makedonija. Arijanci pokušaju Marcijana i Martirija pridobiti novcem na svoju stranu, ali ova dvojica ostadoše vjerni pravoj nauci. Kada su ih izveli na gubilište, molili su oni: «Gospode, radujemo se što ovakvom smrću odlazimo iz ovoga života. Udostoj nas biti zajedničarima vječnoga života, Ti živote naš!» Ovi časni muževi postradaše 355. godine. Sveti Ivan Zlatousti, patrijarh i nadbiskup carigradski, njima u čast dao je sagraditi crkvu.

*****

Krizant i Darija, mučenici: Krizant je po podrijetlu bio istočnjak. On je na kršćansku vjeru obratio poganku Dariju koja je iz Atene došla u Rim te se s njom oženio. Oboje su oko 283. godine kao kršćani podnijeli smrt. Njihovo se štovanje proširilo prema sjeveru, posebice u Ravenu, a zatim u Francusku i Njemačku. Spomendan im se slavi već od 450. godine. Njihove relikvije nalaze se u benediktinskom samostanu kod Kölna, a dio njihovih moći pohranjen je u Salzburgu.

TROPAR, glas 1.: Počastimo jednomislene mučenike, Krizanta, mladicu čistoće, i nadasve poniznu Dariju. Sjedinivši se u svetosti vjere, zasjali su kao zajedničari Boga Riječi, za koga su se ispravno borili te sada spašavaju one koji pjevaju: Slava onomu koji vas je okrijepio! Skava onomu koji vas je okrunio! Slava Onomu koji po vama sve dariva ozdravljenjem.

KONDAK, glas 3: Žudeći za savršenom dobrotom, slijedio si svako dobro na koje si naišao, Krizante blaženi, te si svojim usitinu zlatnim besjedama Kristu priveo i slavnu Dariju koja pretrpjela mučeništvo i posramila mučitelja: s njom se spomeni svih nas koji s vjerom spomen vaš slavimo.

Katarina Kotromanić - Kosača, franjevačka trećoredica: Rodila se 1424. Bila je ona žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Pred turskim osvajanjima sklonila se u Rim, gdje je živjela kao franjevačka trećoredica. Pokopana je u crkvi Ara coeli, u kojoj je podignuta nadgrobna ploča s njezinim likom i epitafom. U svojoj oporuci bosansko kraljevstvo ostavila je Svetoj stolici.

26. Dimitrij (Demetrije), velemučenik: Bio je đakon srijemskog biskupa Ireneja. Zbog čuvanja svetih knjiga osuđen je na smrt i godine 304. pogubljen s drugovima Donatom i Fortunatom. Na mjestu pogibije, izvan zidina, na groblju, njemu u čast podignuta je bazilika. U vrijeme pustošenja mongolskoga kana Atile moći sv. Dimitrija prenesene su u Solun, gdje je štovan kao domaći svetac. Prefekt Ilirika Leoncije, u zahvalu za ozdravljenje, početkom 5. stoljeća dao je u čast sv. Dimitrija sagraditi dvije bazilike: jednu u Sirmiju, a drugu monumentalnu peterobrodnu u Solunu. Odatle mu se štovanje širilo na Istok i na Zapad. Osobito ga štuju Slaveni. Zaštitnik je Srijemske Mitrovice i Soluna te Srijemske biskupije.

TROPAR, glas 3.: Cijeli svijet nađe u tebi branitelja u nevoljama, o pobjedonosni borče protiv pogana! Jer ako što si uništio oholost Lijevu, i ohrabrio Nestora za borbu, tako se, o sveti Dimitrije, moli Kristu Bogu, da nam dade veliku milost.

KONDAK, glas 2.: Potocima tvoje krvi, Dimitrije, uresi Bog Crkvu kao grimizom. On dade tebi nepobjedivu snagu, i sačuva grad tvoj neosvojiv, jer ti si njegov bedem.

27. Nestor, mučenik: Živio je u Solunu i u mladosti postao kršćanin. Car Maksimijan običavao je u tom gradu priređivati razne igre i borbe za narod. Carev gladijator ljubimac bio je neki div Lio. Za njegove borbe car je dao napraviti posebno kazalište na stupovima, a ispod su bila koplja. Kad bi Lio nekoga pobijedio, gurnuo bi ga na oštrice kopalja i tako bi taj jadnik završio život. Među brojnim žrtvama bijahu i kršćani. Gledajući to, za borbu s divom jednoga se dana javi mladi kršćanin Nestor. On uz Božju pomoć svlada Lija i baci ga na koplja. Car, ljut što je njegov najbolji gladijator tako završio, dade godine 306. pogubiti Nestora, diva kršćanskoga.

*****

Abraham, pustinjak: Živio je u prvoj polovici 4. stoljeća. Kao monah proživio je 23 godine u dva monaška središta u Gornjoj Tebaidi, u Egiptu, a onda se povukao u Manufu gdje si je sagradio kolibu i u njoj živio kao pustinjak prema pravilu sv. Pahomija. Hranio se biljem, a noći bi provodio u molitvi.

28. Terencij, mučenik: Bio je rodom iz Sirije. Zajedno sa svojom ženom i sedmero djece pogubljen je mačem.

Stjepan Sabait, biskup: Bio je član manastirske obitelji sv. Sabe Posvećenog. Sastavio je mnoge kanone. Kao biskup mirno se upokojio 807. godine.

Paraskeva iz Ikonije, mučenica: Rođena je u gradu Ikoniji od pobožnih roditelja. Po smrti roditelja Paraskeva je razdala svoje imanje siromasima. Kad je nastao progon kršćana u vrijeme cara Dioklecijana, i Paraskeva bijaše izvedena pred suca. Upitana da kaže svoje ime, ona reče da se zove kršćanka. Kad je sudac ukori što nije rekla svoje ime, ona mu odgovori: «Trebalo je prvo da ti kažem ime vječnoga života, a onda ime ovoga vremenitog života.» Poslije dugih i teških muka pogubiše je mačem oko 304. godine.

*****

Šimun i Juda Tadej, apostoli: Evanđelisti Matej i Marko Šimuna nazivaju Kananejcem, dok ga Luka naziva Revniteljem, a to vjerojatno zbog toga što je nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota čije su pristalice vatreno ljubili svoj židovski narod i bili ljuti protivnici okupacijske rimske vlasti. Juda Tadej, kako ga nazivaju evanđelisti Matej i Marko, vjerojatno je ista osoba s Judom Jakovljevim, kako ga naziva sv. Luka, dok ga sv. Ivan naziva Juda «ne onaj Iškariotski». Apostol Juda Tadej napisao je i jednu kratku poslanicu koja počinje: «Juda, sluga Isusa Krista, brat Jakovljev», što bi značilo da je on bio brat apostola Jakova Mlađega. Po predaji propovijedao je evanđelje u Palestini, Siriji, Arabiji i Mezopotamiji. Umro je mučeničkom smrću u Perziji. Prema svetoj predaji Šimuna su prepilili i stoga se obično prikazuje s pilom u ruci.

TROPAR Judi, glas 1.: Ti si, Judo, rođak Kristov i hrabar mučenik! Pobožno te slavimo, jer si satro obmanu i sačuvao vjeru. Stoga slaveći danas tvoj sveti spomen primamo oproštenje grijeha po tvom zagovoru.

KONDAK Judi, glas 2.: Zasjao si snagom razuma kao odabrani učenik i kao neoboriv stup Crkve Kristove; narodima si propovijedao riječ Kristovu, učeći ih vjerovati u jednoga boga. njime proslavljen, slavni apostole Judo, obdaren si darom liječenja da liječiš boli onih koji ti se utječu.

TROPAR Tadeju, glas 3.: Danas se veseli grad Edessa, primivši od tebe kupelj krštenja te i kralj Abgar, izliječen od patnja svojih, spomen tvoj slavi! S njima i mi pjevamo: Po molitvama svojim ispuni život naš duhovnim veseljem a napasti ublaži, apostole Tadeju!

KONDAK Šimunu, glas 2.: S pohvalama svi uzveličajmo bogovjesnika Šimuna, koji je u duše vjernih čvrsto zasadio nauk mudrosti. On sada stoji pred prijestoljem slave i raduje se s bestjelesnim silama, moleći se neprestano za sve nas.

KONDAK Tadeju, glas 4.: Crkva te stekla kao presvjetlu zvijezdu koja ju svagda čudesima prosvjetljuje, apostole Tadeju! Spasi one koji s vjerom spomen tvoj štuju!

29. Anastazija Rimljanka, časna majka mučenica: Rodila se u Rimu od uglednih roditelja, koji su umrli kad je djevojčici bilo svega tri godine. Kao siroče uzeli su je u jedan ženski manastir blizu Rima. Tu se ona, vođena igumanijom Sofijom, usavršavala u pokorničkom životu. Za njezinu neobičnu ljepotu saznao je gradonačelnik Prob i naredio da ju dovedu pred njega. Nagovarao ju je da se odrekne svoje vjere, prijeteći joj i mukama ako to ne učini. No Anastazija mu reče: «Spremna sam za Gospoda moga umrijeti.» Nakon mnogih muka i poruga posjekoše je mačem izvan grada. Bilo je to sredinom 3. stoljeća u vrijeme progona kršćana za cara Valerijana. Igumanija Sofija našla je njezino tijelo i časno sahranila. Dogodilo se to za carevanja Decija.

KONDAK, glas 3.: Očistivši se u vodama djevičanstva i vjenčavši se krvlju mučeništva, časna majko Anastazijo, svima koji pate od bolesti ti daruješ ozdravljenje a onima koji ti srcem pristupaju spasenje, jer tebi moćnu jakosti daje Krist koji nam po tebi izlijeva svoje trajno milosrđe!

Abraham Zatvorenik, časni otac: Ovaj Božji čovjek bio je prisiljen od roditelja da se oženi. Poslije vjenčanja on ostavi roditelje i ženu i ode u samoću da živi pokorničkim životom. U svojoj skromnoj ćeliji proživio je 50 godina. Umro je 360. godine u 70. godini života.

*****

Narcis, biskup: Bio je biskup početkom 2. stoljeća u Jeruzalemu. Odredio je vrijeme slavljenja Uskrsa. Umro je oko 212. godine u dubokoj starosti.

Hermelinda (Ida), pustinjakinja: Rodila se oko 510. godine u Lovenjoulu, u Belgiji, u plemićkoj obitelji. Kad je odrasla povukla se na jedan obiteljski posjed i tu se posvetila molitvi i pokori. Umrla je u Meldertu 590. godine.

30. Zinovije i Zinovija, mučenici: Potječu iz grada Egeja u Ciliciji. Od roditelja su naslijedili veliki imetak i sve su razdijelili siromasima. Zinovije postade biskupom egejskim. U vrijeme progona kršćana bijaše priveden sucu koji mu reče: «Predlažem ti dvoje: život i smrt; život ako se pokloniš bogovima, smrt ako se ne pokloniš.» Odgovori mu Zinovije: «Život bez Krista nije život nego smrt, a smrt Krista radi nije smrt nego život.» Kada biskupa Zinovija stave na teške muke, sucu se javinjegova sestra Zinovija i reče mu: «Tu čašu muka i ja želim piti i tim se vijencem vjenčati.» Oboje bijahu posječeni mačem oko 285. godine.

* ****

German, biskup: Živio je krajem 6. stoljeća. Imanje koje je naslijedio od imućnih roditelja prodao je i novac podijelio siromasima i posvetio se monaškom životu. Oko 519. godine izabran je za biskupa grada Capue, u Italiji. Papa ga je kao svoga legata poslao u Carigrad caru Jitinu I. (518.-527.) kako bi se ponovno uspostavile prekinute veze između Rima i Carigrada. German je umro 541. godine. Dio njegovih relikvija nalaze se na Monte Cassinu, a dio u Piacenzi.

31. Stahij, Amplij, Urban, Narkis, Apelij i Aristobul, apostoli: Oni se ubrajaju među Sedamdesetoricu Isusovih učenika. Stahije bijaše pomoćnik svetom apostolu Andriji, koji ga postavi za biskupa u Bizantu. Sazidao je crkvu u Agripolisu i upravljao mirno svojim stadom 16 godina. Amplije i Urban bijahu također suradnici sv. Andrije. Amplija je postavio za biskupa u Lidi ili Diospolisu u Judeji, a Urbana za biskupa u Makedoniji. Obojica su podnijeli mučeničku smrt Krista radi. Narkis je od apostola Filipa postavljen za biskupa u Ateni. Apelije bijaše biskup u Herakleji trakijskoj. Aristobul, brat Pavlovoga učenika Barnabe, propovijedao je Kristovu vjeru u Britaniji i tamo umro.

Epimah, mučenik: Rodio se u Egiptu i tamo u pustinji živio asketskim životom. Saznavši kako pogani u Aleksandriji muče i ubijaju kršćane, on dođe u grad i sruši im sve idole. Uhvatiše ga i staviše na teške muke. Oko 250. godine odrubiše mu glavu.

*****

Alfonz Rodriguez, redovnik: Rodio se 1533. u gradu Segoviji, u Španjolskoj, u brojnoj kršćanskoj obitelji. Još u mladenačkoj dobi naslijedio je oca u trgovačkom poslu. Oženio se, ali nakon sedam godina braka umre mu žena a onda i djeca. I posao mu je krenuo loše. Godine 1571. stupio je u Družbu Isusovu i cijeli je život služio kao brat. Bio je kroz 46 godina vratar u kolegiju u Palmi de Mallorci. Ljudi su osjetili da u tom čovjeku ima nešto posebno pa su k njemu često dolazli po savjete i da se preporuče u njegove molitve. Umro je 1617. godine. Papa Leon XIII. proglasio ga je godine 1888. svetim.

Posljednja nedjelja u listopadu: NEDJELJA KRISTA CARA

TROPAR, glas 4.: Vlast Tvoja, Kriste Bože naš, izbavi nas od vlasti tame i prenese u carstvo ljubavi Tvoje. Ti koji jesi, i koji si prije svega, i koji si nam se objavio kao Kralj, Gospode, slava Tebi!

KONDAK, glas 7.: Poklonimo se besmrtnom Caru vjekova, jedinom premudrom Kristu Bogu, i padnimo nice kličući: Tebi pripada moć i čast i carstvo i Tebi se svi ljudi pokoravaju. Vlast tvoja vlast je vječna, i tvoje carstvo neće se raspasti. Jer radi nas se je zakraljio Krist, vječni Kralj.

MJESEC STUDENI

1. Kuzma i Damjan, dobrotvori i čudotvorci: Ova dvojica braće rodili su se u Arabiji u 3. stoljeću od oca poganina i majke kršćanke. Po smrti oca majka Teodokija odgojila ih je u kršćanskom duhu. Po zanimanju su bili liječnici. Školovali su se u Siriji, a kao liječnici radili su u gradu Egeji u Ciliciji. Postali su poznati po besplatnom liječenju siromaha i bijednika. Kako su odlučno svjedočili svoju kršćansku vjeru, za Dioklecijanova progona kršćana obojica su uhićena u Liziji, gdje ih je upravitelj Cilicije najprije dao mučiti, a onda im je oko 304. godine dao odsjeći glave. Tjelesa su im prenesena u Siriju i pokopana u Ciru. Njihovo se štovanje brzo proširilo te su u njihovu čast posvuda građene crkve. Tako im je samo u Rimu bilo posvećeno 12 crkava i samostana. Zaštitnici su liječnika.

TROPAR, glas 4.: Radosne pjesme danas uputimo Bogu koji je na visini, ljudi, jer nam je dao Kuzmu i Damjana, liječnike koji liječe bez naplate! Njima zavapijmo: Pošto ste badava primili milost ozrdavljanja, badava i podajte svima koji spomen vaš časte!

KONDAK, glas 2.: Primivši milost ozdravljanja od samog izvora čudesa, vi obilato i bez naplatedjielite onima koji se vama utječu, sveti liječnici i besrebrenici Kuzma i Damjane! Pogledajte i na nas u našim duševnim i tjelesnim bolestima, moleći Krista Boga obilje milosti.

*****

SVI SVETI: Istok je već od 4. stoljeća slavio sve svete mučenike na prvu nedjelju poslije Duhova. Od 6. stoljeća na isti dan blagdan se slavi i na Zapadu. U 7. stoljeću papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibanj - na dan u koji je papa poganski hram Pantheon (posvećen svim bogovima) posvetio u crkvu u čast Bogorodici i svim svetim mučenicima. Papa Grgur IV. premjestio je godine 835. svetkovinu Svih svetih na 1. studenoga. Na svetost nas je sve pozvao Isus Krist rekavši: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5, 48).

TROPAR, glas 2: Apostoli, mučenici i proroci, svetitelji, pobožnici i pravednici! Vi životnu borbu dobro završiste i vjeru sačuvaste. Pouzdavajući se u Spasitelja, mi vas molimo: Zagovarajte nas kod Njega, jer je dobar, da spasi naše duše!

KONDAK, glas 8.: Kao prvine prirode Uzdržavatelju svega stvorenoga, sav svijet prinosi Tebi, Gospode, bogonosne mučenike. Njihovim molitvama čuvaj po zagovoru Bogorodice u dubokom miru svoju Crkvu i svoj narod, Mnogomilostivi!

Benjamin, redovnik: Rodio se u Mezopotamiji od roditelja koji su se obratili na kršćanstvo. Kad je dječak odrastao odlučio je poći u manastir Brdo Izla, koji je osnovao sv. Eugenije, i zamonašiti se. Tu je proveo dvadesetak godina, a onda je napustio manastir i otišao živjeti u pustinji. No kad se pročulo da ima dar liječenja, ljudi su sa svih strana dolazili k njemu. Stoga je on da potraži mir odatle otišao na brdo Sion. Tu mu se ukazao sv. Eugenije i od njega zatražio da se vrati u svoju domovinu i da tamo osnuje novi manastir. Taj se manastir nadaleko pročuo i postao središte velikih hodočašća. Benjamin je umro 460. godine.

2. Akindin, Pegaze, Anempodist, Afton i Elpidefor, mučenici: Ova četvorica kršćana živjeli su u Perziji. Prva trojica bili su sluge na dvoru cara Sapora. Kad je on saznao da su kršćani, bacio ih je u tamnicu. Mučili su ih kipućim olovom, ali Bog ih je sačuvao žive. Kada jedan od mučitelja imenom Aftonije vidje to čudo, i sam povjerova u Krista uzviknuvši: «Veliki je Bog kršćanski!» Odmah su ga posjekli mačem. Car onda naredi da se Akindin, Pegazije i Anempodist zavežu u kožni mijeh i bace u more. No Bog ih je izbavio i iz ove nevolje. Car ih opet dade uhititi i zajedno s još 28 vojnika kršćana baci u ognjenu peć. Elpidefor, jedan od carskih uglednika, izjavi da je i on kršćanin i ukori cara zbog progona kršćana. I njega car dade ubiti. Sve to dogodilo se oko 355. godine.

*****

Spomen svih vjernih mrtvih (Dušni dan): Krajem 1. stoljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i spomendan mrtvih. Taj spomendan službeno je godine 998. uveo sv. Odilon, benediktinski opat u Clunyju, u Francuskoj. Odatle se taj spomen na mrtve proširio po brojnim benediktinskim samostanima u Europi. Službeno taj je spomendan godine 1311. potvrdio i papa Klement V. Mi se toga dana molimo za sve duše koje se nalaze u stanju pročiščavanja od grijeha da bi se nakon toga našle u društvu svih svetih. Našim pokojnicima, ako se još nalaze u čistilištu, najviše pomažemo ako se za njih služi sveta misa.

TROPAR, gl. 8.: U svojoj nedokučivoj mudrosti i ljubavi prema ljudima, Ti, jedini Stvoritelju, svime upravljaš i na korist svima obraćaš! Ti, Gospode, daruj pokoj dušama slugu svojih, jer oni staviše sve ufanje svoje u Tebe, Stvoritelja i Začetnika i Boga našega!

KONDAK, gl. 8.: Sa svetima daruj, Kriste, pokoj dušama slugu svojih, tamo gdje nema ni muke ni boli ni vapaja, nego je život bez kraja!

Justo, mučenik: Ovaj pravednik Božji mučen je u Trstu u vrijeme rimskoga cara Dioklecijana. Na mjestu gdje su ga kršćani sahranili, na brežulju poviše grada, kasnije je sagrađena starokršćanska bazilika.

3. Akepsim, Josip i Aital, mučenici: Perzijski car Savor, koji je vladao u 4. stoljeću, naredio je progon kršćana u svome carstvu. Tako je u zatvor u 80. godini života dospio naesonski biskup Akepsim, a s njim svećenik Josip i đakon Aital. Poslije trogodišnjeg tamnovanja biskupu odsjekoše glavu, a svećenika i đakona zakopaše do pojasa u zemlju i kamenovaše.

Prijenos moći velemučenika Jurja: Mučeništvo sv. Jurja opisano je na njegov spomendan 23. travnja. Prije svoje smrti Juraj je zamolio svoga slugu da mu tijelo iz Nikomedije prenese u Lidu u Palestinu, gdje se i rodio. Za vrijeme cara Konstantina Velikoga pobožni kršćani sazidali su u tom mjestu hram sv. Jurja i prilikom posvete hrama u nj položili njegove moći. Otada su se u toj crkvi događala mnoga ozdravljenja.

*****

Martin iz Porresa, redovnik: Rodio se u Limi 1579. godine kao sin cnkinje iz Paname i španjolskog plemića koji ga nije htio priznati za svoje dijete. U 15. godini života primili su ga u svoj samostan dominikanci kao trećoredca. Godine 1603. poglavari su mu dopustili da položi svečane redovničke zavjete u svojstvu redovničkog brata. Bog je tog poniznog redovnika obdario mnogim karizmatičkim darovima, viđenjima, proroštvima, bilokacijama (u isto vrijeme bio je nazočan na dva različita mjesta), a po njegovim molitvama mnogi su bolesnici ozdravljali. Za vrijeme pošasti kuge neumorno je dvorio subraću i neke od njih čudesno ozdravio. Zbog njegovih djela milosrđa ljudi su ga nazivali «Martin od ljubavi». Posjećivali su ga i pitali za savjet mnogi biskupi, svećenici i nositelji civilne vlasti, pa i sam španjolski potkralj. Ovaj divni redovnik umro je 1639. godine, a svetim ga je godine 1962. proglasio papa Ivana XXIII. On je zaštitnik frizera.

Hubert, biskup: Rodio se 655. godine u Francuskoj. Žalostan nakon što mu je žena umrla pri porodu, utjehu je nalazio lutajući po šumama i baveći se lovom. Jednom mu se ukazao jelen s križem između rogova. To ga je potaklo da promijeni život. Postao j svećenik i biskup u Mastrichtu u Belgiji. Umro je 727. godine. Zaštitnik je lovaca.

4. Joanikij Veliki, časni otac: Rodio se u Marikati, u Bitiniji, od roditelja Maritrikija i Anastazije. Kao pastir ovaca često se povlačio u samoću na molitvu. Kao vojnik bio je vrlo hrabar. Poslije vojničke službe povukao se u manastir Olimp gdje se zamonašio i preko 50 godina u raznim mjestima živio asketskim životom. Po vanjskom izgledu bio je kao div, a u duši ponizan i krotak. Bog mu je dao dar liječenja i proricanja. U vrijeme ikonoborstva i on se bio priklonio protivnicima štovanja ikona, no ubrzo je uvidio svoju grešku i postao gorljivi pristaša štovatelja ikona. Bio je u velikom prijateljstvu s carigradskim patrijarhom Metodijem. Umro je 846. godine u 94. godini života.

TROPAR Časnom ocu, glas 8.: Kao vojnik si se hrabro borio protiv napasti tijela i ako izvrstan isposnik mučenički si hitao na nevidljive neprijatelje te si krajnjom poniznošću njihove čete porazio, pokazavši se velikim pobjednikom i od Boga primio dar čudesa: moli Ga, časni oče Joanikije, za spasenje duša naših.

KONDAK Časnom ocu, glas 8.: Pojavio si se kao presvjetla zvijezda koja je svijetu zasjala i obasjava sve koji u tami strasti stoje, ukazujući se moćnim liječnikom. A jer si primio dar ozdravljanja, podaj zdravlja onima koji ti se mole da kličemo: Raduj se, oče Joanikije!

Nikander, biskup i Ermej, svećenik, mučenici: Obojicu je rukopoložio apostol Tit. Bili su revni u propovijedanju evanđelja i obraćanju pogana. Svoju vjernost Kristu zapečatili su mučeničkom smrću.

*****

Karlo Boromejski, biskup: Rođen je 1538. u Aroni, u Italiji, kao sin grofa Giberta II. i Margarete de Medici. Pravo je studirao u Paviji i postao doktor crkvenog i civilnog prava. Njegov ujak papa Pio IV. pozvao ga je u Rim i obasuo častima i službama. Već u 21. godini života postao je apostolski protonotar, veliki penitencijar, šef uprave crkvene države, kancelar Crkve, kardinal, nadbiskup Milana i protektor raznih redova i država. Sve te službe obavljao je vrlo odgovorno. Spavao bi samo pet sati. Našao je vremena za molitvu i studij filozofije i teologije. Nakon smrti starijega brata, što ga je jako pogodilo, on je postao drugi čovjek. Započeo je samotnički, strogi i isposnički život i dao se zarediti za svećenika i biskupa. Velika je njegova zasluga što se mogao nastaviti i završiti Tridentski sabor (1560.-1563.). Kao milanski nadbiskup zauzimao se za obnovu crkvenog života prema zaključcima Tridentskog koncila, održavši 6 provincijalnih i 11 biskupijskih sinoda. Obišao je sve župe svoje prostrane nadbiskupije. Puno je radio na obnovi liturgije, odgoju klera (osnovao više sjemeništa), karitativnoj djelatnosti i osnivanju bratovština. Gradio je bolnice i domove za starce i beskućnike. Osobito se istakao brigom za bolesnike za vrijeme pošasti kuge u Milanu godine 1575. Umro je 1584. godine u 46. godini života. Svetim je proglašen 1610. godine.

5. Galaktion i Epistimija, mučenici: Rodili su se u gradu Edesi, u Feniciji. Roditelji im bijahu pogani. Galaktionova majka Leukipija bila je nerotkinja. No nakon što se krstila rodila je sina. I njezin muž prihvatio je kršćansku vjeru. Kada je mladić bio za ženidbu, umre mu majka. Otac mu za ženu odabra djevojku Epistimiju. No Galaktion se njome nije htio oženiti. Nagovorio ju je da se krsti, a onda da on i ona pođu na goru Puplion svaki u svoj manastir. Ponovno su se vidjeli tek kad je nastao progon kršćana. Oboje umriješe mučeničkom smrću 253. godine. Njihova tjelesa sahranio je Eutolije, nekoć rob Epistimijinih roditelja a poslije monah zajedno s Galaktionom.

****

Srijemski mučenici: Grad Sirmium, današnja Srijemska Mitrovica, bio je glavni grad rimske provincije Ilirika. Tu su u 3. stoljeću kršćanstvo širili radnici, trgovci i vojnici, koji su u ove krajeve dolazili uglavnom s Istoka. U to doba u Sirmiumu je postojala i biskupija. U vrijeme progona kršćana pod carem Dioklecijanom u Sirmiumu i okolici mučeničkom smrću umrlo je više kršćana: biskup Irenej, svećenik Monatan sa svojom ženom Maksimom, đakon Demetrije, lektor Hermogen, sedam djevica, tribun kopljanikâ Urzicije, vrtlar Sinerot, pet kipara u fruškogorskim kamenolomima (Klaudije, Kastorije, Simforijan, Nikostrat, Simplicije), Hermagora i slavna srijemska mučenica Anastazija. U vrijeme seobe naroda u 7. stoljeću moći srijemskih mučenika ponajviše su prenesene u Italiju, gdje su ih pohranili u raznim crkvama, a moći sv. Anastazije u Carigrad a odatle 810. godine u Zadar.

Emerik (Mirko), svetac: On je bio sin sv. Stjepana, prvoga mađarskog kralja, i kraljice Gizele. Rodio se oko 1005. godine u Stolnom Biogradu. Oženio je jednu bizantsku plemkinju. Prema legendi odlikovao se blagošću i duhovnim životom. Poginuo je u lovu oko 1031. godine uoči krunjenja. Svetim ga je godine 1083. proglasio papa Grgur VII.

6. Pavao, nadbiskup carigradski, mučenik ispovjednik: Na samrti carigradski patrijarh Aleksandar preporučio je Božjem narodu da za njegova nasljednika izaberu Pavla. Tako se i dogodi. No tomu su se usprotivili pristaše krivovjernih arijevaca i sam car Konstancije. Pavao je uskoro bio svrgnut s patrijaršijske stolice. Sklonio se u Rim kod pape Julija i cara Konstansa koji se zauzeše za njega i on bi vraćen na svoju stolicu. Po smrti cara Konstansa arijevci opet svrgnuše Pavla i protjeraše ga u progonstvo u Kukuz, u Armeniju. Godine 351. tamo ga i zadaviše. U vrijeme cara Teodozija 381. godine njegove su moći prenesene u Carigrad, a 1236. u Veneciju.

*****

Leonard, pustinjak: Rodio se u 5. stoljeću u Galiji (Francuskoj), u plemićkoj obitelji. Mladost je proveo na dvoru kralja Klodviga i zajedno s njim primio je krštenje od sv. Remigija. Nakon toga povukao se u samoću u šumu kod Limusina. Jednom za vrijeme lova u toj šumi kraljica je dobila porođajne boli. Sve se dobro završilo zahvaljujući molitvi svetoga pustinjaka. Za nagradu kralj mu je darovao jedno zemljište u Noblacu i novac da tu sagradi samostan i crkvicu Majke Božje. Kralj ga je često pitao za savjete, a dao mu je i punomoć da može oslobađati zatvorenike na koje god naiđe. Umro je oko 560. godine.

7. Melitenski mučenici: U gradu Meliteni godine 298. radije izabraše bolji život nego se odreći svoje kršćanske vjere trideset i trojica hrabrih muževa: Jeron, Izihije, Nikandor, Atanazije, Mamant, Barah, Kalinik, Teogen, Nikon, Longin, Teodor, Valerije, Ksant, Teodul, Kalimah, Eugen, Teodoh, Ostrihije, Epifan, Maksimijan, Dulkicije, Klaudijan, Teofil, Gigancije, Dorotej, Teodor, Kastrihije, Anicet, Temelije, Eutih, Hilarion, Liodot i Amonit.

Lazar, časni otac čudotvorac: Rodio se u selu Magneziji. Kao mladić hodočastio je u Jeruzalem i odlučio ući u manastir sv. Sabe Posvećenoga. Poslije deset godina boravka u manastiru pošao je na Galasijsku goru i nastavio asketski život na stupu. Umro je na glasu svetosti krajem 11. stoljeća.

*****

Engelbert, biskup: Rodio se 1185. u Kölnu. Od 1216. pa sve do smrti 1225. godine bio je biskup u rodnom gradu.

8. Zbor arkanđela Mihaela i ostalih bestjelesnih sila (anđela): Ovaj je blagdan ustanovljen u 4. stoljeću u vrijeme pape Silvestra i aleksandrijskog patrijarha Aleksandra. Sveti Dionizije Areopagit, učenik apostola Pavla, opisao je devet anđeoskih korova u knjizi O nebeskoj hijerarhiji. Ti korovi su sljedeći: šestokrili Serafini, mnogooki Kerubini, Prijestolja, Gospodstva, Sile, Vlasti, Poglavarstva, Arkanđeli i Anđeli. Vođa cijele ove duhovne vojske bestjelesnih bića jest vojskovođa Mihael. Naime, kada je sotona Lucifer otpao od Boga i sa sobom odvukao u propast jedan dio anđela, tada je između anđela ustao Mihael i uzviknuo: «Pozor! Stojmo dobro! Stojmo sa strahom!» Sva vojska dobrih anđela gromovito je zapjevala: «Svet, svet, svet Gospod Sabaot! Puna su nebesa i zemlja slave Tvoje!» Među anđelima vlada savršena jednodušnost i ljubav. Svaki narod ima svoga anđela čuvara i svaki čovjek također svoga anđela čuvara.

TROPAR, glas 4.: Vođe nebeskih vojska! Molimo vas svagda mi nedostojni, da nas zaštitite svojim molitvama i očuvate nas pod okriljem vaše bestjelesne slave. Ponizno pred vama prostrti, kličemo: Izbavite nas od nevolja, vojskovođe višnjih sila!

KONDAK, glas 2.: Vojskovođe Božji, sluge božanske slave, načelnici anđela i vođe ljudi: Molite za nas ono što nam je od koristi i veliku milost, jer vi ste vođe bestjelesnih sila.

*****

Ivan Duns Scot Eriugena, redovnik: Rodio se 1265. u Maxtonu, u južnoj Škotskoj. Godine 1279. stupio je u franjevački red. Završivši studije, kao profesor predavao je u Parizu, Oxfordu, Cambridgeu i u Kölnu. Bio je čovjek velika uma i zato ga prozvaše «oštroumni i marijanski naučitelj». Napisao je brojna filozofska i teološka djela u duhu skolastičke metode. Umro je u Kölnu 1308. godine. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1991. godine.

Gracija Kotorski, redovnik: Rodio se godine 1438. u mjestu Mulo, u Boki Kotorskoj, od siromašnih roditelja. Bio je pomorac. Godine 1468. stupio je u augustince nedaleko Padove kao brat. Jedno je vrijeme boravio na Otočiću sv. Kristofora u Veneciji, gdje je ostavio duboki trag brineći se za siromahe. Živio je strogim pokorničkim životom. Mnogo je vremena posvetio molitvi i razmatranju o presvetoj Euharistiji. Umro je u Veneciji 1508. Njegovi zemni ostaci preneseni su godine 1810. u rodno mjesto. Papa Leon XIII. odobrio je godine 1889. njegovo štovanje proglasivši ga blaženim.

9. Matrona, časna majka: Rodila se u Pergiji, u pokrajini Pamfiliji. Udala se za nekog carigradskog velikaša Domecijana, ali u tom braku nije bilo sreće. Ona pobjegne od muža i prerušivši se u muškarca pod imenom Babila stupi u manastir sv. Bazilija u Carigradu. No kako ju je muž posvuda tražio, bila je prisiljena mijenjati manastire. Zamonašila se u u 25. godini života. Kao monahinja doživjela je sto godina života i kao igumanija jednog manastira u Carigradu umrla je 492. godine.

Teoktista, časna majka: Rođena je na otoku Lesbosu. Zamonašila se u 17. godini života. Kad su Saraceni zauzeli otok, zarobe Teoktistu i njezinu sestru. Zarobljenike su doveli na otok Paros da ih na tamošnjoj tržnici prodaju kao robove. No Teoktista uspije pobjeći iz mnoštva i sakrije se nasred otoka u neki zapušteni hram gdje je živjela asketskim životom 35 godina. Mirno je preminula 881. godine.

*****

Posveta lateranske bazilike: Crkva danas slavi obljetnicu posvete bazilike presvetoga Spasitelja ili sv. Ivana na rimskom brežulju Lateranu, papine katedrale, koja je glava i majka svih crkava u Rimu i općenito u rimokatoličkoj Crkvi u svijetu. Dao ju je sagraditi papa Melhijad (311.-314.) na zemljištu što mu je u tu svrhu kraj lateranske palače u Rimu, do tada carske a od tada papinske rezidencije, darovao car Konstantin Veliki. Ovaj je car Milanskim ediktom 313. godine dao slobodu Crkvi. Lateranska bazilika bila je u više navrata srušena pa ponovno zidana. U toj bazilici ili u susjednoj lateranskoj palači održano je pet općih sabora (1123., 1139., 1179., 1215., 1512.). U baptisteriju bazilike papa Ivan IV. (640.-643.) podigao je kapelicu solinskim mučenicima.

10. Erast, Olimp, Rodion, Kvart, Sosipater i Tercij, apostoli: Svi ovi bili su iz broja Sedamdesetorice Isusovih učenika. Olimp i Rodion bijahu pratioci apostola Petra i pogubljeni su u vrijeme cara Nerona. Erast je bio najprije ekonom Jeruzalemske Crkve, a zatim biskup u Paneadi, u Palestini. Kvart bijaše biskup u Bejrutu, a Sosipater i Tercije biskupi u Ikoniji.

*****

Leon Veliki, papa, crkveni naučitelj: Rodio se u Toskani, u Italiji, oko 390. godine. Stekao je visoku naobrazbu.Bio je 45. papa po redu, od 440. do 461. godine, naslijedivši Siksta III. u teškim vremenima, jer Crkva je bila razdirana krivovjerjima iznutra, a navalama barbara izvana. On je 451. hunskog kana Atilu odvratio od pustošenja Rima i nagovorio ga da napusti Italiju. Tri godine kasnije uspio je zaštiti živote rimskih građana, ali ne i pljačku Rima od strane vandalskog kralja Gejzerika. Tako je papa u doba raspadanja Rimskog carstva dijelom preuzeo i političku ulogu. Potaknuo je cara Marcijana da sazove Kalcedonski koncil (451.) na kojem je osuđeno krivovjerje monofizitizam i usvojena papina nauka da je Krist kao jedna osoba imao božansku i ljudsku narav. Djelovao je i na obnovu liturgije. Umro je 461. godine u Rimu.

KONDAK, glas 3.: Zasjevši na svećeničko prijestolje, slavni Lave, ušutkao si govor lavova božanski nadahnutim istinama i prosvijetlio stado svoje u spoznaji Boga; proslavio si se stoga kao vrsni poznavatelj otajstava Božje milosti.

11. Mina, Viktor i Vicent (Vinko), mučenici: Mina se rodio u Egiptu i po zanimanju bijaše vojnik. Kao poznati kršćanin nije mogao gledati prinošenje žrtava idolima, te je napustio vojsku i grad i povukao se u pustu planinu. Jednom siđe u grad Katuaniju gdje su pogani imali neko slavlje. Tu on pred svima njima reče kako je njihova vjera lažna, a samo je Krist pravi Bog. Upravitelj grada Piros čuvši to dade Minu mučiti i najzad 304. godine mačem pogubiti. Tijelo mu baciše u oganj. Tjelesne ostatke kršćani su časno sahranili i kasnije prenijeli u Aleksandriju i tamo njemu u čast podigli crkvu. Viktor bijaše Rimljanin i po zanimanju vojnik. Kao kršćaninu odrubiše mu glavu u vrijeme cara Antonina. Vicent je služio kao đakon u saragoškoj biskupiji u Španjolskoj. Mučen je i od groznih muka umro 304. godine. Tijelo mu je kasnije preneseno u Rim i položeno u crkvu njegova imena.

TROPAR Mučenicima, glas 4.: Gospode, stvoritelju sviju, ti si proslavio vrlinama ukrašene stradalnike i mučenike svoje, uživaju nepobjedivu pobjedu.

KONDAK Mini, glas 4.: Krist, Bog naš, koji je nepropadljivi vijenac mučenika, uzeo te je iz zemaljske vojske, mučeniče Mino, i učinio te dionikom one nebeske.

Stefanida, mučenica: Bila je nazočna mučenju sv. Viktora i tom je prilikom neustrašivo izjavila da je i ona kršćanka. Objesiše je za noge između dviju palmi i tako postrada za Gospoda.

Teodor Studita, časni otac priznavalac: Rodio se u Carigradu 759. godine. Ujak mu je bio nadstojnik manastira Sakudion u Bitiniji. Pod njegovim utjecajem svi članovi Teodorove obitelji posvetili su se monaškom životu. Tako je Teodor 787. postao svećenik, a deset godina kasnije naslijedio je ujaka u manastiru Sakudion. Godine 798. otišao je u Carigrad u manastir Studion, po kojemu je kasnije Teodor dobio nadimak. Zahvaljujući Teodoru taj je manastir postao duhovno središte pravovjerja. U manastirski život uveo je klauzuru, šutnju, disciplinu, studij, ručni rad, pisarske i slikarske škole. Jedno vrijeme bio je progonjen kao branitelj štovanja ikona. Autor je mnogih katehetskih spisa i liturgijskih himana. Bio je borac za slobodu Crkve od carskih vlasti i apostol crkvenog jedinstva. Umro je u Smirni 826. godine, a tijelo mu je 844. preneseno u Studion. Monasi koji žive po njegovom pravilu zovu se studiti.

KONDAK, glas 2.: Isposnički i anđeoski svoj život ukrasio si mučeničkim podvizima i postaosugrađaninom anđela, bogoblaženi Teodore: ne prestaj se s njima Kristu Bogu moliti za sve nas!

*****

Martin, biskup: Rodio se oko 315. godine u Sabariji (Szombately u Mađarskoj), u Panoniji, kao sin jednog rimskog vojničkog tribuna. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji (Italija). Protiv svoje volje postao je vojnik. Dok je bio na službi u Francuskoj jednom je naišao na prosjaka prozebla od ljute studeni. Martin skine sa sebe plašt, rasiječe ga napola i polovicu dade siromahu. Te mu se noći u snu ukazao Isus i rekao mu: «Što si učinio onome siromahu, meni si učinio!» Nakon toga povukao se iz vojničke službe, dao se krstiti i postao misionar u Panoniji, Italiji i Galiji. Osnovao je prve samostane u Francuskoj (Ligugé kraj Poitiersa 361. i Marmoutier kraj Toursa godine 372.) Godine 370. posvećen je za biskupa Toursa. Umro je 397. godine u Candesu za vrijeme obilaska svoje biskupije.

KONDAK Martinu, glas 4.: Ugledao si u prosjaku Gospoda i Spasitelja, sveti oče Martine, i zato odbio zlo rata i zatražio krštenje. Kao svećenik Gospodnji pohitao si navijestiti Radosnu vijest mnogima, postavši ocem anđeoska života među Francima: izmoli nam mir i obilje milosti.

12. Ivan, patrijarh aleksandrijski: Rođen je na otoku Cipru u plemenitoj kršćanskoj obitelji. Otac mu se zvao Epifanije. Na inzistiranje roditelja on se oženio, no žena i djeca uskoro su umrli. U vrijeme cara Heraklija Ivana izabraše za aleksandrijskog patrijarha. Deset je godina bio pastir te Crkve, uzoran u poniznosti, milosrđu i čovjekoljublju. Jednom kad se spremao za liturgiju sjeti se da jedan klerik u crkvi ima nešto protiv njega. On ostavi svete darove, priđe kleriku, pade mu pred noge i zamoli ga za oproštenje i onda se vrati k oltaru da nastavi liturgiju. Drugom prilikom, idući na službu Božju u crkvu sv. Kira i Ivana, sretne ga neka siromašna udovica i poče mu govoriti o svojoj bijedi. Pratitelji su patrijarha požurivali u crkvu rekavši da poslije liturgije može razgovarati sa ženom. On im reče: «A kako će Bog sad mene poslušati, ako ja nju ne poslušam?» Kada su Perzijanci napali Egipat, patrijarh se privremeno povukao na Cipar i tamo godine 620. ispustio svoju plemenitu dušu.

Nil, časni otac: Bio je prefekt grada Carigrada. Videći grješni život u gradu, on se sa ženom dogovori da iziđu iz takvoga svijeta. Žena sa kćerkom ode u neki ženski manastir u Egipat, a Nil sa sinom Teodulom na Sinajsku goru, gdje je punih 60 godina živio pokorničkim životom. Napisao je prekrasne knjige o duhovnom životu. Mirno se upokojio 450. godine u 80. godini života.

Jozafat, nadbiskup polocki, mučenik: Rodio se oko godine 1580. u pravoslavnoj obitelji Kuncevyč, u Ukrajini. Na krštenju je dobio ime Ivan. U 20. godini života slobodno je prešao u Grkokatoličku Crkvu i stupio u bazilijanski manastir Svete Trojice u Vilni, u Ukrajini. Kasnije će on postati i poglavar toga manastira, a zatim nadbiskup u Polocku, u Bjelorusiji. Na današnji dan godine 1623. dvanaestorica pravoslavnih fanatika sabljama i puškama upali su u Jozafatovo boravište u Vitebsku i ubili ovoga pastira i borca za jedinstvo Kristove Crkve. Golo tijelo bacili su u rijeku Dunu. Papa Pio IX. proglasio ga je godine 1867. svetim. Njegove moći počivaju u bazilici sv. Petra u Rimu.

TROPAR, glas 4.: Pokazao si se sjajnim svjetionikom, svećeniče mučeniče Jozafate! Kao dobar pastir položio si svoj život za ovce. Ubijen d pobornika razdora, ušao si u Svetište nad Svetištima, i nastanio si se s anđelima. Stoga te molimo, o mučeniče: moli Krista, glavara pastira, da nas pribroji ovcama o desnici svojoj i da spasi duše naše.

KONDAK, glas 4.: Ognjenom zrakom od raspetog Krista prosvijetljen, postao si sličan anđelima monaškim životom i pobožno si živio kao svetitelj. Propovijedavši jedinstvo Crkve mučeničkom svojom krvlju pogasio si žestinu srdaca pobornika razdora i dobio si vijenac nagrade od Krista. Stoga se spomeni nas koji ti kličemo: Raduj se nepokolebljivi stupe jedinstva Crkve!

13. Sveti Ivan Zlatousti, patrijarh carigradski: Rodio se 344. godine u plemićkoj kršćanskoj obitelji časnika Sekunda i Antuse, u Antiohiji. Ivan i njegova sestra ostali su rano bez oca.Krstio ga je u zreloj dobi antiohijski patrijarh Meletije. Studirao je filozofiju i retoriku kod glasovitih učitelja i nakon toga kratko je vrijeme bio u državnoj službi. Nakon smrti svojih roditelja Ivan se povukao u manastir i šest godina provodio strogi isposnički život. Obolivši na želudac, vratio se u Antiohiju. Tu ga je patrijarh Flavijan godine 381. rukopoložio za prezbitera. Dvanaest godina propovijedao je po antiohijskim crkvama. U tom razdoblju napisao je veći dio svojih djela, osobito homilija. Godine 398. Ivan je postao carigradski nadbiskup i patrijarh. Tu je zatekao teške prilike: simonija među svećenstvom te razvrat na dvoru i u višim društvenim slojevima. Zdušno se stoga dao na posao da što prije iskorijeni to zlo. No zbog toga je stekao mnoge protivnike, a ponajviše caricu Eudoksiju. Dvaput su ga nevinoga osudili na izgnanstvo. Za vrijeme drugoga progonstva najprije je deportiran u Kukusas u Armeniju, a zatim u Pytius na istočnu obalu Crnoga mora. Umro je na putu od iscrpljenosti 14. rujna 407. godine kod Komane u Pontu. Car Teodozije II., Eudoksijin sin, dao je godine 438. moći sv. Ivana dopremiti u Carigrad i položiti u crkvi Svetih apostola. Ivan Krizostom ili Zlatousti (tako je prozvan u 7. stoljeću) najveći je govornik Istočne Crkve i jedan od najplodnijih pisaca starine. Njemu se pripisuje i liturgija, ali on je više reformator stare antiohijske liturgije negoli njezin tvorac.

TROPAR, glas 8.: Poput ognja zasjala je dobrota tvojih usta i obasjala je svemir. Svijetu steče ne od srebra blago, i nama pokaže poniznosti visinu. A ti, učeći svojim riječima, oče Ivane Zlatousti, moli Riječ, Krista Boga, da spasi naše duše!

KONDAK, glas 6.: Primio si s neba božansku milost, a svojim ustima sve poučavaš klanjati se u Trojstvu jednome Bogu. Tebe, uvijek blaženi i sveti Ivane Zlatousti, dostojno slavimo, jer ti si učitelj koji objavljuješ božanske stvari.

*****

Stanislav Kostka, redovnik: Rodio se 1550. godine u plemićkoj obitelji u Rostkowu, u Poljskoj. U 14. godini života roditelji ga, zajedno sa starijim bratom Pavlom, poslaše u isusovački kolegij u Beč na klasične nauke. Stanislav je svakoga dana bio nazočan na misi primajući često pričest i moleći pred Presvetim. Poslije mističnog viđenja zamolio je poglavare da ga prime u Družbu Isusovu. Kad je zbog maloljetnosti odbijen, napusti je Beč te preobučen u prosjaka došao u Augsburg provincijalu Petru Kaniziju. Kratko je vrijeme boravio u kolegiju u Dilingenu, a onda ga je Kanizije s preporučenim pismima poslao u Rim isusovačkom generalu Franji Borgiji, kamo je stigao koncem listopada 1567. Tu je započeo novicijat. No već u kolovozu 1568. on je u 18. godini života umro. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je godine 1726. svetim.

14. Filip, apostol: Rodio se u Betsaidi, kraj Genezaretskog jezera, početkom 1. stoljeća. Na Isusov poziv: Pođi za mnom! (Iv 1, 43), on se odmah odazvao. Po silasku Duha Svetoga apostol Filip propovijedao je evanđelje u Palestini i u Frigiji. Raspet je 86. godine u frigijskom gradu Hierapolisu. Moći mu se štuju u crkvi Dvanaest apostola u Rimu.

TROPAR Apostolu glas 3.: Cijeli svijet divno se kiti, a Etiopija slavi, kao vijencem ukrašena i po tebi prosvjećena, i časno štuje tvoj spomen, blagovjesniče Filipe: Sve si naime naučio da vjeruju u Krista i trku si završio dostojnu evanđelja. Stoga se smjelo pruža etiopska ruka k Bogu; Njega moli da nam daruje veliku milost.

KONDAK Apostolu, glas 8.: Učenik i prijatelj Tvoj, i nasljedovač muke Tvoje, blagovjesnik Filip, navijestio je Tebe Boga cijelom svijetu. Po njegovim molitvama i zagovorom Bogorodice sačuvaj Crkvu svoju i svaki grad od bezakonih neprijatelja, o Mnogomilostivi!

*****

Nikola Tavelić, redovnik mučenik: Rodio se u Šibeniku oko 1340. godine u plemićkoj obitelji. Kao franjevac najprije je djelovao u Italiji, zatim 12 godina u Bosni među bogumilima, a onda je kao misionar otputovao u Svetu zemlju navijestiti evanđelje muslimanima. U Jeruzalemu je 1391., zajedno s trojicom subraće Deodatom, Petrom i Stjepanom, podnio mučeničku smrt. Papa Pavao VI. proglasio ih je godine 1970. svetima. Tako je Nikola Tavelić prvi Hrvat proglašen svetim.

TROPAR č. ocu Nikoli, glas 3.: Maglu krivovjerja bosanskih krstjana svojim si propovijedanjem razgonio, u zemaljskoj domovini Kristovoj njegovim stopama si hodio. I svjedočivši istinu evanđelja za nju si smjelo život svoj položio. Stoga moli časni oče mučeniče Nikola dušama našim veliku milost.

KONDAK č. ocu Nikoli , glas 8.:U kraljevskom gradu Šibeniku počeo je zemaljski tvoj život. Slijedeći serafskog oca Franju, izabrao si put križa. Za vjerno svjedočenje dobio si nebesku nagradu. Stoga moli mučeniče jeruzalemski Nikola, narodu svom hrvatskom blagoslov i mir i ustrajnu vjernost Isusu Kristu.

15. Gurij, Samon i Abib, mučenici: Gurije i Samon bijahu ugledni građani u Edesi. U vrijeme jednog progona kršćana oni se skloniše izvan grada, ali ih ipak uhvatiše i pred suca izvedoše. Kako su ustrajno odbijali žrtvovati idolima, bijahu godine 322. mačem posječeni. Kasnije su uhvatili i edeškog đakona Abiba i bacili u oganj. Majka njegova sahrani sina zajedno s Gurijem i Samonom. Kada su prestali progoni, kršćani su u čast ove trojice mučenika podigli crkvu.

*****

Albert Veliki, biskup, crkveni naučitelj: Rodio se 1193. u Lauingenu, u Njemačkoj, u viteškoj obitelji. U Padovi, gdje je počeo studije, stupio je u Red propovjednika (dominikanaca). Studije je nakon toga nastavio u Kölnu. Bio je profesor teologije u svim većim sveučilištima u Njemačkoj, a pet godina i u središtu europske znanosti u Parizu. Godine 1254. izabran je za njemačkog provincijala. Bio je dvije godine biskup u Regensburgu, papinski propovjednik križarskih ratova, vodeći teolog na II. Lionskom saboru 1274. Bio je veoma naobražen na području teologije, filozofije i prirodnih znanosti. Umro je u Kölnu 1280. godine. Svetim i učiteljem Crkve proglasio ga je 1931. godine papa Pio XI.

16. Matej, apostol i evanđelist: Rodio se u Kafarnaumu oko 5. godine poslije Krista. Otac mu bijaše Alfej. Matej je po zanimanju bio carinik. Nazvan je i Levi. U Evanđelju o njegovom pozivu čitamo: Ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici i kaže mu: 'Pođi za mnom!' On usta i pođe za njim (Mt 9, 9). Drži se da je od 42. godine propovijedao u Etiopiji. Prema predaji on je oko 60. godine napisao evanđelje na aramejskom jeziku, no taj se izvornik izgubio. Sačuvano je njegovo evanđelje na grčkom jeziku koje je neki judeokršćanin jeruzalemske tradicije oko 75. godine u Palestini ili u Siriji preveo na grčki za obraćene Židove. U ikonografiji se prikazuje u liku krilata čovjeka ili s knjigom i perom u ruci.

TROPAR Apostolu, glas 3.: Dragovoljno si se uputio s carine k Vladaru Kristu koji se na zemlji pojavio na dobro ljudima; Njega slijedeći, postao si odabranim apostolom i velikim blagovjesnikom evanđelja cijelome svijetu. Zbog toga štujemo častan tvoj spomen, blagovjesniče Mateju; moli milostivoga Boga da dade oproštenje grijeha našim dušama.

KONDAK, glas 4.: Stresavši sa sebe jaram carske službe, podvrgao si se jarmu pravde i postao si osobitim kupcem koji stječe bogatstvo - mudrost s visine, od kojega si naviještao riječ istine i pridizao klonule duše, predočivši im čas suda.

*****

Margareta Škotska, kraljica svetica: Rodila se 1046. kao kćerka engleskog kralja Eduarda i kraljice Agate. Udala se za škotskog kralja Malcolma III. i rodila mu šest sinova i dvije kćeri. Bila je to žena skromna, jednostavna i čedna i velika dobročiniteljica siromaha. Umrla je 1093. u Edinburgu. Svetom je proglašena 1249.

Gertruda, redovnica: Rodila se 1256. u Eislebenu, u Njemačkoj. U petoj godini života roditelji su je dali na odgoj i školovanje u samostan cistercistkinja. Tu je i ostala izabravši redovnički život. U 25. godini života doživjela je čudesnu promjenu u svom životu. Umjesto da se bavi svjetovnom literaturom, ona postaje pjesnikinja božanske ljubavi. Za sestre je sastavila priručnike od najljepših tekstova iz Svetoga pisma. Umrla je 1301. godine u samostanu u Heftu. Svetom je proglašena 1738. godine.

Ivan Trogirski, biskup: Ivan je bio benediktinac u samostanu sv. Petra u Osoru, na otoku Cresu. On je bio u pratnji papinog poslanika u 11. stoljeću koji je prolazio južnohrvatskim krajevima. Tada su ga Trogirani zamolili da im za biskupa dade učenoga i svetoga redovnika Ivana. To on i učini. Ivana je za biskupa zaredio splitski nadbiskup Lovro. Ime trogirskoga biskupa nalazimo u spisima hrvatskih kraljeva Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. Biskup Ivan uspio je godine 1105. odvratiti ugarsko-hrvatskoga kralja Kolomana da ne razori Trogir. Umro je oko 1100. u Trogiru i pokopan u katedrali. Grad ga slavi kao svoga nebeskog zaštitnika.

17. Grgur Traumaturg (čudotvorac), biskup neocezarejski: Potječe od bogatih poganskih roditelja koji su mu omogućili da pohađa najviše ondašnje škole. Nekoliko godina bio je i učenik Origena u Aleksandriji koji ga i pokrsti. Dugo je godina boravio u pustinji živeći asketskim životom. Amasijski biskup Fedim posvetio ga je za biskupa u Neocezareji. Bog je preko Grgura činio mnoga čudesa. Umro je 270. godine u dubokoj starosti.

TROPAR, glas 8.: Po budnosti u molitvi i moćnim čudesima, postao si dostojan imena kojega nosiš: moli se Kristu Bogu, oče grgure, da prosvijetli duše naše kako ne bismo usnuli u smrti./zaspali na smrt.

KONDAK, glas 2.: Primio si dar da činiš čudesa, silnim si znamenjima strašio zloduhe i bolesti ljudske odgonio, premudri Grgure: po djelima si svojim svojim ime čudotvorca dobio!

*****

Elizabeta Ugarska, kraljica svetica: Rodila se 1207. u Mađarskoj kao kći ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Već u 4. godini života roditelji su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika, a s njim se vjenčala u 14. godini života i rodila mu troje djece. Dala je sagraditi svratište u koje je prihvatila brojne bolesnike i nemoćnike. Svakoga dana ujutro i navečer obilazila je bolesnike i posluživala ih. Već u 20. godini života ostala je udovica jer joj je muž umro na putu za križarsku vojnu. Ostavši nezaštićena, bila je od muževljeve rodbine prisiljena da napusti dvorac Wartburg i svoju djecu. Prosila je od vrata do vrata za svoje siromahe. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 1231. godine, a samo četiri godine kasnije papa Grgur IX. proglasio ju je svetom. Zaštitnica je kršćanskog Caritasa.

18. Platon i Roman, mučenici: Platon se rodio u Ankari, u Galaciji. Bio je vrlo gorljiv kršćanin pozivajući pogane da se obrate pravome Bogu. Zbog toga je dospio u zatvor. Za svoju vjeru bio je na razne načine mučen i oko 266. godine mačem posječen. Roman bijaše đakon Crkve u Cezareji. Dok je revno propovijedao evanđelje u Antiohiji, uhvatiše ga i 303. godine u tamnici zadaviše.

KONDAK, glas 3.: Vaš sveti spomen veseli sav svijet i poziva vjerne k vašem časnom hramu gdje zajedno okupljeni sada s radošću svjetlim pjesmama pjevamo: Platone i Romane, izbavite od neprijateljskoh napada grad vaš, sveti!

*****

Posveta bazilika sv. Petra u Vatikanu i sv. Pavla izvan zidina: Sveti Petar, kao prvi biskup Rima, bio je godine 67. raspet na križu i pokopan na brežuljku Vatikan. Nad njegovim grobom papa Silvestar (314.-335.) dao je podići baziliku. Današnja bazilika potječe iz 16. stoljeća. Sveti Pavao pogubljen je godine 67. izvan rimskih zidina na način da su mu odsjekli glavu. Nad njegovim grobom papa Siricije (384.-399.) sagradio je baziliku.

19. Obadija, prorok: Rodio se u selu Vitaharamska. Jedan je od malih starozavjetnih proroka. Jedni kažu da je djelovao u 9. stoljeću, u vrijeme proroka Ilije, drugi u 5. stoljeću. Kada je Jeruzalem 587. pao pod babilonsku vlast, susjedni Edomci zauzeli su južni dio Judeje. To je u Izraelu izazvalo veliko negodovanje. Zbog toga je Obadija navještao sud nad Edomcima i spasenje Židova u Dan Gospodnji, kada će obnovljeni Izrael u Obećanoj zemlji doživjeti procvat. On naviješta sudnji dan i pobjedu pravednosti nad nepravednošću. Njegova knjiga, najmanja biblijska knjiga, pisana je između 587. i 312. godine prije Krista.

Barlaam, mučenik: Rodio se u Antiohiji. Vjerno je služio Kristu i umro godine 304. mučeničkom smrću u Cezareji kapadocijskoj.

*****

20. Grgur Dekapolit, časni otac: Rodio se u Dekapolisu, u Izauriji, u poznatoj obitelji Sergeja i Marije. Kada je završio škole, roditelji ga htjedoše oženiti, no on je pobjegao u pustinju i zamonašio se. Živio je u Bizantu, u Rimu i na gori Olimpu. Po njemu Bog je činio mnoga čudesa. Umro je u 9. stoljeću u Carigradu.

Proklo, patrijarh carigradski: Rodio se u blizini Carigrada. Bio je učenik sv. Ivana Zlatoustoga. Godine 426. posvećen je za biskupa u Ciziku. Bio je vrlo dobar propovjednik. Glasovita je njegova propovijed u čast Majke Božje u kojoj pridaje Mariji naziv Bogorodica. Službu carigradskoga nadbiskupa i patrijarha obnašao je od 434. do 446. godine, kada je i umro. U njegovo vrijeme moći sv. Ivana Zlatoustoga prenesene su iz Komana u Carigrad. Proklo je godine 438. u liturgiju uveo Trishagion (Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!). Iza sebe je ostavio 25 propovijedi i 7 pisama.

Predprazništvo Uvoda presvete Bogorodice u hram

TROPAR Predprazništva, glas 4.: Ana danas unaprijed navješćuje radost svima, jer ona nosi plod koji uništava žalost, jedinu vazda Djevicu. Ispunjujući zavjet, s radošću je uvodi danas u hram Gospodnji, nju koja je pravi hram i prečista Majka Riječi Božje.

KONDAK Predprazništva, glas 4.: Uoči svečanog Bogorodičinog blagdana čitav svijet ispunjen danas radošću, kliče: Ona je šator nebeski

*****

Feliks de Valois, redovnik: Rodio se godine 1127. u pokrajini Valois, u Francuskoj. U šumama kraj Cerfroida provodio je pustinjački život. Njega su slijedili i drugi kojima je on bio duhovni vođa i učitelj. Godine 1194. ovamo je došao svećenik sv. Ivan de Matha i Feliksa oduševio s idejom da osnuje Red Presvetog Trojstva (trinitarci) koji bi se bavio otkupom kršćana koje su oteli gusari. Otada se Feliks sa svoja tri sudruga potpuno posvetio tom Redu. Umro je u Parizu 1212. godine.

Edmund, sveti kralj: Rodio se 841. u Engleskoj, u saksonskoj kraljevskoj obitelji. Kraljem istočne Anglije postao je na Božić 855. godine. Iako vrlo mlad, vladao je mudro i pametno. Posebnu brigu posvećivao je siromašnim udovicama i djeci. Godine 870. njegovo kraljevstvo napali su Danci, uhvatili kralja Edmunda i odrubili mu glavu. Tijelo mu je pokopano u Bury Saitu, gdje je danski kralj Knut 1020. godine dao sagraditi veliku opatiju.

21. UVOD PRESVETE BOGORODICE U HRAM

Prema apokrifnim spisima kada je Marija, kći Joakima i Ane, imala tri godine, roditelji ju iz Nazareta dovedoše u Jeruzalem i tu je predadu da u Hramu služi Bogu, kako su se bili zavjetovali. Naprijed su s upaljenim svijećama u rukama išle djevice, a za njima Marija sa svojim roditeljima. Pred Hramom je bilo 15 stepenica. Roditelji podigoše Mariju na prvu stepenicu, a onda se ona sama dalje popne do vrha. Tu je dočeka veliki svećenik Zaharija, otac sv. Ivana Krstitelja, i uvede je u Hram Gospodnji. Joakim i Ana prinesu tada prema propisu žrtvu, prime od svećenika blagoslov i vrate se kući, dok je Marija ostala u Hramu devet godina. U 12. godini života Marija se udala za Josipa iz Nazareta živeću u djevičanstvu cijeloga života. Na Zapadu: Prikazanje bl. djevice Marije u hramu, anašim južnim krajevima slavi se Gospa od zdravlja. Pobožnost prema Gospi od zdravlja proširila se iz Venecije. Naime, na današnji dan 1631. godine senat Mletačke republike zavjetovao se da će Gospi u čast, ako prestane harati kuga, podići crkvu. Zavjet su ispunili 1687. godine sagradivši u Veneciji velebnu crkvu Gospi od zdravlja.

TROPAR, glas 4.: Danas je prednavještaj milosti Božje i navještaj spasenja ljudskoga. U hramu Božjem na očigled sviju Djevica se pojavljuje i Krista svima navješćuje. Njoj i mi gromkim glasom kliknimo: Raduj se, ispunjenje Stvoriteljevog spasiteljskog nauma!

Dnes blagovolenija Božija predobraženije, i čelovjekov spasenija propovjedanije, v hramje Božiji jasno djeva javljajetsja, i Hrista vjsem predvozvješčajet. Toj i mi veleglasno vozopim: radujsja, smotrenija zižiteleva ispolnenije.

KONDAK, glas 4.: Prečisti Spasiteljev hram, dragocjena palača, sveta riznica Božje slave, Djevica, uvodi se danas u dom Gospodnji prinoseći sa sobom milost božanskog Duha. Anđeli Božji slave je i kliču: Gle! Ona je šator nebeski!

Mavro Porečki, biskup mučenik: Bio je biskup u Poreču krajem 3. stoljeća. Pogubljen je početkom 4. stoljeća sa svim svojim klerom i vjernicima i pokopan na jednom groblju nedaleko grada. U 6. stoljeću njegove su moći prenesene u Eufrazijevu baziliku.

22. Filemon, apostol: Bio je on ugledni građanin grada Kolosa, prijatelj i suradnik svetoga apostola Pavla. Zajedno sa ženom Apijom i sinom Arhipom u svojoj je kući omogućio sastajanje crkvene zajednice. Svoje bogatstvo znao je upotrijebiti na korist braće kršćana. Njemu je sv. Pavao uputio poslanicu, koja je najkraći i najosobniji Pavlov spis, gdje mu govori o stavu kršćanstva prema pitanju ropstva.

KONDAK Apostolima, glas 2.: Kao sjajne zvijezde što prosvjetljuju krajeve svijeta, hvalimo vas slavni Filemone, posvećeni Arhipo, Onezime, Marko, Apolose i mudri Apijo, vapijući: molite neprestano za sve nas!

Cecilija, djevica mučenica: Živjela je u 3. stoljeću u Rimu. Prema pučkoj legendi bila je kći rimskog patricija (viši stalež). Svakoga je dana išla na misu koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Udala se za plemića Valerijana, koji je poštovao njezinu odluku da ostane djevicom. Umrla je mučeničkom smrću 230. godine. Papa Paskal I. prenio je njezine moći iz Kalistovih katakomba u crkvu sv. Cecilije u rimsku četvrt Trastevere. Pripisuje joj se da je izumila orgulje i zato je izabrana za zaštitnicu crkvene glazbe.

KONDAK Mučenici, glas 4.: S pjesmama koje odišu Božjoj mudrošću proslavimo, vjerni, Ceciliju! Ona se svojom voljom s Kristom vjenčala, imajući srce urešeno kreposnom čistoćom; posramila je oholost svog progonitelja i zasjala poput sunca posred onih što je napadahu i svijetu se pokazala kao božansko žezlo obrane svete vjere.

*****

23. Amfilohij i Grgur, biskupi: Amfilohije je u mladosti otišao u jednu pećinu i tu 40 godina proživio u postu i molitvi. Izabran je za biskupa u Ikoniji. Sudjelovao je na drugom općem saboru 381. u Carigradu. Bio je veliki branitelj prave vjere i uzoran pastir svoga stada. Napisao je nekoliko knjiga o vjeri. Umro je 395. godine. Grgur se rodio na Siciliji blizu grada Akraganta u pobožnoj obitelji Haritona i Teodozije. Kasnije je postao i biskup toga grada. Bio je sudionik petog općeg sabora u Carigradu (553.). Umro je krajem 6. stoljeća.

*****

Klement I., papa mučenik: Bio je učenik sv. Petra i sv. Pavla. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen (Grk). Navodi se kao četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Na čelu Crkve bio je od 92. do 101. godine. Između 96. i 98. napisao je poslanicu zajednici u Korintu u kojoj je vladala opasna nesloga i podijeljenost glede imenovanja svećenikâ. Papa Klement bio je prognan na Krim u kamenolome mramora, gdje je i završio ovozemni život mučeničkom smrću. Njegove moći našao je sv. Ćiril u Hersonu na Krimu i godine 867.donio u Rim. Moći su položene u baziliku sv. Klementa.

Kolumban, redovnik: Rodio se sredinom 6. stoljeća u irskoj pokrajini Leinstar. Prihvatio je monaški život i u samostanu Bangor bio je duhovni učitelj mladih redovnika. Kao misionar s nekoliko svojih učenika krenuo je u Europu, gdje je osnovao brojne samostane. Dospio je i u Italiju i jedno vrijeme bio je savjetnik langobardskih kraljeva. U Liguriji, u mjestu Bobbio, svojim je rukama sagradio crkvu i samostan. Tu je i umro 615. godine.

24. Katarina, velemučenica: Rodila se u Aleksandriji, u Egiptu, oko 289. godine. Prema predaji bila je ona obrazovana plemkinja koja je hrabrila progonjene kršćane. Po naredbi cara Maksencija vodila je rasprave s pedesetak poganskih filozofa i nadmudrila ih je u znanju. Budući da je odbila carevu naredbu da prinese žrtvu rimskim bogovima, osuđena je na mučenje na kotaču. Oko 307. godine mačem joj odrubiše glavu. Njezine čudotvorne moći počivaju na Sinaju. Štovanje ove djevice mučenice raširilo se po Europi u doba prvih križarskih pohoda. Zaštitnica je filozofa, odvjetnika, kolara i studenata. Prikazuje se s krunom na glavi, s knjigom u jednoj ruci i palmom u drugoj ili s razbijenim kotačem i okrunjenim likom cara Maksencija do nogu.

TROPAR Mučenici, glas 4.: Svojim krepostima kao sunčevim zrakama prosvijetlila si nevjerne mudrace i poput sjajna mjeseca što svjetli noćnom putniku odagnala si tamu nevjere; i caricu si k vjeri privela, od Boga izbrana nevjesto, Katarino blažena! Po svojoj si želji unišla u nebeski šator k predivnom ženiku Kristu i od njega bila ovjenčana kraljevskim vijencem. Nemu se moli, zajedno s anđelima s kojima pred Njim stojiš, za nas koji preslavni spomen tvoj častimo.

KONDAK, glas 2.: Zbor veličanstveni nek se sazove sada, o ljubitelji mučenika, da proslavimo premudru Katarinu koja je posred gubilišta Krista ispovijedila, satrla zmiju i znanje govornikâ ukrotila!

Merkur, velemučenik: Bio je on vojskovođa u Armeniji i vrlo hrabar muž. Posebno se istaknuo za vrijeme cara Decija u borbi protiv barbara. Zbog toga car ga je postavio glavnim vojskovođom. No neki ga zavidnici pred carem optuže da je kršćanin. On to i prizna. Bio je podvrgnut strašnim mučenjima. Između 251. i 259. mačem mu odrubiše glavu.

*****

Krizogon (Krševan), mučenik: Živio je krajem 3. stoljeća u Akvileji, u Italiji. Prema predaji on je bio vjeroučitelj sv. Anastaziji (Stošiji) i svojim pismima tješio ju je i bodrio dok je bila u tamnici. Ponuđen mu je visoki državni položaj ako se odrekne kršćanstva. No on je ostao vjeran Kristu. Zato mu u vrijeme cara Dioklecijana odrubiše glavu. Prema predaji moći sv. Krizogona prenesene su u Zadar 649. godine. Zadrani su svom zaštitniku podigli lijepu romaničku crkvu koju jegodine 1175. posvetio prvi zadarski nadbiskup Lampridije. Inače zadarska se biskupija spominje već u 6. stoljeću.

Marija Crocifissa di Rosa, redovnica: Rodila se 1815. u Bresci, u Italiji. Otac joj je bio imućni industrijalac. Krsno joj je ime bilo Paula. U školu je išla kod sestara od Pohođenja. Vrativši se doma, učinila je zavjet vječne čistoće. U 18. godini života rukovodila je sa 70-ak radnica u tvornici svile svoga oca. Tu je pokazala veliki socijalni osjećaj za radnice. Kad je 1836. buknula kolera, Marija je nesebično dvorila zaražene bolesnike. U Bresciji je osnovala dvije škole za gluhonijeme i Družbu bolničarki (ančele, službenice milosrđa), koju je kanonski potvrdio papa Pio IX. Paula je položila redovničke zavjete uzevši si ime Marija Crocifissa (Raspeta). Družba se počela brzo širiti i otvarati nove kuće. Prisutne su i u Hrvatskoj. Marija je umrla 1855. godine. Svetom ju je godine 1954. proglasio papa Pio XII.

25. Klement, papa: Rodio se u Rimu u uglednoj kršćanskoj obitelji. Braća su mu se zvala Faustin i Faustinijan. Bio je učenik sv. Petra. Nakon mučeničke smrti apostolskog prvaka na rimskoj biskupskoj stolici nasljedili su ga Lino, pa Kleto i onda Klement. Za vrijeme cara Trajana bio je osuđen na progonstvo u Kerson na Krim, gdje je zatekao veliki broj prognanih kršćana u kamenolomu. Budući da je Klement i tu hrabrio kršćane i širio Kristovu vjeru, osude ga 101. godine na smrt objesivši mu kamen o vrat i bace u more. Njegove svete moći našli su sv. Ćiril i Metod i donijeli ih u Rim i pohranili u crkvu sv. Klementa.

Petar, biskup mučenik: Bio je učenik aleksandrijskog nadbiskupa Teona. Neko vrijeme Petar je bio učitelj na poznatoj Origenovoj filozofskoj školi. Godine 299. postao je aleksandrijski nadbiskup. Živio je u teškim trenucima progona kršćana i širenja krive nauke aleksandrijskog svećenika Arija, kojega je zbog toga isključio Crkve. Svoj ovozemni život završio je 311. godine mučeničkom smrću.

KONDAK, glas 4.: Vi čvrsti i božanski stupovi Crkve, i istinski stožeri stožeri bogoljubne pobožnosti, uvijek hvaljeni Klemente i Petre, molitvama vašim sve nas čuvajte!

*****

Katarina: BIZ: 24. 11.

26. Alip stratilat, časni otac: Rođen je u paflagonijskom gradu Adrijanopolisu. Služio je kao đakon biskupu Teodoru. No željan samačkog života i potpunog predanja Bogu, on napusti grad i sagradi crkvu u čast sv. Efemije. Pokraj hrama podigao je visoki stup, popeo se na nj i tu u molitvi i postu proveo punih 53 godine. Oko njegova stupa sagrađena su dva manastira: s jedne strane muški, s druge ženski. U ženskom manastiru živjele su kao monahinje njegova majka i sestra. Umro je u dubokoj starosti 640. godine.

*****

Konrad, biskup: Rodio se oko 900. gidine u plemićkoj obitelji u Švicarskoj. Vrlo mlad ušao je u samostan sv. Gala. Godine 934. izabran je za biskupa Konstance. Grad je uresio mnogim crkvama i bolnicama. Umro je 975. i pokopan u bazilici sv. Mauricija. Njegove moći Luterovi sljedbenici bacili su u jezero Konstanc.

Silvestar, redovnik: Rodio se 1177. godine u Osimu, u Italiji. Otac, i sam pravnik, poslao ga je na studij prava na sveučilišta Paviju i Bolognu, no sin se dao na studiranje teologije. To je oca silno razljutilo te ga je pozvao doma i držao ga gotovo kao roba. Ipak, on je potaice nastavio studirati teološke znanosti i postao svećenik. Povukao se u šume i živio pustinjačkim životom. Pridružili su mu se i drugi mladići željni asketskog života. Stoga je sagradio samostan. Živjeli su po Pravilu sv. Benedikta. Red je odobrio papa Inocent IV. Silvestar je u okolici Monte Fana osnovao 12 novih samostana u koje se okupilo 400 redovnika.

Leonardo da Porto Maurizio, redovnik: Rodio se 1676. u Porto Maurizio, u Italiji, kao sin pomorskog kapetana, koji ga je napustio. Nauke je svršio na isusovačkom kolegiju u Rimu i postao franjevac. Najveći dio svoga života proveo je u Firenzi. Ljudi su masovno dolazili na njegove propovijedi čiji je sadržaj bio križni put i muka Isusova. On je Svete 1750. godine u rimskom Koloseumu propovijedao o križnom putu. Bilo je to prvi put da se na tom mjestu obavljao vjerski obred. Od te godine papa svake godine na Veliki petak u tom zdanju obavlja pobožnost križnog puta. Leonardo je umro 1751. u samostanu sv. Bonaventure u Rimu. Sam papa došao je pomoliti se i blagosloviti njegovo tijelo.

27. Jakov Perzijanac, mučenik: Rodio se u kršćanskoj obitelji u perzijskom gradu Elapi. Bio je vrlo darovit i okretan mladić. Car Izdigerd unaprijedio ga je u plemića na svom dvoru. Jednoga dana Jakov je prinesao žrtvu idolima. Čuvši za to njegova majka i žena, napišu mu pismo u kojem su ga optužile za taj čin otpadništva od Kristove vjere i pozvale da se pokaje. Ganut pismom Jakov se obrati i pred carem izjavi da je on kršćanin. Car ga dade na teške muke od kojih je oko 400. godine umro.

Paladij, časni otac: Rodio se u Solunu krajem 6. stoljeća. Kao monah živio je u Aleksandriji, u Egiptu.

*****

Virgilij, biskup: Rodio se u Irskoj početkom 8. stoljeća. Bio je opat samostana Aghaboe. Godine 743. prešao je na europsko tlo i naviještao evanđelje u Bavarskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Panoniji. Godine 755. posvećen je za biskupa Salzburga. Osnovao je nekoliko benediktinskih samostana koji su postali važna i živa središta duhovnog života i kulture. Dao je sagraditi prvu katedralu u Salzburgu i u nju 774. godine prenio moći sv. Ruperta, prvoga salzburškog biskupa. Umro je 784. godine

Delfina, blažena: Rodila se 1283. godine u Puy-Michelu, u Francuskoj, kao kćerka marsejskog grofa. Udala se za Elzeara iz grofovske obitelji. Oboje odlučiše živjeti u čistoći. Ušli su u treći red sv. Franje. Sami su živjeli skromno da bi svoja dobra mogli dijeliti siromasima. Muž joj je umro u Parizu i još za njezina života bio proglašen svetim. Delfina je umrla 1373. godine.

28. Stjepan Mlađi, časni otac mučenik: Majka Ana izmolila ga je pred ikonom presvete Bogorodice u crkvi Blaherne u Carigradu. U 16. godini života otišao je na Aksentijevu goru kod Carigrada k monahu Ivanu koji ga je uveo u monaški život. U vrijeme cara Konstantina Kopronima, progonitelja štovatelja ikona, Stjepan je bio najprije prognan na otok Prokonis, a potom bačen u carigradsku tamnicu. Tu se našao sa 342 monaha štovatelja ikona. Mučen je i pogubljen 767. godine u 53. godini života.

Irinarh, mučenik: Bio je žestoki progonitelj kršćana, ali kad je vidio kako hrabro podnose muke Krista radi, i on se obratio. Umro je mučeničkom smrću u Sebastiji, u Armeniji, u vrijeme cara Dioklecijana.

*****

Jakov Markijski, redovnik: Rodio se 1394. u Monteprandoneu, u Italiji, dobivši ime Domenico. Rano je ostao bez oca pa su ga u sedmoj godini života poslali čuvati ovce. Jednom se prestrašio vuka, napustio stado i pobjegao u Offidu, svom rođaku svećeniku. Ovaj ga je školovao sve do fakulteta. Postao je bilježnik u Firenzi. U 20. godini života stupio je u franjevce. Bio je veliki pokornik i posnik, često bolujući. U svojim je propovijedima udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Prošao je propovijedajući Italijom, Bosnom, Češkom i Pljskom, a često je obavljao i posebne misije u službi trojice papa. Osnovao je dobrotvornu udrugu Brda dobrote gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Umro je u Napulju 1476. godine.

29. Paramon i Filumen, mučenici: U Bitiniji je mjesni carski namjesnik Akvilin progonio kršćane. Tako jednom uhvati njih 370 i dovede ih u poganski hram Posejdona i zaprijeti im smrću ako ne prinesu žrtvu idolu. U tom času prolazio je pokraj hrama Paramon i saznavši što se tu događa uzviknuo: «O koliko nevinih pravednika zli knez hoće pogubiti zato što se ne žele pokloniti mrtvim i nijemim njegovim idolima!» Nato skoče na nj knezove sluge i ubiju Paramona. Mučeničkom smrću završi i 370 kršćana. Dogodilo se to 250. godine.

Akacij, časni otac: Kao mladić otišao je u jedan manastir na Sinaj da se zamonaši. Neki stariji monah, zadužen za njegov odgoj, stalno ga je zlostavljao i čak tukao. Nikom se nije žalio nego je sve to strpljivo podnosio. Nakon devet godina umro je u svojoj ćeliji. Njegov zli učitelj uvidio je svoj grijeh i ostatak života proveo u pokori.

*****

Saturnin i Sizinij, mučenici: Saturnin je već u starijoj dobi zbog svoje vjere za vrijeme cara Maksimijana bio osuđen na prisilni rad. Đakon Sizinije posvetio se duhovnoj i materijalnoj brizi za osuđenike. Zbog toga je uhvaćen i bačen u tamnicu. I jedan i drugi odbili su prinesti žrtvu rimskim bogovima. Obojici su 304. godine izvan rimskih zidina odrubili glave. Kasnije je njima u čast podignuta bazilika.

Katarina Laboure, redovnica: Rodila se 1806. u jednom selu u Francuskoj, u brojnoj obitelji. Rano je ostala bez majke. Stupila je u samostan sestara milosrdnica, gdje je već bila njezina starija sestra. Kao novakinji u samostanu u Parizu ukazala joj se godine 1830. Majka Božja. Uz to vidjela je i veliko slovo M, nad kojim se nalazio križ, a pod njim dva plamena srca: jedno okrunjeno trnjem, drugo probodeno mačem, i čula glas: «Daj kovati medalju po ovom uzoru!» Pariški nadbiskup osamnaest mjeseci nakon ovoga viđenja dao je kovati čudotvornu medaljicu. Sestra Katarina ostala je uvijek ponizna. Umrla je 1876. godine.

30. Andrija Prvozvani, apostol: Rodio se u Betsaidi. Otac mu bijaše Jona. Imao je brata Šimuna Petra. Po zanimanju bio je ribar. Najprije je bio učenik sv. Ivana Krstitelja. Isus ga je prvoga pozvao među svoje učenike te ga stoga nazivamo «Prvozvani». Doveo je k Isusu svoga brata Šimuna. Nakon Duhova ne spominje se nigdje u spisima. Pripisuju mu se apokrifna Andrijina djela. Prema predaji propovijedao je evanđelje u Maloj Aziji, Ukrajini, Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji. U Bizantu je postavio sv. Stahija za prvoga biskupa. Umro je oko 60. godine u Patrasu i to mučeničkom smrću na kosom križu, pa se takav oblik križa zove Andrijin križ. Moći su mu 356. godine prenesene u Carigrad, a u 13. stoljeću u grad Amalfi. U 15. stoljeću papa Pio II. prenio je njegovu glavu u baziliku sv. Petra u Rim, a papa Pavao VI. vratio ju je 1964. pravoslavnoj Crkvi u Patrasu.

TROPAR, glas 4.: Prvozvani među apostolima i Prvaka rođeni brate, Andrijo, moli Vladara sviju da svemu svijetu dade mir, a našim dušama veliku milost.

KONDAK, glas 2.: Bogovjesnika zbog muževnosti prozvanog Andrijom i prvozvanoga od Spasiteljevih učenika, uzveličajmo Petrovoga brata; kao što je nekoć njemu, tako i sada nama kliče: Dođite, našli smo onoga za kojim žudimo!

MJESEC PROSINAC

1. Naum, prorok: O njegovom životu malo se zna. Rodio se u Elkošu oko 700 godina prije Krista. Spada u klasične proroke. Posjeduje snagu jezika i nenadmašiv je u živahnosti opisa. Djeluje u vrijeme dok je Niniva na vrhuncu svoje slave. Njegova knjiga nosi naslov «Proroštvo nad Ninivom». Tu on naviješta Božji sud i obećanje spasenja, opisuje propast Ninive i navodi uzroke pada.

KONDAK, glas 8.: Prosvjetlivši se duhom, tvoje čisto srcepostalo je prihvatilištem prosvjetljujućeg proroštva: gledao si kao sadašnje ono što se još imalo zbiti i stoga te štujemo kao slavnoga proroka, blaženi Nahume!

*****

Eligij, biskup: Rodio se 588. godine u Limousinu, u Francuskoj. Izučio je zlatarski zanat. U Parizu je postao čuvar blagajne kralja Klotarija II. a onda rukovoditelj kovnice novca u Marseju. Godine 639. odlučio je postati svećenik. Kasnije je izabran za biskupa Noyona. Ustanovio je mnoge opatije u svojoj biskupiji. Umro je 660. godine.

Edmund Campion, redovnik: Rodio se u Londonu, u Engleskoj, 1540. godine. Bio je najbolji đak u školi i najbolji student na sveučilištu u Oxfordu. Izabran je da pozdravi kraljicu kad je došla posjetiti sveučilište. Prisegao je vjernost kraljici kao vrhovnoj glavarici Anglikanske crkve. Bio je zaređen za đakona te Crkve koja nije bila u zajedništvu s Rimskom Stolicom. Promatrajući progone katolika i mučeničku smrt jednoga starca, pobjegao je u Flandriju gdje se odrekao anglikanstva i vratio u Katoličku Crkvu. U Družbu Isusovu primio ga je sam general u Rimu. Novicijat je obavio u Pragu i u Brnu. Poslije toga bio izvrstan profesor na isusovačkom kolegiju u Pragu. Za svećenika je zaređen 1578. godine. Dvije godine kasnije vratio se u Englesku. Obučen kao trgovac obilazio je sela i gradove dijeleći sakramente i hrabreći katolike da ustraju u svojoj vjeri i vjernosti papi. Ubrzo su ga otkrili i uhitili.Obješen je u Londonu 1581. godine. Papa Pavao VI. proglasio ga je godine 1970. svetim.

2. Habakuk, prorok: Ne znamo ništa o njegovom životu pa ni o vremenu kada nastupa kao prorok. Prorokovao je oko 600 godina prije Krista u vrijeme kralja Manasije. Prorekao je opustošenje Jeruzalema i njegovo oslobođenje. Pojavljuje se u vrijeme novobabilonskog carstva i prati njegovo širenje. Habakuk je prorok vjere, prorok Božje tajnovitosti. Otkriva nam tajnu Božjeg djelovanja i svjedoči nam snagu vjere u Boga koji je gospodar svijeta i povijesti. On sve vodi, On će sigurno ostvariti spasenje jer Bog je vjeran.

KONDAK, glas 8.: Objavio si svijetu Božji dolazak sa juga od Djevice i čuvši glas svjetlonosna anđela koji stajaše na božanskoj straži, navijestio Kristovo uskrsnuće, blagoglagoljivi Habakuče. Stoga ti veselo kličemo: Raduj se, sjajno blago proroka!

*****

Bibijana, mučenica: Prema predaji bila je ona kći rimskog prefekta Flavijana koji se obratio na kršćanstvo. Roditelji su zbog svoje kršćanske vjere bili mučeni i pogubljeni. Car Julijan Otpadnik, da se domogne imanja koje su roditelji ostavili Bibijani i njezinoj sestri, zatvori ju i dade mučiti. Tijelo baciše psima da ga razderu. Jedna pobožna kršćanka pokupi ostatke tijela i pokopa u grob uz roditelje i sestru. U 6. stoljeću na tom je mjestu podignuta bazilika.

3. Sefanija, prorok: Sin je Kušija, koji služi u hramu. Djeluje oko 635. godine prije Krista u vrijeme prvih godina kraljevanja Jošije, prije njegove religiozne obnove. Dobar je poznavalac Jeruzalema, dvora i bogoslužja. U Jeruzalemu i Judeji vlada idolopoklonstvo i društveno razulo, nepoštenje i nemoral. Prorok je Božje pravde. On snažnim riječima naviješta Božji sud koji je blizu. Na koncu će opstati samo malo stado vjerno Gospodu, a njemu će se pridružiti i poganski narodi.

KONDAK, glas. 4.: Po božanskom Duhu ozaren svjetlom, proroče Sofonijo, razglasio si Božje objavljenje: Raduj se silno, kćeri Sionska i kćeri Jeruzalemska, i propovijedaj: Evo car tvoj dolazi daspasi!

*****

Franjo Ksaverski, redovnik: Rodio se godine 1506. u Navari, u Španjolskoj. Studirao je u Parizu i ondje se sprijateljio s Ignacijom Lojolskim, osnivačem Družbe Isusove, i među prvima pristupio toj Družbi. Za svećenika je zaređen 1537. u Veneciji i postao papinskim legatom u Indiji. Kao misonar djelovao je u Goi, Malaki, na Molučkim otocima i u Japanu. Umro je 1552. na otoku Sancianu u nakani da uđe na tlo Kine. Svetim ga je 1622. godine proglasio papa Grgur XV. Njegove moći nalaze se u Goi.

4. Barbara, velemučenica: Otac njezin Dioskor bio je poznati i bogati građanin Iliopolisa u Egiptu. Svoju mudru i lijepu kćerku jedinicu Barbaru smjestio je u visoku kulu, dao sluškinje za dvorbu i postavio idolske bogove. Promatrajući iz kule zemlju i nebo ona dođe do spoznaje o jednom Bogu stvoritelju. Jednom kad se otac udaljio iz grada ona iziđe van iz kule i sretne neke kršćanke koje su je oduševile za Isusa Krista. Ona prihvati kršćansku vjeru. Kad je to saznao otac, dade je pred sud. Nakon teških muka koje je morala podnijeti, ona umre 306. godine. Njezine moći nalaze se u Kijevu.

TROPAR Mučenici, glas 8.: Svetu i časnu Barbaru uzveličajmo jer neprijateljske zamke ona razbi, umakavši poput ptice pomoću oružja svetoga križa.

KONDAK Mučenici, glas 4.: Služeći Bogu koji je slavljen u Trojstvu, Velemučenice, odbila si idolopoklonstvo dok si sred boja časno stradavala i nisi se prestrašila prijetnji mučiteljevih, hrabra i mudra Barbaro, već si sve glasnije klicala: Jedno Božanstvo u Trojici ja slavim!

Ivan Damašćanski, časni otac: Rodio se oko 650. godine u arapskoj kršćanskoj obitelji u Damasku. Naslijedio je oca u carinskoj službi na dvoru kalifa Abdalmeleha. Oko 730. godine s prijateljem Kuzmom povukao se u manastir sv. Sabe Posvećenoga kod Jeruzalema i postao svećenik, posvetivši se asketskom životu i nauci. Bio je savjesni sabirač svega onoga što su izrekli sveti oci i crkveni sabori. Najviše je slijedio sv. Grgura Nazijanskoga. Slavu je stekao posebice svojim predivnim crkvenim pjesmama - kanonima, kojima je, zajedno sa svojim pobratimom Kuzmom, uresio istočno bogoslužje (Oktoih ili Osmoglasnik, Irmologion, Mjesecoslov, Pashalni kanon). Ivan je svoju teologiju razradio u obrani štovanja ikona. Autor je mnogih teoloških djela, homilija i himana na grčkom jeziku. Smatra se utemeljiteljem istočnokršćanske sustavne teologije. Utjecao je na istočnu i zapadnu teologiju i duhovnost. Glavna su mu djela Vrelo spoznaje i Apostolski razgovori. Umro je u svom manastiru 749. godine. Papa Lav X. proglasio ga je godine 1890. naučiteljem Crkve.

KONDAK, glas 4.: Dođite, vjerni, pohvalimmo pjesmopojca, sjajnoga i mudroga naučitelja Crkve, svetoga Ivana, koji je sve njezine neprijatelje oborio. Uzevši križ Gospodnji kao oružje, odagnao je krivovjerja sa svim obmanama. Kao naš usrdni zagovornik kod Boga, on za sve moli oproštenje grijeha.

5. Saba Posvećeni, časni otac: Rodio se u selu Mutalasku u Kapadociji 439. godine, od oca Ivana i majke Sofije. U mladosti napustio je roditeljski dom i zamonašio se u obližnjem Flavijanovom manastiru. Nakon deset godina prešao je u palestinske manastire sv. Eutimija Velikoga i Teoktista. Po smrti Eutimija Saba je napustio manastir i udaljio se u pustinju i u jednoj pećini kraj Betlehema proboravio sam pet godina i tu 473. osnovao manastir Veliku lavru i Malu lavru (507.) On je prvi uredio red bogosluženja po manastirima, poznat pod imenom Reda Jeruzalemske Crkve. Borio se protiv krivovjerja monofizitizma. Umro je u svom manastiru 532. godine.

TROPAR, glas 8.: Potocima svojih suza oplodio si suhu pustinju i po dubokim uzdasima nutrine urodio stostrukim plodovima! Blistajući brojnim čudesima, postao si svjetlonoša u svijetu, oče naš Sabo: Krista Boga moli za spasenje duša naših!

KONDAK, glas 8.: Još za djetinjstva si se prinio Bogu kao neporočna žrtva, postavši plodnim sijačem kreposti, blaženi Sabo, i po tome si postao uresom pravednikâ i nadaleko hvaljenim građaninom pustinje; vapijemo ti stoga: Raduj se, prebogati Sabo!

*****

Krispina, mučenica: Mučena je oko 305. godine u Numidiji, u sjevernoj Africi.

6. Nikola, biskup čudotvorac: Rodio se oko 270. godine u gradu Patari, u pokrajini Liciju, u Maloj Aziji, kao jedinac u poznatoj i imućnoj obitelji Teofana i None. Nikola se zamonašio u manastiru Novi Sion što ga je osnovao njegov stric, biskup u Patari. Još kao svećenik pročuo se po svom milosrđu prema siromasima. Izabran je za nadbiskupa grada Mire u Liciji. Za vrijeme careva Dioklecijana i Maksimijana bio je bačen u tamnicu. Sudjelovao je na prvom ekumenskom saboru u Niceji 325. godine. Istaknuo se karitativnim radom i čudesima. Umro je u Miri oko 350. godine, odakle su mu u 11. stoljeću moći prenesene u Bari, u Italiju. Zaštitnik je mornara i putnika.

TROPAR, glas 4.: Kao pravilo vjere, kao uzor blagosti i kao učitelj uzdržljivosti, pokazao si se uistinu po svojim djelima stadu svome. Poniznošću uzdigao si se visoko, a siromaštvom stekao si bogatstvo, oče i svetitelju Nikola. Moli Krista Boga, da se spase duše naše!

KONDAK, glas 3.: U Miri pokazao si se, Sveti, kao revan svećenik. Ispunivši časno Kristovo evanđelje, položio si dušu svoju za narod svoj i spasio nevine od smrti. Po tome si postao svetac i veliki djelitelj Božje milosti.

7. Ambrozije, biskup: Rođen je u Trieru, u Francuskoj, oko 339. godine, kao najmlađi od troje djece. Potpuno mu je ime Aurelije Ambrozije i potječe iz bogate i ugledne rimske kršćanske obitelji. Poslije smrti oca, koji je bio zapovjednik Galije, majka se s djecom preselila u Rim. Tu je Ambrozije završio školovanje i potom stupio u carsku službu. Bio je visoki carski činovnik u Srijemskoj Mitrovici, a zatim je oko 370. imenovan za konzula pokrajina Ligurije i Emilije u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu, gdje su ga građani vrlo poštivali. Po smrti milanskoga biskupa Auksencija, izabraše Ambrozija za njegova nasljednika, iako je bio tek pripravnik za krštenje. Ubrzo je kršten i 374. zaređen za biskupa. Prvo se dao na proučavanje Svetoga pisma i svetih otaca. Sav svoj imetak razdijelio je siromasima i Crkvi i živio strogim asketskim životom. Bio je neumorni pastoralni radnik i vrlo zauzet da se iz Crkve istisne krivovjerno arijevstvo. Zalagao se za izmirenje crkvene i carske vlasti, ali tako da se sačuva puna autonomija Crkve. Njemu se pripisuje poznata zahvalna pjesma «Tebe Boga hvalimo». Umro je u Milanu 397. godine.

KONDAK Ambrozijju, glas 3.: Svjetleći poput munje Božjim spoznajama, pomračio si zabludu Arijevu, Ambrozije, pastiru i poznavatelju Božjih otajstava! Čineći čuda silom Duha iscijelio si najrazličitije boli, Oče časni: moli Krista Boga za spasenje duša naših!

Marin Kotorski, redovnik: Franjevci su došli iz Dubrovnika u Kotor 1265. godine. Među prvim kandidatima franjevcima se pridružio Marin. Njega je kasnije kao svog delegata i misionara među Tatare u južnu Rusiju poslao papa Nikola IV. Ondje je fra Marin 1288. pretrpio mučeničku smrt.

8. Začeće svete Ane, majke presvete Bogorodice: Istočne i Zapadna Crkva drže da je Marija, kći Joakima i Ane, bila začeta bez ljage istočnoga grijeha, a to zbog njezine uloge u povijesti spasenja jer će ona biti majka Isusa Krista, druge Božje osobe. Papa Pio XI. to uvjerenje proglasio je godine 1854. vjerskom istinom. Taj se događaj u ikonografiji izražava kao poljubac Joakima i Ane na Zlatnim vratima u Jeruzalemu.

TROPAR, glas 4.: Danas se kidaju okovi neplodnosti. Joakim i Ana bivaju uslišani, jer im Bog iznad svakog očekivanja obećaje, da će oni poroditi službenicu Božju, iz koje će se roditi neobuhvatni Bog i postati čovjekom. On zapovijedi anđelima da joj pjevaju: Raduj se, milosti puna, Gospod je s tobom!

KONDAK, glas 4.: Cijeli svijet svetkuje danas Anino začeće koje je dano od Boga. Jer ona porodi onu koja će iznad svake riječi roditi Riječ.

9. Patapij, časni otac: Rodio se u Tebi, u Egiptu, u pobožnoj kršćanskoj obitelji. Kao mladić uputio se u pustinju provodeći strogi asketski život. Čuvši za njegovu svetost, ljudi su sve više dolazili k njemu da im pomogne u bolestima. Bojeći se ljudske slave, on napusti Egipat i ode u Carigrad. Blizu crkve Blaherne napravi sebi kolibu i tu nastavi isposnički život. Jednom k njemu navrati mladić slijep od rođenja i zamoli ga da se za nj pomoli. Po molitvi mladić progleda. To se ubrzo pročulo po gradu i okolici i mnogi su dolazili k njemu da im pomogne. Umro je u dubokoj starosti u 7. stoljeću.

*****

Valerija, mučenica: Prema predaji Valerija je živjela u 4. stoljeću u Milanu i pripadala je poznatoj carskoj obitelji. Njezin muž Vitale podnio je mučeništvo u Ravenni. Htjela je prenijeti mrtvo tijelo svoga muža u Milano, no Ravenjani joj to nisu dopustili. Na povratku kući izranjena je od pogana i od rana u Milanu umrla. Njezini sinovi Gervazije i Protazije prodali su svoja imanja da bi se posvetili propovijedanju evanđelja.

10. Mino, Hermogen i Eugraf, mučenici: Prva dvojica rodili su se u Ateni. Živjeli su u Carigradu i uživali veliki ugled na carskom dvoru i u narodu. Mino bijaše poznat zbog velike učenosti i po govorništvu. Izvana držao se kao neznabožac, a u srcu bio je on uvjereni kršćanin. Hermogen je bio upravitelj Carigrada i poganin, ali dobra srca. Kad je nastao sukob između kršćana i pogana u Aleksandriji, car Maksimin pošalje Minu da smiri situaciju i istrijebi kršćane iz grada. On je uspostavio mir, ali kršćane nije prognao nego se javno izjasnio da je i on kršćanin. Čak je i brojne pogane obratio na kršćanstvo. Kad je to dočuo car, pošalje Hermogena u Aleksandriju da kazni Minu. Dade ga silno mučiti i baciti u tamnicu. No Bog iscijeli njegove rane. Vidjevši to i Hermogen se obrati i postade kršćaninom, čak štoviše i biskupom aleksandrijskim. Tada i sam car dođe tamo i obadvojicu dade na teške muke. Videći njihovu hrabrost, i tajnik Minin Eugraf istupi pred cara i reče da je i on kršćanin. Svoj trojici odrubiše glave.

*****

Miltijad, papa: Bio je rodom iz Afrike. Vrhovni pastir Crkve bio je od 310. do 314. godine. U veljači 313. godine car Konstantin Veliki sa suvladarom Licinijem izdao je glasoviti Milanski edikt kojim je kršćanima dana sloboda i tako je završilo krvavo progonstvo što je trajalo gotovo dva i pol stoljeća. U listopadu iste godine papa Miltijad održao je u lateranskoj palači sinodu na kojoj je sudjelovalo 15 talijanskih i 3 galska biskupa a raspravljalo se o sporu u afričkoj Crkvi. Sinoda je zaključila da je Cecilijan zakoniti biskup Kartage, a ne njegov protivnik Donat, koji je izopćen iz Crkve. Donatisti su osuđeni i na saboru u Arlesu 314. godine.

Grgur III., papa: Rodio se u Siriji. Crkvom je upravljao od 731. do 740. godine. Živio je u teškim vremenima. On je na početku svoga pontifikata godine 731. u Rimu sazvao sinodu koja je osudila ikonoborce (protivnike štovanja ikona). To krivovjerje pojavilo se na Istoku a uz njih je pristao i car Leon Izaurijski. Jurisdikcija rimskoga pape uvelike se smanjila, jer su se južna Italija sa Sicilijom, Ilirik i dio Grčke odcijepili od Rima i priklonili jurisdikciji carigradskog patrijarha. Druga nevolja dolazila je sa sjevera od Langobarda koji su 739. doprli sve do Rima.

Gospa Loretska: Sveta predaja kaže kako su anđeli godine 1291., kad su Svetu zemlju zaposjeli muslimani, kućicu Svete obitelji prenijeli na Trsat, zatim 1294. u Recanati i odatle 1295. u Koreto kod Ancone, u Italiji. Tako je Loreto postalo jedno od najvećih marijanskih svetišta.

Dvije nedjelje prije Božića: NEDJELJA SVETIH PRAOTACA

TROPAR, glas 2.: Ti si opravdao praoce po vjeri i po njima si već unaprijed odabrao Crkvu iz svih naroda za zaručnicu. U slavi se raduju sveti, jer je iz njihova sjemena proizišao blagoslovljeni plod, ona koja je Tebe bez sjemena porodila. Po njihovom zagovoru, Kriste Bože, smiluj nam se!

KONDAK, glas 6.: Vi se ne pokloniste rukotvorenom liku, nego oboružani nevidljivom snagom, o presretni, proslaviste se u ognjenoj muci. Stojeći pak usred nepodnošljivog plamena, prizivatse Boga: Požuri, o Milosrdni, i pohitaj nam milostivo u pomoć, jer Ti to možeš i hoćeš!

11. Danijel Stilit, časni otac: Rođen je u selu Vitari, pokraj grada Samostata u Mezopotamiji, od kršćanskih roditelja Ilije i Marte, izmoljen od Boga. U 12. godini života postao je monah. Jedno je vrijeme živio u napuštenom poganskom hramu na obali Crnog mora. Veći dio života proveo je na visokom stupu, odakle je poučavao svoje sljedbenike. A i mnogi drugi, čak i carevi i patrijarsi, dolazili su k ovom neobičnom monahu tražeći savjet i blagoslov. Umro je 489. godine.

*****

Damaz, papa: Rodio se u Rimu 304. godine. U vrijeme pape Liberija bio je đakon. Većina rimskog klera izabrala ga je godine 366. za papu. Manjina je osporavala njegov izbor pa je u Rimu jedno vrijeme vladala mučna situacija. Za vrijeme njegova pontifikata u Rimu su održane tri sonode. U dogovoru s carem Teodozijem papa Damaz je sazvao Prvi carigradski koncil (381.). Povjerio je sv. Jeronimu da prevede Sveto pismo na latinski jezik (Vulgatu). Odredio je kanon biblijskih knjiga i uveo Crkvenu godinu. Pisao je himne i epitafe na čast mučenicima i njima u čast podigao mnoge crkve. Umro je 384. godine.

12. Spiridon, biskup: Rodio se na Cipru u seljačkoj obitelji. Bio je oženjen. Po smrti svoje žene on se sav predade na službu Bogu. Zbog svoje poniznosti i drugih kvaliteta izabraše ga za biskupa u gradu Trimifuntu. Bio je sudionik prvog općeg sabora u Niceji (325.). Po njegovim molitvama mnogi ozdraviše od svojih bolesti. Umro je 348. godine. Njegove čudotvorne moći nalaze se na otoku Krfu.

***

Ivana Franciska de Chantal, redovnica: Rodila se 1572. u Dijonu, u Francuskoj. Udala se za grofa de Chantala i rodila mu šestero djece. Nakon devet godina braka muž joj je nesretno stradao u lovu. Postavivši djecu na noge, pošla je u Annecy te je po nadahnuću svoga duhovnog vođe sv. Franje Saleškog utemeljila ženski red Sestara od pohođenja Blažene Djevice Marije s ciljem pomagati bolesnima i zapuštenima. Umrla je 1641. godine. Svetom ju je godine 1767. proglasio papa Klement XIII.

13. Eustrat, Auksent, Eugen, Mardarij i Orest, mučenici: Eustratije bijaše rimski vojvoda u gradu Satalionu. Eugenije mu bijaše drug u vojsci. Orest je bio također ugledni vojnik. Auksentije bijaše svećenik, a Mardarije obični građanin. Sva petorica podniješe mučeničku smrt u vrijeme cara Dioklecijana. Njihove moći počivaju u crkvi Svetih petočislenika u Carigradu.

Lucija, mučenica: Rođena je 286. godine u Sirakuzi, na Siciliji. Umrla je mučeničkom smrću 307. godine u vrijeme progona kršćana za cara Dioklecijana. Spomendan joj se spominje krajem 4. stoljeća. Moći ove djevice mučenice čuvaju se u Veneciji.

KONDAK Luciji, glas 3.: Slavnu tvoju borbu veličamo žarkom ljubavlju, slaveći te i štujuć kao čistu djevicu i pobjednicu, jer nisi tražila druge ljepote do li Kristove! Prezrela si sve što je prolazno, mudra Lucijo, i kad ti odrubiše glavu okrunjena si krunom neprolaznosti.

*****

14. Tirzo, Leukij, Filemon, Apolon i Kalinik, mučenici: Prva dvojica bili su ugledni građani u Cezareji, u pokrajini Bitiniji. Tirso kršćanin, Leukije pripravnik za krštenje. Kalinik bijaše poganski vrač, ali se obratio videći kako Tirso hrabro podnosi muke za Krista. Svi ovi umrli su mučeničkom smrću za vrijeme progona kršćana pod carem Dioklecijanom.

*****

Ivan od Križa, redovnik: Rodio se 1542. u Fontiverosu, u Španjolskoj. Nakon što se u gradu Medini okušao u nekim zanatima i u dvorbi bolesnika, usput studirajući, ušao je 1563. u karmelićanski Red. Teologiju je studirao u Salamanki i nakon toga 1567. zaređen je za svećenika. On ipak nije bio zadovoljan u Redu. Htio je nešto više i bolje. U Medini je susreo sv. Tereziju Avilsku, obnoviteljicu ženskog ogranka karmelićanskog Reda. Taj susret potaknuo ga je da i on to isto učini s muškim ogrankom. No tomu su se žestoko usprotivili poglavari. Strpali su ga u jednu ćeliju i tu držali nekoliko mjeseci. Ipak mnoga trpljenja i poniženja urodila su plodom te je njegova zamisao uspjela. Papa Grgur XIII. odobrio je godine 1580. osnutak jedne provincije bosonogih karmelićana. Uskoro će se njihov broj povećati i postat će samostalna grana karmelićanskog Reda. Ivan od Križa jedan je od najvećih mističnih pisaca. Umro je u samostanu u Ubedi 1591. godine.

15. Eleuterij, biskup ilirski, mučenik: Rođen je u Rimu, gdje mu je otac bio u carskoj službi. Majka Antija slušala je evanđelje od apostola Pavla i on ju je krstio. Ostavši rano udovica, ona svoga sina dade na učenje i na službu rimskom biskupu Anikiti. On ga je zaredio za svećenika, a kasnije i posvetio za biskupa Ilirije sa sjedištem u Valoni (Albanija). U vrijeme cara Hadrijana bio je uhićen i doveden u Rim na suđenje, gdje je i umro mučeničkom smrću 120. godine.

TROPAR Svećenomučeniku, glas 5.: Odjeven svećeničkom haljinom, istočio si potoke krvi i došao Kristu, svomCaru, blaženi i mudriEleuterije, razorniče sotone. Ne prestaj stoga zagovarati one koji vjerom časte tvoju blaženu borbu!

KONDAK, glas.: Hvalimo te kao ures svećenika i preteču mučenika, časni svećenomučeniče Eleuterije, i molimo te: Oslobodi od svih nevolja one koji s ljubavlju svetkuju spomen tvoj, moleći neprestano za sve nas.

Pavao, časni otac: Rođen je u Pergamu. Živio je kao monah na gori Latri u Maloj Aziji. Umro je 955. godine.

*****

Kristijana (Kristina), svetica: Dovedena je u Gruziju kao ropkinja u kuću nekog bogataša. Strpljivo je podnosila sva poniženja i patnje. Po njezinim molitvama mnogi su ozdravljali, među njima i majka i sin kralja Miriana. To je utjecalo da se dao krstiti on i svi njegovi dvorjanici. Umrla je oko 250. godine.

16. Hagaj, prorok: Rodio se u Babilonu za vrijeme sužanjstva Izraelaca. Potječe iz Levijeva plemena. Spada među 12 starozavjetnih proroka. Prorokovao je oko 520. godine prije Krista. Poticao je Zorobabela i svećenika Isusa da obnove hram Gospodnji u Jeruzalemu. Naviještao je da će se u tom novom hramu javiti Gospod Spasitelj.

KONDAK, glas 3.: Razumom prosvijetljenim po božanskom Duhu, proricao si Božja, preblaženi proroče Hagaju, i predskazivao buduće događaje, otkrivajući nam njihov smisao. Moli Krista Boga da nam daruje obilje milosti!

*****

Euzebij, biskup: Rodio se oko 293. godine na otoku Sardiniji. Krstio ga je papa Silvestar. Papa Julije I. posvetio ga je za biskupa u Vercelli. Budući da je na sinodi u Milanu 355. godine odlučno nastupio protiv krivovjeraca arijevaca, koje je štitio car Konstancije, ovaj ga je poslao u progonstvo u Palestinu. Godine 361. vratio se on u Vercelllu. Svoje je svećenike organizirao u neke vrste redovničkih zajednica kakvih je vidio u Palestini i u Egiptu.

Adela, svetica: Bila je ona kći Rudolfa II., kralja Burgundije, Jure i Arlesa. Godine 974. udala se za talijanskog kralja Lotarija. Taj brak trajao je svega tri godine jer su joj muža otrovali zavjerenici na čelu s Brengarijem. Ona bježi iz Italije i sklanja se kod njemačkog kralja Otona I., za koga se 951. udala i porodila mu četvero djece. Oton je porazio Brengarija i postao kraljem Italije. Adela se posebno isticala u pomaganju siromasima i Crkvi. Umrla je 999. pri pohodu opatiji u Seltzu kod Salzburga, koju je ona osnovala.

17. Daniel, prorok i tri mladića Ananija, Hazarja i Mišael: Sva četvorica potječu iz kraljevskoga roda Judina. Daniel se ubraja među velike proroke Staroga zavjeta. Još kao dječak odveden je, zajedno s judejskim kraljem Joakimom i mnoštvom drugih Izraelaca, u ropstvo u Babilon. Sav predan Bogu imao je dar proricanja. Kao židovski prognanik živio je na carskom dvoru pod imenom Baltazar. Zbog vjernosti Jahvi, istinitome Bogu, dvaput je bio bačen u jamu s lavovima, ali ga je Gospod čuvao. Njegovi drugovi zbog odbijanja da se klanjaju lažnom bogu, bili su bačeni u ognjenu peć, ali iz ognja iziđoše nepovrijeđeni. Sve to i mnogo drugih događaja opisano je u starozavjetnoj knjizi proroka Daniela. Živio je oko 500 godina prije Krista.

TROPAR, glas 8.: Silna su djela vjere! Usred ražarene peći veseliše se sveta tri mladića, kao da su u vodi koja ih osvježuje, a prorok Danijel stajaše među lavovima, kao pastir među ovcama. Po njihovom zagovoru, Kriste Bože, spasi naše duše!

KONDAK, glas 6.: Vi se ne pokloniste rukotvorenom liku, nego oboružani nevidljivom snagom, o presretni, proslaviste se u ognjenoj muci. Stojeći pak usred nepodnošljivog plamena, prizivatse Boga: Požuri, o Milosrdni, i pohitaj nam milostivo u pomoć, jer Ti to možeš i hoćeš!

*****

Ivan de Matha, redovnik: Rođen je 1154. u Fauconu, u južnoj Francuskoj, u plemenitoj obitelji. Pobožni roditelji sina su posvetili Majci Božjoj i još od djetinjstva naučili ga da ima veliko srce prema siromasima, bolesnicima i uznicima. Svršio je bogoslovske nauke u Parizu i postao svećenik. Osnovao je red Presvetog Trojstva (trinitarce) s ciljem otkupa kršćana koje su muslimani u Africi držali kao robove. Papa Inocent III. odobrio je taj Red. Do konca 18. stoljeća otkupili su gotovo 900 tisuća kršćanskih uznika. Ivan de Matha umro je u Rimu. Red se danas bavi misijama i karitativnim radom.

18. Sebastijan i drugovi, mučenici: Rodio se u 3. stoljeću u Narboni, u Galiji. Car Dioklecijan postavio ga je za zapovjednika svoje dvorske garde, a inače potajice bijaše on kršćanin i mnoge je kršćane spasio od smrti. Da je kršćanin otkrilo se kad je hrabrio dvojicu svojih časnika Marka i Markelina, koji su bili podvrgnuti mučeništvu zbog vjere. U njegovo vrijeme mučeničku smrt podniješe Tiburcije, sin rimskog upravitelja, tamničar Nikostrat i žena mu Zoa, Trankvilin i njegovi sinovi Marko i Markelin. Car je dao uhititi i Sebastijana i kako se nije htio odreći vjere u Krista naredi da ga privežu uz stup i usmrte strelicama. Tako i bi. No majka jednoga od spomenutih mučenika otkrije da je on još živ, odvede ga u svoju kuću i previ rane. Jednoga dana pojavi se on na stubištu carske palače zauzimajući se za kršćane. Kad ga car spazi, silno se začudi i upita: «Nisi li ti Sebastijan?» Na to mu mladić odgovori. «Ja sam zaista Sebastijan koga je Bog izbavio iz tvojih ruku da uzmognem svjedočiti za vjeru u Isusa Krista i zauzimati se za njegove sluge!» Car naredi da ga u areni usmrte toljagama i tijelo mu bace u kanal. No kršćani mu ipak pronađu tijelo i sahrane u katakombama. Svi oni stradaše za Krista 287. godine.

KONDAK glas 8.: Haljinu svog mučeništva namočio si u crvenilu vlastite krvi i odjenuos eu časni grimiz, mudri Sebastijane, i stoga se preselio Kristu u vječno nebesko casrtvo, zajedno s onima koji su stradali s tobom! Ovjenčan vijencima pobjede i likujući s njima, spominji nas se vazda!

Gracijan, biskup: Pripadao je grupi od sedam biskupa koje je papa oko 250 godine poslao u Galiju (Francusku) radi evangelizacije. Gracijan je bio prvi biskup Toursa i tom biskupijom upravljao je 25 godina. Njemu je posvećena katedrala u Toursu.

Nedjelja prije Božića: NEDJELJA SVETIH OTACA

TROPAR, gl. 2.: Silna su djela vjere! Usred ražarene peći veseliše se sveta tri mladića, kao da su u vodi koja ih osvježuje, a prorok Danijel stajaše među lavovima, kao pastir među ovcama. Po njihovom zagovoru, Kriste Bože, spasi naše duše!

KONDAK: Vi se ne pokloniste... (kao prethodne nedjelje) ili, poslije 20. prosinca:

KONDAK Predsvetkovine, gl. 1.: Veseli se, Betleheme! Spremaj se, Efrato! Jer gle, Ovčica nosi u utrobi Velikog Pastira, koja se žuri da ga porodi. Bogonosni Oci promatraju Ga u duhu te se vesele, s pastirima slaveći Djevicu dojilju.

19. Bonifacije, mučenik: Bijaše on sluga u bogate i razvratne žene Aglaide u Rimu. Jednom ona zaželi da u kući ima moći nekog mučenika kao amajliju koja će ju čuvati od zla. Bonifacije se s nekoliko robova uputi u Aziju da izvrši zadatak. Došavši u grad Tars, bio je svjedokom kako mnoge kršćane muče. Vidjevši to i on se obrati i uzvikne pred sucem: «I ja sam kršćanin!» Sudac i njega dade na grozne muke i naposljetku mu odsijeku glavu. Dogodilo se to 290. godine. Robovi uzeše njegovo tijelo i odnesu ga u Rim. Aglaida dade sagraditi crkvu i u nju položiti mučenikove moći. Ona se pokajala za svoj grešni život, imanje razdijelila siromasima i u pokori završila svoj život.

KONDAK, glas 4.: Prinio si dragovoljno samoga sebe kao čistu žrtvu Onomu kojise za tebe od Djevice htio roditi, premudri i sveti vjenconošče Bonifacije!

20. Ignacije Bogonosac, biskup mučenik: Nije poznato kada je i gdje rođen. Pretpostavlja se da su mu roditelji bili pogani. Kasnije se obratio na kršćanstvo i postao trećim biskupom u Antiohiji. Vjerojatno je poznavao neke od apostola. Za njega kažu da je prvi uveo antifonski način pjevanja u crkvi, tj. naizmjenično pjevanje dvaju korova. Kad je car Trajan prolazio kroz Antiohiju, dozove on Ignacija i poče ga nagovarati da prinese žrtvu rimskim bogovima a za uzvrat dat će mu čast senatora. No kako Ignacije ostade čvrst u svojoj vjeri, car ga dade svezati i u pratnji grupe vojnika odvesti u Rim. Lađa se na putu zaustavila u Smirni, gdje su ga posjetili biskupi tamošnjih Crkava. Umro je oko 107. godine u Rimu mučeničkom smrću razderan od lavova u areni. On je na putu prema Rimu napisao šest poslanica Crkvama Male Azije i jednu Rimljanima u kojima opisuje psihološko stanje i oduševljenje s kojim su kršćani odlazili u smrt. Mučeništvo je za njega Božji dar, a mučenička smrt rođenje. Ignacije prvi upotrebljava termin «katolička Crkva» u smislu jedne sveopće Crkve. Crkvu drži Kristovim otajstvenim tijelom.

TROPAR Ignaciju, glas 4.: Sljedbeniče apostolskih predaja, bogonadahnuti uresu natpastira i slavo mučenika, ti si se kosnuo i ognja i mača i zvijeri poradi vjere! Upravljajući rječju istine do krvi si stradao, svetitelju i mučeniče Ignacije: moli Krista Boga da spasi duše naše!

KONDAK Ignaciju, glas 3.: Svjetlonosni dan tvojih sjajnih podviga unaprijed svima naviješta u špilji Rođenoga. Žudeći žarko nasladiti se Njime, premudri Ignacije, pohitao sibiti samljeven od zvijeri i stoga si nazvan bogonoscem.

Predprazništvo Božića

TROPAR Predprazništva, glas 4.: Spremaj se, Betleheme, otvori se svima Edene! Uresi se, Efrato, jer od Djevice procvjeta u spilji Drvo života! Njezina utroba posta duhovnim rajem, u kojem se nalazi božansko Drvo. Od kojeg jedeći, bit ćemo živi, a ne umrijeti kao Adam. Krist rađa se, da obnovi nekoć palog čovjeka.

KONDAK Predprazništva, glas 3.: Djevica dolazi danas u spilju, da rodi na neizrecivi način vječnu Riječ. Čuvši to, raduj se cijeli svijete! S anđelima i pastirima slavi vječnoga Boga, koji se htio objaviti kao malo dijete!

*****

Filogon, biskup: Bio je oženjen. Po zanimanju bio je odvjetnik. Evanđelje mu je bilo vrhovno životno pravilo. Siromahe je besplatno branio. Kad je 318. umro antiohijski biskup Vital, Filogonija su izabrali za njegova nasljednika. Živio je u teška vremena progonstva Crkve od cara Licinija. Imao je veliko srce i za one kršćane koji su otpali od vjere pa se opet vratili u Crkvu. Svoje je stado znao obraniti od arijevskog krivovjerja. Umro je 323. godine.

21. Julijana, mučenica: Rođena je u Nikomediji u poganskoj obitelji. Slušajući od nekog kršćanina najvještaj evanđelja, ona prihvati kršćansku vjeru i to prizna svom zaručniku Eleusiju, upravitelju grada. No kao uvjet za ženidbu postavi mu da i on prihvati kršćanstvo, jer reče: «Što nam vrijedi biti tjelesno ujedinjeni a duhom razjedinjeni?» Upravitelj, ljut zbog toga, dade je na teške muke i naposljetku joj mačem odrube glavu. U tom gradu mučeničkom smrću završilo je svoj život još 630 kršćana.

KONDAK Julijani, glas 3.: Očistivši se vrlinom djevičanstva, djevice Julijano, bila si okrunjena vijencem mučeništva, te onima koji su u nevolji i boli daješ ozdravljenje, a spasenje svima koji k tvojim moćima pristupaju! Po tebi Krist izljeva božansku milost i vječni život.

*****

Petar Kanizije, redovnik: Rodio se 1521. u Nymwegenu, na granici između Njemačke i Nizozemske. Studirao je u Kölnu i Louvainu. U Družbu Isusovu stupio je 1543., a tri godine kasnije zaređen je za svećenika. Bio je pučki misionar, propovjednik, začetnik novih metoda u poučavanju katekizma, papin delegat u delikatnim misijama, savjetnik cara, knezova i biskupa, sudjelovao je na dva zasjedanja Tridentskog koncila (1545.-1563.). U više navrata bilo mu je ponuđeno da bude biskup i kardinal, no on je to odbio htijući ostati obični redovnik. Autor je poznatog katekizma Kršćanski nauk. Umro je 1597. u Fribourgu. Crkva ga je proglasila svetim i naučiteljem 1925. godine.

22. Anastazija (Stošija), velemučenica: Prema jednoj legendi ona se rodila u Rimu od oca poganina, senatora i majke kršćanke. Duhovni vođa bijaše joj sv. Krizogon (Krševan). Primorana od oca, ona stupi u brak s rimskim uglednikom Publijem. Želeći ostati djevicom, navuče na sebe njegov gnjev te je on držao u kućnom pritvoru. Ipak muž joj ubrzo nastrada i ona se u potpunosti posveti dvorbi mučenika u zatvorima. Jednom kad je car Dioklecijan boravio u Akvileji, naredi da mu iz Rima dovedu Krizogona. Na putu ga je pratila Anastazija i bila svjedokom njegove mučeničke smrti. Umrla je 304. godine spaljena na lomači na otoku Palmariji kraj Rima.

Druga legenda govori da je mučena u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) i tamo pokopana u bazilici njoj u čast sagrađenoj. Relikvije su joj u 5. stoljeću prenesene u Carigrad. Oko 804. godine bizantski car Nicefor I. darovao je moći sv. Anastazije zadarskom biskupu sv. Donatu u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom. Pohranjene su u crkvu sv. Petra koja otada ima nazic sv. Anastazije (Stošije).

TROPAR Mučenici, glas 4.: S pravom si nazvana imenom pobjedonosnog Uskrsnuća, mučenice Kristova Anastazijo, jer si izvojevala pobjedu nad neprijateljima pretrpjevši muku poradi Krista, tvoga ljubljenog zaručnika: Njega moli za spasenje duša naših!

KONDAK, glas 2.: Kad pohrle k tvom hramu, Anastazijo,oni što teške kušnje i nevolje nose, primaju obilne i čudesne darove božanske milosti koja u tebi prebiva; jer ti vazda svijet ozdravljenjem napajaš!

*****

Franciska Cabrini, redovnica: Rodila se 1850. godine u pobožnoj seljačkoj obitelji u Sant Angelu, u Italiji, kao trinaesto dijete. Završila je učiteljsku školu, ali je više težila da se posveti Bogu. Tako je ušla u jednu redovničku zajednicu, no ta je zajednica bila uskoro dokinuta. Na poticaj biskupa grada Lodija ona je osnovala redovničku zajednicu Misionarke presvetoga Srca Isusova. Papa Leon XIII. poslao ju je 1889. godine u Ameriku da se posveti brizi za brojne talijanske iseljenike. Osnivala je za njih bolnice, škole, konvikte i ubožnice, a dobila je dozvolu i da obilazi zatvorenike. Umrla je 1917. u Chicagu. Papa Pio XII. proglasio ju je godine 1946. svetom.

23. Kretski mučenici: Imena ovih mučenika koji su stradali za vrijeme Decijeva progona kršćana godine 250. na otoku Kreti jesu: Teodul, Saturnin, Eupor, Gelazije, Eunikije, Zotik, Pompije, Augatopus, Bazilid i Euarest.

TROPAR Mučenicima, glas 3.: Pohvalimo dičnu Kretu koja procvjeta svetim cvjetovima, biserima Kristovim i izdancima mučenikâ! Premda ih brojem bijaše tek deset,blaženici ovi nadvladaše sav narod poganski, te stoga primiše vjence pobjedničke!

KONDAK Mučenicima, glas 4.: Kao zvijezda danica zasja nam časno stradanje svetih mučenika, obasjavajući nam unaprijed Onoga koji se u špilji od Djevice bezgrješno ima roditi.

*****

Ivan Kentski, svećenik: Rodio se početkom 15. stoljeća u poljskom gradu Kenty. Bio je sin pobožnih i časnih roditelja Stanislava i Ane. Kao svećenik isticao se vrlo uspješnim pastoralnim radom na župama, a jedno je vrijeme bio i profesor na visokoj Krakovskoj školi. Posebnu ljubav iskazivao je siromasima. Četiri puta hodočastio je na grobove apostolskih prvaka. Umro je 1473. godine. Papa Klement XIII. proglasio ga je svetim.

24. BADNJAK: Predvečerje Rođenja

TROPAR, glas. 4: Sa starcem Josipom zapisana je bila u Betlehemu Marija iz roda Davidova,koja je u utrobi nosila bez sjemena začeto Čedo. Približilo se vrijeme da rodi, a u gostinjcu na bijaše mjesta, ali se ukaže Carici spilja kao prekrasna palača. Krist se rađa da obnovi nekoć palog čovjeka.

KONDAK, gl. 3.: Djevica dolazi danas u spilju, da rodi na neizrecivi način vječnu Riječ. Čuvši to, raduj se cijeli svijete! S anđelima i pastirima slavi vječnoga Boga, koji se htio objaviti kao malo dijete!

Eugenija, časna majka mučenica: Rođena je u Rimu, a otac njezin Filip bio je upravitelj Egipta. U Aleksandriji je došla u vezu s kršćanima i postala sljedbenicom Isusa Krista. Krstio ju je biskup Elije. Kasnije je i cijela njezina obitelj bila pokrštena, a otac njezin Filip postade aleksandrijski biskup. Doznavši to, rimski car dade potajice ubiti Filipa. Tada se Eugenija s majkom i braćom preselila u Rim. Tu je i ona godine 262. svoj ovozemaljski život završila mučeničkom smrću.

Kondak Mučenici, glas 8.: Mučenički si se vježbala isposništvom, ali si se proslavila i u pravoj mučeničkoj borbi, privevši mnoge spašene svom Stvoritelju! Jer ostavivši radi božanske ljubavi prolaznosti ovoga svijeta, dala si se na muževne pothvate, slavna, i na kraju pronašla beskrajni život u kojem vazda prebivaš sa Zaručnikom tvojim, o apostolima ravna Eugenijo! Moli Krista Boga da poda oproštenje grijeha onima koji s ljubavlju časte sveti tvoj spomen.

*****

Adam i Eva: Adam je opće ime za čovjeka ili za ljudski rod, ali i osobno ime za prvog čovjeka. Hebrejska riječ 'ādām znači zemljan, od zemlje, jer Bog je, kako nam opisuje Knjiga postanka (2, 7) čovjeka oblikovao od zemlje i smjestio ga u zemaljski raj. Kao praoca ljudskog roda Adama štuju Židovi, kršćani i muslimani. Eva je ime koje je prvi čovjek Adam dao svojoj ženi. U hebrejskom jeziku riječ havvāh znači majka živih. Muževljevo rebro od kojega je prema Knjizi postanka (2, 21-23) stvorena žena simbolizira jednakost i zajedništvo žene i muža. Prvi bračni par imao je prema Bibliji tri sina: Abela, Kaina i Šeta.

25. BOŽIĆ – ROĐENJE GOSPODA NAŠEGA ISUSA KRISTA:

TROPAR, glas 4.: Rođenje tvoje, Kriste Bože naš, zasja svijetu svjetlom spoznanja. Po njem zvjezdoznanci naučiše zvijezdom klanjaju se tebi, Suncu pravede i u tebi spoznati Zoru s visina: Gospode, slava tebi.

Roždestvo tvoje, Hriste Bože naš, vozsija mirovi svjet razuma: v nem bo zvjezdam služaščiji zvjezdoju učahusja, tebje klanjatisja solncu pravdi, i tebje vjedjeti s visoti vostoka: Gospodi, slava tebje.

KONDAK, glas 3: Djeva danas rađa Vječitoga, i zemlja Neizmjernomu prinosi spilju. Anđeli s pastirima slavoslove, a mudraci zvijezdom predvođeni putuju: Jer kao nejako dijete radi nas rodi se vječiti Bog!

Djeva dnes presuščestvenago raždajet, i zemlja vertep nepristupnomu prinosit. Angeli s pastirmi slavoslovjat, volsvi že so zvjezdoju putešestvujut: nas bo radi rodisja otroča mlado, prevječnij Bog.

26. Zbor presvete Bogorodice: U Istočnim Crkvama je uobičajeno da se sutradan poslije glavnog blagdana slave i one osobe koje su odigrale važnu ulogu u otajstvu. Stoga je dan poslije Božića posvećen presvetoj Bogorodici.

KONDAK, glas 6.: Koji se, prije nego je zasjala zvijezda Danica, bez majke rodio od Oca, danas se bez Oca od tebe, o milosti puna, utjelovio na zemlji. Zato zvijezda naviješta mudracima, i anđeli s pastirima pjevaju o neizrecivom Djetetu tvome.

Eutim, biskup mučenik: Bio je on biskup u Sardici. Oko 30 godina proveo je u progonstvu kao branitelj štovanja ikona. Bio je nazočan sedmom sveopćem koncilu u Niceji (787.). Umro je 840. godine mučeničkom smrću.

Stjepan, prvomučenik: Vidi dolje!

27. Stjepan Prvomučenik, đakon: Rodio se oko 15. godine poslije Krista. Djela apostolska nas izvješćuju da je Stjepan bio izabran za đakona zajedno s još šestoricom muževa, a zadaća im je bila karitativno pomagati kršćanskoj zajednici u Jeruzalemu. Bio je on i oduševljeni propovjednik. Zbog toga su ga Židovi uhitili i doveli pred njihovo Veliko vijeće s lažnom optužbom da je govorio bogohulne riječi protiv Mojsija i Boga. Tu je Stjepan održao svoj čuveni govor (Dj 6, 8-15; 7, 1-60) koji ih je toliko razjario da su ga izveli izvan grada i oko 40. godine kamenovali. Dok je umirao Stjepan je klečeći molio: Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7, 60). U ikonografiji se prikazuje obučen u đakonsko ruho s kadionicom u ruci.

TROPAR, glas 4.: Dobrom si se borbom borio prvomučeniče Kristov i apostole, i posramio si bezbožnost mučitelja: Jer kamenovan od bezbožnih ruku, primio si vijenac iz desnice Svevišnjega, i k Bogu si klicao, vapeći: Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh!

KONDAK, glas 3.: Jučer siđe k nama Gospodar u tijelu, a danas sluga iz tijela izađe. Jučer Car tijelom postade, a danas sluga kamenovan pogiba. Tako završava svoj život prvomučenik i Božji borac Stjepan.

*****

Ivan, apostol i evanđelist: Rodio se u Betsaidi oko 10. godine. Otac mu bijaše Zebedej, majka Saloma, a brat Jakov, također apostol. Bio je učenik sv. Ivana Krstitelja i kad se pojavio Krist, on ga slijedi. Bio je nazočan kad su Isusa sudili i pod križem. Isus mu je s križa povjerio brigu za svoju majku rekavši: Evo ti majke! (Iv 19, 26) Predaja iz 2. stoljeća govori da se Ivan oko 60. godine nastanio u Efezu i propovijedao evanđelje u Maloj Aziji gdje je utemeljio sedam Crkava. Za Domicijanova progona kršćana uhićen je oko 85. godine i bačen u tamnicu na otoku Patmosu, gdje je napisao Otkrivenje. Vrativši se u Efez napisao je Evanđelje i tri poslanice. On je jedini od apostola umro prirodnom smrću u Efezu oko 100. godine.

TROPAR, glas 2.: Apostole ljubljeni Krista Boga, pohitaj na pomoć narodu koji je bez zaštite. Onaj koji ti je dozvolio nasloniti se na svoja prsa, uslišat će tvoj zagovor: Njega moli, Bogoslove, da rastjera gustu maglu poganstva; izmoli nam mir i veliku milost.

KONDAK, glas 2.: Tko može itreći veličinu djela tvojih, djevičanski učeniče! Ti kao bogoslov i miljenik Kristov čudesa tvoriš i daruješ ozdravljenja. Budi zagovornik duša naših!

28. Nikomedijski mučenici: Krajem 2. stoljeća Crkva u Nikomediji bila je vrlo brojna. To nije bilo po volji caru Maksimijanu Herkulu. Stoga kad je boravio u tom gradu naredi da vojska opkoli crkvu u kojoj se skupiše kršćani da slave Kristovo rođenje. Carev izaslanik uđe u crkvu i obznani da svi imaju prinesti žrtvu rimskim bogovima ili će ih zapaliti. Arhiđakon na to poče zanosnim riječima hrabriti kršćane da ostanu vjerni Kristu. Pripravnici za sveto krštenje dadu se krstiti i miropomazati. Svi oni odlučno odbiju carevu naredbu i umriješe u ognju. Bijaše to 302. godine.

TROPAR Mučenicima, glas 2.: Pobjedonosni mučenici Gospodnji! Blagoslovljena je zemlja koja se napila krvi vaše i sveto ono mjesto koje je primilo vaša tijela. Vi ste neprijatelja u boju pobjedili i Krista smjelo propovijedali! Mi vas molimo, molite njega koji je dobar za spasenje duša naših!

KONDAK Mučenicima, glas 2.: Svetih dvije tisuće mučenika koji čvrstom vjerom u duši prihvatiše muku ognja, zavapiše Rođenomu od Djevice: Predvječni Bože, primi žrtvu našu kao darove perzijskih kraljeva: zlato, smirnu i tamjan.

*****

Nevina dječica, mučenici: O njima čitamo u Matejevom evanđelju (2, 16-18). Kad se Isus rodio u Betlehemu, trojica mudraca s dalekog Istoka, vođeni zvijezdom, dođoše u Jeruzalem i kod židovskoga kralja Heroda raspitaše se gdje mogu naći novorođenoga kralja židovskoga. On sav uznemiren dozva pismoznance da ispitaju što stare knjige o tome pišu. Oni pronađu da prorok Mihej piše kako se to ima dogoditi u Betlehemu. Herod pošalje mudrace u Betlehem rekavši im: Pođite i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim (Mt 2, 8). Oni nađu svetu Obitelj i podare novoga Kralja - Isusa Krista zlatom, tamjanom i smirnom. No, poučeni u snu od Boga, ne vrate se kralju Herodu nego se drugim putem vrate u svoju zemlju. Vidjevši Herod da se ovi ne vraćaju da ga izvijeste, on pošalje četu vojnika i naredi im da pobiju svu mušku djecu do dvije godine starosti u Betlehemu i okolici. Josip i Marija spase Isusa sklonivši se na vrijeme u Egipat.

TROPAR, glas 1.: Po mukama svetih koji za Tebe postradaše, budi umoljen, Gospode, i sve muke naše iscijeli, molimo Te, Čovjekoljupče.

KONDAK, glas 6.: Caru koji se u Betlehemu rodio pridošli su mudraci iz Perzje s darima, predvođeni zvijezdom s neba. Herod se pak rasrdi i požnje prvence kao pšenicu, žaleći što se moć mača njegovaima skoro raspasti.

29. Nevina betlehemska dječica: Vidi gore!

Marcel, časni otac: Rodio se u Siriji. Kao monah jedno je vrijeme boravio u Efezu, a onda u Carigradu. Umro je oko 486. godine.

*****

Toma Becket, biskup: Rodio se 1118. godine u Londonu. Bio je vrstan pravnik i obavljao je različite diplomatske misije. Godine 1155. kralj Henrik II. imenovao ga je kancelarom, a 1162. postao je canterburyjski nadbiskup i primas Engleske. Na saboru u Clarendonu (1164.) opro se podlaganju Crkve državnim interesima. Kralj ga je zbog toga svrgao s nadbiskupske stolice i poslao u izgnanstvo u Francusku. Bojeći se da će ga zbog toga papa izopćiti iz Crkve, kralj je nakon šest godina dozvolio da se Toma vrati u Englesku. Ipak kralj nije mogao trpjeti nekoga koji mu se protivi, pa su njegovi pristaše nadbiskupa Tomu godine 1170. ubili u katedrali. Svetim ga je već 1173. godine proglasio papa Aleksandar III.

30. Anizija, mučenica: Rođena je u Solunu u uglednoj obitelji i odgojena u kršćanskoj vjeri. Po smrti roditelja prodala je svoje imanje i podijelila siromasima, a sama je živjela od rada svojih ruku. Jednoga dana, kad su pogani slavili boga sunca, ona se uputi u crkvu. Na ulici joj pristupi neki vojnik napastujući je. Ona ga odgurne i pljune mu u lice. On trge mač i probode je. Dogodi se to 298. godine.

Kondak Aniziji, glas 4.: Ovladavši tjelesnim strastima, ti si zavladala po živonosnim strastima, bogoljubno ocrvenjevši svojom krvlju grimiznu haljinu besmrtnosti, časna Anizijo! Postavši stoga neporočnom nevjestom Svevladara, izbavi od nevolja sve nas koji svetkujemo slavni tvoj spomen.

Zotik, časni otac: Potječe iz poznate rimske kršćanske obitelji. Veći dio svoga života proveo je u Carigradu, gdje je ustanovio bolnice i gostinjce za bolesnike i siromašne i sam ih je s mnogo ljubavi dvorio. Umro je sredinom 4. stoljeća.

*****

Sabin, biskup: Rodio se u 3. stoljeću u Spoletu, u srednjoj Italiji. U tom je gradu kao biskup mučen oko 303. godine.

31. Melanija Rimljanka, časna majka: Rodila se u Rimu 382. godine u uglednoj obitelji. Roditelji ju prisiliše na brak. Rodivši drugo dijete, ona se teško razboli. Tada reče mužu Apinijanu da će ozdraviti ako se on zakune pred Bogom da će ubuduće s njom živjeti kao brat sa sestrom. Tako i bi. Kad im djeca uskoro umru, oni odluče svoja imanja prodati i podijeliti siromasima, crkvama i manastirima. Hodočastili su u Egipat i posjetili mnoge poznate monahe u tamošnjim manastirima, a zatim i Jeruzalem i nastanili se na Maslinskoj gori. Tu se Melanija zatvori u manastir živeći asketskim životom. Svake godine triput bi pročitala cijelo Sveto pismo. Osnovala je ženski i muški manastir. Umrla je 439. godine.

TROPAR, glas 4.: Uzljubivši čistoću djevičanstva i poučivši dobrim riječima svoga zaručnika, premnoga si bogatstva rastočila da udomiš pridošlice i podigneš obitelji, od Boga blažena! Nastanivši se stoga u nebeskoj obitelji, spomeni se i nas, prečasna Melanijo!

KONDAK, glas 4.: Vršeći revno božanske zapovijedi obilno si razdala tisuće zlatnika siromasima! Uzevši križ svoj na ramena, Melanijo, skupa s mužom svojim išla si vjerno za Kristom, tijelom raspetim, jedinim Bogom našim.

*****

Silvestar, papa: Rodom je bio Rimljanin. Postao je papom 314. godine. Sazvao je sinodu u Arlesu (314.) na kojemu je osuđeno krivovjerje donatizam. Njegovi poslanici sudjelovali su na prvom ekumenskom koncilu u Niceji (325.). Umro je 335. godine.

TROPAR zahvale za proteklu godinu, glas 4.: Kao nedostojni sluge, zahvaljujemo Ti, Gospode, na velikim dobročinstvima koja si nam učinio tijekom minuloga ljeta, i slaveći Tebe: hvalimo, blagoslivljamo, zahvaljujemo, pjevamo i veličamo Tvoje milosrđe. Iz ljubavi također Tebi smjerno vapimo: Dobročinitelju i Spasitelju naš, slava Tebi!

KONDAK zahvale za proteklu godinu, glas 4.: Iako smo nepotrebne Tvoje sluge, Vladaru, učinio si nas dostojnima svojih dobročinstava i darova kroz proteklu godinu. Zato ti se usrdno utječemo i prema svojim silama hvalu Ti iskazujemo. Slaveći Tebe kao našeg dobročinitelja i Stvoritelja, kličemo Ti: Slava Tebi, Bože premilostivi!

Kondak Silvestru, glas 4.: Među svetiteljima si se pokazao svećenikom Cara i Boga, bogonošče, postavši suputnikom isposnika. Stoga se sada veseliš na nebesima, radostan skupa s anđeoskim zborovima, oče Silvestre slavni pastiru: spasi one koji s ljubavlju spomen tvoj časte!

MJESEC SIJEČANJ

1.OBREZANJE GOSPODNJE: Osmi dan nakon rođenja Josip i Marija, kako to propisuje Mojsijev Zakon, podvrgoše dijete obredu obrezanja i tom prilikom dadoše dječaku ime Isus (=Spasitelj), kako je to već kod navještenja djevici Mariji u Nazaretu rekao arkanđeo Gabriel. Ovaj obred vršio se u sinagogi ili kod kuće. Obrezanje je bilo vanjski znak saveza između Boga i izabranog naroda. Starozavjetno obrezanje slika je novozavjetnog krštenja. Sveti Pavao pak kaže: Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego novo stvorenje (Gal 6, 15).

TROPAR Obrezanju, glas 1.: Isuse, koji sjediš u nebu na prijestolju sjajnom poput ognja zajedno s vječnim Ocem i božanskim svojim Duhom, Ti si se izvolio roditi na zemlji od Djevice netaknute od muža kao Majke svoje. Zato si bio i obrezan kao čovjek u osmi dan. Slava predobromu Tvojemu naumu! Slava promislu Tvojemu! Slava silasku Tvome! Jedini Čovjekoljupče!

KONDAK Obrezanju, glas 3.: Gospodar sviju trpi obrezanje. On koji je dobar obrezuje ljudske grijehe i daje danas spasenje svijetu. Na nebu se raduje i Stvoriteljev veliki svećenikBazilije, svjetlonosni i božanski pouzda nik Kristov.

Bazilije Veliki, biskup kapadocijski: Rodio se godine 329. u Cezareji, u pokrajini Kapadociji, od bogatih i bogobojaznih roditelja Bazilija i Emilije. Školovao se u Novoj Cezareji, Carigradu i u Ateni. Po povratku sa nauka jedno je vrijeme podučavao mladež u Cezareji, a zatim se uputi u Egipat, Siriju, Mezopotamiju i Palestinu da vidi kako tamo žive monasi. Po povratku kući Bazilije proda imanje što ga naslijedi od oca i podijeli siromasima, a sam ode u pokrajinu Pont i tamo u planinama uz Crno more sagradi manastir. Broj monaha rastao je iz dana u dan. Za njih je napisao Velika i Mala pravila, koja su do danas izvorom pravila monaškog života cijeloga kršćanskog Istoka. Za svećenika je zaređen 364. godine, a 370. izabran je za biskupa Cezareje. Uz svoju rezidenciju dao je sagraditi gostinjac za putnike i strance te bolnicu. Cijeloga života vodio je veliku borbu protiv krivovjernih Arijevaca. Umro je 1. siječnja 379. godine. Ovaj crkveni otac napisao je mnoga bogoslovska, apologetska, monaška i pravna djela. On je sastavio i liturgiju koja se služi deset puta u godini.

TROPAR Svecu, glas 1.: Po svoj zemlji pronijelo se propovijedanje tvoje i ona je prihvatila tvoju riječ, kojom si ti naučavao ono što je ugodno Bogu. Objašnjavao si bît stvari, uljepšavao ljudske običaje. O kraljevski svećeniče, časni oče Bazilije, moli Krista Boga, da se spase naše duše!

KONDAK Svecu, glas 4.: Pokazao si se nepokolebljivim temeljem Crkve, učeći sve ljude sigurnom vladanju nad sobom, što si i svojom naukom potvrđivao, o svjetlilo s neba, časni oče Bazilije!

* * * * *

Marija Bogorodica: Temelj ove svetkovine na početku Nove građanske godine jest da je Marija iz Nazareta snagom Duha Svetoga začela drugu božansku osobu Isusa Krista i rodila ga u Betlehemu. Time je ona postala Bogorodica ili Majka Božja. Ona je Sinu Božjemu, koji je odvijeka, podarila ljudsku narav, te je stoga Isus Krist bio pravi Bog i pravi čovjek. Na trećem općem saboru u Efezu, godine 431., svečano je proglašena vjerska istina da je Marija Bogorodica.

2. Predsvetkovina Bogojavljenja

TROPAR Predprazništva, glas 4.: Spremi se, Zabulone! Okiti se Neftalime! Rijeko Jordane, stani! Primi veselo Gospodara koji dolazi k tebi da se krsti! Veseli se Adame s pramajkom: ne skrivajte se kao nekoć u raju! Jer Onaj koji vas je gole vidio, pojavio e, da vas obuče u prvotnu odjeću. Krist se pojavio, želeći obnoviti sva stvorenja.

KONDAK Predpraznišvta, glas 4.: Gospod danas u jordanskim vodama kliče Ivanu: e boj se krstiti me! Jer, evo, dođoh spasiti Adama - prvostvorenoga!

Silvestar, papa: Rođen je u Rimu. Godine 314., poslije smrti pape Melkijada, Silvestar je postao 33. po redu nasljednik sv. Petra. Svojim molitvama utjecao je da se obrate i krste carica Jelena i sin joj car Konstantin, koji dade kršćanima slobodu ispovijedanja svoje vjere. Preko svojih legata sudjelovao je na Prvom općem saboru u Niceji godine 325. Borio se protiv krivovjerja arijanizma. U njegovo vrijeme u Rimu je sagrađena prva crkva sv. Petra, te crkve Svetoga Križa i sv. Laurencija. Umro je 335. godine ipokopan u rimskoj crkvi sv. Priscile. Godine 761. papa Pavao I. prenio je moći sv. Silvestra u crkvu sagrađenu njemu u čast.

Kondak Silvestru, glas 4.: Među svetiteljima si se pokazao svećenikom Cara i Boga, bogonošče, postavši suputnikom isposnika. Stoga se sada veseliš na nebesima, radostan skupa s anđeoskim zborovima, oče Silvestre slavni pastiru: spasi one koji s ljubavlju spomen tvoj časte!

* * * * *

Bazilije Veliki, biskup: Vidi 1. siječnja.

Grgur Nazijanski Teolog, biskup: Vidi: 25. 1.

3. Malahija, prorok: Rodio se poslije povratka Židova iz babilonskog sužanjstva. Govorio je o ljubavi Boga prema izabranom narodu i prorekao je da će doći prorok Ivan Krstitelj i Mesija. Proricao je i o strašnom sudu. Ubraja se među 12 malih proroka. Djelovao je oko 500. godine prije Krista.

TROPAR Proroku, glas 2.: Predskazao si strašan dan Kristova dolaska, bogomudri proroče Malahijo, i prorekao dovršetak Zakona, govoreći: Došaso je uistinu Gospod, koga radosno u hramu tražismo! Moli se sada Njemu da spasi duše naše!

KONDAK Proroku, glas 4.: Obogaćen proročkim darom, unaprijed si, proroče, jasno navijestio Kristov dolazak i spasenje svijeta; Njegovim se sjajem svijet prosvijetlio.

Gordij, mučenik: Rodio se u Cezareji u pokrajini Kapadociji. Bio je časnik u rimskoj vojsci u vrijeme cara Licinija. Za vrijeme progona kršćana on napusti vojnu službu i ode u Sinajsku pustinju. Kao kršćanin bio je pogubljen godine 320.

* * * * *

Genoveva, djevica: Rodila se godine 422. u siromašnoj obitelji u mjestu Nanterre, u Francuskoj. Bila je pastirica. Nakon smrti roditelja došla je u Pariz gdje ju je biskup German zaogrnuo koprenom, što je bio vanjski znak posvećenog djevičanstva. Bog joj je objavio da će grad biti pošteđen od hunskog kralja Atile. Bila je savjetnica franačkog kralja Klodviga. Umrla je 3. siječnja godine 512. Zaštitnica je grada Pariza.

4.Zbor svetih sedamdeset apostola: Osim dvanaestorice apostola koje je Isus Krist sebi izabrao, On je u širi izbor svojih najužih suradnika izabrao još sedamdesetak dostojnih muževa da pomažu apostolima: Gospod odredi drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju... (Lk 10, 1 - 2). Bilo je i onih koji napustiše Isusa (usp. Iv 6, 66). Na njihovo mjesto izabrani su drugi. Njihova su imena: Agab, Ahaik, Ahila, Amilij, Ananija, Andronik, Apelij, Apolos, Aristarh, Aristobul, Artema, Arhip, Barnaba (Josip), Barsaba (Just), Bartolomej (Natanael), Ebodij, Epafras, Epafrodit, Epenet, Erast, Filip, Filogon, Flegon, Fortunat, Gaj, Herma, Hermij, Herodije, Jakov (rođak Isusov), Jason, Josij, Karpo, Kefa, Kesar, Klement, Kleona, Kodrat, Krisp, Kula, Kvart, Lin, Lukij, Marko, Marko (Ivan), Matija, Mnason, Narkis, Nikanor, Olim, Onesim, Parmen, Patrovas, Prohor, Pud, Rodin, Ruf, Semen (rođak Isusov), Sila, Silvan, Sosipater, Sosten, Strahije, Stjepan, Tercije, Timon, Tihik, Trofim, Urban, Tadej i Zina.

KONDAK, glas 2.: Zbor sedamdesetorice učenika Kristovih, pohvalimo vjerni, s božanskim pjesmama jer po njima naučismo štovati nerazdjeljnu Trojicu! Oni nam vazda ostaju svjetiljkama božanske vjere.

Teoktist, časni otac: Živio je na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće i bio je osnivač i iguman samostana sv. Nikole blizu Kukuma na Siciliji. Umro je 4. siječnja oko 800. godine.

* * * * *

Anđela, trećoredica: Rodila se 1248. u gradu Foligno u Italiji u bogatoj obitelji. U braku je rodila više djece, koju je odgojila za dobre i pobožne kršćane. Nakon smrti muža svoja je dobra podijelila siromasima i pošla u Asiz gdje je primljena u Treći franjevački red. Kao trećoredica ostatak života provela je u pokori i odricanju. Osnovala je jednu zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Bog ju je obdario mnogim viđenjima. Umrla je 1309. godine.

5. Predvečerje Bogojavljenja

TROPAR Predvečerja, glas 8.: Nekoć se rijeka Jordan u svojem toku zaustavila, kad ju je po uznesenju Ilijinom Elizejev plašt dodirnuo, i voda se na obje strane razdijelila, a put mu, koji bijaše mokar, postade suh. To je prava slika krštenja!Po njemu i mi kao po suhom putu prelazimo pučinu ovog prolaznog života. Krist se pojavio na Jordanu, da posveti vodu.

KONDAK Predvečerja, glas 4: Predobri Kriste, koji po neizmjernom milosrđu svome oduzimaš mnoštvo grijeha svih ljudi, Ti ideš na vode jordanske, da se kao čovjek dadeš krstiti. Zaogrni odjećom mene, koji sam posve lišen prvotne slave!

Teopemt i Teon, mučenici: Teopemt je bio biskup Nikomedijski. Živio je u vrijeme cara Dioklecijana, progonitelja kršćana. Budući da se nije htio odreći svoje vjere, car ga je dao na razne načine mučiti i pokušao otrovati. Bi pogubljen mačem 298. godine. Teon se obratio na kršćanstvo vidjevši kako biskup Teopemt hrabro podnosi mučenje. I on postrada za vjeru godine 298. Živa ga u zemlju zatrpaše.

Sinkletika, časna majka: Rođena je u Makedoniji. Školovala se u Aleksandriji. Odbila je mnoge prosce i pošla u manastir, gdje u najvećoj uzdržljivosti, bdjenjima i molitvi poživi 80 godina. Preselila se u vječnost 350. godine. Njene pouke monahinjama oduvijek su smatrane pravim duhovnim biserima.

Tropar, glas 8.: U tebi je, majko, vjerno spašena slika i prilika Božja! Uzevši naime križ svoj pošla si za Kristom. Svojim djelovanjem učila si prezirati tijelo, jer je prolazno, a brinuti se dušu, jer je besmrtna. Stoga se, časna majko Sinkletiko, s anđelima raduje duh tvoj!

Kondak, glas 5.: Postovima si nadvladala muke trpljenja i sada se na nebesima naslađuješ u velikoj obitelji, ispunjena najljepšim zrakama, jer si muški podnijela žestoke navale tijela sa željom da pobjediš, te postala slična anđelima i sada uživaš dioništvo u slavi njihovoj.

Apolinarija, monahinja: Bila je kći Antimija, namjesnika maloljetnog cara Teodozija Mlađeg. Zamonašila se u jednom manastiru u Egiptu. Umrla je 470. godine.

* * * * *

Emilijana i Tarsila: Ove dvije rođene sestre bile su tete pape Grgura Velikog. Živjele su početkom 6. stoljeća u Rimu, provodeći asketski život u roditeljskoj kući.

6. BOGOJAVLJENJE GOSPODNJE: Kad je Isusu bilo trideset godina, dođe na rijeku Jordan da ga sv. Ivan Krstitelj krsti. Izlazeći iz vode ču se glas Oca nebeskoga: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! U njemu mi sva milina! (Mt 3, 17). A Duh Božji u obliku goluba siđe s nebesa i spusti se na glavu Njegovu. Tako se svijetu objavi najveća tajna naše vjere - trojedini Bog: Otac i Sin i Duh Sveti. Na ovaj veliki blagdan vrši se svečani blagoslov vode.

TROPAR, glas 1.: Kad si se, Gospode, krstio na Jordanu, objavi se Trojstvo dostojno klanjanja. Jer Očev glas svjedočiše za Tebe, nazivajući Te ljubljenim Sinom, a Duh u liku goluba potvrđivaše istinitost riječi. Objavio si se, Kriste Bože, i prosvijetlio svijet. Slava Tebi!

Vo Jordanje kreščajuščusja tebje, Gospodi, trojčeskoje javisja poklonenije: roditelev bo glas svidjetels-tvovaše tebje, vozljublenago tja Sina imenuja: i Duh v vidje golubinje, izvjestvovaše slovese utverždenije. Javlejsja, Hriste Bože, i mir prosvješčej, slava tebje.

KONDAK, glas 4.: Danas si se objavio cijelom svijetu, Gospode, i Tvoje svjetlo nas je obasjalo, a mi prosvijetljeni pjevamo Tebi: Došao si i objavio si se, o Svjetlosti neobuhvatna!

* * * * *

Bogojavljenje (Tri kralja): Zapadna Crkva na ovaj dan slavi tri mudraca, prozvana u kasnijoj predaji Tri kralja, davši im imena Gašpar, Melhior i Baltazar. O njima govori sv. Matej da su došli s Istoka, vođeni zvijezdom, potražiti novorođenoga Kralja. Našavši ga, izručiše mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Nekoć se na ovu svetkovinu slavilo objavljenje Božje u osobi Isusa iz Nazareta za poklona triju mudraca, zatim pri krštenju u Jordanu i u čudesnom pretvaranju vode u vino u Kani Galilejskoj. Relikvije ovih triju kraljeva prema svetoj predaji donešene su u Carigrad, pa u Milano i na kraju su završile u Kolnu. Krštenje Isusovo na Jordanu slavi se sljedeće nedjelje. Blagoslov vode vrši se u predvečerje blagdana Triju kralja.

TROPAR, glas 4.: Rođenje tvoje, Kriste Bože naš, zasja svijetu svjetlom spoznanja. Po njem zvjezdoznanci naučiše zvijezdom klanjaju se tebi, Suncu pravede i u tebi spoznati Zoru s visina: Gospode, slava tebi.

KONDAK, glas 6.: Koji se, prije nego je zasjala zvijezda Danica, bez majke rodio od Oca, danas se bez Oca od tebe, o milosti puna, utjelovio na zemlji. Zato zvijezda naviješta mudracima, i anđeli s pastirima pjevaju o neizrecivom Djetetu tvome.

7. Zbor sv. Ivana Krstitelja, preteče Gospodnjega: Zbog važnosti ovoga proroka u povijesti spasenja Crkva ga se spominje odmah po Bogojavljenju, jer on je onaj koji je pripremao narod izraelski za dolazak Spasitelja. On koji je bio svjedok silaska Duha posvjedoči: Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: “Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim”. I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji (Iv 1, 32 - 34).

TROPAR Preteči, glas 2.: Spomen pravednika slavi se s pohvalnim pjesmama, ali tebi je, o Pretečo, dovoljno svjedočanstvo Gospodnje. Ti si se naime pokazao uistinu i od proroka časnijim, jer si bio dostojan krstiti u vodama Onoga, kojeg si predskazivao. Stradao si zbog istine, ali se raduješ, što si dušama u podzemlju mogao navijestiti Boga, koji se pojavio u tijelu i koji oduzima grijehe svijeta i daje nam veliku milost.

KONDAK, glas 6.: Prije nerotkinja, a danas rodi Kristova Preteču! Na njemu se ispuniše sva proročanstva! Jer koga proroci propovijedahu, na Njega on stavi ruku na Jordanu. Pojavi se Božje Riječi prorok, propovjednik ujedno i Preteča.

* * * * *

Rajmund Penjafortski, redovnik: Rodio se oko godine 1175. u plemićkoj obitelji blizu Barcelone. U 20. godini života postaje profesorom na Sveučilištu u Barceloni. Deset godina kasnije nalazimo ga na slavnom Sveučilištu u Bologni, gdje se pročuo kao odličan pravnik i moralist. Po nalogu pape Grgura IX. izdao je zbirku dekreta iz crkvenog prava. U 47. godini života ušao je u zajednicu novoosnovanog reda Dominikanaca. Jedno vrijeme bio je u Rimu ispovjednik i savjetnik pape Grgura IX. Sa sv. Petrom Nolascom osnovao je red za otkup robova koji su bili kršćani. Umro je oko 1275. godine. Godine 1601. Crkva ga je proglasila svetim.

8. Juraj Hozevit i Emilijan, časni oci: Rodio se 730. godine na otoku Cipru. Kao mladić uputio se u Svetu zemlju. Stupio je u manastir u Kolomanu gdje je poglavar bio njegov brat Heraklid. Budući da još nije bio punoljetan, brat ga je poslao u hozevitski manastir kod Jeruzalema. Umro je 812. godine.

TROPAR Ocima, glas 4.: Slaveći pohvalama spomen isposništva predivnoga Jurja i ispovijesti slavnoga Emilijana, pobožno, ljudi, uskliknimo: Poradi pobožnika tvojih, spasi, Kriste, duše naše!

KONDAK Jurju, glas 4.: Pojavio si se kao prejasno svjetlo, Jurju, i božanskim zrakama ozario one koji ti s vjerom vapiju: Moli za nas Krista Vladara koji se u vodama objavio i prosvjetlio na zemlji rođene.

Dominika, časna majka: Rodila se u Kartageni. U vrijeme cara Teodozija došla je s još četiri djevojke u Carigrad, gdje ih sve krsti patrijarh Makarije. Živjele su kao monahinje. Upokojila se 474. godine.

Kondak, glas 4.: Razapela si tijelo sa strastima i svu ljubav usmjerila prema Kristu, svom božanskom Zaručniku, Dominiko! Stoga si primila vijenac i bila pribrojena anđeoskim zborovima, gdje se moliš usrdno, časna majko, za one koji te slave.

* * * * *

Severin, redovnik: Rođen je u rimskoj plemenitoj obitelji godine 410. Jedno vrijeme boravio je na Istoku, a oko 454. godine došao je u predjele Norika i Panonije uz Dunav. Tu je ustanovio nekoliko samostana, među kojima i Mautern, Lorch am Enns i Passau. Umro je 8. siječnja 482.

Lovro Justinijani, biskup: Rođen je 1. srpnja 1381. u Veneciji. Poznat je kao veliki dobrotvor siromaha. Godine 1451. postao je prvim mletačkim patrijarhom. Umro je 8. siječnja 1455.

9. Polieukto, mučenik: Živio je u 3. stoljeću kao carski časnik u gradu Melitini, u Armeniji. Drug mu je bio Nearh, kršćanin koji završi život kao mučenik. Djelovao je na Polieukta da postane kršćaninom. U snu mu se javi Gospod sav u svjetlosti, koji skine s Polieukta staro odijelo i obuče ga u novo svjetlo odijelo. On ode u grad i pocijepa zapovijed cara Valerijana o progonu kršćana i razbi mnoge idolske kipove. Pogubiše ga 259. godine.

KONDAK Mučenika, glas 4.: Spas koji je u Jordanu glavu sagnuo, satro je glave zmijama: Odsječena pak glava Polieuktova,napasnika posrami!

* * * * *

Julijan i Bazilisa, mučenici: Živjeli su na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Sklopili su ženidbu i rodili sedmero djece. Nakon toga odlučiše posvetiti se Bogu u asketskom životu, osnovavši dva samostana: Julijan za muške, Bazilisa za ženske. Podnijeli su mučeništvo u vrijeme progonstva cara Dioklecijana početkom 4. stoljeća.

10. Grgur, biskup iz Nise: Bio je brat sv. Bazilija Velikog. Kada mu umre žena blažena Teozva, izabraše ga i posvetiše za biskupa u Nisi. Učestvovao je na drugom ekumenskom saboru u Carigradu 381. godine. Misli se da je on sastavio drugi dio Ispovijesti vjere. Osam godina bio je u progonstvu u vrijeme cara Valentina, podupiratelja krivovjernika arijevaca. Umro je u dubokoj starosti koncem 4. stoljeća.

KONDAK Časnom ocu Grguru, gl. 3.: Božanski pastiru Crkve i časni naučitelju premudrih otajstava, niski oštroumniče Grgure! Ti se raduješ s anđelima i naslađuješ božanskim svjetlom, moleći neprestano za sve nas.

Dometijan i Markijan, časni oci: Markijan je rođen u Rimu. Kao svećenik veći dio života proboravio je u Carigradu u vrijeme cara Markijana i Pulherije. Nasljeđeno bogatstvo od roditelja potrošio je na milostinju siromasima i na podizanje i obnavljanje hramova. Tako je u Carigradu dao sazidati crkve sv. Anastazije i sv. Irene. Umro je 471. godine.

TROPAR Ocima, glas 4.: Bože otaca naših! Ti, koji svagda postupaš s nama po blagosti svojoj, ne uskrati nam milosti svoje, nego po njihovom zagovoru podrži u miru naš život!

Pratulinski mučenici: Godine 1874. ruska carska vlast na silu je htjela grkokatolike sela Pratulin kod Holma u Poljskoj prevesti u pravoslavlje. Budući da su se oni tome oduprli, izvršitelj carskog dekreta dao je strijeljati trinaest muževa: Daniela, Luku, Bartolomeja, Onufrija, Filipa, Konstantina, Nikitu, Ignacija, Vicencija, Ivana, Konstantina, Maksima i Mihajla. Papa Ivan Pavao II. za vrijeme svoga boravka u Poljskoj proglasio ih je 6. listopada 1996. blaženima.

* * * * *

Agaton, papa: Rodio se na Siciliji. Službu rimskog biskupa i pape vršio je od 678. do 681. godine. Godine 680. o Uskrsu sazvao je u Rimu crkveni sabor s kojega je poslao pismo caru Konstantinu IV. u Carigrad iz kojega se zaključuje da u to vrijeme među Hrvatima kao misionari djeluju biskupi poslani od pape Agatona. Hrvati, nakon što suprimili krštenje, sklopiše s papom ugovor i zakleše se sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli, a od pape su dobili obećanje da će ih štititi.

11. Teodozije, časni otac: Rodio se 423. u Mogarisi, u pokrajini Kapadociji. Povukao se u samoću i počeo monaški život na gori Sionu. Uskoro se oko njega sabra mnogo monaha iz raznih naroda i jezika. On dade sagraditi crkve u kojima se istovremeno služilo bogoslužje na grčkom, armenskom, gruzijskom i drugim jezicima. No na dan kad su svi pristupali svetoj pričesti služilo se na grčkom jeziku u velikoj crkvi. Bog Teodozija obdari darom čudotvorstva. Umro je u 105. godini života godine Gospodnje 529.

TROPAR, glas 8.: Potocima svojih suza orosio si neplodnu pustinju i s dubokim uzdasima u naporima donio stostruke plodove. Bio si svjetionikom svemu svijetu, odsijevajući čudesima, oče naš Teodozije: Moli Krista Boga za spasenje duša naših.

KONDAK, glas 8.: Posađen u dvorima tvojega Gospoda, čudesno si procvao svojim vrlinama. Umnažajući svoje sljedbenike u pustinji, napajao s ih potocima svojih suza, Božji pastiru stada nebeskih dvorova. Stoga ti kličemo: Raduj se, oče Teodozije!

* * * * *

Higin, papa: Rođen je u Grčkoj. Papa je postao 136. godine, kao deveti po redu nasljednik sv. Petra. Mučeništvo je podnio godine 140. u Rimu za vrijeme cara Hadrijana.

Paulin Akvilejski, biskup: Rodio se oko godine 750. u blizini Trsta. Bio je poznati učenjak. Godine 787. car Karlo Veliki imenovao ga je akvijeskim patrijarhom. Borio se za čistoću vjere protiv krivovjernih adopcionista. Umro je u Akvileji 11. siječnja 802.

12. Tatjana (ili Tacijana), mučenica: Rodila se u Rimu oko 200. godine. Služila je Crkvi kao đakonisa. Bila je, zajedno sa svojim ocem, mučena i mačem pogubljena oko godine 225.

TROPAR Mučenici, gl. 2.: Nasljedujući prečistoga Jaganjca i Pastira, nisi se prestrašila nevidljivih zvijerih, ovčice mudra Tatjano, već naoružana znamenjem križa, do kraja si ih pod noge stavila i ušla u nebeski tor gdje se i nas spomeni, Kristova velemučenice čudesna.

KONDAK Mučenici, gl. 4.: Umrskana krvlju svojom, u svojem si mučeništvu svjetlošću zasjala i kao krasna golubica uzletjela na nebesa,stradalnice Tatjano: Moli, stoga, vazda za one koji te štuju.

13. Ermil đakon i Stratonik, mučenici: Ermil je živio u 4. st. i vršio đakonsku službu. Njega i Stratonika udariše mukama u vrijeme cara Licinija. Zajedno ih svezaše u mrežu i baciše u Dunav. Poslije tri dana voda iz izbaci na obalu i kršćani ih sahraniše nedaleko Beograda 315. godine.

KONDAK Mučenicima, glas 2.: Pobjegavši od svjetske sujete, mučeničkom borbom ste doplovili k tihom pristaništu, ovjenčani i trudom isposništva, pokazavši se stoga ravni i mučenicima i časnim ocima.

Nina, ravnoapostolna, prosvjetiteljica Gruzije.

* * * * *

Hilarij, biskup: Rodio se oko godine 315. u uglednoj poganskoj obitelji u Poitiersu u Francuskoj. Upoznavši kršćanstvo dao se on sa svojom ženom i kćerkom krstiti i postao revni kršćanin. Narod ga izabrao za mjesnog biskupa. Bio je žestoki borac protiv arijanskog krivovjerja. Zbog toga ga je car Konstancije, pristaša arijanizma, godine 359. prognao u Malu Aziju. U progonstvu proučavao je istočne crkvene oce i povezao se s braniteljima pravovjerja na Istoku. Tu je i napisao knjigu protiv arijanizma “O Trojici” u 12 svezaka. Vrativši se iz progonstva nastavio je borbu i sačuvao Galiju od krivovjerja.Umro je 367. godine. Papa Pio IX. proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.

Kondak, glas 8.: Pretrpjevši izgnanstvo poradi vjere koja je predana Crkvi Kristovoj, izdržao si obmane arijevaca, sveti biskupe Hilariju. Molitvama svojim i učenjima svojim, obrati zapadne krajeve, branitelju pravovjerja i ispravne nauka, i moli Krista za nas koji te častimo.

14. Završetak posvetkovine Bogojavljenja Gospodnjega

Sinajski i Raitski časni oci mučenici: Bijahu pobijeni od Saracena 371. godine.

KONDAK Mučenicima, glas 2.: Pobjegavši od svjetske sujete, mučeničkom borbom ste doplovili k tihom pristaništu, ovjenčani i trudom isposništva, pokazavši se stoga ravni i mučenicima i časnim ocima.

* * * * *

Feliks, svećenik: Rođen je u Noli kod Napulja oko 200. godine. Postao je svećenik. Na čudesan način ostao je živ za vrijeme žestokih progona kršćana. Umro je oko godine 260. u Noli, gdje mu je i posvećena katedrala.

15. Pavao iz Tebe, časni otac: Rodio se 229. godine u Donjoj Tebi, u Egiptu. Zajedno sa sestrom naslijedio je veliko bogatstvo. Svak njegov, idolopoklonik, zaprijeti mu da će ga izdati vlastima kao kršćanima ako mu ne da svoj dio imanja. On stoga ode i nastani se u pustinji i cijeli život provede kao monah. Sveti Antun Veliki divio se njegovoj svetosti. Živio je 113 godina i mirno se upokojio u Gospodu 342. godine.

KONDAK, glas 3.: Pjesmama te hvalimo kao nezalazeće svjetlo umnoga sunca koje je danas sišlo, jer si zasjao onima koji bijahu u tami neznanja i sve poveo k božanskim visinama, prepodobni Pavle, uresu Tebe i čvrsti temelju otaca i isposnika!

Ivan, časni otac: Rodio se u Carigradu kao jedinac u bogatih roditelja u vrijeme cara Lava I. Povučen željom da živi duhovnim životom mladić Ivan pobježe iz roditeljskog doma u neki manastir u Maloj Aziji, gdje provede šest godina. Vrati se svojim roditeljima obučen u prosjaka. Nastani se u njihovom dvorištu ne otkrivši da on njihov sin. Tri godine proživi on tako moleći se za spas roditelja svojih. Kada se razboli i osjeti skori kraj, obznani se roditeljima koji ga prepoznaše po skupocjenom Evanđelju što mu ga darovaše još u djetinjstvu. Ivan ispusti dušu svoju oko 450. godine.

* * * * *

Pavao Pustinjak, redovnik: Vidi gore.

Anastazija (Stošija), mučenica: Rodila se sredinom 3. stoljeća u Rimu od oca poganina i majke kršćanke. Duhovni vođa bio joj je mučenik sv. Krizogon (Krševan), pogubljen u Akvileji. Tu je uhvaćena i Anastazija i prebačena u tamnicu u Sirmium (Srijemska Mitrovica), gdje je na Božić godine 304. nakon mučenja bačena u rijeku Savu. Ovoj mučenici posvećena je bazilika u Rimu, u kojoj se čuva dio njezinih moći. Iz ove crkve tijekom srednjeg vijeka kretale su procesije u rimske crkve u kojima se tog dana služilo postajno bogoslužje. Drugi dio relikvija nalazi se u Carigradu. Svetoj Anastaziji posvećana je katedrala u Zadru, gdje se također čuva dio njezinih moći. Župna crkva u Samoboru također je posvećena ovoj mučenici. Nekoć se njezin spomen slavio na Božić na božićnoj misi zornici, a sada se slavi na današnji dan.

TROPAR Mučenici, glas 4.: S pravom si nazvana imenom pobjedonosnog Uskrsnuća, mučenice Kristova Anastazijo, jer si izvojevala pobjedu nad neprijateljima pretrpjevši muku poradi Krista, tvoga ljubljenog zaručnika: Njega moli za spasenje duša naših!

KONDAK, glas 2.: Kad pohrle k tvom hramu, Anastazijo,oni što teške kušnje i nevolje nose, primaju obilne i čudesne darove božanske milosti koja u tebi prebiva; jer ti vazda svijet ozdravljenjem napajaš!

Mavro, redovnik: Rođen je u okolici Rima oko 500. godine. Otac mu bijaše rimski senator. Prvi je učenik sv. Benedikta, s kojim 529. prelazi iz Subiaca na Montecassino, gdje osnivaju glasoviti samostan. Umro je u 6. stoljeću.

16. Poklonstvo verigama sv. Petra apostola: U Djelima apostolskim čitamo: U ono vrijeme uze Herod zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra...baci u tamnicu i dade da ga čuvaju četiri vojničke četverostraže...One noći kad ga je Herod kanio privesti, spavao je Petar između dva vojnika, okovan dvojim verigama, a stražari pred vratima čuvahu stražu. Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: “Ustaj brzo!” I spadoše mu verige s ruku (Dj 12, 1 - 7). Anđeo Petra izvede mimo stražara iz tamnice u grad i tako ga Gospod spasi od Herodove ruke. Kasnije, ove verige ili lance kršćani čuvahu kao uspomenu na apostola Petra. Patrijarh jeruzalemski sv. Juvenal godine 439. dade te verige na dar carici Eudokiji. Ona jednu polovicu posla crkvi Svetih apostola u Carigrad, a drugu svojoj kćeri carici Eudoksiji, ženi cara Valentijana u Rim. Eudoksija dade sazidati crkvu sv. Petra i pohrani u njoj ove verige zajedno s onima u koje bijaše okovan sveti apostol Petar pred svoju smrt od cara Nerona.

TROPAR, glas 4.: Ne napustivši Rim, Prvače apostolski, došao si k nama s časnim verigama, koje si nosio. I dok ih s vjerom častimo, molimo se: Svojim zagovorom kod Boga izmoli nam veliku milost.

KONDAK glas 2.: Vrhovnog i prvog među apostolima, božanskog učenika Istine, ushvalimo velikoga Petra! Pozdravimo s vjerom njegove verige, da primimo oproštenje grijeha!

* * * * *

Marcel I., papa mučenik: Car Maksencije zaprijetio je papi Marcelu najtežim mukama ako se ne odrekne svoje službe i ne žrtvuje idolima. No on osta parvi pastir, čvrst i nepokolebljiv u svojoj vjeri. Zbog toga je bio izložen prisilnom radu, poniženjima i drugim nevoljama. Umro je shrvan mučenjima 309. godine. Blažena Lucina sahranila je tijelo sv. Marcela 16. siječnja u groblju svete Priscile u Rimu.

Priscila, mučenica: Rodila se i umrla u 1. stoljeću u Rimu. Majka je senatora Pudensa, oca sv. Praksede i Pudencijane. Pružila je gostoprimstvo sv. Petru u svojoj vili u blizini katakomba kasnije po njoj prozvanima.

17. Antun Veliki, časni otac: Rođen je 251. godine u egipatskom selu Komi blizu Herakleje. Po smrti bogatih roditelja godine 272. on podijeli imanje sa svojom sestrom, koju smjesti u djevojački dom da se tamo odgoji, te svoj dio imanja podijeli siromasima. Počeo je najprije živjeti samačkim životom u blizini rodnoga sela, a zatim se uputi na obale Crvenog Mora, gdje kao monah u postu i molitvi i u teškim iskušenjima provede dvadeset godina. Godine 305. osnovao je manastir u Fajumi. Tu okupi mnoštvo učenika. Dvaput je iz svoga boravišta dolazio u Aleksandriju: prvi put za vrijeme progona kršćana želeći da umre kao mučenik Krista radi, drugi put na molbu sv. Atanazija da opovrgne klevetu krivovjeraca arijanaca koji su govorili da je i Antun njihov pristaša. Umro je godine 356. u svojoj pećini u 105. godini života. Njegov život opisao je sv. Atanazije. Moći njegove prenesene su u Aleksandriju, pa u Carigrad, a odatle u Vjenu u Francusku.

TROPAR glas 4.: Nasljedujući načinom života Ilijinu revnost i slijedeći Krstitelja ravnim stazama, oče Antune, bio si žiteljem pustinje i utvrdio si svijet svojim molitvama. Zato moli Krista Boga, da se spase naše duše.

KONDAK, glas 2.: Odbacivši vrevu svijeta, proveo si miran život. Krstitelja si nasljedovao u svakom obliku, o časni oče! To zajedno s njime tebe štujemo, o Antune, predvodniče otaca!

18. Atanazij Veliki, nadbiskup aleksandrijski: Rodio se u Aleksandriji 297. godine. Kao đakon sudjelovao je na I. Nicejskom saboru godine 325. Jedan je od pisaca Simbola vjere na tom saboru. Poslije smrti patrijarha Aleksandra godine 328. na stolici aleksandrijskih nadbiskupa naslijedio ga je Atanazije. Više puta pristaše arijanizma prognali su ga jer im se kao krivovjercima odlučno suprotstavljao. U dva navrata morao je bježati u Rim. Umro je 373. godine. Njegove moći prenesene su u Carigrad, pa u Veneciju.

Ćiril, patrijarh aleksandrijski: Rodio se u Aleksandriji, u Egiptu, 376. godine. U mladosti se zamonašio. Za nadbiskupa i patrijarha aleksandrijskog izabran je 412. godine. Godine 429. ustao je protiv učenja carigradskog patrijarha Nestorija. Predsjedao je Efeškom saboru godine 431. kao legat pape Celestina. Po zapovijedi cara Teodozija neko je vrijeme proveo u tamnici u Efezu. Pisao je egzegetske, dogmatske i polemičke spise. Umro je 444. godine.

TROPAR, glas 3.: Blistajući djelima pravovjerja, utišali ste sva krivojverja i postadoste pobjedonosni dobitnici, Atanazije i mudri Ćirile! Obogatili ste sve pobožnošću i veličanstveno ukrasili Crkvu Božju; dolikovalo vam je pronaći Krista Boga koji nam veliku milost daje.

KONDAK, glas 4.: Veliki prvosvećenici bogoštovlja i hrabri bojovnici Crkve Kristove, čuvajte sve koji kliču: Spasi, Milosrdni, one koji tevjerom slave!

* * * * *

Priska, mučenica: Rođena je i umrla u 1. stoljeću u Rimu. Tradicija kaže da ju je krstio sv. Petar. Mučeništvo je podnijela na današnji dan u dobi od 13 godina. Papa Eutihijan podigao je u 3. stoljeću njoj u čast crkvu, gdje se nalaze i njezine moći.

Margareta Ugarska, redovnica: Rodila se oko 1242. u Klissi u Mađarskoj. Ona je kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Odbivši ženidbu s poljskim kraljem Karlom Anžuvinskim, odlučila je postati redovnicom dominikankom. Umrla je na današnji dan 1270. u Budimpešti.

19. Makarije Egipćanin, časni otac: Rodio se 300. godine u Egiptu. Otac mu je bio svećenik. Nakon smrti žene, on se uputi u pustinju gdje provede 60 godina. Jeo je samo jedanput u tjednu. Za svećenika je zaređen 340. godine. Bio je duhovni otac mnogih pustinjaka. Umro je 390. godine.

KONDAK, glas 1.: Skončavši svoj blaženi život na ovom svijetu s mučeničkim zborovima, s pravom si se nastanio u zemlji krotkih, bogonosni Makarije! Naselivši pustinju poput grada primio si od Boga milost čudotvorstva pa te stoga častimo!

* * * * *

Mario, Marta, Audifaks i Habak, mučenici: Mario i Marta bili su bračni drugovi, a Audifaks i Habak njihova djeca. Živjeli su u 3. stoljeću u Perziji, pa zatim u Rimu, gdje su svi godine 270. mučeni.

20. Eutimij Veliki, časni otac: Rođen je 378. godine u gradu Melitini, blizu rijeke Eufrata u Armeniji. Majka mu se zvala Dionizija. Od mladosti je živio asketskim životom u blizini rodnoga grada, a onda u pustinji Fare, između Jeruzalema i Jerihona. Oko njega se sabraše mnogi učenici. Umro je 473. provevši 68 godina u pustinji.

TROPAR, glas 4.: Veseli se nerodna pustinjo i uzraduj ti koja nikad nisi veća bila jer je umnožio tvoju duhovnu djecu muž prepun duhovne volje, usadivši u njih pobožnost i poučivši ih uzdržljivošću i savršenim vrlinama. Po njegovim molitvama, Bože, umiri život naš.

KONDAK, glas 8.: U časnom rođenju tvojem svako je stvorenje našlo radosti a na božanstveni tvoj spomen, prepodobni, obradovahu se mnogobrojnim tvojim čudesima od kojih obilno podaj i našim dušama te nas očisti od skvrni grijeha da pjevamo: Aliluja!

* * * * *

Fabijan, papa mučenik: Za rimskog biskupa izabran je 236. godine. Sedmorici đakona povjerio je brigu za siromahe, a sedmorici podđakona bilježiti djela svetih mučenika, njihove muke i smrt. Mučen je i umro za vrijeme Decijeva progonstva kršćana. Pokopan je u Kalistovim katakombama u kapeli papa, gdje se može vidjeti njegova fresco slika. O mučeništvu pape Fabijana govori poslanica sv. Ciprijana, biskupa Kartage, upućena rimskim svećenicima i đakonima, i poslanica Rimske crkve Crkvi u Kartagi.

Sebastijan, mučenik: Rodio se oko godine 265. u Milanu. Vjerojatno je od djetinjstva bio kršćanin. Posvetio se vojničkom staležu te je dotjerao i do zapovjednika tjelesne straže cara Dioklecijana. Godine 298., pod pritiskom svoga suvladara Galerija, Dioklecijan je izdao edikt po kojem su svi kršćani morali biti isključeni iz carske vojske. Kad je godine 303. nastupilo strašno progonstvo kršćana, Sebastijan je odlazio u tamnice i bodrio kršćane, dok i sam nije dospio u tamnicu. Mučili su ga privezavši ga za stablo i gađali strelicama. Polumrtva dala ga je u svoj dom odnijeti kršćanka Irena. Kad su mu rane zarasle, pošao je Sebastijan k caru. Ovaj u nevjerici da je još živ dade ga pogubiti i baciti u kanal. Odavle su ga izvukli kršćani i sahranili u katakombama.

KONDAK glas 8.: Haljinu svog mučeništva namočio si u crvenilu vlastite krvi i odjenuos eu časni grimiz, mudri Sebastijane, i stoga se preselio Kristu u vječno nebesko casrtvo, zajedno s onima koji su stradali s tobom! Ovjenčan vijencima pobjede i likujući s njima, spominji nas se vazda!

21. Maksim, časni otac priznavalac: Rodio se u Carigradu. Bio je dvorjanin cara Heraklija, a zatim monah i poglavar manastira nedaleko Carigrada. Bio je branitelj prave vjere od krivovjeraca monotelista, koji su naučavali da je Isus Krist kao čovjek imao samo jednu volju a ne dvije. Njegovim nastojanjem s tim u vezi održani su sabori u Kartageni i u Rimu koji osudiše krivovjerce. Zbog svoga pravovjerja doživio je teška progonstva i mučenja. Umro je 666. godine.

KONDAK, glas 8.: Ljubitelja svete Trojice – Maksima velikoga, koji je jasno naučavao božansku vjeru kako se slavi Krista u dvije naravi volje i djelovanja, doličnim pjesmama častimo, vjerni, kličući: Raduj se, propovjedniče vjere!

Neofit, Eugenije, Kandid, Valerije i Akil, mučenici: Neofit je živio u Niceji i mučen u 15. godini života godine 290. za vrijeme cara Dioklecijana.

* * * * *

Agneza (Janja), djevica mučenica: Stara kršćanska tradicija govori da Agneza potječe iz odlične rimske patricijske obitelji. Već kao dijete postala je kršćanka. U ranoj mladosti učinila je zavjet djevičanstva. Jednoga dana prefekt grada Rima zaprosio ju je za svoga sina. No, Janja je to odbila i ostala vjerna svome zavjetu. Optužena je kao kršćanka i oko 304. godine pogubljena mačem.

22. Timotej, apostol: Ubraja se među 70-oricu apostola. Rođen je u Listri, u pokrajini Likaoniji, od oca Grka i majke Eunike, židovke. Baka mu se zvala Loida. U tom mjestu bio je svjedok kada je sv. Pavao izliječio hromog od rođenja. Timotej je bio gotovo stalni suputnik Pavlov, obišavši s njim Malu Aziju, Makedoniju i Grčku. Pavao ga naziva pravim sinom u vjeri. Bio je biskup u Efezu. Godine 97. završio je svoj život mučeničkom smrću. Njegove moći godine 356. prenesene su u Carigrad i pohranjene u crkvi Svetih apostola. Sveti apostol Pavao uputio mu je dvije poslanice.

TROPAR, glas 4.: Poučivši se dobroti, u svemu trijezan, odjenuo si se dobrom savješću kako i dolikuje svećeniku, te iz izabrane posude crpio otajstveno znanje. Vjeru sačuvavši, trku si dobro završio, apostole Timoteju: moli Krista Boga da se spase duše naše.

KONDAK Timoteju i Anastaziju, glas 1.: Pjesmama proslavimo Timoteja, vjerni, Pavlovog božanskog učenika i vjernog pratioca. S njime zajedno pohvaluimo i bpgpmudrog Anastazija, koji iz Perzije zasja svjetlom poput zvijezde i koji tjera od nas tjelesne bolesti i duhovne muke.

Anastazije Perzijski, časni otac mučenik: Kao poganin zvao se Magundat. Kada car Heraklije ratovaše s Perzijancima prebjegne on u Jeruzalem gdje se krsti i zamonaši i dobije ime Anastazije. Bio je mučen 22. siječnja 628. u gradu Betsaloe, blizu Ninive.

* * * * *

Vinko, đakon mučenik: Rodio se u Huesci, u Španjolskoj, u patricijskoj obitelji. Bio je arhiđakon zaragoškog biskupa Valera. Zajedno su uhićeni, odvedeni u Valenciju i pogubljeni 304. godine za Dioklecijanova progona. Zaštitnik je krovopokrivača, lončara, ciglara i vinogradara (Vidi:11.11.)

23. Klement, biskup mučenik: Rođen je 250. u gradu Ankari od oca poganina i majke Eufrozine, kršćanke. U 12. godini života umre mu majka. Dalje je brigu o njemu vodila njena prijateljica pobožna kršćanka Sofija. Zbog uzorna života izabraše ga u 20. godini života za biskupa Ankare. U vrijeme cara Dioklecijana ubijen je mačemu svojoj crkvi dok je služio liturgiju.

Agatangel, mučenik: Bio je učenik ankarskog biskupa Klementa i mučen u vrijeme Dioklecijanova progonstva početkom 4. stoljeća.

* * * * *

Hildefons, biskup: Rođen je godine 606. u Španjolskoj. Od godine 657. postaje nadbiskup glavne španjolske biskupije Toledo, gdje je i umro godine 667.

Henrik Suso: Rođen je 21. ožujka 1295. u Konstanzu na Bodenskom jezeru. Postaje dominikanac i sluša predavanja poznatog mistika Magistra Eckharda. Umro je 1366. u Ulmu.

24. Ksenija Rimljanka, časna majka: Bila je jedinica rimskog senatora i ime joj bijaše Euzebija. Ne htjede se udati nego sa dvije svoje robinje napusti očev dom i pobjegne u Milas na otok Koa, gdje osnuje monašku zajednicu i sebi izabra ime Ksenija. Biskup ju je zaredio za đakonesu. Preseli se u carstvo nebesko 450. godine.

KONDAK, glas 2.: Vršeći spomen tvojih izvanrednih čudesa, častimo te s ljubavlju i slavimo Krista koji ti je u svemu dao moć ozdravljanja: Njemu se svagda za sve nas moli.

* * * * *

Franjo Saleški, biskup: Rodio se godine 1567. u Savoji u imućnoj obitelji. Studirao je pravo u Padovi, a onda i teologiju te se zaredio za svećenika, što ocu nije bilo drago. Prvo mu je mjesto rada bila pokrajina Chablais, južno od Ženevskog jezera, gdje su zavladali kalvinisti. Bio je genijalni dušobrižnik, pun ljudskosti i široka srca, te je mnoge od njih vratio je u Katoličku crkvu. Papa ga je imenovao ženevskim biskupom. Osnovao je red Sestara od pohođenja i Družbu oblata. Prema njemu prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu mora uvijek biti primjerena i prilagođena. Napisao je glasovita djela Filotea i Theotimus (Rasprava o Božjoj ljubavi).Umro je 1622. u 55. godini života.

25. Grgur Bogoslov, nadbiskup carigradski

Rodio se u svetačkoj obitelji u Nazijanzu, u Kapadociji, u Maloj Aziji godine 330. Otac njegov sv. Grgur bijaše u tom gradu biskup. Skupa s Bazilijem studirao je na glasovitoj visokoj školi u Ateni. Nakon studija krstio se i zaredio za svećenika. Bio je biskup u Sassimi (372.) i Nazijanzu (374.), a carigradski patrijarh od 378. do 381., neustrašivo braneći pravovjerje protiv arijanskog krivovjerja koje je nijekalo da je Isus Krist Sin Božji i makedonijevske hereze koja je naučavala da Duh Sveti nije Bog. Zbog zavidnosti nekih biskupa odlučio je napustiti Carigrad i preuzeti malu biskupiju u Nazijanzu, gdje je na biskupskom tronu naslijedio svoga oca. Napisao je oko 500 pisama i 240 poslanica. Pjevao je i crkvene himne. Zbog dubokih teoloških misli dobio je nadimak Teolog. Umro je 9. svibnja 390. godine.

TROPAR, glas 1.: Pastirska frula tvojeg bogoslovskog nauka pobijedila je trube poganskih govornika. Tebi, koji si istraživao dubine Duha, bila je darovana ljepota govora. Moli Krista Boga, oče Grgure, da se spase naše duše.

KONDAK, glas 3.: Bogoslovskim tvojim jezikom raspleo si, o Slavni, obmanu krasnorječja govornika; odjećom pravovjerja, istkanom s nebesa, Crkvu si ukrasio. Ona, njome zaodjenuta, zajedno s nama, djecom tvojom, kliče: Raduj se, Oče, uzvišena glavo bogoslovlja.

* * * * *

Obraćenje sv. Pavla, apostola: Poznato je da je Savao kao revni i učeni Židov silno progonio kršćane smatrajući ih nekom sektom koju treba u korijenu uništiti. Bio je i nazočan kod kamenovanja sv. Stjepana. No na jednom takvom putu prema Damasku “zgrabila” ga je Božja milost u obliku svjetlosti preko koje mu se obratio Krist: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” Taj izvanredan susret značio je potpuno obraćenje i on je postao gorljivi apostol Kristov.

26. Ksenofont, časni otac i njegova obitelj: Ksenofont sa svojom ženom Marijom i sinovima Ivanom i Arkadijem živio je u 5. stoljeću u Carigradu. Kad su sinove poslali na nauke u Bejrut, dogodi se brodolom. Voda izbaci Ivana i Arkadija na obalu na različitim mjestima. Jedan i drugi, u tuzi za bratom jer mišljaše da je potonuo, odu te se zamonaše. Poslije dvije godine roditelji njihovi pođoše na hodočašće u Jeruzalem. Bog je htio da se tu opet sretne cijela obitelj. Iz zahvalnosti Bogu što su im sinovi ostali živi roditelji njihovi razdijele svoje imanje siromasima i zamonaše se. Umrli su u 5. stoljeću.

* * * * *

Timotej i Tit, biskupi: Timotej je bio rodom iz Listre u pokrajini Likaoniji u Maloj Aziji. Otac mu bijaše Grk, a majka Eunika Židovka. Baka mu se zvala Loida. Timoteja je obratio na kršćanstvo sv. Pavao na svom prvom misijskom putovanju i on mu postade najmiliji učenik. Pratio je Pavla na njegovom drugom i trećem putovanju. Postavio ga je za pastira Crkve u Efezu. Upravio mu je dvije poslanice.

Tit potječe iz poganske grčke obitelji. Pavlovim propovijedanjem postao je kršćanin i s njim je pošao na sabor apostola u Jeruzalem. Pratio je Pavla na njegovom trećem misijskom putovanju. Upravljao je Crkvom na Kreti. U njega je Pavao imao veliko povjerenje te ga je slao da sređuje prilike u nekim Crkvama.

Paula, monahinja: Potječe iz visokog rimskog društva. Sklopila je brak s Taksancijem i rodila mu petero djece. Kad joj je bila 31 godina, iznenada joj umre muž. Oko 380. godine susrela je u Rimu sv. Jeronima koji joj je postao duhovni vođa. Pomalo je u njoj sazrijevala odluka da proda svoje imanje, podijeli ga siromasima i sa najstarijom kćerkom Eustohijom pošla u Betlehem i podigla gostinjac za hodočasnike i samostan. Tu je godine 404. umrla u 57. godini života.

27. Prijenos moći sv. Ivana Zlatoustoga: Umro je 407. godine u armenskom selu Komanu, kamo je kao carigradski nadbiskup bio prognan. Godine 434. carigradski nadbiskup Proklo održi govor u čast svoga predšasnika čime je oduševio narod i cara Teodozija Mlađeg koji naredi da se moći sv. Ivana Zlatoustoga prenesu u Kalcedon. Priča se da kovčeg s moćima nikako nisu mogli pokrenuti s mjesta sve dok car Ivanu ne napisapismo u kojem ga moli za oproštenje što su ga prognali i pozove ga da se vrati u Carigrad. Kad je pokajničko pismo bilo položeno na kovčeg, mogli su ponesti moći. Tu je car opet pred mnoštvom svijeta javno, u ime svoje majke Eudoksije, koja bijaše kriva za progonstvo Ivanovo, molio Ivana za oproštenje. Moći su godine 438. prenesene u Carigrad i položene u crkvu Svetih apostola.

TROPAR, glas 8.: Poput ognja zasjala je dobrota tvojih usta i obasjala je svemir. Svijetu steče ne od srebra blago, i nama pokaže poniznosti visinu. A ti, učeći svojim riječima, oče Ivane Zlatousti, moli Riječ, Krista Boga, da spasi naše duše!

KONDAK, glas 1.: Obradova se otajstveno sveta Crkva, povratku tvojih časnih moći i pohranivši ih kao dragocjeno zlato, obilno dijeli zagovorom tvojim milost ozdravljenja onima koji te štuju, Ivane Zlatousti.

* * * * *

Anđela Merici, djevica: Rodila se 1. ožujka 1474. u Desenzanu u skromnoj seoskoj obitelji. Kao djevojka odlikovala se po mudrosti, dobroti i spremnosti da svakome pomogne. U Bresci je ustanovila Društvo djevojaka od kojeg će godine 1535. nastati Družba svete Uršule (sestre Uršulinke), koja je po prvom planu utemeljiteljice imao zapravo biti prvi ženski sekularni institut u kojem će se djevojke, koje će ostati u svijetu u krugu svoje obitelji, posvetiti odgoju i vjerskom podučavanju mladeži i karitativnoj djelatnosti. Godine 1703. Uršulinke su u Varaždinu otvorile samostan i školu te odgojile mnoge generacije ženske mladeži. Umrla je 27, siječnja 1540. u Bresci u Italiji.

28. Efrem Sirski, đakon, časni otac: Rođen je oko 306. godine u Nisbisu u Siriji od siromašnih roditelja. Bio je učenik nisbijskog biskupa sv. Jakova s kojim je kao đakon bio na prvom općem saboru u Niceji. Kad su Nisbis zauzeli Perzijanci godine 363. povukao se u samoću kao monah blizu grada Edese, gdje je dao snažan poticaj edeškoj teološkoj školi. Poznata je njegova molitva koja se moli u Velikom postu: “Gospode i Vladaru života moga...”. Bio je veliki propovjednik, marijanski pjesnik, tumač Svetog pisma i hrabri branitelj vjere. Upokojio se u dubokoj starosti 373. godine. Papa Benedikt XV. proglasio je godine 1920. učiteljem Crkve.

TROPAR, glas 8.: Potocima svojih suza oplodio si suhu pustinju i po dubokim uzdasima nutrine urodio stostrukim plodovima! Blistajući brojnim čudesima, postao si svjetlonoša u svijetu, oče naš Sabo: Krista Boga moli za spasenje duša naših!

KONDAK, glas 2: Imajući vazda pred sobom čas suda,ganuta srca gorko si plakao, časni oče Efreme! Pokazao si se velikim učiteljem riječju i djelom, i pozivao grešnike k pokajanju, Oče svega svijeta!

* * * * *

Toma Akvinski, redovnik, crkveni naučitelj: Rodio se godine 1225. u plemićkoj obitelji u dvorcu Aquino u južnoj Italiji. Školu je pohađao kod Benediktinaca na Monte Cassinu, pa zatim više škole u Napulju, gdje je upoznao nedavno osnovani Dominikanski red i, usprkos protivljenju roditelja i braće, stupio godine 1244. u taj Red. U 23. godini života već je postao profesorom u Parizu, Rimu i Napulju. Posebno ga je krasila krepost poniznosti i skromnosti. Bio je mistik i posebno je štovao Euharistiju, kojoj je spjevao mnoge himne. Napisao je mnogo filozofskih i teoloških djela, a najpoznatije mu je djelo “Teološka suma” u kojem je sustavno obradio svu teologiju. Toma Akvinski glavni je predstavnik skolastičke filozofije i teologije. Umro je 7. ožujka 1274. u 49. godini života putujući na Drugi sabor u Lyon. Svetim je proglašen 1323. godine, a godine 1567. crkvenim naučiteljem.

29. Prijenos moći sv. Ignacija Bogonosca, biskupa mučenika: Bio je biskup u Antiohiji. U vrijeme cara Trajana bio je mučen. U cirkusu u Rimu rastrgaže ga zvijeri. Njegove zemne ostatke pokupe kršćani i sahraniše ih. Kasnije, godine 450., moći su prenešene u Antiohiju. Kada sredinom 7. stoljeća Perzijanci zauzeše taj grad, moći sv. Ignacija prenesene su ponovo u Rim u crkvu sv. Klementa.

* * * * *

Valerij, biskup: Rođen je u 3. stoljeću u Trieru u Njemačkoj. Bio je biskup u rodnom gradu, gdje je i umro krajem 3. stoljeća.

30. Tri svetitelja: Bazilije Veliki, Grgur Bogoslov i Ivan Zlatousti: Svaki od ova tri svetitelja ima svoj spomendan u siječnju. Ovaj zajednički spomendan ustanovljen je u 11. stoljeću u vrijeme cara Alekseja Komnena na temelju viđenja euhaitskog biskupa Ivana.

TROPAR, glas 4: Svega svijeta učitelji! Vi ste istoga duha kao i apostoli! Stoga molite Vladara sviju, da svijetu dade mir, a našim dušama veliku milost.

KONDAK, glas 2.: Svete i bogoglasne propovijednike, prvake učiteljâ, Gospode, k sebi si uzeo, da uživaju Tvoju dobrotu i pokoj. Jer njihovi ti napori i smrt više omilješe, nego bilo koja žrtva paljenica. Ti si jedini koji proslavljaš svoje svetitelje!

* * * * *

Martina, djevica mučenica: Živjela je u 3. stoljeću. Bila je kći rimskog gradskog prefekta. Roditelji joj rano umriješe. Car Aleksandar Sever htio ju je uzeti za ženu, ali ona ga odbije. Naslijeđeno imanje podijelila je siromasima i posvetila se crkvenoj službi đakonise, dvoreći i pomažući siromahe. Zbog svoje vjere dospjela je u tamnicu gdje su je mučili i odrubili glavu. Nad njezinim grobom uskoro je podignuta bazilika.

31. Kir i Ivan, dobrotvori: Kir je živio u 3. stoljeću u Aleksandriji i kao liječnik badava liječio ljude tjelesno i duševno, podučavajući ih da je bolest često posljedica grijeha. Za vrijeme progonstva cara Dioklecijana on ode u Arabiju gdje se zamonaši i nastavi liječiti ljude. Za nj je čuo rimski časnik Ivan iz Odese i posjeti ga. Tu zajedno nastave asketski život. Zajedno su mačem posječeni godine 311. Njihove moći prenesene su u vrijeme cara Arkadija u Rim. Danas se nalaze u crkvi sv. Mihaela u Munchenu.

* * * * *

Ivan Bosco, svećenik: Rodio se godine 1815. u siromašnoj obitelji u selu Becchi kod Torina. Kad je imao dvije godine umro mu je otac. Majka mu se zvala Margareta. Kad mu je bilo 13 godina otišao je za slugu na jedno imanje da bi zaslužio za školovanje. Nakon dvije godine primio ga je u kuću neki svećenik i pobrinuo se za njegovo uzdržavanje. Školu je pohađao u Castelnuovo d’ Asti, gimnaziju u Chieri. Ivan je imao dar za jezike, za gotovo sve zanate i za glazbu. U 26. godini života postao je svećenik. Načelo njegovog dušobrižničkog rada bilo je: “U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga”. U Torinu njegova pastoralna djelatnost posebno se očitovala u okupljanju mladeži. Osnovao je Družbu Salezijanaca koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu mladež: pomagati je, odgajati i spremati za život. Njegove odgojne ustanove i srednje stručne škole osnovane su i u drugim zemljama Europe i drugdje. U Hrvatsku su Salezijanci došli nakon I. svjetskog rata. Zajedno sa sv. Dominikom Mazarellom don Ivan Bosco osnovao je i žensku granu svoje družbe - Družbu sestara Marije Pomoćnice. Umro je 1888. godine. Svetim ga je godine 1934. proglasio papa Pio XI.

Marcela, udovica: Rođena je u Rimu 330. godine. Kao udovica otvorila je kuću ženama i djevojkama provodeći s njima asketski život. Umrla je u Rimu 410. godine.

MJESEC VELJAČA

1. Predsvetkovina Susreta Gospoda Isusa Krista u Hramu

TROPAR Predsvetkovine, glas 1.: Nebeski zbor nebeskih anđela nadvio se i spustio na zemlju i promatra Prvorođenca svih stvorenja, koga kao dijete donosi njegova djevičanska Majka u hram, te radujući se, pjevaju s nama predblagdansku pjesmu.

KONDAK Predsvetkovine, glas 6.: Onaj koji je kao riječ s Ocem nevidljiv, danas dakle po tijelu postaje vidljiv. Nepojmljivo se od Djevice rodio i predaje se na ruke svetitelja starca. Poklonimo se Njemu – pravome Bogu našemu!

Trifun, mučenik: Rođen je u selu Kampsadi u Frigiji, u Maloj Aziji, od siromašnih roditelja. U Rimu izliječi od duševne bolesti Gordijanu kćerku rimskoga cara Gordijana. Darove koje je dobio od cara podijeli siromasima. U vrijeme progona kršćana za cara Decija godine 250. postrada Trifun i njegov drug Respicije. Njihove moći bile su prenesene u Jeruzalem, a poslije u Rim. Katedrala u Kotoru, u Crnoj Gori, posvećena je ovom mučeniku.

KONDAK Mučeniku, glas 8.: Snagom svete Trojice do kraja si uništio mnogoboštvo, preslavni, i postao dragocjenim u Kristu; pobjedivši mučitelja, po Kristu Spasitelju, primio si vijenac svog mučeništva, nepobjedivi, i dar božanstvenog ozdravljanja.

* * * * *

Sever, biskup: Rodio se početkom 4. stoljeća u Rimu. Po zanimanju bio je tkalac. Sredinom ovog stoljeća izabran je za biskupa u Raveni. Sudionik je sinode u Sardici (Sofiji) godine 342. Umro je u svom biskupskom sjedištu sredinom stoljeća.

2. SUSRET GOSPODA ISUSA KRISTA U HRAMU

Četrdeset dana poslije rođenja donese presveta Bogorodica Isusa u jeruzalemski hram da ga prema propisima Zakona posveti Bogu i sebe očisti. U tom času, ponukan Duhom Božjim, pojavi se tu i starac Šimun koji uze dijete Isusa u naručje i reče: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru. Ta oči moje vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenjenaroda, slavu puka svoga izraelskoga (Lk 2, 29 - 32). A Mariji, majci njegovoj, reče: Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan. A i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca (Lk 2, 34 - 35). Obredu prikazanja u Hramu bila je nazočna i proročica Ana. Ona je razglasila po gradu da je vidjela Mesiju. Ovaj blagdan ustanovljen je 544. godine.

TROPAR, glas 1.: Raduj se, Bogorodice Djevo, milosti puna, jer iz tebe je zasjalo Sunce pravde Krist Bog naš! On prosvjetljuje one koji leže u tami. Veseli se i ti, starče pravedni, koji si primio u naručje Izbavitelja naših duša! On će nam dati dar uskrsnuća!

Radujsja blagodatnaja Bogorodice Djevo, iz tebe bo vozsija solnce pravdi, Hristos Bog naš, prosvješčajaj suščija vo tmje: veselisja i ti starče pravednij, prijemij vo objatija svoboditelja duš naših, darujuščago nam voskresenije.

KONDAK, glas 1.: Svojim rođenjem Ti si posvetio Djevičinu utrobu i blagoslovio, kao što se dolikovalo, ruke Šimunove, i sada izišavši nam u susret, Kriste Bože, Ti si nas spasio. Podaj mir narodu koji se bori i okrijepi Crkvu koju ljubiš! Jedini Čovjekoljupče!

3. Šimun Bogoprimac i Ana, proročica: Nakon blagdana Prikazanja u Hramu danas slavimo i ove dvije osobe koje su, prosvijetljene Duhom Božjim, u djetetu Isusu prepoznale obećanoga Mesiju, Spasitelja. Simeon je, prema predaji, bio jedan od Sedamdesetorice kojemu je u vrijeme egipatskoga cara Ptolomeja Filadelfa bilo povjereno da prevede Bibliju sa hebrejskog na grčki jezik. Kada je prevodio riječi Izaije proroka: Evo, djevica će začeti i roditi sina (7, 14), on htjede mjesto riječi “djevica” prevesti “mlada žena”. No anđeo Božji javi mu se i odvrati ga od toga, a navijesti mu i da neće umrijeti dok ne vidi da se to proročanstvo obistinilo.

Ana je bila kći Penuelova, iz plemena Ašerova. Živjela je s mužem sedam godina. Kao udovica posvetila se potpuno Bogu kroz post i molitvu u Hramu.

TROPAR, glas 4.: Starac Šimun koji je molio biti razrješen od spona tijela, danas se veseli jer je primio na svoje ruke Mladenca koji je predvječni Bog, kazavši: Ta vidješe oči moje spasenje svijeta!

KONDAK, glas 4.: Starac koji je molio razrješenje od uza propadljivoga tijela, danas je na svoje ruke primio Stvoritelja svega i Gospoda, te bivajući otpušten otiše u vječni život.

* * * * *

Blaž, biskup mučenik: Vidi 11. veljače.

Tripun, mučenik: Vidi 1. veljače.

4. Izidor, časni otac: Sin uglednih roditelja. Rodio se u Aleksandriji u Egiptu. Bio je rođak aleksandrijskih patrijarha Teofila i Ćirila. Učitelj mu je bio sv. Ivan Zlatousti. Povukao se iz svijeta i živio u pustinji kod Pilusije. Tu je osnovao i manastir i bio zaređen za svećenika. Utjecao je na cara Teodozija da sazove treći opći sabor u Edesi godine 431. Poznat je kao čvrsti branitelj i tumač prave vjere. Napisao je mnoštvo pisama raznim osobama u kojima jednekori, druge savjetuje, treće tješi, četvrte poučava. Umro je u dubokoj starosti 450. godine.

* * * * *

Andrija Corsini, biskup: Rodio se 30. studenoga 1302. godine u Firenzi, u Italiji. Godine 1317. stupio je u karmelićanski samostan. Jedno je vrijeme bio provincijalni poglavar u Toscani. Godine 1349. izabran je za biskupa Fiesola. U bikupiji je osnovao Bratovštinu svećenika Presvetog Trojstva. Umro je 6. siječnja 1379.

Veronika Jeruzalemska: Kršćanska tradicija izjednačuje svetu Veroniku sa ženom iz evanđelja koja je pružila Isusu ubrus za vrijeme njegova križnog puta. Ista tradicija kaže da je za uzvrat dobila utisnut pravu sliku Isusova lica. Ime Veronika znači “Vera icona”, tj. istinita slika. Živjela je i umrla u 1. stoljeću u Jeruzalemu.

5. Agata, djevica mučenica: Rodila se u 3. stoljeću u bogatoj kršćanskoj obitelji u Palermu, na Siciliji. Za progonstva kršćana u vrijeme cara Decija bi Agata privedena pred suca Kvintijana. Ovaj, zanesen njezinom ljepotom, predloži joj da mu bude žena, što ona kao zaručnica Kristova odlučno odbije. Nakon mnogih muka koje pretrpi Krista radi umre u tamnici u gradu Katani 5. veljače 251. godine.

KONDAK, glas 4.: Neka se Crkva danas uresi svečanim grimizomi, umočenim u čistoj krvi mučenice Agate, vapijući: Raduj se, pohvalo katanijska!

6. Vukol, časni otac biskup: Bio je učenik sv. Ivana Bogoslova koji ga posveti za biskupa grada Smirne u Maloj Aziji. Posebno se odlikovao blagošću i poniznošću. Pred smrt za svoga nasljednika u biskupstvu posveti slavnog Polikarpa. Umro je u 2. stoljeću

Silvan biskup i njegovi drugovi, mučenici: Ovaj biskup, njegov đakon Luka i čitač Mokij mučeni su početkom 4. stoljeća u vrijeme cara Dioklecijana.

* * * * *

Pavao Miki i drugovi, mučenici: Rodio se godine 1564. u Japanu. U 5. godini života skupa s roditeljima primio je krštenje. Školu je pohađao kod Isusovaca. Godine 1586. stupio je u novicijat Družbe Isusove. Djelovao je kao katehist i propovjednik. Godine 1596. bio zatvoren u središnjem Japanu i zajedno s isusovačkom braćom Ivanom Soanom Gotom i Jakovom Kisai godine 1957. na križ razapeti.

Doroteja, mučenica: Rođena je oko 290. u Cezareji u Maloj Aziji. Kao djevojka odbila je ženidbu s poganskim upraviteljem Atricijem, koji ju je zbog toga kao kršćanku predao mučiteljima 305. u Cezareji.

7. Partenij, časni otac biskup: Sin đakona iz grada Melitopola u Maloj Aziji. Živio je u 4. stoljeću. Naselio se kraj jednog jezera gdje je lovio ribu, prodavao je i novac dijelio siromasima. Izabraše ga za biskupa Lampsakije. Očistio je grad od idolopoklonskih hramova, a sagradio kršćanske. Umro je 360. godine.

* * * * *

Pio IX., papa: Krsno ime bilo mu je Ivan Maria Mastai Ferretti. Rodio se 13. svibnja 1792. u gradu Senigalli, u Italiji. Nakon završenih studija u Rimu godine 1819. zaređen je za svećenika. Bio je biskupom u Spoletu i Imoli, a 1840. kardinal. Za papu je izabran 16. lipnja 1846. i vodio Crkvu pune 32 godine. Uveo je crkvenu hijerarhiju u Englesku i Nizozemsku, ustanovio 29 novih nadbiskupija i 132 biskupije te godine 1869. sazvao Prvi vatikanski sabor. Umro je 7. veljače 1878. godine.

8. Teodor Tiron, velemučenik: Bio je gradonačelnik Herakleje i visoki časnik u vojsci cara Licinija. On obrati mnoge na kršćanstvo. Pozove i samoga cara da se obrati. Bio je uhićen i silno mučen. Za vrijeme mučenja stalno je govorio: “Slava Tebi, Bože moj, slava Tebi!” Posječen je mačem godine 319. Zaštitnik je vojnika. Njegove čudotvorne moći prenesene su iz Euhaite u Carigrad i položene u crkvu Blaherne.

TROPAR Mučeniku, glas 4.: Poznavajući istinsko ratovanje, mučeniče Teodore, postao si odličan vojskovoda nebeskoga Cara: oružjem vjere mudro si podigao oružje i pobijedio demonske legije, postavši pobjedonosnim mučenikom. Stoga te s vjerom vazda nazivamo blaženim.

KONDAK Mučeniku, glas 2.: Odjenuvši se vjerom i uzevši u ruku riječ Božju kao koplje, s muževnom dušom si pobjedio si đavla, Teodore, slavo mučenika! Ne prestaj se s njima Kristu Bogu moliti za sve nas.

Zaharija, prorok: Sin Barahaela iz plemena Levijeva. Živio je 460 godina prije Krista. Spada u manje starozavjetne proroke. Zajedno s prorokom Hagejom poticao je kralja Zorobabela da obnovi juruzalemski hram. Prorekao je svečani ulazak Kristov u Jeruzalem na magaretu, Judino izdajstvo za 30 srebrnika i kako su apostoli napustili Krista u vrijeme njegove muke. Umro je mučeničkom smrću.

KONDAK Proroku, glas 2.: Vidio si upregnuta kola vođena rukom Boga Svevladara i bestjelesne služitelje, Zaharijo čudesni: s njima se raduješ kao prorok trajna spomena! Moli da budemo upravljeni k putu božanske spoznaje mi koji budnom vjerom vršimo presveti spomen tvoj.

* * * * *

Jeronim Emilijani, svećenik: Rođen je godine 1486. u Veneciji, u Italiji, od oca Anđela, senatora Mletačke Republike, i od majke Dionore. Obraćenje je doživio kao ratni zarobljenik. Za svećenika je zaređen 1518. Svoj život posvetio je siromasima, siročadi i bolesnicima. Svoju karitativnu i socijalnu djelatnost proširio je i na druge gradove osnivajući sirotišta, skloništa za pale djevojke, bolnice i učilišta u kojima je podučavao u vjeri seosko stanovništvo. Utemeljio je i Družbu slugu siromaha. Umro je 8. veljače 1537. od kuge. Papa Klement XIII. proglasio ga je 1767. svetim.

9. Završetak posvetkovine Susreta Gospoda Isusa Krista u Hramu

Nicefor, mučenik: Živio je u Antiohiji. Prijateljevao je s učenim svećenikom Saprikijem. No između njih dođe do mržnje. Nicefor se u više navrata pokušavao pomiriti, ali Saprikije odbi ponudu. Za vrijeme progona kršćana svećenik Saprikije bijaše na smrt osuđen. Kad su ga vodili na gubilište, Nicefor ga je molio da mu oprosti ako ga je u čemu uvrijedio. No oholi svećenik odbi to. Pred krvnicima on se odrekne vjere kršćanske. Nicefor ga molio da to ne čini. No uzalud. Tada Nicefor uzviknu: “I ja sam kršćanin. Posijecite mene umjesto Saprikija!” I tako bi. Ovo se dogodi 260. godine u vrijeme cara Galijena.

* * * * *

Skolastika, djevica: Rodila se oko 480. godine u Nursiji. Bila je rođena sestra sv. Benedikta. Živjela je u djevičanstvu. Utemeljila je žensku granu benediktinskog reda. Kad je sv. Benedikt osnovao opatiju Monte Cassino, njegova sestra je u blizini u Plumbarioli godine 529. osnovala ženski samostan. Umrla je u65. godini života.

Apolonija, djevica mučenica: Mučena je oko 249. godine time što su joj čupali zube. Život je završila u ognju.

10. Haralamp, biskup mučenik: Bio je biskup u sirijskom gradu Magneziji. Kada nasta progon kršćana u vrijeme cara Septima Severa, carski vojnici uhvatiše i ovoga biskupa i podvrgoše ga mučenju. No njegovo junaštvo mnoge pogane na kršćanstvo obrati. Među njima i carevu kćer Galinu. A kad ga izvedoše na gublište starac je molio: “Gospode, Ti znaš da su ljudi od puti i krvi. Oprosti im grijehei na sve izlij milost svoju!” Postrada on 202. godine u pisidijskoj Antiohiji u 113. godini života. Njegovo tijelo uze Galina i časno ga sahrani.

* * * * *

Alojzije Stepinac, biskup: Rodio se 1898. u Krašiću. Nadbiskupom-koadjutorom imenovan je 1934., a zagrebačkim nadbiskupom postaje 1937. Posebnu brigu polagao je na karitativnu djelatnost i na Katoličku akciju. U II. svjetskom ratu osuđivao je nacionalsocijalističku ideologiju štiteći progonjene. Od komunističkih vlasti uhićen je godine 1946., optužen za suradnju s ustaškim režimom i osuđen na 16 godina strogog zatvora u Lepoglavi, odakle je godine 1951. premješten u Krašić u kućni pritvor. Godine 1952. papa Pio XII. imenovan kardinalom. Umro je 10. veljače 1960. u Krašiću i pokopan u kripti zagrebačke katedrale. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim godine 1988. u Mariji Bistrici.

11. Blaž (Vlaho), biskup mučenik: Rodio se u Sebasti, u Armeniji. Po zanimanju je bio liječnik. Zbog svojih velikih vrlina izabran je za biskupa grada Sebaste u Maloj Aziji. U vrijeme progona kršćana za vrijeme cara Dioklecijana obilazio je on svoje vjernike u tamnicama i ohrabrivao ih u vjeri. Kada grad osta bez kršćana - jedni izgiboše, drugi pobjegoše - povuče se u planinu Argeos i nastani se u jednoj špilji. Uskoro ga uhvatiše i u tamnicu baciše. Bi pogubljen mačem 317. godine. Svojom nepokolebljivošću u vjeri obrati on mnoge neznabošce na pravu vjeru. Glava njegova kao dragocjena relikvija dospjela je godine 972. u Dubrovnik.

KONDAK, glas 2.: O božanska mladico, neuveli cvijete i plodna lozo Krista-trsa, bogonošče Blažu! Ispuni radošću one što vjerom štuju tvoj spomen i moli neprestano za svenas!

* * * * *

Gospa Lurdska: Na današnji dan godine 1858. Bernardici Soubirous, nastarijoj kćerki siromašnog mlinara u Lurdu, u Francuskoj, na obali rijeke Gave u pećini ukazala se Majka Božja, rekavši: “Ja sam Bezgrešno Začeće”. Ukazanje je trajalo petnaest dana. Bogorodica joj je povjerila tri tajne. Crkva je kasnije to ukazanje priznala kao autentično.

12. Meletij, nadbiskup: Rodio se u Meliteni u Armeniji. Bio je najprije biskup Sebastije, a 361. godine postao je nadbiskupom i patrijarhom u Antiohiji. Sav njegov život bijaše posvećen borbi protiv Arijeva krivovjerja koje naučavaše da Sin Božji nije Bog. Krivovjerci ga triput skinuše s prijestolja i prognaše u Armeniju. Bijaše učesnik drugog ekumenskog sabora 381. godine u Carigradu. On potvrdi Grgura Bogoslova na nadbiskupskoj stolici u Carigradu, podijeli sveti red đakonata Baziliju Velikom, pokrsti Ivana Zlatoustoga. Po završetku sabora preseli se u carstvo nebesko. Njegove moći prenesene su iz Carigrada u Antiohiju.

* * * * *

Eulalija, mučenica: Mučena je početkom 4. stoljeća u Barceloni u Španjolskoj kao 13-godišnja djevojka.

13. Akila i Prsicila, apostoli: Vidi: 13. 7.

Martinijan, časni otac: U 18. godini života povučese u planinu Kovčeznu u Kapadociji i tu provede 25 godina u postu, bdjenju i molitvi, boreći se sa mnogim iskušenjima. Zadnje dvije godine života obiđe mnoge gradove potičući ljude na obraćenje. Svoj život završi u Ateni 422. godine.

* * * * *

Katarina de’ Ricci, redovnica: Rodila se 23. travnja 1522. u Firenzi. Život provodi kao dominikanka u gradu Prato, gdje i umire 1. veljače 1590.

14. Auksencij, časni otac: Bijaše on vrlo ugledan vlastelin u Carigradu. Obuzet ljubavlju prema Kristu, on se zamonaši. Kada ga u gradu ljudi počeše hvaliti, ode na jednu goru blizu Kalcedona, koja se poslije po njemu prozva Auksentijeva gora. No uskoro otkriše njegovo boravište te mnoge bolesnike k njemu dovodiše. Prije ozdravljenja pozivao bi sve nazočne da se mole za bolesnika i utvrđivao bi u njima vjeru. Nad glavom bolesnikovom govorio bi: “Ozdravlja te Gospod Isus Krist!”. Sve je to činio da ljudi ozdravljenja ne bi pripisivali njemu, nego Bogu. Bijaše učesnik četvrtog ekumenskog sabora u Kalcedonu i branio pravovjerje od hereza Eutimija i Nestorija. Umr je godine 470.

Maron, časni otac: Živio je u pustinji i pročuo se kao čudotvorac. Umro je 410. godine. Osnovao je Maronitsku katoličku Crkvu, koja je siro-antiohisjkog obreda (Libanon).

Preminuće sv. oca našega Ćirila, učitelja slavenskog. Rodio se u Solunu oko 826. godine. Bio je sin visokog bizantskog časnika Lava. Na kršetnju je dobio ime Konstantin. Brat mu se zvao Metod. Braća su naučila slavenski jezik od okolnog stanovništva. Filozofske i teološke nauke završio je u Carigradu. Bio je bibliotekar Carigradske patrijaršije i profesor filozofije na carskom sveučilištu, gdje je dobio nadimak Filozof. Godine 854. bio je član bizantskog poslanstva na dvoru arapskog kalifa u Samari. Slijedeći brata Metoda godine 856. stupio je u manastir Polihron na Olimpu. Zajedno s bratom Metodom bio je u diplomatsko-vjerskoj misiji među Kozarima i tom prilikom pronaša je moći sv. Klementa, pape mučenika. Na poziv moravskog kneza Rastislava car Mihajlo šalje godine 863. Ćirila i brata mu Metoda u Moravsku kao misionare. Prethodno je za Slavene sastavio pismo glagoljicu i na slavenski jezik preveo evanđelje i potrebne liturgijske knjige. Za boravka u Rimu zamonašio se uzveši si ime Ćiril i na današnji dan godine 869. tamo i umro. Pokopan je u crkvi sv. Klementa.

TROPAR, glas 4.: Od kolijevke si usrdno sebi mudrost za sestru izabrao, bogovjesniče, vidjevši je sjajnu kao čistu djevicu. Nju odabravši, uzeo si je k sebi, i njome si uresio poput zlatnih đerdana svoju dušu i razum; Postao si kao drugi Ćiril, Blaženi, mudar razumom i imenom.

KONDAK, glas 2.: Čvrstim i Bogom nadahnutim naukom prosvjećuješ svijet sjajnim zrakama. Kao munja, prošao si cijelim svijetom, o blaženi Ćirile! Presvijetlom Božjom riječi sjajiš na zapadu i sjeveru i jugu, i svijet obasjavaš čudesima.

* * * * *

Valentin, svećenik mučenik: Bio je svećenik u Rimu. Odlikovao se mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao veliki ugled i kod kršćana i kod pogana. Umro je mučeničkom smrću godine 269. u vrijeme cara Klaudija II. Gotskog.

15. Onezim, apostol mučenik: Jedan je od Sedamdesetorice Isusovih učenika. Bijaše on rob Filemona, čovjeka bogata i ugledna u gradu Kolosu u Frigiji, kojega je sv. Pavao obratio na kršćanstvo. Zbog straha da ga gospodar ne kazni poradi nečega što učini, on pobjegne u Rim, gdje je slušao sv. Pavla i krstio se. Nato Pavao napisa poslanicu Filemonu u kojoj reče: Molim te za svoje dijetekoje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga - njega, srce svoje... Možda baš zato bi za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek - ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga... Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene. Ako ti je u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni upiši (Fil 10 - 12, 15 - 18). Tako i bi. Kasnije je Onezim posvećen za biskupa u Efezu, naslijedivši Timoteja. Kao starac u vrijeme progona kršćana za cara Trajana bijaše uhićen i u Rimu na smrt osuđen 95. godine.

KONDAK, glas 4.: Stekavši pobožnost, podložio si se Bogu, Kasijane, i ispunivši se svjetlom najizvrsnijeg znanja, obasjao si svojom božanskom naukom i vazda prosvijetljuješ srca svih koji te časte: Kirsta usrdno za sve koji te po Njegovoj ljubavi časte.

* * * * *

Klaudije La Colombiere, svećenik: Rodio se 2. veljače 1641. u Francuskoj,školovao se u gradovima Vienne i Lyonu, stupio je u Družbu Isusovu. Završivši studij filozofije u Avignonu i teologije u Parizu. Bio je duhovni vođa redovniciMargareti Alacoque i radio na proširenju pobožnosti prema Srcu Isusovu kao znaku Božjega milosrđa. U Londonu je u službi propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka gdje je mnoge priveo natrag u Katoličku crkvu, zbog čega jebio optužen, bačen u tamnicu i protjeran iz Engleske. Uskoro je 15. veljače 1682. umro u Paray-le-Monialu. Papa Pio XI. proglasio ga je godine 1929. blaženim.

16. Pamfilij, Porfirij i njihovi drugovi, mučenici: Pamfilije se rodio u Bejrutu. Za svećenika je zaređen u Cezareji u Kapadociji. Vrlo dobro poznavao je Bibliju i osnovao školu za proučavanje Svetog pisma. Prepisivaše tekst Novoga zavjeta i ispravi ga od grešaka raznih prepisivača. On, đakon Valent, Pavao, i braća Ilija, Izaija, Jeremija, Samuel i Daniel koji bijahu rodom iz Egipta, vraćahu se u domovinu sa osude iz cilicijskih rudnika. Na vratima grada Cezareje rekoše da su kršćani. Uhvatiše ih i pogubiše. S njima i časnik Seleucije koji priđe i izljubi ih prije smaknuća, a također mladić Porfirije koji potraži njihova tijela da ih sahrani, starac Teodul, sluga rimskog suca, koji pri sprovodu poljubi jednog od mučenika te Julijan koji mrtva tijela mučenika cjelivaše. Njih dvanaestorica stradahu za Gospoda 308. godine.

* * * * *

Onezim, učenik sv. Pavla: Vidi 15. veljače.

Julijana, mučenica (vidi 21. 12.): Ona je jedina u obitelji bila kršćanka. Roditelji je obećaše za brak nekom poganinu Evilaziju. Ona je pristala na to uz uvjet da on postane kršćanin. Ovaj se na to razgnjevio i Julijanu predao na sud. Mučenja kojima je bila podvrgnuta nisu je pokolebale te su joj godine 305. u Nikomediji mačem odrubili glavu. Njezine moći nalaze se u Napulju.

17. Teodor Tiron, velemučenik: Tiron znači regrut, mladi vojnik. Rodio se u Armeniji. Stupi u vojsku u gradu Amasiji u Maloj Aziji, kada poče progon kršćana za careva Maksimijana i Maksimina. On prizna da je kršćanin i bi bačen u tamnicu i mučen glađu. Baciše ga naposljetku u vatru godine 306.

TROPAR, glas 2.: Velika su djela vjere! U žarištu plamena kao na vodi odmora, radovao se sveti mučenik Teodor: jer ognjem seprinio za žrtvu paljenicu poput slatkoga kruhapresvetoj Trojici! Po njegovim molitvama, Kriste Bože, spasi duše naše!

KONDAK, glas 8.: Primivši vjeru Kristovu na srce poputštita, satro si sile neprijateljske, Velemučeniče, i kao nepobjedivi ovjenčao se vijencem nebeskim.

* * * * *

Sedam utemeljitelja Reda slugu Blažene Djevice Marije: Oni bijahu trgovcu u Firenzi u 13. stoljeću i njihova su imena: Bonifiglio, Bonagiunta, Manetto, Sostegno, Amadio, Uguccione i Alessio. Udružili su se u pokornički pokret. Živjeli su u svijetu, ali su duhom od njega bili odijeljeni. Kasnije su napustili svoje obitelji i naselili se kod gradskih vrata da bi se u većoj slobodi posvetili razmatranju i djelima ljubavi prema bližnjima. Ovi sveti trgovci redovnici povukoše se godine 1241. na Monte Senario. Za svoj redovnički život uzeše pravila sv. Augustina. Oblačili su se u crno odijelo. Ove je redovnike, poznate još pod imenom serviti, papa Lav XIII. godine 1888. proglasio svetima.

18. Lav Veliki, papa rimski: Rodio se u Rimu u 5. stoljeću. Najprije je bio arhiđakon u vrijeme pape Siksta III., a 440. godine ga i naslijedi kao 45. po redu nasljednik sv. Petra. Kad je hunski vladar Atila godine 451. došao pred Rim, pođe mu ususret papa Lav i spasi Rim. Mnogo je pomogao da se prava vjera spasi od krivih nauka Eutiha i Dioskora koji su naučavali da je Isus imao samo jednu narav i jednu volju. Zbog toga bijaše sazvan četvrti ekumenski sabor u Kalcedonu na kome je pročitano pismo pape Lava i osuđeno krivovjerje. Pred smrt proveo je 40 dana i noći u postu i molitvi na grobu apostola Petra. Umro je 461. godine.

KONDAK, glas 3.: Zasjevši na svećeničko prijestolje, slavni Lave, ušutkao si govor lavova božanski nadahnutim istinama i prosvijetlio stado svoje u spoznaji Boga; proslavio si se stoga kao vrsni poznavatelj otajstava Božje milosti.

* * * * *

Šimun, biskup mučenik: Misli se da je bio sin Kristova učenika Kleofe kojemu se uskrsli Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađega, prvog jeruzalemskog biskupa godine 62., preostali učenici izabrali su Isusova rođaka Šimuna za njegova nasljednika. Za vrijeme opsade Jeruzalema od strane Rimljana sklonio se u Pellu. Godine 107. bio je mučen i zatim raspet. Umro je u 109. godini života i 43. godini biskupskog služenja.

19. Arhip, apostol: Bijaše on jedan od Sedamdesetorice Isusovih učenika. Bio je biskup u Kolosu u maloj Aziji. Sveti Pavao spominje ga u svojim poslanicama Kološanima i Filemonu, nazvavši ga svojim “drugom u vojevanju”. Družio se s Filimonom u njegovoj kući u gradu Kolosu, gdje su se okupljali kršćani na molitvu i euharistiju. Za vrijeme jednog slavlja u čast božici Artemidi pogani upadoše u dom Filemonov, uhvatiše njega i ženu mu Apfiju, a s njima i Arhipa. Svi skončaše život kao mučenici.

* * * * *

Konrad, redovnik: Rodio se godine 1290. u Piacenzi u Italiji. Zbog njegove nepažnje za vrijeme lova vatra je progutala žetvu i čitavo jedno naselje. Nadoknadio je ljudima štetu, ali je time postao siromah. Godine 1315. žena Eufrozina ode u ženski, a muž joj Konrad u muški franjevački samostan. U želji za što većom samoćom uputio se 1343. na jug Sicilije i u jednoj špilji kod mjesta Noto 19. veljače 1351. umro.

20. Lav, časni otac biskup: Rodio se u Raveni i bijaše biskup u Kataniji, podno Etne u Italiji, nadaleko poznat kao milosrdan pastir pun ljubavi prema bolesnima i siromašnima i čudotvorac. Umro je u 7. stoljeću i pokopan u crkvi sv. Lucije koju je on sagradio. Njegove moći postadoše mirotočive.

* * * * *

Eleuterij, biskup: Živio je u vrijeme provale Franaka. Bio je biskup Tournaia u Belgiji od godine 484. do početka 6. stoljeća. Moći mu se čuvaju u katedrali Naše Gospe u Tournaiu.

21. Timotej, časni otac: Rodio se u Italiji. Živio je kao monah u mjestu Simboli na svetoj gori Olimpu blizu Carigrada. Umro je 795. godine u dubokoj starosti.

Eustatij, nadbiskup: Kao nadbiskup Antiohijski bio je veliki borac za pravovjerje. Sudjelovao je na I. Nicejskom saboru godine 325., gdje je osuđena Arijeva hereza. No kad su kasnije arijevci opet došli na površinu, svrgnuše ga s nadbiskupske stolice i protjeraše najprije u Trakiju pa u Makedoniju. Umro je 345. godine.

* * * * *

Petar Damiani, biskup, crkveni naučitelj: Rođen je godine 1007. u Raveni, u Italiji. Studirao je u Raveni, Faenzi i Parmi. U 28. godini života otišao je među pustinjake u naselje Fonte Avellano. Napisao je brojne dogmatske rasprave. Mnogo je pomagao papama u obnovi Crkve. Papa Stjepan IX. postavio ga je za biskupa Ostije i podijelio mu čast kardinala. Ubraja se među velike reformatore Crkve. Umro je u Faenzi 1072. godine. Proglašen je crkvenim naučiteljem 1828. godine.

22. Eugenijski mučenici: U vrijeme cara Arkadija u Eugeniji, nedaleko Carigrada, otkopane su moći mnogih mučenika, među njima učenika Kristova Andronika i pomoćnice mu Junije. Nad moćima apostola Andronika car Andronik I. sagradio je u 12. stoljeću hram.

* * * * *

Katedra sv. Petra, apostola: Slavi se kao blagdan u Rimu već od 4. stoljeća kao znak jedinstva Crkve sazdane na apostolu Petru kojemu je Isus u okolici Cezareje Filipove rekao:Ti si Petar - Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god švežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima (Mt 16, 13 - 19). Petrova katedra štovala se kao simbol učiteljske vlasti. Najstariji dio katedre je iz apostolskih vremena, drugi je od bjelokosti iz 5 - 6. stoljeća, treći između 9. i 11. stoljeća.

23. Polikarp, biskup mučenik: Podučio ga je u vjeri i krstio sv. Ivan Bogoslov. Sveti Vukol, biskup Smirne, rukopoloži ga za svećenika, a pred smrt, oko 100. godine, odredi ga za svoga nasljednika. Bog mu je podario moć čudotvorstva. Kao 86-godišnji biskup bio je mučen u vrijeme cara Marka Aurelija na Veliku subotu godine 155.

KONDAK, glas 1.: Kreposnim žrtvama Gospodu siprinio velike duhovne plodove, mudri Polikarpe, i proslavio si setako kod Boga kao dostojan svećenik. Mi koji smo prosvijetljeni tvojim riječima slavimo danas tvoj hvaledostojan spomen, slaveći Gospoda.

* ** * *

Sinerot Srijemski, mučenik: Podrijetlom je bio Grk. U blizini rimskog grada Sirmiuma (Srijemske Mitrovice) vršio je službu vrtlara. Jedne večeri prigovorio je ženi nekog carskog službenika na odviše slobodnom ponašanju. Ova ga je prijavila mužu, a on upravitelju pokrajine. Saznavši da je kršćanin, osudio ga je na smrt jer nije htio žrtvovati idolima.

24. Prvo i drugo našašće glave sv. Ivana Krstitelja: Sveti Ivan Krstitelj, preteča Gospodnji, mučeničkom je smrću završio svoj život. Na zahtjev Herodijade u tamnici mu krvnik odsiječe glavu. Dan njegove smrti slavi se 29. kolovoza. Nije dozvolila da mu se glava sahrani skupa s tijelom, nego dade glavu pokopati u zemlju na nekom skrivenom mjestu. Njena služavka Ivana, žena Huze dvorjanina Herodova, iskopa glavu Ivanovu, odnese u Jeruzalem i sahrani na Maslinskoj gori. Poslije 300. godina neki poznati vlastelin prigrli kršćanstvo, zamonaši se i uze ime Inocent, nastani se na Maslinskoj gori i poče kopati temelje za svoju ćeliju. Pritom nađe sud s moćima Ivana Krstitelja. On je cjelova i natrag zakopa. Po drugi put glava Ivanova iskopana je za vrijeme bogobojazne carice Teodore, majke cara Mihaela, i u vrijeme patrijarha Ignacija i prenesena u Carigrad.

TROPAR, glas 4.: Iz zemlje je zasjala glava Preteče, žareći zrakama neraspadljivosti i dajući zdravlje vjernima. Ona skuplja u visinama mnoštvo anđela, a na zemlji sabire ljudski rod, da jednoglasno slave Krista Boga.

KONDAK, glas 2.: Proroče Božji i Pretečo milosti, našavši u zemlji zvoju glavu kao dragocjeni cvijet, vazda primamo ozdravljenja. Ti naime opet, kao i prije, u svijetu propovijedaš pokajanje.

* * ** *

Modest, biskup: Upravljao je drevnom biskupijom u Trieru u zadnjoj četvrtini 5. stoljeća, kad se pomalo raspadalo Zapadno rimsko carstvo u vrijeme seobe naroda. U to doba pljački, osvajanja i masovna ubijanja ovaj sveti biskup znao je, uz opasnost vlastitog života, sačuvati svoje stado od tih nevolja. Umro je godine 486.

25. Taras, patrijarh carigradski: Kada carigradski patrijarh Pavao napusti svoju nadbiskupsku stolicu i ode u manastir, na njegov savjet za nasljednika godine 784. bi izabran Taras, senator i carski savjetnik. Na njegov poticaj godine 787. sazvan je Sedmi ekumenski sabor u Niceji, gdje okupljeni oci osude ikonoborce i povrate štovanje ikona. Taras bijaše vrlo milosrdan prema ubogima i siromašnima. Umro je 806. godine.

* * * * *

Donat, biskup zadarski: Rodio se krajem 7. stoljeća. Donat je posredovao između Franaka i Bizanta. U Carigradu je od bizantskog cara Nicefora godine 804. dobio na dar moći svete srijemske mučenice Anastazije i pohranio ih u svojoj katedrali sv. Petra. Kasnije je ta katedrala bila posvećena sv. Anastaziji ili Stošiji. Sveti Donat umro je u Zadru oko godine 811. i po njemu je dobila ime crkva Presvetog Trojstva. Moći njegove čuvaju se u zadarskoj katedrali.

26. Porfirij, biskup Gaze: Rodio se godine 347. u Solunu od bogatih roditelja. U 25. godini života ode u Egipat gdje se zamonaši. Nakon pet godina asketskog života pođe u Palestinu gdje je živio daljnih pet godina u jednoj špilji kraj rijeke Jordana. Na putu u Jeruzalem upoznao je Marka, svoga kasnijeg suradnika i životopisca. Poslao ga u Solun da riješi pitanje njegove baštine. Jeruzalemski biskup zaredio ga je za svećenika i povjerio mu čuvanje dijela Kristova križa. Godine 395. metropolit Cezareje posvetio je Porfirija za biskupa u Gazi. Imao je mali broj kršćana. Većina bijahu pogani. No uz veliku vjeru i strpljenje, uz post i molitvu, on uspije mnoge Gažane obratiti. Uz potporu cara Arkadija i podršku carigradskog patrijarha Ivana Zlatoustoga idolski hramovi u Gazi bijahu zatvoreni, kumiri porušeni i uz novčanu pomoć carice Eudoksije sazda krasnu crkva s 30 mramornih stupova. Umro je u Gazi 420. godine.

* * * * *

Porfirije, biskup: Vidi gore.

Aleksandar, patrijarh aleksandrijski (vidi 29. 5.): Godine 313. postao je aleksandrijski patrijarh. Morao je voditi tešku dogmatsku borbu sa svojim svećenikom Arijem koji je nijekao Kristovo božanstvo i tu herezu širio u Crkvi. Aleksandar je bio sudionik Prvog nicejskog općeg sabora 325. godine, na kojem je Arijeva nauka osuđena. Umro je 328. godine.

27. Prokopij Dekapolit, časni otac priznavalac: Porijeklom je iz Dekapolisa (Desetgrađa) oko Galilejskog mora. U mladosti živio je isposnički. Kada nasta progon štovatelja ikona za vrijeme cara Lava Izaura, Prokopije se tome odlučno usprotivi, što ga je koštalo mučenja i progonstva. Po carevoj smrti, 741. godine, kada je opet bilo dozvoljeno štovanje ikona, Prokopije se vrati u svoj manastir u kome mirno skonča svoj život.

* * * * *

Gabrijel od Žalosne Gospe, redovnik: Rodio se 1. ožujka 1838. kao Franjo Possenti u Asizu, od oca Santea i majke Agneze. U 19. godini života stupio je u Red pasionista sv. Pavla od Križa dobivši novo ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Umro je na današnji dan godine 1862. u Isola del Gran Sasso. Papa Benedikt XV. proglasio ga je svetimgodine 1920.

28. Bazilije, časni otac priznavalac: Učitelj mu bijaše sv. Prokopij. Zajedno s njim bijaše u progonstvu od ikonoboraca. Kada prevladaše ikonoduli (štovatelji ikona), vrati se u manastir, gdje nastavi asketski živjeti sve do svoje smrti godine 747.

(Ivan Kasijan)

* * * * *

Roman, opat: Rodio se oko 400. godine u Jura gorju. Tu je osnovao manastir za pustinjake. Uskoro mu se pridružio brat Lupicinus i brojni drugi mladići te su nastala još dva samostana, pa čak i jedan ženski u kojemu je poglavarica bila njegova sestra. Umro je oko godine 465.

29. Ivan Kasijan, časni otac: Rodio se u Rimu, gdje stekne visoko obrazovanje. Potom se sav predade na izučavanje Svetog pisma. Pođe zatim u Carigrad da upozna i čuje sv. Ivana Zlatoustoga, nadbiskupa. Ovaj ga pouči i posveti za đakona. Nakon toga jedno je vrijeme boravio u Egiptu i Nitriji među čuvenim duhovnim velikanima. Vrativši se na zapad, naseli se u gradu Marseju u Francuskoj, gdje je osnovao muški i ženski manastir. Napisao je više spisa. Umro je 435. godine.

Kondak, glas 1.: Usta tvoja odišu slatkoćom nebeske kasije, raspršujući zlomiris strasti i užitka, a svojim miomirisom tvoje samozatajnosti i umjerenosti otkivaju duhovni uspon u Duhu, vodeći ljude u visine, bogoliki naš oče Ivane Kasijane, od boga poslani vođo monaha.

* * * * *

Hilarij, papa: Rođen je početkom 5. stoljeća na Sardiniji. Za papu je izabran 461. godine. Borio se protiv krivovjerja i brinuo se za sirotinju. Umro je na današnji dan 468. godine.

MJESEC OŽUJAK

1. Eudokija, časna majka mučenica: Živjela je u feničanskom gradu Heliopolu u vrijeme cara Trajana. U mladosti bila je velika razvratnica. Jednom dođe starac monah German u grad i odsjedne kod kršćanina koji imaše kuću tik uz Eudokijinu. Starac je noću molio psalme i čitao knjigu o strašnome sudu. Čula je to i Eudokija i nije mogla usnuti. Čim svane pošalje ona slugu k monahu da dođe u njezin dom. German ju je poučio u vjeri iznijevši primjere milosrđa i oproštenja koje je Isus pokazao prema javnim grešnicama. Ona se raskaja i dade se krstiti u mjesnog biskupa. Sve svoje imanje preda Crkvi da se razdijeli siromasima, otpusti svoje sluge i robove i povuče se u neki manastir, gdje poživi 56 godina. U asketskom životu tako je uznapredovala da je uskoro bila izabrana za nadstojnicu manastira. Završila je život kao mučenica godine 120.

TROPAR, glas 8.: Čistim srcem si uz Krista privezala svoju dušu, te utekla i ostavila ono propadljivo, zemno i vremenito, kao prava učenica Riječi, najprije postom usmrtivši strasti a potom mučeništvom posramivši đavla. Stoga te, slavna Eudokijo, Krist učinio dostojnom dvostrukoga vijenca časne majke i mučenice: moli Krista Boga da se spase duše naše!

* * * * *

Albin, biskup: Rodio se oko godine 469. u Vannesu, u Francuskoj, u plemićkoj obitelji. Posvetio se monaškom životu i petnaestak godina bio je opat u samostanu Tincillacu. Po želji narod izabran je za biskupa u Angersu. Jedna od glavnih pastoralnih briga bila mu je suzbiti rodbinsku ženidbu među plemićima. Sudjelovao je na pokrajinskim saborima u Orleansu. Usprkos protivljenja nekih biskupa i plemića, on je ostao čvrsto kod svojih stavova želeći ćudoredno obnoviti ondašnje društvo. Umro je na današnji dan 550. godine.

2. Teodot, biskup mučenik: Zbog svoje mudrosti i blagosti bio je izabran za biskupa Cirinije na otoku Cipru. Za vrijeme progonstva cara Licinija bio je izveden pred sud. Kada mu mučitelj Sabin savjetovaše da se odrekne Krista i pokloni idolima, Teodot mu reče: “Kad bi ti znao dobrotu Boga mojega u koga se ja nadam da će me zbog ovih kratkovremenih muka udostojati vječnoga života, i ti bi poželio da za njega postradaš ovako kao ja.” Za vrijeme mučenja hrabrio je ostale kršćane oko sebe. No uskoro car Konstantin objavi slobodu kršćanima i naredi da se svi kršćani puste iz tamnica. Tako se Teodot vrati na biskupsku stolicu. Život ovozemaljski završi 320. godine.

* * * * *

Agneza Češka, redovnica: Rođena je 1207. u Pragu. Živjela je kao franjevka klarisa. Umrla je 2. ožujka 1282. Poslije smrti dogodila su se mnoga čudesa po njezinom zagovoru.

Simplicij, papa: Bio je sin Kastina iz Tivolija, u Italiji. Upravljao je Crkvom od 468. do 483. godine. Za njegova pontifikata propalo je Zapadno rimsko carstvo. U Rimu je obnovio i posvetio neke crkve. Zauzeo se kod cara Baziliskosa da se ovaj ogradi od krivog nauka monofizita koji se sve više širio iz Egipta i Palestine. Umro je 483. godine.

3. Eutrope, Kleonik i Bazilisko, mučenici: Bili su drugovi sv. Teodora Tirona. Eutropije i Kleonik bili su braća, a Bazilisko rođak sv. Teodora. Izvedeni pred carskog namjesnika rekoše: “Kao što je Sveta Trojica nedjeljiva, tako smo i mi po vjeri nedjeljivi i po ljubavi nerazlučni.” Namjesnik je pokušao na razne načine pridobiti Eutropija da zaniječe Krista, ali uzalud. Naposljetku Eutropije i Kleonik bijahu raspeti na križu, a Bazilisko mačem pogubljen. Dogodi se to 290. godine.

* * * * *

Marin, pustinjak: Rođen je na otoku Rabu oko 285. godine. Živio je kao pustinjak na brdu Titan blizu grada Riminija. Proganjan je od cara Dioklecijana. Umro je 360. u gradu San Marinu po kojemu su grad i država dobili ime.

Kunigunda, redovnica: Potjecala je iz brojne grofovske obitelji u Luxemburgu. Udala se bavarskog vojvodu Henrika. Godine 1014. primili su u Rimu od pape carsku krunu. Nakon smrti muža godine 1024. Kunigunda je stupila u benediktinski samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Umrla je 1039. godine. Papa Inocent III. proglasio je 1200. godine Kunigundu i Henrika svetima.

4. Gerazim sa Jordana, časni otac: Rodio se u Liciji u maloj Aziji. Najprije se vježbao u asketskom životu u Tebaidi u Egiptu, a zatim je došao na Jordan i tamo blizu Jerihona osnovao zajednicu od oko 70 monaha. U Velikom postu nije ništa jeo. Samo je primao svetu pričest. Napisao je pravilo po kojemu je svaki monah od ponedjeljka do petka u svojoj ćeliji pleo košnice i rogozine, nisu smjeli ložiti, ćelije su morali imati uvijek otvorene. Svaki je monah imao samo po jednu haljinu. Subotom i nedjeljom skupljali su se u manastirsku crkvui u zajedničku blagovaonicu. Tada bi svaki monah donosio pred igumana ono što je kroz tjedan napravio. Sudjelovao je na Četvrtom ekumenskom saboru u Kalcedonu. Umro je 475. godine.

* * * * *

Kazimir, kraljević: Rodio se 5. listopada 1458. u Krakowu kao treće dijete poljskog kralja i velikog litvanskog kneza Kazimira IV. Jagelovića i Elizabete. Kazimir se nije ženio. Posebnu ljubav imao je prema Euharistiji i siromasima, pobožnost prema Gospi te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Lav X. proglasio je godine 1521. ovog kraljevića svetim.

5. Konon, mučenik: Živio je u Izauriji. Roditelji ga na silu oženiše. Ženu je podučavao o prednosti duhovnog života pred tjelesnim te su živjeli kao brat i sestra, te uspije nju i roditelje privesti vjeri kršćanskoj. Poslije smrti njihove i žene on se potpuno povuče iz svijeta i predade se molitvi, postu i razmatranju. Umro je mučeničkom smrću godine 250.

* * * * *

Foka (BIZ 22.9.): Živio je u Sinopi u 2. stoljeću. Po zanimanju bio je vrtlar i vrlo štovan po darežljivosti i gostoljubivosti. Umro je u Antiohiji.

6. Amorejski mučenici: Bilo ih je 42. Svi bijahu vojvode bizantskog cara Teofila. Kad car izgubi bitku protiv Saracena kod grada Amoreje, oni zauzeše grad i zarobiše mnoge kršćane koje pobiše ili prodaše u ropstvo, a časnike baciše u tamnicu. Nagovarali su ih da prijeđu na muslimansku vjeru, no oni ostadoše čvrsti u vjeri kršćanskoj. Poslije 7 godina tamnovanja godine 845. bijahu posječeni mačem i tjelesa im bačena u rijeku Eufrat.

* * * * *

Cirijak, svećenik mučenik: Rođen je u 3. stoljeću u Poitieru u Francuskoj. Bio je svećenik. Mučen je u Trieru u Njemačkoj početkom 4. stoljeća.

Ruža iz Viterba: Rodila se 1233. u Viterbu blizu Rima. Bila je mističarka i trećoredica franjevka. Umrla je 1252.

7. Kersonski mučenici: Imena njihova su: Bazilije, Efrem, Eugenije, Elpidije, Agatodor, Eterije i Kapiton. Svi oni bili su biskupi u Kersonu u razna vremena. Svi, osim Eterija, umrli su mučeničkom smrću od pogana početkom 4. stoljeća.

* * * **

Perpetua i Felicita, mučenice: Perpetua potječe od uglednih roditelja, oca poganina i majke kršćanke. I sama je bila majka kćerke koju je rodila u tamnici. Ova hrabra žena i majka, njezina vjerna služavka Felicita te Revokat, Saturnin i Satir umrli su mučeničkom smrću na današnji dan godine 202. ili 203. u amfiteatru grada Kartage u sjevernoj Africi. Ove dvije mučenice spominju se u prvom euharistijskom kanonu Rimske crkve.

8. Teofilakt, časni otac biskup priznavalac: Rođen je u Maloj Aziji. Kao mladić stupio je u manastir iznad Bosfora kod Carigrada. Carigradski patrijarh Tarasije posvetio ga je za biskupa u Nikomediji. Posvetio se bolesnicima i ubogima. Usprotivio se caru Lavu Armencu koji je bio pristaša ikonoboraca. Stoga ga cara skine s biskupskog trona i pošalje u izgnanstvo gdje provede 30 godina. Umro je oko 845. godine.

* * * * *

Ivan od Boga, redovnik: Rodio se 8. ožujka 1495. u mjestu Monte-mor o Novo u Portugalu. Kao dječak od osam godina pobjegao je u Španjolsku, gdje se zaposlio kao pastir, a kasnije je stupio u vojnike. Kad se vratio kući, roditelji mu više nisu bili živi. Posebnu hrabrost pokazao je u Granadi izvlačeći iz plamena bolesnike tamošnje bolnice. Za njih je sagradio novu bolnicu i posvetio se dvorbi tih patnika. Njegov primjer slijedili su i drugi te je on osnovao red Milosrdne braće za dvorbu bolesnika. U veljači 1550. skočio je u ledenu bujicu da spasi dječaka i dobio groznicu, od koje je i umro na svoj rođendan. Milosrdna braća osnovala su kasnije mnoge druge bolnice po Španjolskoj i diljem Europe.

9. Sebastijski mučenici: Bijahu oni vojnici u slavnoj XII. rimskoj legiji “Legio fulminata Melitensis” u Kapadociji.Kada za vrijeme cara Licinija nasta progon kršćana i ovih 40 vojnika Kristovih dospješe u tamnicu. Tu sastaviše i svi potpisaše oporuku želeći da po smrti budu svi zajedno sahranjeni, uputiše opomenu braći u vjerii pozdraviše roditelje i prijatelje. Mučeništvo se zbilo na današnji dan 320. godine u ledenom kupalištu grada Sebaste u Maloj Armeniji (danas Siwas u Turskoj). Njihova tjelesa spališe i pepeo prosuše u rijeku.

TROPAR, glas 1.: Po mukama svetaca, što ih radi Tebe podnesoše, milosrdan nam budi, Gospode! Molimo Te, Čovjekoljupče, iscijeli sve bolesti naše!

KONDAK, glas 6.: Sve vojske svijeta napustivši, prionuli ste Vladaru na nebesima, o četrdesetorico mučenika Gospodnjih. Prošavši kroz oganj i vodu, Blaženi, dostojno primiste slavu s nebesa i mnoštvo vijenaca.

* * * * *

Franciska Rimska, redovnica: Rodila se godine 1384. u Rimu. Roditelji joj bijahu Paolo de Bussi i Jacobelle de Roffredeschi. Po želji oca udala se za plemića Lorenza Ponzianija i rodila mu šestero djece. U potkrovlju kuće uredila si je ćeliju i ondje često molila. Poslije smrti muža i nakon što je opskrbila svu djecu pridružila se bratovštini Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa, posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je godine 1444.

Dominik Savio: Rođen je 2. travnja 1842. u Rivi kod Chierija u Piemontu, u Italiji. Nakon osnovne škole Dominik je ušao u oratorij Don Bosca u Torinu. Bio je primjeran u svemu. Isticao se izvanrednom pobožnošću, duhovnom radošću i mnogim karizmatičkim darovima. Umro je 9. ožujka 1857. Papa Pio XII. proglasio ga svetim godine 1954.

Grgur Nisenski, biskup: Vidi 10. siječnja.

10. Kodrat i drugovi, mučenici: Za vrijeme progona kršćana majka rodi Kodrata u šumi nedaleko Korinta i uskoro umre. Neki dobri ljudi pobrinu se za njegovo školovanje za liječnika. U vrijeme cara Decija bačen je u tamnicu zajedno sa svojim drugovima Ciprijanom, Dionizijem, Anektom, Pavlom i Kriskentom. Pobijeni su mačem godine 258. Na mjestu pogubljenja izbio je izvor vode koji se još i danas zove Kodratov izvor.

* * * * *

Četrdeset mučenika u Sebasti: Vidi 9. ožujka.

Makarij Jeruzalemski, biskup: Rođen je koncem 3. stoljeća u Jeruzalemu. Godine 314. postaje jeruzalemskim biskupom. Otkrio je Isusov grob i gradi crkvu Kristova groba ili uskrsnuća. Umro je 334. godine.

11. Sofronij, patrijarh jeruzalemski: Rodio se u Damasku. Nakon što je završio najviše nauke, povukao se u manastir sv. Teodozija. Za duhovnog vođu uze sebi monaha Ivana Mosha. Zajedno krenu u Egipat da obiđu tamošnje manastire. Sve što su vidjeli i saznali zapisaše u knjizi Limonar ili Cvijetnjak. Bili su i u Rimu, gdje Mosho umre. Sofronije prenese njegovo tijelo u manastir sv. Teodozija. Zadrža se u Jeruzalemu koji baš u to vrijeme bi oslobođen od Perzijanaca. Bio je nazočan povratku časnoga križa Gospodnjega iz Perzije, koga je car Heraklije na svojim leđima unesao u sveti grad. Godine 634. Sofronije bi izabran za patrijarha jeruzalemskoga. Sazvao je sabor svoje Crkve na kojem je osudio krivovjerje monotelista. Napisao je životopis sv. Marije Egipćanke, sastavio je molitve kod blagoslova vode na Bogojavljenje, u bogosluženja je uveo neke nove pjesme i himne. Umro je 638. godine.

12. Teofan, časni otac priznavalac: Rođen je u Sigriji u bogatoj obitelji. Bio je rođak cara Lava Isaura. Roditelji ga na silu oženiše. No u dogovoru sa svojom ženom živjeli su oni kao brat i sestra. Čim roditelji umriješe, žena ode u jedan manastir a Teofan u manastir u Sigrijskim gorama. Pošto posta čuven po svojoj dubokoj vjeri, uzdržljivosti i mudrosti, bijaše 787. godine pozvan da sudjelujena Sedmom ekumenskom saboru u Niceji na kojem saborski oci osude ikonoborce i ponovno uvedu štovanje ikona. Kasnije, kada u vrijeme cara Lava Armenca opet nasta progon štovatelja ikona, Teofana dovedoše u Carigrad i baciše u tamnicu. Nakon dvije godine posla ga car u zatočeništvo na otok Samotrag, gdje godine 817. umre.

Grgur Dvojeslov, papa: Otac njegov Gordijan bio je senator. Majka mu se zvala Silvija. I sin mu Grgur postade senator i gradonačelnik Rima. Nakon očeve smrti Grgur se poda duhovnom životu. Od svoga velikog bogatstva sazda šest manastira na Siciliji, a sedmi u Rimu na čast apostola Andrije, gdje se zamonaši. I majka njegova ode u jedan ženski manastir. Poslije smrti pape Pelagija za nasljednika mu izabraše Grgura. Bijaše on nadasve milosrdan gradeći skloništa za siromašne. Često je pozivao siromahe za svoj stol i dvorio ih. Napisao je knjigu Dvojeslov ili Subesjednik u kojoj je opisao vrline i čudesa talijanskih svetaca. Sastavio je i Službu pretposvećenih darova koja se služi srijedom i petkom u Velikom postu. Umro je 604. godine.

TROPAR sv. Grguru, glas 4.: Okrijepljen snagom božanske milosti koju si s nebesa od Boga primio, slavni Grgure, uputio si se putem Evanđelja te od Krista primio plaću za svoja djela, blaženi! Moli Ga za spasenje duša naših.

KONDAK sv. Grguru, glas 4.: Pokazao si se vjernom slikom Krista vrhovnoga pastira koji je poveo stado redovnika do nebeskih torova, oče Grugure, odakle si poučavao stado Kristovo zapovijedim njegovim. S njima se stoga raduješ i likuješ u nebeskim dvorima.

* * * * *

Teofan, redovnik: Vidi gore.

Luigi Orione, svećenik: Rođen je 1872. u sjevernoj Italiji. Oduševljen don Boscovim radom postaje svećenik i djeluje karitativno i osniva redove i zavode koji se bave karitativnim radom. Umro je 1940. u San Remu.

13. Prijenos moći Nicefora, patrijarha carigradskog: Rodio se u Carigradu 758. ili 759. godine. Njegov otac Teodor bio je carski tajnik i štovatelj svetih ikona. Zbog toga je dvaput bio poslan u progonstvo, gdje i umre. Majka Eudoksija svoj život završila je kao monahinja. Nicefor je kao carski tajnik sudjelovao na drugom općem Nicejskom saboru koji je odobrio štovanje ikona. Uskoro je napustio carski dvor i uputio se na istočnu stranu Bosfora i osnovao manastir sv. Teodora. Godine 806. po carevoj volji bio je posvećen za biskupa i postavljen za carigradskog patrijarha. Završio je svoj život godine 828. u manastiru sv. Teodora nakon 14 godina izgnanstva kamo ga je poslao car Lav Armenac protivnik štovanja svetih ikona. Kada na prijestolje stupi car Mihael sa svojom majkom Teodorom, a na tron patrijarha vraćen Metod, moći sv. Nicefora prenesoše godine 847. u Carigrad najprije u crkvu Svete Sofije, a zatim u crkvu Svetih apostola.

* * * * *

Ruderik i Salamon, mučenici: Rođeni su u Španjolskoj u 9. stoljeću. Mučeni su u Cordobi 857. godine.

Leandro Seviljski, biskup: Rodio se godine 540. u Cartageni u Španjolskoj kao stariji brat sv. Izidora Seviljskog. Bio je redovnik benediktinac. Godine 584. postaje nadbiskupom Seviglie. Primio je u Katoličku crkvu mnoge pogane Vizigote. Umro je 600.

14. Benedikt iz Nursije, časni otac: Rodio se 480. godine u pokrajini Nursiji u Italiji od bogatih roditelja. Iz škole iziđe kako reče “neuk mudrac i učen neznalac”. Pobjegne u neki manastir gdje se zamonaši. Nakon toga povuče se u Subiaco i osta u pećini preko tri godine. Monah Roman, koji ga zamonaši, donosio mu je hranu i užetom spuštao niz pećinu. Bog ga obdari mnogim duhovnim darovima preko kojih je pomagao ljudima. Osnovao je 12 manastira, u početku sa po 12 monaha u svakom od njih. Nakon 30 godina boravka u Subjaku, preselio se na brdo Cassino i tu osnovao slavni manstir. Napisao je Ustav za monahe i monahinje koji su kasnije po njemu dobili naziv Benediktinci. Njegova sestra Skolastika bila je monahinja. Umro je 550. godine.

TROPAR, glas 1.: Svojim isposničkim podvigom pokazao si se istinskim nositeljem svoga imena, bonosni Benedikte, jer si koo blagoslovljeni sin postao znakom i pravilom svima koji te nasljeduju i kliču: Slava Onomu koji ti je dao jakost! Slava Onomu koji te je ovjenčao! Slava Onomu koji po tebi svima daje ozdravljenje!

KONDAK, glas 6.: Milošću Božjom si se obogatio i djelima jasno posvjedočio svoj poziv. Pokazao si se, po molitvama i postovima kao onaj koji je ispunjen darovima Duha Božjega, Kristov ugodniče Benedikte; postao si iscjeliteljem bolesnh i progonitelj zlih duhova a dušama našim pak gorljivi zagovornik.

* * * * *

Matilda, vojvotkinja: Rodila se oko godine 895. u Engeru u Saskoj, u Njemačkoj. Roditelji su je predali na odgoj jednoj ženskoj ustanovi u kojoj je opatica bila njezina baka. Udala se za vojvodu Henrika i porodila petero djece. Skupa s mužem sagradila je brojne crkvei utemeljila nove samostane. Najstariji sin Oton postade rimski car, a najmlađi Bruno posvetio se duhovnom staležu. Kad je 955. umro sin Henrik, živjela je posve povučenim udovičkim životom. Bila je uzorna žena, a kao vladarica isticala se nadprosječnom inteligencijom, izvanrednom brigom za siromahe i postojanom molitvom. Umrla je 968. godine.

15. Agapij i sedmorica drugova, mučenici: Mladići Publij, Aleksandar, Timolaj, Dioniz, Aleksandar, Romul i Diniz jednoga su dana promatrali kako namjesnik cara Dioklecijana Urban u Cezareji, u Palestini, muči kršćane: jedne u ognju, druge na vješalima, treće pred zvijerima. Oduševi ih njihova hrabrost, te zavezavši sebi ruke otraga, dođoše pred Urbana i povikaše: “I mi smo kršćani!” Mladićima se pridruži i ugledni kršćanin Agapij i stade još više u mladićima raspirivati vjeru i ljubav prema Gospodu. Urban ih dade sve mačem pogubiti 303. godine.

* * * * *

Lujza, redovnica: Bila je nezakonita kći plemića Luja Marillaca, gospodara od Ferrieresa, u Francuskoj. Odgoj i izobrazbu primila je u samostanu dominikanki. Udala se 1613. za Antuna Le Grasa. Nakon njegove smrti sin Mihael stupio je u sjemenište, a ona je obilazila karitativne ustanove sv. Vinka Paulskoga, poučavajući, tješeći i organizirajući rad žena. Godine 1633. Vinko joj je povjerio brigu oko svojih duhovnih kćeri milosrdnica, koje je ona skupljala u svojoj kući. Na Blagovijest Lujza je sa svoje četiri družice položila vječne zavjete čistoće, siromaštva, poslušnosti i služenja siromasima. Umrla je godine 1660. Papa Pio XI. proglasio ju je godine 1934. svetom.

Longin, satnik: Prema kršćanskoj tradiciji on je onaj rimski vojnik koji je kopljem otvorio Kristovo rebro na Golgoti na Veliki petak (vidi 16. 10.).

16. Sabin i Papij, mučenici: Sabin je bio načelnik grada Hermopola u Egiptu. Za vrijeme progona kršćana on se sa mnogim drugim kršćanima povuče u neku planinu, gdje je provodio vrijeme u postu i molitvi. Prokazao ga je neki prosjak koji mu je hranu donosio i kome je Sabin mnoga dobra djela učinio. Sabin, s još šestoricom, među njima i Papij, bi uhvaćen i poslije mučenja godine 305. bačen u rijeku Nil.

* * * * *

Hilarij, biskup, i Tacijan, đakon, mučenici: Bio je biskup Akvileje u Italiji i zajedno sa svojim đakonom Tacijanom podnio mučeničku smrt godine 284. u vrijeme cara Numerijana.

17. Aleksij “čovjek Božji“, časni otac: U vrijeme cara Honorija u Rimu je živio visoki carski dostojanstvenik Eutimije sa ženom Aglaidom. Sina Aleksija prisile na ženidbu. No on iste noći napusti ženu i roditeljski dom i otplovi u grad Edesu u Siriji. Tu je kao prosjak živio 17 godina, neprestano se moleći. Ljudi su ga počeli slaviti kao čovjeka Božjega. Da izbjegne ljudsku slavu on odluči napustiti grad i preseliti se u Laodiceju. No vjetar je promijenio smjer lađi te on doplovi u Rim. Živio je još 17 godina o kruhu i vodi u izbi u dvorištu roditeljske kuće, a da ga roditelji nisu prepoznali. Napisavši na komadić papira svoje ime, umre 411. godine. Iz njegovih zemnih ostataka poteče miomirisno miro i dodirom tijela izliječiše se mnogi bolesnici.

* * * * *

Patrik, prosvjetitelj irski, biskup: Magonus Sucatus Patricius rodio se oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji. Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je gradski savjetnik i kasnije svećenik. Kad je Patriku bilo 16 godina ugrabiše ga gusari, odvedoše u Irsku i prodaše kao roba. Godine 407. uspio se odanle izvući i vratiti kući. Nakon studija u Auxerreu u Galiji bio je zaređen za đakona pa za svećenika i najzad za biskupa u Irskoj. Sjedište njegove biskupije bilo je u Armaghu u Ulsteru. Najviše je djelovao na sjeveru i sjeveroistoku Irske. Uveo je monaštvo koje će kasnije odigrati veliku ulogu u Irskoj i u Europi. Umro je 461. godine.

TROPAR, glas 4.: Sveti oče Patriče, ti si kao vjerni pastir Kristova kraljevskoga stada ispunio irsku zemlju svjetlom Evanđelja i moćnom snagom Presvete Trojice; dok stojiš sada pred Spasiteljem, moli da nas sačuva u vjeri i ljubavi.

KONDAK, glas 4.: Utekavši iz ropstva na slobodu, po Kristovu si poslanju krenuo osloboditi Irsku od đavoljih spona sijući u srca pogana riječ Evanđelja te si po svojim putovanjima i nevoljama postaopoput apostola Pavla! Sada kada si na nebu primio plaću za svoje muke, ne prestaj moliti za stado koje si na zemlji skupio, svetitelju Patriče!

Josip iz Arimateje: Za njega, koji je bio član Velikog vijeća i Isusov učenik u tajnosti, u evanđelju čitamo: Neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskog grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek - on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih - koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skine, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen (Lk 23, 50 - 53). BIZ: 31. 7. i Treća nedjelja Pashe.

18. Ćiril, patrijarh jeruzalemski: Rođen je oko godine 315. u Jeruzalemu. Godine 346. posvećen je za svećenika, a 351. naslijedio je na prijestolju jeruzalemskog patrijarha Maksima. Bio je učesnik Drugog općeg sabora 381. godine u Carigradu. Protivnici krivovjerci triput su ga zbacili s nadbiskupskog trona i slali u progonstvo. Vratio se na svoju stolicu u vrijeme cara Teodozija i vodio Crkvu jeruzalemsku još osam godina. Kroz svoje 24 kateheze, u kojima je protumačio vjerske istine, daje nam vrlo vrijedan uvid u vjerske i liturgijske prilike u Jeruzalemu u 4. stoljeću. Ćiril je umro 387. godine.

TROPAR, glas 4.: Odjenut haljinom bogoljublja, pokazao si se na Sionu izvrsnim stupom apostolske vjere. Postavši nasljednikom njihove milosti, tumačio si njihove bogomudre nauke i umnažao talente apostolske mudrosti, oče naš i svetitelju Ćirile! Moli za nas.

KONDAK, glas 1.: Bogom nadahnute tvoje riječi, o Mudri, prosvijetliše narod da štuju Trojstvo koje je jedne naravi a u tri osobe podijeljeno! Radujemo se stoga i presveti spomen tvoj svetkujemo, imajući te za molitelja kod Boga.

* * * * *

Ćiril Jeruzalemski, biskup i crkveni naučitelj.

19. Krizant i Darija, mučenici: Krizant bijaše sin velikaša Polemija koji se iz Aleksandrije preseli u Rim. Imao je za učitelje sve najučenije ljude, ali svjetska mudrost ne zadovolji ga. U ruke mladoga Krizanta dođe Evanđelje i Djela apostolska i tako spozna pravu istinu. Svog učitelja nađe u svećeniku Karpoforu koji ga i krsti. Otac sve pokuša da sina odvrati od vjere, ali uzalud. Tada ga otac prisili da se oženi pogankom Darijom. No dalje su živjeli kao brat i sestra. Krizant uspije Dariju nagovoriti da i ona postane kršćankom. U vrijeme cara Numerijana oboje su bili strašno mučeni. Mučitelj njihov Klaudije, videći s kakvom neprotumačivom snagom oni sve podnose, i sam postane kršćaninom i sav dom njegov. Zato on, njegova dva sina i žena okruniše svoju vjeru mučeništvom. Krizant i Darija izdahnuše godine 288. u jednoj dubokoj jami zasuti kamenjem.

TROPAR, glas 1.: Počastimo jednomislene mučenike, Krizanta, mladicu čistoće, i nadasve poniznu Dariju. Sjedinivši se u svetosti vjere, zasjali su kao zajedničari Boga Riječi, za koga su se ispravno borili te sada spašavaju one koji pjevaju: Slava onomu koji vas je okrijepio! Skava onomu koji vas je okrunio! Slava Onomu koji po vama sve dariva iscjeljenjem (ozdravljenjem).

KONDAK, glas 3: Žudeći za savršenom dobrotom, slijedio si svako dobro na koje si naišao, Krizante blaženi, te si svojim usitinu zlatnim besjedama Kristu priveo i slavnu Dariju koja pretrpjela mučeništvo i posramila mučitelja: s njom se spomeni svih nas koji s vjerom spomen vaš slavimo.

* * * * *

Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije: Otac mu bijaše Jakov iz roda kralja Davida. Obitelj je živjela u Nazaretu. Po zanimanju je bio drvodjelac. Zaručio se s Marijom, kćerkom Joakima i Ane, koja u vrijeme trajanja zaruka zatrudnje po Duhu Svetom. Josip htjede raskinuti zaruke, ali podučen u snu da je dijete koje nosi njegova zaručnica Marija Sin Božji, uze je sebi za ženu. Evanđelisti ga spominju pri popisu stanovništva u Betlehemu, zatim kad je Sveta obitelj morala bježati u Egipat te kad su dvanaestogodišnjeg Isusa našli u jeruzalemskom hramu.

20. Monasi lavre sv. Sabe na Sinaju, časni oci mučenici: Ovaj slavni manastir nad potokom Cedronom kod Jeruzalema bi osnovan u 4. stoljeću od sv. Sabe Posvećenoga. U vrijeme vladanja Konstantina i Irene manastir su napali i opljačkali Arapi. Monasi ne htjedoše pobjeći, nego posavjetovavši se s igumanom Tomom, zaključiše: “Mi smo napustili svijet i došli u ovu pustinju iz ljubavi prema Kristu. Bila bi sramota da sada bježimo iz pustinje iz straha od ljudi. Ako budemo ubijeni ovdje, bit ćemo ubijeni poradi naše ljubavi prema Kristu, zbog koga smo i došli ovdje živjeti.” I tako dočekaše Arape. Neke od monaha strijelama ubiše, a neke zatvore u pećinu, nalože pred pećinom vatru te ih dimom uguše. Dogodi se to pred Uskrs godine 796.

* * * * *

Martin iz Brage, biskup: Rođen je 515. u Panoniji. Postaje biskup Brage u Portugalu. Umro je 580. godine.

Klaudija, mučenica: Rođena je u 3. stoljeću u Rimu. Umra je kao mučenica početkom 4. stoljeća.

21. Jakov, časni otac biskup, priznavalac: Ne zna se gdje se i kada rodio niti mjesto gdje je bio biskupom. Zna se samo da je živio asketskim životom i da je u vrijeme cara Konstantina Kopronima bio proganjan kao branitelj štovanja svetih ikona. Umro je u progonstvu 756. godine.

* * ** *

Serapion Thmujski, biskup: Bio je jedan od najslavnijih učenika sv. Antuna Pustinjaka. Zabilježeno je da je bio biskup Thmuisa u Egiptu od 340. do 356. godine.

Nikola iz Flue, pustinjak: Rođen je 1417. u Flueli u Švicarskoj. Poznat je još pod imenom Bruder Klaus. Sa ženom Dorotejom imao je pet sinova i pet kćeri. Povukao se iz svijeta i živio kao pustinjak. Umro je 487. godine.

22. Bazilije, svećenik mučenik: Bio je svećenik u Ankari. Za vrijeme cara Konstancija i njegova nasljednika Julijana Odstupnika ovaj revni i pravovjerni sluga Božji mnogo je pretrpio od krivovjeraca Arijanaca. Umro je kao mučenik Kristov 362. godine.

* * * * *

Lea Rimljanka, udovica: Rođena je u Rimu u prvoj polovini 4. stoljeća. Kao udovica pomagala je rimske ženske samostane. Umrla je 384. godine.

23. Nikon, časni otac i njegovi učenici, mučenici: Nikon je rođen u Neapolu od oca poganina i majke kršćanke. Po zanimanju bijaše on rimski časnik. Majka ga je tajno poučavala u vjeri Kristovoj. Jednom kad pođe na bojište majka mu je savjetovala da se, bude li u nevolji, prekriži i zazove Krista u pomoć. Tako i bi. Vrativši se sretno kući klicao je: “Veliki je Bog kršćanski!”. Jednoga dana tajno otplovi u Aziju gdje ga kiziški biskup Teodozije krsti. Po krštenju zatvori se u manastir. Biskup Teodozije pred svoju smrt zaredi ga za đakona, pa za prezbitera i posveti ga za biskupa. Po smrti majke on se, sa devet svojih učenika, ratnih drugova, uputi na Siciliju i tu u Tigiji osnuje manastir. U vrijeme progona kršćana za cara Decija godine 250. mučeničkom smrću umro je Nikon i njegovi učenici.

* * * * *

Turibij Mongrovejski, biskup: Rodio se 18. studenoga 1538. u selu Villaqeida u Španjolskoj. Nakon studija bio je predsjednik vijeća inkvizicije u Granadi. U kratko vrijeme posvećen je za đakona, svećenika i godine 1580. za biskupa. Kralj Filip II. povjerio mu je službu nadbiskupa u Limi, u španjolskoj koloniji Peruu. Tu je obnovio palu crkvenu disciplinu i borio se protiv raznih nepravdi, a posebno se isticao u ljubavi prema Indijancima. Podigao je mnoge crkve, samostane, bolnice i sjemenište. Sazvao je tri pokrajinska sabora i trinaest biskupskih sinoda. Umro je godine 1606. za vrijeme pastoralnog pohoda. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je godine 1726. svetim.

24. Predsvetkovina Blagovijesti

TROPAR, glas 4.: Danas je početak sveopće radosti, koja nas potiče na predblagdansko slavlje: Jer gle, dolazi Gabrijel! On donosi Djevici blagovijest i kliče joj: Raduj se, milosti puna, Gospod je s tobom!

KONDAK, glas 8.: Svima nama na zemlji ti si, Bogorodice Djevo, početak spasenja: Jer Božji je sluga, veliki vojvoda Gabrijel, poslan s neba da stane pred tobom i da ti donese radosnu vijest. Zati ti svi kličemo: Raduj se, Zaručnice djevičanska!

Zaharija, časni otac: Bio je sin Egipćanina Ciriona koji napusti ženu i djecu i zamonaši se i sina Zahariju uze k sebi. Živjeli su u manstiru blizu Carigrada. Ovaj Zaharija bi od Boga obdaren mnogim milosnim darovima i sav je gorio od revnosti prema Bogu. Umro je mlad i ostavio među monasima veliki trag.

Artemon, biskup: Rođen je i odgajan u Seleuciji. Kad je apostol Pavao došao u taj grad, susreo se s Artemonom, utvrdio još više u vjeri i postavio ga za biskupa u tom gradu. S ljubavlju i revnošću upravljao je svojim stadom i u dubokoj starosti preselio se u vječnost.

* * * * *

Katarina Švedska, redovnica: Rodila se oko godine 1331. u obitelji Ulfsdotter. Majka joj bijaše sv. Brigita. Vrlo je rano bila zaručena, ali su oboje odlučili živjeti kao brat i sestra. Bila je vjerna pratilja svoje majke na njezinim hodočašćima u Rim, gdje joj je majka i umrla. Godine 1380. biskup je Katarinu imenovao opaticom u samostanu Vadsteni u Rimu. No godinu dana kasnije već je nije bilo na životu. Smatra se suutemeljiteljicom Reda sv. Brigite. Njezini zemni ostaci preneseni su godine 1489. u Švedsku.

25. BLAGOVIJEST PRESVETOJ BOGORODICI

Kada se djevici Mariji navrši 11 godina boravka i služenja pri hramu u Jeruzalemu i 14 godina od rođenja, priopće joj svećenici da po Zakonu više ne može ostati pri Hramu, nego treba da se zaruči i stupi u brak. Tada po promislu Božjem veliki svećenik Zaharija, otac Ivana Krstitelja, u dogovoru s ostalim svećenicima, sabere 12 potomaka kralja Davida, među kojima i Josipa iz Nazareta s kojim se Marija zaruči. Jednoga dana dođe u kuću njezinu u Nazaret Božji glasnik arkanđeo Gabriel s radosnom viješću da je Bog baš nju, milosti punu, izabrao da bude majka Sina Božjega kojemu će dati ime Isus. Utjelovljenje njegovo dogodit će se snagom Duha Svetoga. I prista Marija rekavši arkanđelu: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi (Lk 1, 38).

TROPAR, glas 4.: Danas je početak našega spasenja i otkrivenje vječnog otajstva. Sin Božji postaje Sinom Djevice, a Gabrijel radosno naviješta milosnu vijest. Zato i mi zajedno s njime kliknimo Bogorodici: Raduj se, milosti puna, Gospod je s tobom!

Dnes spasenija našego glavizna, i ježe ot vjeka tainstva javlenije: Sin Božij sin djevi bivajet, i Gavriil blagodat blagovjestvujet. Tjemže i mi s nim Bogorodicje vozopijim: radujsja blagodatnaja, Gospod s toboju.

KONDAK, glas 8.: Braniteljici Vojvotkinji, pripisujemo pobjedu! Jer oslobođeni od opasnosti, zahvalnicu izričemo ti sluge tvoje, Bogorodice! A, jer si nepobjedive moći, izbavi nas od svih nevolja, da ti pjevamo: Raduj se Nevjesto nenevjesna!

Vozbranoj vojevodje pobjediteljnaja, jako izbavlšesja ot zlih, blagodarstvenaja vospisujem ti rabi tvoji, Bogorodice: no jako imuščaja deržavu nepobjedimuju, ot vsjakih nas bjed svobodi, da zovem ti: radujsja nevjesto nenevjestnaja.

* * * * *

Navještenje Gospodinovo.

Dizma, desni razbojnik: Evanđelja nam govore da su zajedno s Isusom zbog svojih nedjela na križ bila raspeta i dvojica razbojnika: jedan njemu s lijeve a drugi s desne strane. Onaj s lijeve strane vrijeđao je Isusa, dok ga je onaj s desne ukorio, rekavši: Zar se ne bojiš Boga ni dok podnosiš samu kaznu? Mi smo ovdje po pravdi, jer primamo zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakava zla učinio. Okrene zatim glavu prema Isusu i reče: Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo. Isus mu na to reče: Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju (Lk 23, 40 - 43). Sveta tradicija kaže da je ovom raskajanom razbojniku bilo ime Dizma..

26. Završetak posvetkovine Blagovijesti

Zbor arkanđela Gabriela: Gabrijel je jedan od sedam serafina, kako misle sveti oci. Imena ostalih šest jesu: Mihael, Rafael, Uriel, Sealtiel, Jegudiel i Barahiel. On se objavio kao glasnik Božji velikom svećeniku Zahariji kad je prinosio kad u Hramu i navijestio mu da će mu se roditi sin Ivan. On je i blagovijesnik utjelovljenja Sina Božjega.

TROPAR, glas 4.: Vođe nebeskih vojska! Molimo vas svagda mi nedostojni, da nas zaštitite svojim molitvama i očuvate nas pod okriljem vaše bestjelesne slave. Ponizno pred vama prostrti, kličemo: Izbavite nas od nevolja, vojskovođe višnjih sila!

KONDAK, glas 8.: Vrhovni zapovjedniče, ti si slavniposlužitelj i molitelj presvjetle i časne, svemoguće, prediskonske i strašne Trojice! Moli sada neprestano da se izbavimo od svih nevolja i muka, da ti kličemo: Raduj se, zaštito slugu svojih!

* * * * *

Montan i Maksima, mučenici sirmijski: Za vrijeme Dioklecijanova progonstva godine 304. sklonio se u Sirmij (Srijemska Mitrovica) svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Međutim saznalo se da su kršćani te su zajedno s još četrdesetak kršćana mučeni i tjelesa im bačena u Savu.

Liudger, biskup: Rodio se 742. u Zuylenu kod Utrechta u Nizozemskoj. Školovao se u jednoj samostanskoj školi. Kao đakon i svećenik potpuno se posvetio misijskom djelovanju u Munsteru i okolici. Tu je godine 805. imenovan za biskupa. Krasila ga je evanđeoska savršenost i oduševljenje za Krista.

27. Matrona Solunska, časna majka: Živjela je u 2. stoljeću. Bila je služavka kod jednog Židova u Solunu. Žena njegova Pautila stalno se rugala Matroni zbog njezine vjere u Krista i nagovaraše ju da se odrekne kršanstva. U svojoj zlobi više puta ju je zatvarala i morila glađu. Tako jednoga dana mlada kršćanka i umre od gladi. Tijelo joj ova opaka žena baci iz svoje kuće na zemlju. Kršćani uzeše njeno tijelo i dostojno ga sahraniše. Biskup solunski Aleksandar, saznavši za mnoga čudesa koja se dogodiše po zagovoru ove svetice, podigne crkvu nad njenim grobom.

* * * * *

Lidija, mučenica: Lidija je bila žena senatora Fileta u Iliriku. Sinovi im bijahu Makedonij i Teoprep. Car Hadrijan naredio je carskom službeniku Amfilohu da ovu kršćansku obitelj stavi na muke. No, oni su tako snažno svjedočili svoju vjeru da se i sam mučitelj obratio na kršćanstvo, a i časnik zatvorske straže Kronid. Saznavši za to, car naredi da ih sve bace u bazen vrelog ulja.

Rupert, biskup: Njegovo izvorno ime je Hrodpert. Potjecao je iz jedne plemićke franačke obitelji. Živio je u drugoj polovici 7. stoljeća. Njegova djelatnost vezana je uz Salzburg gdje je sagradio crkvu i samostan sv. Petra. Ovaj samostan, u kojemu je živio Rupert kao opat i biskup, postat će središtem duhovne kulture. On je osnovao i ženski samostan u Nonnbergu i posvetio ga Majci Božjoj. Umro je 718. godine.

28. Hilarij, časni otac priznavalac: Bio je iguman manastira Pelikita blizu Helesponta u Maloj Aziji. U vrijeme cara Konstantina Kopronima, pristaše ikonoboraca, ovaj Božji čovjeks40 svojih monaha bi poslan u progonstvo blizu Efeza i tamo godine 750. svoj život skonča u tamnici.

Stjepan, čudotvorac: Rođen je u okolici Carigrada koncem 8. stoljeća. Bio je iguman triglijskog samostana nedaleko Carigrada. Kao štovatelj svetih ikona bio je proganjan od cara Lava Armenca. Umro je kao zatočenik u prvoj polovici 9. stoljeća.

* * * * *

Gontran, kralj: Rođen je 525. u Francuskoj. Bio je francuski kralj, naslijedivši oca Klotara I. Umro je 592. godine.

Siksto III., papa: Rodio se u Rimu i bio je svećenik. Godine 432. izabran je za nasljednika pape Celestina I. Kao papa nastojao je da krivovjerne pelagijance i nestorijance, koje je osudio Drugi opći sabor u Efezu godine 431., vrati pravoj vjeri i crkvenom zajedništvu. U njegovo vrijeme sagrađena je bazilika Svete Marije Velike s prekrasnim mozaicima. Ovaj papa umro je 29. ožujka 440. godine.

29. Marko, časni otac biskup, Ćiril, đakon, i drugovi mučenici: O njegovom stradanju pisao je sv. Grgur Bogoslov. Marko jebio biskup u Aretusi u Siriji. U vrijeme cara Konstantina dao razoriti neki poganski hram i mnoge priveo na kršćanstvo. No kad na prijestolje dođe car Julijan Otpadnik od vjere Kristove, tad i neki građani Aretuse otpadnu od vjere i ponovno prigrliše poganstvo. Navališe na biskupa Marka da im natrag sagradi hram ili da plati veliki novac. No on to odbi. Nato ga oni počeše mučiti na raznorazne načine, ali starac biskup ostade ustrajan. To posrami njegove mučitelje te se jedan po jedan vrati na pravu vjeru. Svoj ovozemaljski život završio je 362. godine. Ćiril, đakon biskupa Marka, iz grada Heliopola razbio je neke idole kad kršćani dobiše slobodu u vrijeme cara Konstantina. No kad na vlast dođe Julijan Otpadnik, Ćiril i još mnogi drugi kršćani u tom gradu bijahu mučeni i pobijeni.

* * * * *

Jona i Barakiz, redovnici mučenici: Ova dvojica braće rođena su u Perziji koncem 3. stoljeća. Bili su monasi. Mučeni su 326. godine.

Bertold, pustinjak: Rođen je 1100. u okolici Limogesa u Francuskoj. Od 1155. kao pustinjak nasljeduje proroka Iliju i njegove učenike na gori Karmelu u Palestini. Prethodnik je karmelićana. Umro je 1195.

30. Ivan (Klimak) pisac Ljestvice, časni otac: Rodio se u Palestini i bio je učenik sv. Grgura Nazijanskoga. Došao je u manastir na Sinajsku goru kao 16-godišnjak. Kod svoga duhovnog oca Martirija provede vježbajući se u asketskom životu 19 godina. Po smrti Martirija povuče se Ivan u jednu pećinu kod mjesta Tole i tu poživi 40 godina. Za to vrijeme napisa on mnoge knjige a najpoznatija mu je “Ljestvica” u kojoj on opisuje uzdizanje duše k Bogu kao po nekoj ljestvici. Bio je iguman na Sinaju do svoje 80. godine, kada 605. godine napusti ovaj svijet i preseli se u carstvo nebesko.

KONDAK, glas 4.: Svojim spisom predao si nauk, premudri, kojim poput trajno cvjetajućega plodasladiš srca onima koji ga s pažnjom primaju, blaženi! Jer ljestvica vodi dušu onih koji te s vjerom štujuod zemlje k nebesima gdje slava prebiva.

* * * * *

Ivan Klimak, redovnik.

31. Hipatij, biskup Gangare, časni otac mučenik: Rođen je u Ciliciji. Bio je biskup u gradu Gangari u maloj Aziji. Sudjelovao je na Prvom ekumenskom saboru 325. u Niceji. Glas o njegovom svetom životu i čudotvorstvu raširi se na sve strane. Čak je i car Konstancije dao da se napravi njegov lik i držao ga u svom dvoru kao zaštitu od svih zala. Vraćajući se iz Carigrada sa sabora Hipatija su napali heretici Novacijani i kamenom ubili 326. godine.

* * * * *

Balbina, mučenica: Rođena je početkom 2. stoljeća u Rimu. Mučena je 130. godine.

Benjamin, đakon mučenik: Rođen je oko 400. godine u Perziji. Bio je đakon. Umro je kao mučenik 422.

Guido, opat: Rođen je u okolici Ravene 970. Postaje monahom benediktincem i opat u opatiji Pompozi. Poznat je kao reformator gregorijanskog pjevanja. Umro je 1046. u Borgo San Domnino.

MJESEC TRAVANJ

1. Marija Egipćanka, časna majka: Rođena je u Egiptu. Već od svoje dvanaeste godine poče živjeti razvratno u gradu Aleksandriji. I tako punih 17 godina. Jednom pođe u Jeruzalem. Htjede stupiti u crkvu da se pokloni časnom Križu Gospodnjem, ali je neka nevidljiva sila zadržavala vani. U velikom strahu baci ona pogled na ikonu presvete Bogorodice u predvorju crkve i moljaše se njoj da joj dopusti ući u hram i cjelivati Križ, iskreno se kajući za grijehe koje je počinila. Obećala je Bogorodici da će poći tamo kamo ju ona uputi. Nakon te molitve slobodno uđe u crkvu i u suzama cjelivaše sveti Križ Isusov. Vrativši se u predvorje htjede zahvaliti majci Božjoj, no ču glas: «Ako pređeš Jordan, naći ćeš mir». Kupi zatim tri hljeba i uputi se k rijeci Jordanu. Sutradan se pričesti u manstiru sv. Ivana i prijeđe rijeku. Tu u jordanskoj pustinji proživi ona punih 48 godina boreći se s velikim napastima. Upokojila se oko 530. godine. Crkva ju spominje i pete nedjelje Svete četrdesetnice. Životopis njen napisao je sv. Sofronije, patrijarh jeruzalemski.

TROPAR, glas 2.: Ti koja si prije bila ispunjena svakovrsnom nečistoćom, poslije si se po pokajanju pokazala nevjestom Kristovom, te nasljedovavši anđeoski život, oružjem križa napasti pobijedila: radi toga si postala Carevom nevjestom, slavna Marijo.

KONDAK, glas 4.: Ozarivši svoje srce svjetlom pokajanja, pobjegla si od magle grijeha, slavna, i prišla Kristu, prikazujući Njegovu neporočnu i svetu Majku kao milosrdnu moliteljicu i stoga našla oproštenje te se s anđelima vazda raduješ.

_____

Venancij, biskup solinski i mučenici dalmatinski: Venancij, Anastazij, Maur, Paulinijan, Telij, Aster, Septim, Antiohijan i Gajan bijahu mučenici iz Dalmacije i Istre i svi postradaše za progona kršćana u vrijeme cara Dioklecijana. Anastazije bijaše rodom iz Akvileje. Za vrijeme Dioklecijanova progona došao je u Solin da ondje ohrabri kršćane. Svezaše mu žrvanj oko vrata i potopiše u rijeci Jadru. Ugledna matrona Asklepija pokopala je njegovo tijelo na Marusincu. Tu mu je u 5. stoljeću podignuta bazilika. Njezin se pod od mozaika sačuvao sve do danas. Uz sv. Dujma i Venancija, sv. Anastazije bio je najviše štovan solinski mučenik.

Marija Egipćanka, monahinja

Hugo, biskup: Vrlo mlad godine 1080. postao je biskup Grenobla u Francuskoj. Živio je u vremenima kada se Crkva nastojala osloboditi uplitanja države u crkvene poslove i kada je trebalo u Crkvu uvesti više discipline, osobito glede obdržavanja celibata. Kao pastir bio je nadasve aktivan, ali se puno vremena posvetio molitvi i kontemplaciji. U gradu je sagradio kameni most, središnju tržnicu, tri bolnice (za muškarce, za žene i za gubavce), obnovio katedralu i crkvu sv. Vinka. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima. Bio je veliki prijatelj sv. Brune, osnivača kartuzijanaca, koje je sve do svoje smrti podupirao savjetima i materijanim dobrima. Umro je na današnji dan 1132. godine. Papa Inocent II. godine 1134. proglasio je Huga svetim.

2. Tit, časni otac čudotvorac: Kao mladić odluči se povući iz svijeta i posvetiti Bogu kao monah. Uz čistoću srca, posebno se isticao poniznošću i poslušnošću. Poradi toga Bog mu podari moć činiti čudesa. U vrijeme teških borbi oko štovanja ikona on ostade čvrsti branitelj štovanja ikona. Mirno predade svoju dušu Gospodu u 9. stoljeću.

____

Franjo Paulski, pustinjak: Rodio se godine 1416. u Paoli, na Kalabriji, u Italiji. U ranoj mladosti postaje asket i pustinjak. Godine 1435. utemeljio je Red najmanje braće, koji je službeno odobren 1474. Svojoj redovničkoj zajednici propisao je vrlo strogi život sa naprestanim postom, odricanjem mesa i vina. On kaže: Ako tijelo posti, duh će biti očišćen, osjećaj uzdignut, put podložna duhu, srce ponizno i skrušeno. Tada požuda ne nalazi više nikakva pogodna tla, plamen se strasti gasi, a namjesto njega pali se svjetlo čistoće. Franjo je umro 1507. u Plessis-les-Toursu u Francuskoj. Papa Leon X. proglasio ga je svecem 1519. godine.

3. Nikita, časni otac ispovjedalac: Rođen je u gradu Cezareji u pokrajini Bitiniji. Njegov otac Filaret nakon smrti žene ode u manastir i zamonaši se, a Nikita ostade kod svoje bake, majke Filaretove. Nakon završenih škola i on se odluči poći u manastir Midikijski. Poslije sedam godina monaškog života za svećenika ga rukopoloži patrijarh Tarasije. Poslije smrti igumana Nicefora monasi izabraše Nikitu za poglavara manastira. Kad carem posta Lav Armenac raspali se opet ikonoborsko krivovjerje. On s prijestolja zbaci patrijarha pravovjernoga Nicefora i zatoči ga, a na njegovo mjesto postavi krivovjerca Teodota Kasitera. I iguman Nikita bi zatvoren i mučen, ali ostade nepokolebljiv u pravovjerju. Nakon smrti cara Lava, koga ubiše na sam Božić u crkvi za vrijeme jutarnje, na prijestolje dođe pravovjerni car Mihael Balbos koji oslobodi sve koji bijahu zbog pravovjerja progonjeni. Nikita se povuče u jedno osamljeno mjesto blizu Carigrada i život svoj provede u molitvi i zahvaljivanju Bogu. Godine 824. duša mu ode pred lice Svevišnjega, a tijelo mu pokopaše u njegovom manastiru.

_____

Rikard, biskup: Rodio se 1197. u mjestu Wich, današnji Droitwich, u Engleskoj, kao sin malog posjednika. Rano je ostao bez roditelja, pa su brigu za njega, njegova starijeg brata i sestru preuzeli skrbnici. Rikard je studirao u Oxfordu, Parizu i Bologni. Godine 1235. vratio se u Oxford te je doskora bio imenovan rektorom sveučilišta. Kenterberijski nadbiskup i primas Engleske postavio je svog nekadašnjeg đaka Rikarda za kancelara svoje nadbiskupije. Nakon što je dvije godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orleansu, zaređen je 1242. za svećenika. Kratko vrijeme djelovao je na dvije župa a onda ga je novi nadbiskup uzeo za kancelara. Godine 1244. Rikard je izabran za biskupa u Chichesteru, a godinu dana kasnije posvetio ga je papa Inocent IV. u Lyonu u katedrali sv. Ivana, gdje je papa predsjedao općem saboru. Neko vrijeme kralj Henrik III. odbijao je priznati ga biskupom, jer je Rikard bio pristalica crkvenih reformi. Tek kad mu je papa zaprijetio izopćenjem iz Crkve, dopustio je da biskup Rikard uđe u posjed svoje biskupije. On se posebno odlikovao ljubavlju prema bližnjima. Mnogo se brinuo za trajnu izobrazbu i odgoj svojih svećenika i od njih tražio da se pridržavaju crkvene discipline. Svu svoju imovinu ostavio je za pomoć siromasima i udovicama i za gradnju cesta i mostova. Umro je 1253. godine. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 1262. godine svetim.

Josip Pjesmopisac, monah

4. Josip Pjesmopisac, časni otac: Rođen je na Siciliji od pobožnih roditelja Plotina i Agacije. Po smrti roditelja ode Josip u Solun i zamonaši se. Kao monah bijaše svima uzor u postu, svladavanju, molitvi i radu. Solunski biskup rupoloži ga za svećenika. Poznati Grgur Dekapolit posjetivši solunski manastir upozna Josipa i povede ga sa sobom u svoj manastir u Carigrad. Kad ponovno bukne plamen ikonoborskog krivovjerja u vrijeme cara Lava Armenca, Josipa poslaše u Rim da pozove papu i Rimsku Crkvu u borbu za pravu vjeru. No na putu ga uhvate pirati i dovezu na Krit, gdje su ga krivovjerci držali šest godina u tamnici. Po smrti cara Lava vrati se u svoj manastir u Carigrad. Ispjevao je kanone i stihire mnogim svetiteljima. Imao je dar pronicljivosti zbog čega ga patrijarh Focij postavi za duhovnika i ispovjednika svećenika, preporučujući ga kao «čovjeka Božjega, anđela u tijelu, oca otaca». U dubokoj starosti, na veliku srijedu godine Gospodnje 883., predade Josip duh svoj Gospodu.

_____

Izidor Seviljski, biskup i crkveni naučitelj: Rodio se oko 556. godine u gradu Sevilli u Španjolskoj kao sin uglednog časnika i službenika na dvoru gotskog kralja. Prilično rano izgubio je roditelje te je brigu za njega preuzeo stariji brat koji je bio opat jednog samostana. I sam je postao redovnikom i u 30. godini života naslijedio je brata kao opat. Bio je pravedan poglavar i pun očinske ljubavi prema braći. Napisao je Monaško pravilo. Prema njemu redovnički se život mora sastojati od potpunog odricanja samoga sebe, strogog siromaštva, postojanosti i ustrajnosti u dobru, liturgijske molitve i rada. Kao čovjek široke kulture dobro je poznavao pustinjačku i monašku tradiciju na Istoku i mnogo toga prenio je u svoju zajednicu. Izidor je bio jedan od najboljih poznavalaca stare grčko-rimske kulture. Godine 601. naslijedio je na biskupskoj stolici u Sevilli svoga brata Leandra. Posebno se brinuo da njegov kler po odgoju i učenosti bude na visini svoga zvanja. Njegova teološka škola u Sevilli postala je najuglednija znanstvena crkvena ustanova u čitavoj Španjolskoj. Na sinodi španjolskih biskupa u Toledu 633. godine između 62 biskupa Izidor je bio prvi među njima. Poznata su mu djela veliki zbornik prava zvan Hispana i Etymologiae, prva poznata enciklopedija. Umro je 636. godine.

5. Agatopod, Teodul i njihovi drugovi, mučenici: Agatopod bijaše đakon, a Teodul je vršio službu čitača u Solunskoj Crkvi. U vrijeme progona kršćana za cara Dioklecijana bijahu pozvani pred sud. Držeći se za ruke, pođoše na sud vičući: «Mi smo kršćani!» Sva nagovaranja da se odreknu Krista i da žrtvuju idolima bijahu uzaludna. Poslije dužeg tamnovanja i gladovanja osudiše ih godine 303. na smrt i to utapanjem u moru. Svezaše im ruke i o vrat objesiše kamen. Agatopod uzviknu: «Evo drugim krštenjem peremo se od svih grijeha naših i odlazimo čisti Isusu Kristu.» Njihova potopljena tjelesa more uskoro izbaci na obalu i kršćani ih časno sahrane.

_____

Vinko Ferrer, svećenik: Rodio se 1350. godine kao sin gradskog bilježnika u Valenciji, u Španjolskoj. U 17. godini života stupio je u dominikanski red i tu započeo nauke, a nastavio u Leridi i Barceloni. Kao profesor predavao je filozofiju i teologiju. Propovijedajući pokoru obišao je Španjolsku, sjevernu Italiju, Savoju, Švicarsku i Francusku i imao velikog uspjeha jer je i sam bio veliki pokornik. Mesa nikada nije jeo, a kroz40 godina jeo je samo jedanput na dan, osim nedjeljom. Umro je 1419. u Vannesu.

Julijana, redovnica: Rodila se u Retinneu, u blizini Liégea, u Belgiji, oko 1191. godine. U mladosti izgubila je roditelje te je predana na odgoj redovnicama u Cornillonu. Oko godine 1207. i sama je postala redovnica. U molitvi je često imala viđenje mjeseca koji bijaše krnj. Došla je do uvjerenja da mjesec označuje crkvenu godinu kojoj nedostaje blagdan Presvetog Sakramenta. Oko godine 1230. jedna komisija razmatrala je njezina viđenja i zaključila da su od Boga. Novi blagdan Tijelova najprije je uveo biskup Liégea u svoju biskupiju, zatim se taj blagdan proširio u Njemačku, a godine 1264. papa Urban IV., koji je bio i član spomenute komisije, uveo je ovaj blagdan u čitavu Crkvu. Godine 1230. Julijana je postala priorica samostana u Mont-Cornillonu. Držala je veliku stegu, ali je naišla na jak otpor, pa se 1248. povukla u zatvorene redovnice. Umrla je 1258. godine.

6. Eutih, patrijarh carigradski: Rodio se u Frigiji. Otac mu bijaše rimski časnik. U tridesetoj godini života posta iguman jednog manastira u Amaziji. U četrdesetoj godini života posla ga metropolit amazijski da u njegovo ime sudjeluje u petom sveopćem saboru, gdje se istakao svojim nastupima. Uskoro Eutimije postade i carigradski patrijarh i dvanaest godina upravljaše on Crkvom u miru. Onda se pojavi monofizitsko krivovjerje uz kojega prista i car Justinijan. Eutimije odlučno usta protiv te krive nauke i zbog toga ga car skine s patrijaršijske stolice i naredi mu da se povuče u prvotni njegov manastir. Tu provede Eutimije svoj život skoro trinaest godina i pokaza se kao veliki čudotvorac. Car Justinijan pokaja se prije smrti. Njegov nasljednik Justin vrati Eutimija da upravlja Carigradskom Crkvom. U 70. godini života, 582. godine, preseli se ovaj svetitelj u carstvo nebesko.

Preminuće sv. Metoda, apostola i učitelja slavenskih naroda: Rodio se 825. godine u Solunu od roditelja Lava i Marije. U obitelji bijaše još šestero djece. Brat mu bijaše poznati Konstantin Ćiril. Metodije je slijedio očev primjer. Pravno se obrazovao i deset godina upravljao je slavenskom pokrajinom u Makedoniji. Kasnije, godine 856., Metodije se povuče i ode u manastir Polihron na padinama maloazijskog Olimpa. Tu mu se pridruži i brat Konstantin. Godine 860. braća idu u diplomatsko-vjersku misiju među Kozare, a 863. među Slavene u Moravsku. Godine 866. krenu sa svojim učenicima u Rim. Metodije je bio zaređen za biskupa i papa Hadrijan II. dodijelio mu je srijemsku nadbiskupija. Godine 870. bavarski biskupi zarobe Metodija i drže ga zatvorena dvije i pol godine. Saznavši za to papa Ivan VIII. naredi da ga oslobode. Metod je nastavio svoju misiju u Moravskoj, gdje i umre godine 885.

TROPAR, glas 4.: Onima koji svečano slave usnuće Tvojega svetitelja, Kriste, podaj s visine milosti svoje. Zagovorom svetog Tvog učenika, Oca našega,otvori dveri kraljevstva nebeskog i razeiješi naše okove mnogih grijeha.

KONDAK, glas 2.: Božanstvenog i vjernog Metoda hvalimo svi, o ljudi, s ljubavlju ga častimo kao velikog pastira Slavenâ, Trojstva služitelja časnog i progonitelja krivovjerja. On se naime za nas moli!

_____

Irenej Sirmijski, biskup mučenik: On je vrlo mlad postao biskup u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica). Bio je oženjen. Za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana, godine 304., bio je uhvaćen i predveden pred Proba, prefekta rimske pokrajine Panonije. Budući da nije htio žrtvovati bogovima, stavi ga on na muke. Za vrijeme mučenja došli su mu roditelji, žena i djeca i molili ga da posluša carsku naredbu. No biskup Irenej odlučno je odbio takvu pomisao. Na bosutskom mostu odrubljena mu je glava i tijelo bačeno u Savu.

Celestin I., papa: Postao je papom u rujnu 422. godine, naslijedivši Bonifacija I. Za vrijeme ovoga pape održan je Treći oći sabor u Efezu koji je osudio Nestorijev nauk a Mariju proglasio Bogorodicom. Ovaj papa poslao je godine 431. u Irsku opata Paladija da ondje propovijeda evanđelje. Celestin I. iskazao se u graditeljstvu. Obnovio je i poljepšao takozvanu Julijevu baziliku, koja se danas zove Santa Maria in Trastevere i bogata je prekrasnim mozaicima. Starodrevna bazilika sv. Sabine na Aventinu, u kojoj svake godine na Pepelnicu u Rimu započinje korizma, sagrađena je za pontifikata ovoga pape, a novac za gradnju dao je jedan bogati svećenik Petar iz Ilirika. Umro je 432. godine.

7. Juraj, biskup mitilenski, časni otac: Zbog svojih odlika koja steče kao monah bi izabran za metropolitu u Mitileni. Kada nasta borba oko štovanja ikona, car Lav Armenac pozove u Carigrad biskupe koji su trebali potvrditi njegovo opredjeljenje da zabrani štovanje ikona. No biskup Juraj s još nekoliko drugih biskupa odbi takvo krivovjerje. Zbog toga ga car pošalje u progonstvo u krajeve Kersona, gdje u oskudici i mnogim nevoljama oko godine 816. svoju dušu predade Gospodu.

_____

Ivan de la Salle, svećenik: Rodio se 30. travnja 1651. godine u Reimsu u Francuskoj, u plemićkoj obitelji. Osnovao je Red školske braće s ciljem odgoja djece siromašnog građanskog staleža. U tom plemenitom i napornom poslu mnogo je pretrpio, ali bio je uporan punih 40 godina. Umro je 1719. u St. Yonu kod Rouena.

Herman Josip, redovnik: Rodio se u drugoj polovici 12. stoljeća u biskupiji Aachen, u Njemačkoj. Već od djetinjstva zanosio se pobožnošću prema Isusu i Mariji. U 12. godini života ušao je u samostan premonstratenza u Steinfeldu, u Njemačkoj. Jedno je vrijeme posluživao u blagovaonici, a zatim je vršio službu sakristana. Postavši svećenik vršio je službu po raznim ženskim samostanima cistercitskoga i premonstratenskoga reda. U tim je samostanima cvala pobožnost prema Srcu Isusovu. Ona je zahvatila i Hermana, pa se njemu pripisuje jedan himan Srcu Isusovu, prema nekima najstariji takav himan: Zdravo, Srce, Kralja Boga! Umro je u prvoj polovici 13. stoljeća u Steinfeldu. Crkva ga je proglasila svetim godine 1960.

8. Herod, Agab, Ruf, Asinkret, Flegon i Herma, apostoli: Oni se ubrajaju među sedamdesetoricu učenika Kristovih. Sve ih spominje sv. Pavao u svojim poslanicama. Herodije bijaše rođak Pavlov. Postavljen je za biskupa Neopatrskoga. U Rimu je pomagao apostolu Petru. Stradao je u Rimu istoga dana kada i Petar. Agab je imao dar proricanja. Tako je prorekao veliku glad po cijelom svijetu, koja se i zbi za cara Klaudija. Prorekao je i sv. Pavlu da će ga u Jeruzalemu Židovi svezati. Ruf bijaše biskup u Tivi jeladskoj. Flegon bijaše biskup u trakijskom gradu Maratonu. Herma je bio biskup u Dalmaciji.

KONDAK, glas 2.: Pokazali ste se pravim Kristovimučenicima i časnim apostolima, slavni Herodije, Agabe i Rufe, Asinkreto i Flegone s Hermom! Molite se vazda Gospodu, da nama koji vas slavimo udijeli oproštenje grijeha.

_____

Julijana Billiart, redovnica: Rodila se 12. srpnja 1751. u Cuvillyju, u Francuskoj, u maloj i skromnoj seljačkoj obitelji Franje i Antonije Billiart. U 22. godini života kao posljedica jednog velikog pretrpljenog straha zahvatila ju je uzetost nogu. No u takvom stanju pokazala je izvanrednu strpljivost i duhovnu jakost primajući svakodnevno svetu pričest. Oko sebe je okupljala djecu i poučavala ih u kršćanskom nauku. Godine 1789., kad je buknula Francuska revolucija, Julijanase sklonila u grad Amiens. Tu je 1804. čudesno ozdravila i te iste godine s još tri žene položila zavjete i osnovala redovničku družbu sa svrhom besplatnog poučavanja, odgoja i brige za siromašnu djecu. Pravila nove družbe sastavio je o. Varin. Zbog nerazumijevanja mjesnog biskupa, koji je htio promijeniti pravila družbe, poglavarica Julijana i veći broj sestara napusti Amiens i preseliše se u Namur. Tu je Institut sestara Naše Gospe od Namura udario nove temelje i nastavio blagotvornim radom. Sestra Julijana ovdje je na današnji dan 1816. umrla. Svetom ju je proglasio papa Pavao VI. godine 1969.

9. Eupsih, mučenik: Živio je u vrijeme cara Julijana Odstupnika. On i njegovi drugovi na dan prinošenja žrtve idolu Fortuni polupaše idole u poganskom hramu i razoriše hram. Čuvši to, car Julijan naredi da se vinovnici mačem pogube, da se mnogi kršćani uzmu u vojsku, da se udari veliki porez na kršćane, da se o trošku kršćana ponovno sazida hram Fortuni i da se gradu oduzme počasno ime Cezareja i nazove prijašnjim imenom Maza. Bijaše to 362. godine.

_____

Dimitrij Sirmijski, đakon mučenik: Rodio se u prvoj polovici 3. stoljeća. Bio je đakon sirmijskog biskupa Ireneja. Zbog čuvanja svetih knjiga osuđen je na smrt i pogubljen s drugovima Donatom i Fortunatom. Na mjestu pogubljenja, izvan zidina grada Sirmiuma, njemu u čast podignuta je grobljanska bazilika. Pred provalu hunskog kana Atile, godine 441., moći su mu prenesene u Solun, gdje se razvio veliki kult toga mučenika. Prefekt Ilirika Leoncije početkom 5. stoljeća sagradio je dvije bazilike u čast sv. Dimitrija: jednu u Sirmiju, a drugu monumentalnu peterobrodnu u Solunu. Odatle mu se štovanje širi na Istok i na Zapad. Zagrebački brevijar iz 1290. godine sačuvao je najstariju svečevu službu, vjerojatno podrijetlom iz Srijemske Mitrovice. Na temeljima staroga razrušenoga grada Sirmiuma nastao je novi grad Mitrovica, nazvan tako po sv. Dimitriju.

10. Terenc, Pompej, Afrikan i Maksim i njihovi drugovi, mučenici: Po naredbi cara Decija namjesnik Afrike objavi da svi moraju prinositi žrtve idolima, a tko bi to odbio bit će kažnjen. Mnogi kršćani bojeći se muka otpadoše od svoje vjere. Ova četvorica, sa još 36 njihovih drugova, odbiše naredbu i svi bijahu pogubljeni 250. godine.

_____

Mihael de Sanctis, svetac: Rodio se 29. rujna 1591. u Vichu nedaleko Barcelone u Španjolskoj. U 11. godini života ostao je bez oca. Nauke je pohađao na poznatim španjolskim sveučilištima Baezi i Salamki. Godine 1603. stupio je u samostan trinitaraca u Barceloni. Bog ga je obdario mističnim darovima. Često je u koru, u crkvi, pa i u blagovaonici, zahvaćen Božjim Duhom, padao u zanos. Da je to istinito potvrdila je jedna komisija učenih teologa i duhovnih vođa u Sevilli. Poglavari su Mihaela poslali u vanjski apostolat. U Baezi je Mihael vršio službu zamjenika poglavara samostana i po njegovim propovijedima dogodila su se brojna obraćenja. U kraljevskom gradu Valladolidu bio je poglavar samostana i duhovni vođa kralja Filipa III. Umro je 1625. u 33. godini života. Svetim ga je godine 1862. proglasio papa Pio IX.

11. Antipa, biskup pergamski, mučenik: Spominje se u Knjizi otkrivenja kao biskup u Pergamu. U tom nadasve iskvarenom gradu punom vračeva Antipa bijaše svjetlo. Neznabošci ga ugrabe i dovedu pred hram Artemidin pred kojim je stajao vol izliven od bronce. Usijaše vola ognjem i baciše u nj Antipu. Tako skonča u mukama svoj život i ovjenča se neuvelim vijencem slave 92. godine.

_____

Stanislav, biskup mučenik: Punih 30 godina molili su roditelji ovoga sveca da im Bog podari dijete, svjesni riječi sv. Jakova: Mnogo može molitva pravednika ako je žarka (Jak 5, 16). Stanislav se rodio oko 1030. godine u gradu Sczepanowu u Poljskoj. Otac, koji je bio plemić, poslao ga je na studij prava i teologije u Pariz. Vrativši se kući, svoje roditelje više nije našao na životu. Svoju baštinu podijelio je siromasima. Krakovski biskup Lambert zaredio ga je za svećenika, a 1071. naslijedio ga je na biskupskoj stolici. Posebnu ljubav iskazivao je prema siromasima i veliku je brigu vodio o svom kleru. Budući da je javno prekoravao kralja Boleslava II. zbog njegova sablažnjivoga brakolomstva, sam ga je kralj ubio za vrijeme mise. Mučenikovo tijelo počiva u katedrali u Krakovu. Poljska ga slavi kao svoga zaštitnika.

Gemma Galgani, svetica: Rodila se 12. ožujka 1878. u mjestu Camigliano u Toskani, u Italiji. U 8. godini života ostala je bez pobožne majke Aurelije, a u 19. godini umro joj je i otac ljekarnik. Iz samilosti primila ju je obitelj Giannini u Luccheu. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojim je vidjela Isusa i s njim razgovarala, Gospu, svece i svog anđela čuvara. Njezina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu. U više navrata doživljavala je Kristove muke: znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Mnogo je trpjela i od svojih osobnih bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe. Umrla je na veliku subotu godine 1903. u 25. godini života. Papa Pio XII. proglasio ju svetom 1940. godine.

12. Bazilij, časni otac priznavalac: U vrijeme ikonoborstva bijaše on biskup u gradu Pariji, u Maloj Aziji. Odbio je da potpiše carski edikt protiv štovanja ikona. Zbog toga bijaše proganjan i mučen. Umro je u prvoj polovici 8. stoljeća.

_____

Zenon, biskup: On je, vjerojatno, bio rodom iz Afrike. Bio je osmi po redu biskup u Veroni, u Italiji. Sagradio je prvu crkvu u Veroni. Njegovim propovijedima pribivao je veliki broj vjernika obraćenika s poganstva. Prije pripuštanja sakramentu krštenja tražio je da katekumeni budu dobro poučeni. Biskup Zenon mnogo je revnovao oko podizanja klera i puka u vjeri i kršćanskom životu. Davao je odličan primjer u kršćanskim krepostima, a osobito u ljubavi, poniznosti, siromaštvu i darežljivosti prema siromasima.Umro je oko 372. godine. Zaštitnik je grada i Veronske biskupije.

Josip Moscati, liječnik: Rodio se 25. srpnja 1880. u poznatoj visoko-činovničkoj obitelji Moscati u Beneventu, u Italiji. Obitelj se kasnije preselila u Napulj. Tu je Josip pohađao studij medicine. Nije se ženio jer se sav htio posvetiti bolesnicima, gledajući u svakom tom patniku samoga Krista. Snagu za svoj rad tražio je u svakodnevnom susretu s Kristom u svetoj pričesti. Kad je procijenio da bolesniku treba i liječnik duše, dovodio bi ili upućivao na svećenika. Umro je na današnji dan 1927. godine. Tijelo mu počiva u isusovačkoj crkvi Gesù Nuovo u Napolju. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je godine 1987. svetim.

13. Artemon, svećenik mučenik, i drugovi: Bio je svećenik u Laodiceji za vrijeme cara Dioklecijana. Sudac ga dade uvesti u poganski Eskulapov hram, gdje su vračevi držali zmije posvećene tom bogu. Artemon se prekriži i zmije mu ne naudiše. Glavni vrač Vitalije kad to vidje pade na koljena pred Artemonom i povika: «Veliki je Bog kršćanski.» I krsti ga Artemon s još nekim prijateljima njegovim. On skonča svoj život mučeničkom smrću 303. godine.

_____

Martin I., papa mučenik: Rodio se u Todi, u Umbriji, u Italiji. Jedno je vrijeme bio poslanik u Carigradu. Za papu je izabran 649. godine i iste godine održao je sinodu u Lateranu. U radu sinode sudjelovao je i palestinski biskup Stjepan i brojni grčki monasi. Na ovoj sinodi osuđen je monoteletski nauk, koji je učio da je u Kristu samo jedna volja. U ispovijesti vjere i u 20 kanona razvijen je nauk o dvije volje i energije u Kristu, koje odgovaraju njegovoj božanskoj i ljudskoj naravi. Bizantski car Konstancije II. (641. - 668.) smatrao je papu Martina nezakonitim jer nije zatražio potvrdu svoga izbora. Godine 653. papa je zarobljen i odveden na otok Naxos, a potom u Carigrad. Tu je protiv njega proveden sudski postupak zbog veleizdaje, jer je papa Martin bio uz carskog namjesnika Olimpija koji se u Rimu proglasio neovisnim o bizantskom carstvu. Zbog toga je papa bio osuđen na smrt. Umirući patrijarh Pavao izmolio je za papu u cara pomilovanje te je 654. godine odveden u progonstvo na Kerson na Krim. Još za njegova života rimski kler, pod carskim pritiskom, za novoga papu izabrao je Eugena I. Papa Martin I. umro je 656. godine u Kersonu.

Hermenegildo, kralj mučenik: Rodio se oko godine 550. kao sin španjolskoga kralja Leovigilda, koji je bio krivovjerni arijanac. Oženio se franačkom princezom Ingundis, pravom katolikinjom. Otac mu je dao da upravlja dijelom kraljevstva sa sjedištem u Sevilli. Seviljski biskup Leandro imao je veliki utjecaj na kraljevića te se on obratio na pravu vjeru i u svojoj silnoj revnosti htio je čitavu Španjolsku učiniti katoličkom te iz nje iskorijeniti arijanstvo. Tome se usprotivio njegov otac. Na to se kraljević proglasio neovisnim kraljem. Zbog toga ga je otac bacio u tamnicu. Uvjet za slobodu bio je prihvaćanje arijanizma. No kraljević je radije izabrao smrt nego vratiti se u krivovjerje. Godine 585. odrubiše mu glavu. Žrtva ovoga kraljevića ipak je urodila plodom. Njegov brat Rekared, koji je naslijedio oca, nepune četiri godine nakon bratovljeve smrti sa svim svojim podanicima prihvatio je katoličko pravovjerje.

14. Martin, papa: Vidi 13. travnja

KONDAK sv. Martinu, glas 4.: Uresio si se svetim ispovijedanjem vjere i dostigao nebesa okončavši svoj život mučeništvom, Martine mudri, i neuvelim vijencem do Boga si bio ovjenčan! Svetkujemo zato tvoj sveti spomen, vapijući: Spomeni nas se, svećeniče i mučeniče koji pred Kristom stojiš!

Antun, Ivan i Eustatij, mučenici: Prije krštenja zvali su se Kruglec, Kumec i Nežilo. Bijahu oni sluge na dvoru litvanskoga kneza Olgarda u Vilni. Svu trojicu pokrstio je svećenik Nestor.Obješeni su kao kršćani na jednom drvetu godine 1347. To drvo kršćani posijeku i tu sagrade crkvu Svete Trojice u koju polože njihove moći. Na panju od drveta naprave žrtvenik.

_____

Tiburcij, Valerijan i Maksim, mučenici: O njima samo znamo da su bili mučeni u Rimu jer se nisu htjeli odreći kršćanske vjere.

Lidvina, patnica: Rodila se 18. ožujka 1380. u malom ribarskom gradiću Schiedamu nedaleko Rotterdama, u Nizozemskoj, kao jedino žensko dijete od devetero djece. Po naravi je bila vedre ćudi i prava ljepotica. U zimi 1396. snašla ju je teška bolest koja ju je bacila u krevet. Po cijelom tijelu pojaviše se strašne rane. Njezin ispovjednik Jan Pot poučio ju je kako se valja suobličiti s Kristom patnikom i prihvatiti bolest. Kad je to shvatila, bilo joj je daleko lakše punih 38 godina hrabro nositi svoj križ. Glas o njezinom strpljivom podnašanju bolesti pronio se na daleko te su k njoj kao svetici dolazili ljudi sa svih strana. Umrla je na današnji dan 1433. godine na glasu svetosti. Papa Lav XIII. i službeno ju je godine 1890. proglasio svetom.

15. Aristarh, Pud i Trofim, apostoli: Ubrajaju se među sedamdesetoricu Isusovih učenika. Aristarh bijaše biskup u Amamiji u Siriji. Njegovo se ime spominje u Djelima apostolskim te u poslanicama apostola Pavla Kološanima i Filemonu. Pud bijaše ugledan rimski građanin. Pavao ga spominje u poslanici Tomoteju. Pudov dom bio je utočište apostolima Petru i Pavlu. Trofim bijaše iz Azije i spominje se u Djelima apostolskim. Pratio je Pavla na njegovom misijskom putovanju. Sva trojica stradahu za vrijeme Neronova progona kršćana.

_____

Damjan De Veuster “mučenik ljubavi“, redovnik: Rodio se 1840. u selu Tremelo, u Belgiji, i na krštenju dobio ime Josip. Nakon završene škole stupio je u Družbu Presvetih Srdaca dobivši redovničko ime Damjan. Još kao student teologije odlučio je 1863. poći za misionara u daleku Oceaniju. Nakon četiri i pol mjeseca stigao je u Honolulu, na Havaje. Tu je uskoro zaređen za svećenika i desetak godina vrlo uspješno djelovao na otoku., a onda je 1873. kao dobrovoljac pošao na otok Malokaj da se posveti gubavcima. Tu je podigao bolnicu, otvorio dva sirotišta za djecu bez roditelja i sagradio crkvu. Glas o njegovom heroizmu i djelima proširio se Amerikom i Europom te je sa svih strana stizala pomoć. No nakon četiri godine boravka među gubavcima i sam se zarazio tom strašnom bolešću. Umro je 1889. godine. Gubavci ga pokopaše pod istim onim stablom gdje je proveo prvu noć na Malokaju i napisaše: «Svetoj uspomeni na časnoga oca Damjana De Veustera koji je umro kao mučenik ljubavi.» Godine 1936. njegove zemne ostatke prenesoše u Belgiju i u Leuvenu i položiše u crkvu sv. Josipa. Godine 1994. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.

16. Agapa, Irena i Kionija, djevice mučenice: Bijahu one rođene sestre iz okolice Akvileje. Bile su povezane sa sv. Anastazijom (Stošijom). Zbog toga što se nisu htjele odreći kršćanstva, car Dioklecijan naredi da ih bace u tamnicu. Sve tri umrle su mučeničkom smrću oko 304. godine. Relikvije im se čuvaju u Zadru.

TROPAR, glas 1.:Po tijelu sestre a u duhu jedno, hrvale ste se s knezom zla i podnijele mučeništvo. Svete i blagoslovljene Agapo, Ireno i Kionijo, molite se Bogu da spasi duše naše.

KONDAK, glas 4.: Zaručile ste se s Gospodom pkako dolikuje jer ste mu kao dar krv i mučeništvo prinijele, djevomučenice Irino, Agapijo sa slavnom Kionijom, te s pravom zaslužiste ući u božansku ložnicu gdje ste neprestano ispunjene neizrecivim prosvjetljenjem: slavimostoga duhom sveti i časni vaš spomen slaveći Spasitleja i s vjerom zazivamo: molite se za nas Gospodu!

_____

Benedikt Josip Labre, svetac: Rodio se 26. ožujka 1748. u mjestu Amettes u Francuskoj. Njegovi roditelji imali se petnaestero djece, a Benedik Josip bijaše prvijenac. Dječak nije bio nadaren za školu. U 16. godini života htio je poći u trapistički samostan, ali tomu se usprotive roditelji. Pokušao je kasnije stupiti u kartizijance i cistercite, ali nisu ga primili. Tada odluči krenuti u Italiju. Svoj život provodio je kao prosjak na cestama, posjetivši sva poznatija prošteništa. Sve svoje bogatstvo nosio je u torbi na ramenu: Nasljeduj Krista, Novi zavjet i časoslov što ga je molio svaki dan. O vratu mu je visio križ i krunica. Komadić kruha i koja travka bila mu je svakodnevna hrana. Kad bi dobio nešto više, dijelio bi to s ostalim siromasima. Većinom je spavao vani, pod kakvim stablom ili uz ogradu. Posljednje godine života proveo je u Rimu, noćivajući obično u Koloseumu. Umro je 1783. godine u 35. godini života. Tek što je umro, Rimom se proširila vijest: «Umro je svetac!» Pokopan je u crkvi Madonna dei Monti. Papa Lav XIII. proglasio ga je svetim 1881. godine.

Bernardica iz Lurda, redovnica: Rodila se 7. siječnja 1844. u Lurdu, u Francuskoj. Jedan dio svoje mladosti Bernardica Soubirous provela je u malom selu Bartresu nedaleko Lurda, gdje je bila pastirica. Bernardici se ukazala Majka Božja prvi put 11. veljače 1858. u špilji kraj Lurda. Iste godine uslijedilo je još 17 ukazanja. Godine 1866. stupila je u samostan sestara milosrdnica u Neversu i tamo umrla 1879. godine. Svetom je proglašena 1933. godine.

17. Šimun Perzijanac, časni otac biskup: U vrijeme cara Saborija ili Sapora biskup Simeon mučen je sa svojim svećenicima Abdelajem i Ananijom. Na gubilište sa Simeonom izvedoše još oko tisuću kršćana. Simeon se izmače da bude posljednji na redu kako bi hrabrio svoje stado da se nijedan od njih ne pokoleba. Svi oni časno postradaše 341. godine.

Akacij, časni otac, biskup mellitenski: Postao je monah u rodnom gradu Meliteni u Armeniji. Za svećenika ga rukopoloži blaženi Otrije, biskup toga grada. Njega Akacije nasljedi na biskupskoj stolici. On bijaše sudionik na trećem ekumenskom saboru u Efezu (431.). Umro je 435. godine.

_____

Rudolf, mučenik: Bernska kronika, napisana od Konrada Justingena, bilježi da se u švicarskom gradu Bernu godine 1294. dogodio strašan zločin koji su učinili neki članovi židovske općine. Oni su u neki rov odvukli kršćanskog dječaka Rudolfa i tu ga razapeli i ostavili da umre. Građani Berna i kler smatrali su dječaka pravim mučenikom pa su ga uz velike počasti pokopali u glavnoj crkvi blizu oltara svetoga Križa. Taj oltar vjernici su kasnije prozvali «oltar svetog Rudolfa» jer su neki od njih po zagovoru bili uslišani. Neki članovi židovske zajednice bili su zbog ovoga zločina bačeni u zatvor, mučeni i izgnani iz grada. Godine 1528. kalvini su opustošili crkvu i porušili oltar. Relikvije su izvađene i sahranjene u zemlju i tako im je nestao svaki trag.

18. Ivan, časni otac: U vrijeme ikonoborstva car Lav Armenac stavi Ivana na muke zajedno s njegovim učiteljem Grgurom Dekapolitom i sa sv. JosipomPjesmopiscem. Ivan naslijedi Grgura kao iguman manastira Dekapolitovog u Carigradu. Umro je 820. godine.

____

Marija od Utjelovljenja, redovnica: Rodila se 1. veljače 1566. u Parizu, u Francuskoj, u poznatoj obitelji Avrillot. Na krštenju je dobila ime Barbara. Odgojena je u konviktu sestara klarisa. Već u 16. godini života udala se po želji roditelja. Čitajući duhovne spise sv. Terezije Avilske, to ju je toliko oduševilo da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Sagradila je četiri samostana bosonogih karmelićanki među koje stupiše i njezine tri kćeri. Nakon smrti muža i ona je 1614. stupila u samostan u Amiensu izabravši si ime Marija od Utjelovljenja. Shrvana bolešću umrla je 1618. godine. Blaženom ju je proglasio papa Pio VI. 1791. godine.

19. Ivan staropečerki, časni otac: Od mladosti je uzljubio Krista Gospoda putujući po svetim mjestima i slušajući pouke i savjete svetih ljudi. Najzad se nastanio u manastiru Haritona Velikoga u Palestini provodeći dane i godine u molitvi, postu i bdjenju. Živio je u 8. stoljeću.

_____

20. Teodor Trihin, časni otac: Rodio se u Carigradu u bogatoj obitelji. Kao mladić ostavi on svoje roditelje i sve bogatstvo i nastani se u jednom pustinjskom manastiru u Traciji. Vrlo se trapio spavajući na kamenju. Odijevao se u jednu haljinu od kostrijeti, zbog čega je i prozvan Trihin ili Kostrijet. Bog ga obdari velikim darom čudotvorstva. Mirno je umro oko 400. godine. Njegove moći pokazaše se mirotočivima.

_____

Agneza od Montepulciana, redovnica: Rodila se u drugoj polovici 12. stoljeća u plemićkoj obitelji u Gracciano Vecchio, u Italiji. Već u devetoj godini života stupila je u samostan dominikanki u Sacco. Bog ju je obdario s toliko kreposti da su je sestre u 15. godini života izabrale za poglavaricu. Na molbu ljudi iz njezinog rodnog zavičaja Montepulciana ona tu sagradi crkvu i samostan Santa Maria Novella. Tu je izabrana za poglavaricu novonastale redovničke zajednice. Blago je u Gospodinu preminula 1317. godine.

21. Januarij, biskup mučenik, i drugovi: Bio je biskup u Kampaniji u Italiji. U vrijeme cara Maksimijana bio je izveden pred sud i strašno mučen. Te muke gledahu đakon Faust i i čitač Deziderije i plakahu za duhovnim ocem svojim. Tada i njih vezaše i zajedno s biskupom dovedu u grad Puteol i u tamnicu baciše. U istoj tamnici bijahu Krista radi đakoni Prokul i Sosije i dva laika kršćana Eutimije i Akucion. Svih sedam bace pred zvijeri, ali one ih ne taknuše. Tada ih sve mačem pogubiše. Kršćani grada Napulja tajno prenesoše tijelo biskupa Januarija u svoj grad i časno položiše u crkvu. Na njegovom grobu događaju se mnoga čudesa. Ovi mučenici postradaše 305. godine.

KONDAK sv. Januariju, glas 3.: Ukrasili ste se svetim pomazanjem i krvlju mučeništva, slavni Januarije i Teodore te sjajite posvuda dok likujete u visinama i motrita na nas koji dolazimo u vaš hram, gdje neprestano vapijemo: Vi koji se molite Čovjekoljupcu, čuvajte sve nas!

Teodor iz Perge, svećenik mučenik: Carski namjesnik pokrajine Pamfilije izabra ga s drugim mladićima na službu na carskom dvoru. Međutim Teodor to odbi rekavši da je kršćanin. Zbog toga ga dade na muke. Svoj život završio je raspet na križu. U isto vrijeme umriješe mučeničkom smrću dvojica vojnika Sokrat i Dionizije, te Filipa, majka Teodorova. Dogodi se to u Pergi pamfilijskoj u vrijeme cara Antonina.

_____

Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj: Rodio se godine 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji, od oca Gundulfa i majke Ermenburge. Nakon smrti majke godine 1056. napustio je dom i otputovao u Francusku i ušao u benediktinski samostan u normandijskom gradu Becu. Anzelmo je toliko napredovao u znanju i pobožnosti da je 1063. postao prior samostana, a 1078. opat. Godine 1093. postavljen je za nadbiskupa u Canterburyju u Engleskoj i tada za njega počeše teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se uplitali u crkvene poslove. Zbog toga je dvaput morao ići u progonstvo. Napisao je nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. Umro je 1109. godine. Naučiteljem Crkve proglašen je 1720. godine.

Konrad von Parzham, redovnik: Rodio se 22. prosinca 1818. u Parzhamu kod Passaua, u Bavarskoj. Do 30. godine živio je pobožno i radišno u svom rodnom selu. Bio je franjevački trećoredac i član Marijine kongregacije. Tada odluči ostaviti bogato imanje i stupiti u kapucine. Poglavari su mu povjerili dužnost da bude vratar samostana sv. Ane u Altöttingu, pokraj glasovitog marijanskog svetište. Tuje službu s puno ljubavi vršio preko 40 godina. Rekao je: «Križ je moja knjiga. Samo jedan pogled na križ uči me kako da se vladam u svakoj prilici. Moj način života sastoji se ponajviše u tome: ljubiti i trpjeti, klanjati se i diviti se bezimenoj ljubavi prema nama siromašnim strorenjima.» Umro je 1894. godine. Svetim je proglašen 1934. godine.

22. Teodor Sikeot, časni otac: Rodio se u selu Sikea u Galaciji. Majka Marija bijaše bogata udovica i nastojala je svoga sina dati u vojničko zvanje. No on se dao na vrlo strogi pokornički život. Tako pročišćena Bog ga je obdario čudotvornim moćima te se pročuo kao veliki iscjelitelj. Mimo volje bi posvećen za biskupa Anastasiopolisa, na kojoj službi provede 11 godina. Nakon toga vrati se opat u svoj manastir, gdje oko godine 613. predade dušu svoju Gospodu.

_____

Kajo, papa: Po predaji papa Kajo bio je rodom iz rimske Dalmacije. Upravljao je Crkvom od 283. do 296. godine. Umro je u Rimu 296. godine. Pokopan je u Kalistovim katakombama, gdje je pronađen i natpis na njegovu grobu. Na ulazu u Split uz cestu nalazi se vrlo stara kapela sv. Kaja. U Splitu i okolici on je nekoć bio vrlo štovan.

Leonid, mučenik: Poginuo je za vrijeme cara Septimija Severa godine 204. tako što mu je odrubljena glava. Iza njega je ostalo sedam sinova sirotana, među kojima najstariji Origen koji je tada imao tek 17 godina. Sina je oduševio za čitanje i proučavanje Svetoga pisma. Kad mu je otac bio u zatvoru, sin Origen hrabrio ga je da spremno podnese mučeništvo.

23. Juraj, velemučenik: Rodio se u Kapadociji kao sin bogatih i časnih roditelja. Otac Geroncije, Perzijanac, postrada za Krista, a majka Polikronija preseli se u Palestinu. Opredijelio se za vojničko zvanje i u dvadesetoj godini života dopre do čina tribuna i kao takav bijaše on u službi cara Dioklecijana. Kada ovaj car poduzme strašan progon kršćana, stupi Juraj pred njega i prizna da je i on kršćanin. Car ga baci u tamnicu i naredi da mu se noge stave u klade a na prsi teški kamen. Mučili su ga na razne načine. Najprije ga vezaše na kotač pun čavli i tako ga okretaše dok mu cijelo tijelo ne posta jedna krvava rana. Zatim ga ukopaše u zemlju do vrata. Potom mu neki vrač dade smrtonosni otrov. No Juraj se u svim tim mukama žarko molio Bogu i Bog ga je spasavao od smrti na veliko čuđenje naroda. Kada po njegovim molitvama Bog vrati u život i jednog mrtvaca, tada mnogi povjerovaše u kršćanskoga Boga. Među njima bijaše i careva žena Aleksandra, glavni vrač Atanazije, ratar Glicerije, te Valerije, Donat i Terina. Juraj bi mačem pogubljen 303. godine. Po njegovom zagovoru mnogi dobiše od Boga obilje milosti.

TROPAR, glas 4.: Dobru si borbu vodio za vjeru, o mučeniče Kristov Juraju! Osramotio si bezbožnost mučitelja, a sebe si kao Bogu ugodnu žrtvu prinio. Zato si i vijenac pobjede primio i svojim zagovorom, o sveti, svima moliš oproštenje.

KONDAK, glas 4.: Odnjegovan od Boga, pokazao si se vrsnim pobornikom pobožnosti, sabravši sebi rukoveti kreposti: Jer si sijao u suzama, žanješ u radostime Borio si se do krvi i stekao si Krista! Svojim zagovorom, o sveti, svima moliš oproštenje grijeha.

_____

Juraj, mučenik

Adalbert, biskup mučenik: Rodio se oko godine 956. u Libicama, u istočnoj Češkoj. Otac Slavnik bio je češki knez. Majka mu se zvala Aldiburga. Krsno mu je ime bilo Vojtjeh. Nauke je završio u Magdeburgu pod mudrim vodstvom biskupa Adalberta, čije je ime preuzeo nakon što mu je on podijelio sakramenat potvrde. Po smrti biskupa Adalberta put ga je nosio u Prag, gdje je zaređen za svećenika. Dvije godine kasnije, 983., izabran je za praškog biskupa. Provodio je vrlo strog život. Mnogo je molio, postio i spavao na goloj zemlji. I tako šest godina. No nije vidio mnogo vidljivih znakova obraćenja u svojoj biskupiji. Pošao je u Rim i molio papu da ga razriješi biskupske službe. Papa mu je dozvolio da pet godina boravi u samostanu sv. Bonifacija i sv. Aleksija na Aventinu u Rimu i da tu s redovnicima provodi život u molitvi i pokori za obraćenje stanovnika Praga. U dva se navrata vraćao u svoju biskupiju. Konačno je pošao u Gdanjsk, u Poljsku, gdje je njegov misijski rad urodio dobrim plodovima. Odatle je pošao u Prusiju, gdje ga pogani 997. godine ubiše. Već godine 999. papa Silvestar II. proglasio ga je svetim.

24. Saba Stratilat, mučenik: Živio je u Rimu u vrijeme cara Aurelija i imao je čin vojvode. Porijeklom bijaše on iz gotskog plemena. Često je posjećivao kršćane po tamnicama i pomagao im. Kada ga optužiše da je kršćanin, on smjelo stade pred cara i baci preda nj svoj vojnički pojas i javno ispovjedi Krista Gospoda. Bio je podvrgnut teškim mukama, ali osta živ. Njegovi drugovi vojnici, vidjevši sve to, i sami prigrliše vjeru u Krista. Njih sedamdesetorica po carevoj naredbi bijahu mačem posječeni. Godine 272. Saba bi osuđen na smrt utapanjem.

_____

Fidelis, mučenik: Rodio se godine 1573. u Sigmaringenu u Njemačkoj pod svjetovnim imenom Marko Roy. Izučio je pravne znanosti. Videći teške prilike katolika u vrijeme reformacije, odlučio je napustiti svjetovno zvanje pravnika i posvetiti se dušebrižničkom radu kao siromašan redovnik kapucin s imenom Fidelis. Za svećenika je zaređen 1612. godine. Polje njegova rada bilo je oko Seewisa u Švicarskoj. Kalvinisti, glumeći želju za obraćenjem, pozovu Fidelisa u svoju crkvu u Gruesch da im ondje propovjeda. Popevši se na propovijedaonicu opazi ondje napisano: «Propovijedat ćeš još danas i nikad više!». Tako i bi. Neki kalvinist pucao je u crkvi u njega. On ranjen iziđe iz crkve i tamo ga na današnji dan 1622. ubiše. Njegovo tijelo počiva u katedrali u Churu. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je godine 1746. svecem.

Marija Kleofina, svetica: Prema evanđeljima ona bijaše majka apostola Jakova Mlađega i Josipa, učenika Isusova. Muž joj bijaše Kleofa, vjerojatno brat sv. Josipa. U svom evanđelju apostol Ivan piše da je Marija Kleofina stajala pod križem raspetoga Isusa na Golgoti zajedno s Isusovom majkom, njezinom sestrom i Marijom Magdalenom. Bila je nazočna i na Isusovom pogrebu, a na uskrsno jutro s ostalim ženama pošla je na Isusov grob da mu pomaže tijelo.

25. Marko, apostol i evanđelist: Rodio se u Jeruzalemu oko 10. godine. Majka mu bijaše Marija u čijoj je kući u Jeruzalemu Isus slavio Posljednju večeru. Bio je nećak Barnabe s kojim je pratio apostola Pavla na njegovom prvom misijskom putovanju. Napustio je Pavla i s Barnabom otišao na Cipar. Opet se pridružio Pavlu za njegova sužanjstva u Rimu, gdje je pratio i apostola Petra. U Rimu je oko 65. godine napisao evanđelje na temelju zabilježbi propovijedi sv. Petra za kršćanske zajednice obraćene s poganstva. Njegovo je evanđelje najstarije i najkraće od četiri evanđelja. Njime su se služili evanđelisti Matej i Luka. Petar ga posveti za biskupa i posla u Egipat da Židovima i poganima navijesti evanđelje. U Aleksandriji osnuje on Crkvu. Njegov misionarski rad prekinuše neznabošci bacivši ga u tamnicu, a potom ga mučiše sve dok nije izdahnuo. Njegove moći Mlečani su 828. godine prenijeli u Veneciju i njemu u čast sagradili crkvu. U ikonografiji se prikazuje s lavom.

TROPAR, glas 3.: Od prvaka Petra primio si nauk, i Kristov si apostol bio, poput sunca zasjao si po svijetu, a Aleksandrijcima bio si ures, o Blaženiče! Po tebi se Egipat oslobodio od prevare, evanđeoskim tvojim naukom sve si prosvijetlio kao svjetlo, stupe crkveni! Zbog toga časteći tvoj spomen, radujemo se, Marko, Božji glasonošo! Moli Boga kojega si navijestio, da dade oproštenje grijeha našim dušama.

KONDAK, glas 2.: S visine primivši milost Duha, raspleo si praznorječja poganskih govornika, o apostole! Propovjeđu Božjeg evanđelja ulovio si sve narode i priveo ih k svojemu Vladaru, slavni Marko!

26. Bazilij, biskup amasijski, mučenik: Licinije, zet cara Konstantina, pretvarao se pred carem da je kršćanin. Kada mu car povjeri na upravu cijeli istočni dio carstva, on poče najprije tajno pa onda i javno progoniti kršćane i uvoditi idolopoklonstvo. Predade se i nečistim životu te htjede oskvrnuti i djevicu Glafiru, koja bijaše u službi njegove žene. Zbog toga ju ona tajno posla sa dvora u Nikomediji u pokrajinu Pont. U gradu Amasiji srdačno ju primiše biskup Bazilije i kršćanska zajednica. Jedno njezino pismo bivšoj gospodarici pade u ruke Liciniju. On naredi da se privede Glafira i biskup Bazilije. Ona u međuvremenu umre te bijaše priveden samo biskup. Poslije muka i tamnice, umoriše ga godine 322. mačem i baciše u more. Njegovi klerici nađoše biskupovo tijelo blizu grada Sinopa, izvukoše iz vode i prenesoše u Amasiju i u hramu sahraniše.

_____

Kleto, papa nučenik: Bio je drugi nasljednik sv. Petra na rimskoj stolici. Završio svoj život mučeničkom smrću 88. godine.

27. Šimun apostol, rođak Gospodnji, mučenik: Bijaše jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Njegov otac Kleopa bijaše brat sv. Josipa, zaručnika presvete Bogorodice. S velikom revnošću i hrabrošću propovijedao je evanđelje po Judeji. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova, prvog biskupa Jeruzalema, naslijedi ga Šimun. Bijaše mu preko sto godina kada ga u vrijeme progona kršćana za cara Trajana razapeše na križ.

Stjepan, časni otac, biskup vladimirski: Bio je on učenik sv. Teodozija Pečerskog. Jedno vrijeme bijaše Stjepan iguman pečerskog manastira u Kijevu. Mnogo je učinio oko ustroja monaškog života i uljepšanja hrama. Izabran je za biskupa Vladimirskog. Umro je 1094. godine.

_____

Jakov Zadranin, blaženik: Rodio se oko 1400. najvjerojatnije u Zadru od oca Leonarda i majke Beatrice. Kao dvadesetogodišnjak stupio je u Zadru kao brat pomoćnik među franjevce opslužitelje. Godine 1438. Jakov je pratio svoga provincijala na putu u Italiju. Došavši u Bari, zamolio je da smije biti član tamošnje redovničke pokrajine. Molbi mu je udovoljeno i tako je on 12 godina živio u raznim samostanima, dok mu nije napokon određeno da stalno boravi u Bitettu. Tadašnji franjevački samostani živjeli su većinom od milostinje. Tako je i dobri brat Jakov bio određen za skupljanje milostinje. Posebno se isticao u ljubavi prema bližnjima. To se posebno moglo vidjeti godine 1482. za vrijeme pošasti kuge kad je pokazao herojsku ljubav prema bolesnicima. Umro je na glasu svetosti 1485. godine. Papa Klement XI. godine 1700. proglasio ga je blaženim.

Ozana Kotorska, blažena djevica: Rodila se 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori u pravoslavnoj obitelji Kosić. Na krštenju je dobila ime Katarina.Kad joj je otac umro, majka joj je godine 1507. dozvolila da se preseli u Kotor kod plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri. Katarina je odlučila provoditi život takozvanih «zazidanih djevica». One su živjele u prizemnim vrlo malim prostorijama uz crkvu s otvorom prema svetištu. Godine 1514. dobila je za to dopuštenje kotorskog biskupa. Postala je i dominikanska trećoredica dobivši ime Hozana. Provela je sedam godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a onda se preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Hozane, provodile pobožan i pokornički život. Umrla je na glasu svetosti 1565. godine u 72. godini života. Papa Pio XI. proglasio ju je godine 1927. blaženom.

28. Jason i Sosipater, apostoli: Bijahu oni iz broja sedamdesetorice Isusovih učenika. Njih dvojicu spominje sv. Pavao u poslanici Rimljanima. Jason bijaše rodom iz Tarsa kao i Pavao. Postavljen je za biskupa Tarsijskog. Sosipater se rodio u Ahaji i bijaše biskup Ikonijski. Propovijedajući evanđelje stigoše ova dvojica na otok Krf i tu osnovaše Crkvu i sagradiše hram u čast sv. Stjepana Prvomučenika. Upravitelj otoka baci ih u tamnicu gdje bijahu zatvorena sedmorica razbojnika. Svu sedmoricu obrate oni na kršćansku vjeru. Čuvši za to, upravitelj ih umori u vreloj smoli. Dok je mučio Jasona i Sosipatra, gledala je to s prozora upraviteljeva kći Kerkira i prizna da je i ona kršćanka. Otac i nju baci u tamnicu i dade ju strijeljati. Uskoro on pogine u moru, a novi upravitelj dade se krstiti. Jason i Sosipater nastave širiti evanđelje i utvrđivati Crkvu do svoje duboke starosti.

KONDAK Apostolima, glas 4.: Pokazali ste se kao presvjetle zvijezde, prosvjetljujući sav svijet svjetlom propovijedanja, božanstveni apostoli Jasone i Sosipatre: Spasite one koji vas vjerom štuju!

Dada, Maksim i Kvintilijan, mučenici: U vrijeme cara Dioklecijana dade ih godine 286. u gradu Dorostolu mučiti i mačem pogubiti sudac Tarkvinij.

_____

Petar Chanel, svećenik mučenik: Rodio se 12. srpnja 1803. u Cuetu, u Francuskoj. Petra je njegova majka još kao dijete posvetila Majci Božjoj. Za svećenika je zaređen 1827. Ušao je u Marijinu družbu i 1836. s još trinaestoricom drugova krenuo na daleki put na evangelizaciju nebrojenih otoka u Tihom oceanu. Petar i Mario Nazario iskrcali su se na otoku Futuni i uz dozvolu tamošnjega kralja počeli svoju misiju. Sve je išlo jako dobro dok se nisu zaratila dva plemena. Kralj Niulikis je pobijedio, ali ga je vrač uspio uvjeriti da tu pobjedu duguje njihovim bogovima, a da su misionari krivi što je došlo do rata i da su pritjecali u pomoć neprijatelju. Naoružani ratnici pod vodstvom vrača provalili su godine 1841. u kolibu i dotukli oca Chanela. Papa Pio XII. proglasio ga je svtim 1954. godine.

Luj Grignon de Montfort, redovnik: Rodio se 31. siječnja 1673. u Montfort-la-Casseu u francuskoj pokrajini Bretanji. Imao je dva brata i šest sestara. Škole je završio u gradu Rennesu kod otaca isusovaca, a studij teologije u Parizu. Za svećenika je zaređen 1700. godine. Ljudevit se posebno isticao kao pučki propovjednik. Posvuda je širio pobožnost križnoga puta i štovanje Majke Božje. Otvorio je nekoliko besplatnih pučkih škola. S Lujzom Trichet osnovao je družbu Sestara od Mudrosti. a udario je i temelje muške Marijine družbe. Svetim ga je godine 1947. proglasio papa Pio XII.

29. Kiziški mučenici: U trećm stoljeću devetorica hrabrih kršćanskih muževa u gradu Kiziku: Teogonije, Ruf, Antipater, Teostih, Artem, Magi, Teodot, Tabmasije i Filemon, odbiše idolima prinositi žrtve te ih zbog toga baciše na muke i najzad mačem posjekoše. Car Konstantin dade u Kiziku sagraditi hram, gdje položiše moći ovih hrabrih mučenika. Mnoga ozdravljenja dogode se po njihovom zagovoru.

Memnon, časni otac čudotvorac: Od svoje mladosti sav se predao molitvi i postu. Tako pročišćen i pun snage Duha Svetoga mnoge je bolesnike ozdravljao i druga čuda činio. Umro je u 2. stoljeću.

_____

Katarina Sienska, crkvena naučiteljica: Rodila se 25. ožujka 1347. u Sieni, u Italiji, kao 25. dijete u svojih roditelja. Roditelji njezini Giacomo i Lapa Benincasa bili su skromni i pobožni ljudi i svaki su dan išli na misu. U 15. godini života umrla joj je sestra Bonaventura koju je posebno voljela. To ju je toliko potreslo da je odlučila povući se iz svijeta i pridružiti dominikanskim trećoredicama. U jednom viđenju Isus joj je naložio da se posveti apostolatu. Borila se za pomirenje među talijanskim gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu Crkve. Njezina ljubav prema bližnjima došla je do izražaja 1374. godine kad je Italijom vladala kuga. Godinu dana kasnije Bog je uslišao njezine molitve te na tijelu zadobila pet rana. Godine 1376. nagovorila je papu Grgura XI. da se nakon 70-godišnjeg stolovanja rimskih papa u Avignonu vrati u Rim. Katarina je u Sieni osnovala samostan. Umrla je 1380. u Rimu. Glavno joj je djelo Dialog u kojem piše o svom mističnom putu. Iza nje je ostalo i 375. pisama koja svjedoče kako je bila neustrašivi borac za Crkvu. Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu 1970. godine naučiteljicom Crkve.

30. Jakov Stariji, brat Ivana bogoslova, apostol: Bijaše on jedan od dvanaestorice apostola. Na poziv Isusov ostavio je svoga oca Zebedeja i zajedno s bratom Ivanom pošao za Gospodom. Isus ih je zbog revnosti nazvao «sinovima groma». Jakov je bio svjedokom Isusova preobraženja na gori Taboru i njegove muke u Getzemaniju. Poslije Duhova propovijedao je evanđelje po raznim krajevima i dospio do Španjolske, kako kaže legenda iz 6. stoljeća. U 9. stoljeću nastalo je njegovo svetište u Campostelli. Pripisivalo mu se oslobođenje Španjolske od Maura. Po povratku u Jeruzalem uhvati ga kralj Herod Agripa I. i oko Uskrsa 44. godine dao pogubiti. Tako je on prvi od dvanaestorice apostola podnio mučeničku smrt.

KONDAK, glas 2.: Čuvši Božji glas koji te je zvao, prezreo si očevu ljubav i prišao si Kristu s bratom svojim, slavni Jakove; zajedno s njime bio si dostojan motriti božansko Gospodnje preobraženje.

_____

Pio V., papa: Michele Ghislieri kao sin siromašnih roditelja rodio se 17. siječnja 1504. u gradiću Bosco na sjeveru Italije. U 14. godini života stupio je u dominikance. Teološke nauke završio je u Bologni. Za svećenika je zaređen 1528. godine. Vršio je sve odgovornije službe sve do biskupske. Postao je kardinal, a 1566. izabran je i za papu uzevši si ime Pio. Želio je mnogo toga reformirati pa je počeo od papinskog dvora i rimske kurije. Odluke Tridentskog koncila odlučno je provodio. Biskupima je naredio da stoluju u svojoj biskupiji, da održavaju sinode, da obavljaju vizitacije župa, da promiču katehizaciju i pouku u vjeri. Godine 1566. izdao je Rimski katekizam koji je kasnije preveden na žive jezike, priredio je i izdao novi časoslov i misal, uniformirao je liturgiju, bdio da se protestantizam ne proširi u katoličke zemlje. Odredio je da Summa theologica sv. Tome Akvinca bude udžbenik za sva katolička sveučilišta. Organizirao je križarsku vojnu protiv Turaka. Umro je 1572. godine. Svetim ga je proglasio papa Klement XI.

Josip Benedikt Cottolengo, svetac: Rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra u sjevernoj Italiji. Kao svećenik djelovao je u Torinu. Osnovao je karitativnu ustanovu Mala kuća Božje providnosti u koju je smjestio bolesnike i njima se sav posvetio. Njegova se ustanova sve više širila i danas se brine za preko 10.000 bolesnika. Ovaj veliki Božji čovjek umro je 1842. godine. Papa Pio XI. proglasio ga je godine 1934. svetim.

MJESEC SVIBANJ

1. Jeremija, prorok: Rodio se 600 godina prije Krista u selu Anatotu blizu Jeruzalema. Počeo je prorokovati u 15. godini života u vrijeme kralja Josije. Pozivao je kralja, velikaše, lažne proroke i svećenike na pokajanje. Kralju Joakimu proreče da će ga mrtva vući po zemlji izvan Jeruzalema. Kralju Jehoniji proreče da će biti odveden u Babilon i tamo umrijeti. Za vrijeme kralja Sedekije stavio je Jeremija jaram na svoj vrat i tako hodao ulicama Jeruzalema proričući pad Jeruzalema i ropstvo u Babilonu. Nagovijestio je svojim sunarodnjacima da će njihovo ropstvo potrajati 70 godina. U dolini Totef, pokraj Jeruzalema, gdje su Židovi prinosili idolima djecu za žrtvu, Jeremija uze lonac i razbi ga pred narodom proričući skori pad Judejskoga kraljevstva. Uskoro Babilonci zauzmu Jeruzalem, kralja Sedekiju ubiju, grad opljačkaju i razore i veliki broj Židova pogube u dolini Totef. Jeremija s levitima uzme zavjetni kovčeg iz hrama i odnese na brdo Navat gdje je Mojsije umro i tu ga sakri u jednu pećinu. Oganj iz hrama sakrije u jedan duboki bunar. Neki ga Židovi primoraju da s njima ide u Egipat, gdje ga nakon četiri godine kamenovaše njegovi sunarodnjaci. Egipćanima je prorekao pad njihovih idola i dolazak u Egipat Djevice s Djetetom. Po nalogu cara Aleksandra tijelo ovoga velikoga prorokapreneseno je u Aleksandriju i tamo sahranjeno.

KONDAK, glas 3.: Očistivši duhom svoje svjetlosjajno srce, veliki proroče i mučeniče, odozgo si primio dar prorokovanja, slavni Jeremijo,i veleglasno među narodima vapio: Evo Boga našega! Nijedan mu niije sličan jer se na zemlji pojavio!

_____

Josip Radnik, poočim Isusov: Druga internacionala odlučila je godine 1889. da će se ubuduće 1. svibanj slaviti kao svjetski praznik rada. Iste godine papa Lav XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu u kojoj sve radnike upućuje na sv. Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje. Papa Pio XII. uveo je godine 1955. blagdan Josipa Radnika misleći time na tiho i vjerno posvećivanje svakidašnjega rada. Čovjek radeći pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli. Sveto pismo spominje Josipa poimence više od 12 puta, a samo jedanput govori o njegovom zanimanju, tj. da je bio tesar, drvodjelja (usp. Mt 13, 54).

2. Atanazije Veliki, patrijarh aleksandrijski: Rodio se oko 295. godine u Aleksandriji u Egiptu. Roditelji su mu bili grčkog podrijetla. Izobražen je u bogatoj helenističkoj kulturi, koju je spojio s elementima egipatske. Zanesen kršćanskim asketskim idealima, Atanazije je još kao mladić otišao u pustinju gdje je bio učenik sv. Antuna.Kao đakon i tajnik pratio je svoga nadbiskupa Aleksandra na Prvi nicejski sabor 325. godine i jedan je od pisaca Simbola vjere na tom saboru. Godine 328. izabranje za patrijarha. Kao pastir svoje prostrano velike nadbiskupije morao je mnogo trpjeti. Bio je klevetan i čak četiri puta zbačen sa svoje patrijaršijske stolice od krivovjernih Arijanaca. Atanazijevi spisi, sačuvani na grčkom jeziku, obrađuju dogmatske, povijesne i praktične teme. Umro je 18. siječnja 373. godine. Na današnji dan slavi se prijenos njegovih moći iz Aleksandrije u Carigrad.

TROPAR, glas 3.: Kao istinski stup pravovjerja, podupro si Crkvu božanskom naukom, sveti velikosvećeniče Atanazije; propovijedao si Ocu jednakobitna Sina i posramio Arija, časni Oče: Moli Krista Boga da nam veliku milost udijeli!

KONDAK, glas 2.: Dostojan si časti biti opjevan u pjesmama, Bogu ugodna trubljo, frulo duhovna i ume vatreni - veliki Atanazije! Nauči nas sve ispravnom štovanju jednobitne Trojice!

_____

Atanazije, biskup i crkveni naučitelj

Jeremija, prorok

3. Preminuće časog oca našega Teodozija, idumena pečerskog: Od najranije mladosti posvetio se razmišljanju o Bogu i molitvi. Zbog toga nije bio drag svojoj majci. Pročitavši u evanđelju Spasiteljeve riječi: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan, on napusti roditeljski dom i uputi se u pečerski manastir u Kijevu. Vođen časnim ocem Antonijem on se zamonaši. Kada ga majka pronađe i stane nagovarati da se vrati kući, on svojim savjetima potakne majku da se i ona zamonaši u jednom ženskom manastiru. Teodozije je u svemu nadvisio druge monahe te ga stoga Antun postavi za igumana. Za njegovo vrijeme manastir postade ekonomski jak, sagradi crkve i ćelije i uvede u potpunosti studitska pravila. Preko ovoga Božjega čovjeka Gospod je činio mnoga čudesa. Upokojio se mirno 1074. godine.

TROPAR sv. Teodoziju, glas 8.: Uzdignuvši se ka kreposnom životu, još u mladosti si zavolio monaški život i hrabro postigao što si želio. Nastanio si se u pećini i uresio život svoj postom i svjetlošću, ustrajavajući u molitvi poput anđela te prosvijetlio rusku zemlju kao žarka svjetiljka, oče Teodozije! Moli Krista Boga da se spase duše naše!

KONDAK sv. Teodoziju, glas 3.: Danas častimo zvijezdu Rusije koja je od istoka do zapada zasjala, blaženoga Teodozija, koji je čudesima i blagoslovom svu tu zemlju obogatio kao i sve nas sastavljanjem milosnoga monaškog pravila.

Timotej i Maura, mučenici: Dvadesetak dana poslije njihova vjenčanja carski namjesnik Arijan zbog vjere kršćanske izvede ih pred sud u Tibaidi. Timotej bijaše čitač u mjesnoj crkvi. Na razne načine pokušaše da se oni odreknu Krista, ali u tome ne uspješe. Na kraju oboje bijahu raspeti na križ. Dogodilo se to 286. godine.

_____

Filip i Jakov, apostoli: Prema podacima iz Ivanova evanđelja znamo da Filip, jedan od dvanaestorice apostola, potječe iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Pripadao je, kao i Ivan, učenicima sv. Ivana Krstitelja. Pretpostavlja se da je propovijedao u Palestini i u Frigiji. Prema kasnijoj tradiciji Filip je sa svojim trim kćerima živio u Hierapolisu u Maloj Aziji, gdje je čini se i raspet. Relikvije mu se štuju u crkvi Dvanaest apostola u Rimu.

Jakov Mlađi: On je sin Alfeja i Marije, koja je stajala pod Isusovim križem, brat Jude Tadeja, jedan od dvanaestorice apostola. Spominje se u poslanici sv. Pavla Galaćanima kao jedan od najuglednijih ličnosti prve Crkve, dok se u Djelima apostolskim spominje kao prvi jeruzalemski biskup. Zbog strogog pokorničkog života nazivali su ga pravednim. Imao je važnu ulogu na saboru u Jeruzalemu 49. godine. Napisao je jednu poslanicu kršćanima koji su se obratili sa židovstva, koja je puna opomena, ukora i prijetnji. Umro je mučeničkom smrću. Veliki svećenik Hanan II. dao ga je strmoglaviti s vrha Hrama.

TROPAR Filipu, glas 3.: Cijeli svijet divno se kiti, a Etiopija slavi, kao vijencem ukrašena i po tebi prosvjećena, i časno štuje tvoj spomen, blagovjesniče Filipe: Sve si naime naučio da vjeruju u Krista i trku si završio dostojnu evanđelja. Stoga se smjelo pruža etiopska ruka k Bogu; Njega moli da nam daruje veliku milost.

KONDAK Filipu, glas 8.: Učenik i prijatelj Tvoj, i nasljedovač muke Tvoje, blagovjesnik Filip, navijestio je Tebe Boga cijelom svijetu. Po njegovim molitvama i zagovorom Bogorodice sačuvaj Crkvu svoju i svaki grad od bezakonih neprijatelja, o Mnogomilostivi!

KONDAK Jakovu, glas 2: Veličajmo s pohvalama Božjeg glasnika Jakova, koji je u duše pobožnih vjernika čvrtso usadio temelje mudrosti. On stoji pred prijestoljem Gospodnjim i raduje se sa svim anđelima i moli sveudilj za sve nas.

4. Pelagija, djevica mučenica: Rodila se u gradu Tarsu od poganskih roditelja. Povezala se s kršćanima i pripremala za krštenje. Jednom dok je car Dioklecijan boravio u Tarsu, njegov sin zaljubi se u Pelagiju i htjede je uzeti za ženu. Preko svoje majke odgovori ona careviću da je već obećala vjernost svome nebeskom Zaručniku Isusu Kristu. Potraži ona zatim biskupa Klinona koji je pouči u kršćanskoj vjeri i pokrsti. Vrativši se kući, reče to svojoj majci. Carević, izgubivši svaku nadu da će Pelagiju moći dobiti za ženu, probode samoga sebe mačem. Tada zla majka sama optuži svoju kćer i preda je caru koji ju godine 287. osudi na smrt u užarenom metalnom volu. Njezine posmrtne ostatke biskup Klinon sahrani na brdu pod jednim kamenom. U vrijeme cara Konstantina Kopronima (741.-775.) na tom mjestu sagrađena je crkva u čast ove divne djevice mučenice.

_____

Florijan, mučenik: Bio je veteran rimske vojske i u gradu Cetiumu u Austriji visoki državni službenik. Za Dioklecijanova progona kršćana pred suca Akvilina bio je priveden i Florijan pod optužbom da je kršćanin i da je posjećivao i hrabrio kršćane u zatvoru. Budući da nije htio žrtvovati idolima i odreći se svoje vjere, bio je stavljen na muke i konačno bačen u rijeku Enns. Bijaše to 304. godine. Tijelo mu je pokopala neka udovica Valerija nedaleko Lauriacuma (danas Enns). Nad njegovim grobom nastala je slavna opatija. Florijan je zaštitnik vatrogasaca, čuvar od požara i suše.

5. Irena, slavna mučenica: Živjela je u apostolska vremena u gradu Magedonu i zvala se Penelopa. Otac joj se zvao Licinije. Roditelji bijahu pogani. U kršćanskoj vjeri pouči je Apelijan. Krstio ju je sv. Tomotej, učenik apostola Pavla. Mnoga mučenja podnijela je ona Krista radi i mnoge pogane obratila je na kršćanstvo

KONDAK, glas. 4.: Premda već ukrašena ljepotom djevičanstva, mučeništvom si postala još ljepšom, Ireno, krvlju se svojom kao grimizom zaogrnuvši i obmanu bezboštva zbacivši. Primila si stogapobjedničku počast iz ruke stvoritelja svojega!

_____

Gothard, biskup: Rodio se 960. u Reichersdorfu kod Niederaltaicha u Njemačkoj kao sin Ratmunda, sluge u jednom samostanu. Tu je Gothard polazio školu. Budući da je bio vrlo bistar, učitelj ga je za daljnje školovanje preporučio salzburškom nadbiskupu. Vrativši se iz Salzburga, stupio je u samostan Niederaltaich, gdje je 994. godine zaređen za svećenika. Dvije godine kasnije postaje on opatom samostana. Pod njegovim vodstvom samostan je procvao. Godine 1022. na prijedlog cara Henrika II. Stolni kaptol u Hildesheimu izabrao ga je za biskupa. Kao pastir nastojao je podignuti duhovnu svijest kod klera i puka, a osobitu ljubav posvećeivao je siromasima i bolesnicima. Pred gradskim vratima podigao je svratište u čast sv. Bartola, u kojemu su našli utočište mnogi bolesnici, hodočasnici i putnici. U biskupiji je podigao brojne crkve. Umro je 1038. godine. Svetim ga je godine 1131. proglasio papa Inocent II.

Nunzio Sulprizio, blaženik: Rodio se 13. travnja 1817. od oca Dominika i majke Dominike Roze u Pescosansonescu, u biskupiji Pescari, u Italiji. U ranoj mladosti ostao je bez roditelja, a u devetoj godini života i bez bake. Kao dječak bio je primoran raditi u kovačnici svoga ujaka, gdje se ozlijedio. U Napulju je godine 1836.umro u 19. godini života. Papa Ivan XXIII. proglasio ga je blaženim godine 1963. On je uzor radničke mladeži.

6. Job, pravedni i strpljivi: Bio je potomak Izaka i živio je u Arabiji oko dvadeset stoljeća prije Krista. Otac mu bijaše Zaret a majka Bosora. Bijaše Job častan i bogobojazan muž i vrlo imućan. U 79. godini života podnio je teška iskušenja što je opisano u Knjizi Jobovoj. U jedan dan izgubi on sve sinove i kćeri svoje i sve imanje. K tome još ga snađe teška bolest tako da je bio pun strašnih rana. Ležao je takav na gnojištu izvan grada i komadom crijepa otirao gnoj sa svojih rana. Sve te strašne muke strpljivo je podnosio. Zato mu Bog povrati zdravlje i dade mu bogatstvo veće od prvoga i rodiše mu se sedam sinova i tri kćeri. I poživi Jona 248 godina slaveći i hvaleći Boga. Job je uzor strpljivosti i bezgranična povjerenja u Boga.

TROPAR, glas 1.: Vidjevši bogatstvo Jobovih kreposti, đavao ih htjede oduzeti kaznivši njega pravednoga: napade mu tijelo, no ne mogaše mu dirnuti u skrovište duha jer naiđe na dušu naoružanu neporočnošću. Mene pak sotona ogoli i zatoči! Priteci mi u pomoć prije konca i izbavi od zloga, Spase, te me spasi!

KONDAK, glas 8.: Kao istinit i pravedan, bio si pobožan i neporočan i svet, preslavni i istinski ugodniče Božji! Prosvijetlio si svijet poučivši ga svojim strpljivim i muževnim trpljenjem: stoga svi slavimo tvoj spomen, bogomudri!

7. Spomen na ukazanje časnoga Križa Gospodnjega: U vrijeme cara Konstansa, sina Konstantina Velikoga, i patrijarha jeruzalemskoga Ćirila, izjutra oko 9 sati pojavi se časni Križ nad Golgotom pružajući se sve do iznad Maslinske gore. Bijaše svjetliji od sunca i ljepši od duge. Sav narod s divljenjem promatraše ovaj znak s nebesa. Mnogi se nevjernici obratiše i mnogi krivovjerci arijanci vrate se pravoj vjeri. To se dogodilo na današnji dan 357. godine.

Tropar, glas 4.: Lik Križa tvojega u ovo vrijeme zasja svjetlije od sunca, kada si ga raširio sa svete Gore Maslinske sve do Kalvarije. Objavljujući tako silu tvoja koja je u njem, Spasitelju, tako si utvrdio vjeru vjernih. Molitvama Bogorodice, Kriste, Bože naš, u čuvaj nas u miru i spasi nas.

Kondak, glas 4.: Zrakama koje zasjaše nad nebesima, prečisti Križ je osvanuo nad zemljom poput nablistavijeg svijetla, jer on je taj koji nekoć otvori zatvorena nebesa. On nas ozaruje svojim božanskim djelovanjem i nepogrešivo vodi neprolaznoj svjetlosti. U njemu, u borbama života, imamo istinsko oružje mira i nagradu pobjednu.

Akacij, mučenik: Bio je rimski časnik u vrijeme cara Maksimijana. Na sudu izjavi da je kršćansku vjeru primio od svojih roditelja i da se u njoj utvrdio videći mnoga čudesna ozdravljenja nad moćima kršćanskih svetitelja. Najprije ga mučiše u trakijskom gradu Pirintu, a u Bizantu ga godine 303. mačem pogube.

_____

Dujam, biskup solinski, mučenik: Rodio se u Siriji u 2. stoljeću. Bio je drugi solinski biskup (284. - 304.), nakon biskupa Venancija. Mučen je 304. godine za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Oko njegova groba nastalo je veliko starokršćansko groblje Manastirine. Nad grobom ovoga mučenika podigao je crkvu biskup Simferije, a početkom 5. stoljeća tu je podignuta velika bazilika. Papa Ivan IV. dao je godine 641. dio ostataka njegova tijela, skupa s relikvijama ostalih solinskih mučenika, prenijeti u Rim. Drugi dio relikvija sv. Dujma prenio je u Split prvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin i pohranio ih u Dioklicijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

8. Ivan Bogoslov, apostol i evanđelist: Spomendan preminuća ovoga velikog apostola slavi se 26. rujna. Danas se slavi čudo koje se dogodilo kod njegova groba. Naime, kada Ivanu bijaše više od 100 godina, on sa svojih sedam učenika iziđe iz Efeza i naredi im da iskopaju grob u obliku križa. On živ legne tada u grob i bi zakopan. Kada kasnije vjernici otvore grob, ne nađoše tijela Ivanova. A na današnji dan svake godine dizala se neka prašina s njegova groba od koje ozdravljahu bolesnici od raznih bolesti.

TROPAR, glas 2.: Apostole ljubljeni Krista Boga, pohitaj na pomoć narodu koji je bez zaštite. Onaj koji ti je dozvolio nasloniti se na svoja prsa, uslišat će tvoj zagovor: Njega moli, Bogoslove, da rastjera gustu maglu poganstva; izmoli nam mir i veliku milost.

KONDAK, glas 2.: Tko može itreći veličinu djela tvojih, djevičanski učeniče! Ti kao bogoslov i miljenik Kristov čudesa tvoriš i daruješ ozdravljenja. Budi zagovornik duša naših!

_____

Franciska Ulrika Nisch, redovnica: Rodila se 18. rujna 1882. u Oberdorf-Mittelbiberachau, u Švapskoj, u brojnoj obitelji konjušara Ulricha i služavke Klotilde. Odgojila ju je baka s majčine strane. Završivši osnovnu školu Franciska je bila služavka najprije kod ujaka, a onda kod jedne evangeličke obitelji. Tu se teško razboljela pa je morala u bolnicu, gdje su djelovale sestre Družbe sv. Križa, preko kojih je dobila zvanje za redovnicu. Nakon određene priprave, položila je redovničke zavjete i uzela si ime Ulrika. Svoj redovnički život provela je u kuhinji u raznim samostanima. Umrla je od sušice 1913. godine. Blaženom je proglašena 1987. godine. Ona je primjer kako se čovjek preko svakoga posla može posvetiti.

9. Prijenos moći sv. Nikole, biskupa čudotvorca: Spomendan smrti ovoga svetitelja slavi se 6. prosinca. U vrijeme cara Aleksija Komnena i patrijarha carigradskoga Nikole Gramatika, godine 1087., tijelo sv. Nikole preneseno je iz Mire u Liciji u grad Bari u Italiju. To se dogodilo za vrijeme napada muslimana na Liciju.

TROPAR sv. Nikoli, glas 4.: Kao pravilo vjere, kao uzor blagosti i kao učitelj uzdržljivosti, pokazao si se uistinu po svojim djelima stadu svome. Poniznošću uzdigao si se visoko, a siromaštvom stekao si bogatstvo, oče i svetitelju Nikola. Moli Krista Boga, da se spase duše naše!

KONDAK sv. Nikola, glas 3.: Kao što zvijezda uzlazi od istoka do zapada, tako i moći tvoje, svetitelju Nikola, i more bijaše posvećeno prijelazom tvojim, a grad Bari po tebi prima milost. Radi nas postao si čudotvorac veliki, divni i milostivi.

Izaija, prorok: Ovaj veliki prorok bijaše kraljevskoga roda. Rođen je u Jeruzalemu od oca Amosa, brata Amasije kralja judejskoga. Po velikoj milosti Božjoj Izaija vidje Gospoda Sabaota ne prijestolju nebeskome okružen šestokrilim serafinima koji neprestano pjevaju: Svet, svet, svet Gospod Sabaot! Izaija je prorekao mnoge stvari kako ljudima tako i narodima. Tako je polugol tri dana hodao ulicama Jeruzalema proričući skori pad grada pod asirskog cara Sanheriba, opominjući kralja i narodne glavare da se ne uzdaju u pomoć Egipćana i Etiopljana, jer i njih će uskoro pokoriti isti car, nego da se uzdaju u pomoć Boga. Ova proročnstva uskoro se ispuniše. Ipak najvažnija Izaijina proročanstva su o utjelovljenju Boga, o začeću presvete Bogorodice, o Ivanu Krstitelju i o mnogim događajima iz života Isusa Krista. Imao je Izaija i dar čudotvorstva. Kada je opsjednuti Jeruzalem ostao bez vode, on se pomoli Bogu i voda poteče ispod gore Siona. Taj izvor poznat je po imenu Siloam (Poslana). U vrijeme kralja Manasije, kada je Izaija grmio protiv poganskih običaja kralja i narodnih starješina uspoređujući tadašnji naraštaj s onim iz Sodome i Gomore, ovi ga uhvatiše i izvan grada pogubiše. Živio je i prorokovao ovaj poslanik Božji 700 godina prije Krista.

KONDAK Izaiji, glas 2.: Primivši dar prorokovanja, proroče i mučeniče svima si najavio Gospodnje učovječenje, Božji propovjedniče Izaijo! Do kraja zemlje silnim si glasom razglasio: Evo djevica u utrobi zače!

Kristofor, mučenik: Rodio se u Palestini. Mučen je 250. godine u Samu, u Liciji, za Decijeva progona kršćana: bačen u vatru i na kraju mu je odsječena glava. Njegov kult pojavljuje se u 5. stoljeću na Istoku, a odatle se preko Carigrada i Sicilije širi u Europu. Jedan je od najviše štovanih svetaca u srednjem vijeku. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i samostani. Zaštitnik je putnika (prema legendi prenio je Isusa u liku djeteta preko rijeke) i alpinista. Njemu se narod utječe protiv zaraznih bolesti.

KONDAK sv. Kristoforu, glas 4.: Bio si silan u snazi i volji, predajući se dragovoljno svojim protivnicima u želji daproslaviš svog Stvoritelja! Obratio si svoje progonitelje kao i one koje bjehu poslane da razbuktaju oganj požude u tebi povevši ih zajedno mučeničkom stazom. Pokazavši se hrabrim u mukama, veliki Kristofore, postao si nam velikim zagovornikom!

_____

Pahomij, opat: vidi 15. svibnja

10. Šimun Revnitelj, apostol: On je jedan od dvanaestorice apostola. Rodom je iz Kane galilejske. Na njegovu svadbu dođe Isus sa svojom majkom i s učenicima. Na toj svadbi Krist je na zamolbu svoje majke vodu pretvorio u vino.Videći ovo čudo, mladoženja ostavi sve i pođe za Kristom i bijaše silno revan i odan Spasitelju i njegovom evanđelju. Nakon silaska Duha Svetoga Šimun je otišao u Mauritaniju u Afriku da propovijeda evanđelje. Završio je svoj život na križu kao i njegov Učitelj.

KONDAK, glas 2.: S pohvalama svi uzveličajmo bogovjesnika Šimuna, koji je u duše vjernih čvrsto zasadio nauk mudrosti. On sada stoji pred prijestoljem slave i raduje se s bestjelesnim silama, moleći se neprestano za sve nas.

_____

Ivan Merz, blaženik: Rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci. Otac mu je bio austrijski časnik i šef željezničke postaje. U rodnom gradu pohađao je gimnaziju. Godine 1914. Ivan za volju roditelja polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto.U Beču zatim nastavlja studij prava, no uskoro mora u vojsku. Nakon rata vraća se u Beč i započinje studij književnosti i nastavlja isti studij u Parizu. Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu. U Zagrebu je razvio veliku apostolsku djelatnost u katolički organizacijama za mladež. Širio je ideje o Katoličkoj akciji, budio ljubav i odanost prema Crkvi. Ubraja se među najveće pobornike liturgijske obnove i euharistijskog života. Umro je na današnji dan 1928. godine u 32. godini života. Pokopan je u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Banjoj Luci, 22. lipnja 2003. godine.

11. Ćiril i Metod, apostoli slavenskih naroda: Rodiše se u obitelji Lava i Marije u gradu Solunu u 9. stoljeću. U gradu i okolici živjelo je tada dosta slavenskog življa te su braća u mladosti naučila govoriti i slavenski. Nakon izučenih najviših škola u ono doba svaki je krenuo svojim putem. Metod je jedno vrijeme bio upravitelj bizantske pokrajine oko Strumice u Makedoniji, a onda napusti to zvanje i posveti se kao monah Bogu u planini Olimp. Ćiril je bio u službi carigradskog patrijarha i profesor filozofije. Zajedno su išli u diplomatsku misiju Kozarima, a zatim kao blagovjesnici evanđelja Slavenima u Moravsku. Put ih je dalje vodio u Rim, gdje 14. veljače 869. Ćiril umre. Metod je kao panonski nadbiskup nastavio svoju pastirsku službu među Slavenima i mirno se 6. travnja 885. upokojio. Oba ova svetitelja slave se i posebno i to na dan njihove smrti.

TROPAR, glas 4.: Vi ste istog duha kao i apostoli i učitelji ste slavenskih krajeva, o Bogom prosvijetljeni Ćirile i Metode! Molite Vladara sviju, da utvrdi sve slavenske narode u pravoj vjeri i jednodušnosti, i dade svijetu mir i spasi naše duše!

Jako apostolov jedinoravniji i slavjanskih stran učitelije, Kirile i Metodije bogomudriji, Vladiku vsjeh molite, vsja jaziki slavjanskija utverditi v pravovjeriji i jedinomisliji, umirit mir, i spasti duši našja.

KONDAK, glas 3.: Iskažimo čast svetoj dvojici naših prosvjetitelja! Prijevodima svetih knjiga oni nam namriješe vrelo Božje spoznaje, iz kojega crpimo u obilju sve do danas. Zato vas častimo, Ćirile i Metode, koji stojite pred prijestoljem Svevišnjega, prinoseći tople molitve za naše duše.

Svjaščenuju dvojicu prosvjetitelej naših počtim, božestvenih pisanij preloženijem istočnik bogopoznanija nam istočivših, iz negože daže do dnes neokudno počerpajušče, ublažajem vas, Kirile i Metodije, prestolu višnjago predstojaščih, i teplje moljaščihsja o dušah naših.

Mokij, svećenik mučenik: Rodio se u Rimu. Bio je svećenik u makedonskom gradu Amfipolju. Umro je mučeničkom smrću 295. godine za vrijeme progona kršćana pod carem Dioklecijanom.

_____

Ignacij iz Lakone: Rodio se 17. studenoga 1701. u Laconi, na Sardiniji. Roditelji su mu bili mali zakupnici. Već od malena odlikovao se dobrotom i pobožnošću. U 18. godini teško se razbolio. Tada se zavjetovao Majci Božjoj da će, ako mu ona izmoli zdravlje, stupiti u redovnike. No taj je zavjet zaboravio kad je ozdravio. Kad je ponovo bio u velikoj opasnosti po život, sjetio se svoga zavjeta. Pošao je u kapucinski samostan, ali je bio odbijen. Kasnije su ga ipak na preporuku nekog grofa primili i usprkos mnogim preprekama koje su mu stajale na putu položio je redovničke zavjete. Poglavari su mu dali u zadaću da po selima Sardinije skuplja milostinju za samostan. To je činio desetak godina, a onda su ga premjestili u grad Cagliari, gdje je obavljao istu službu kroz 40 godina. Susrete s brojnim ljudima on je koristio za podučavanje u vjeri. Kad bi se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, još je pred Presvetim u crkvi provodio čitave sate u klanjanju i molitvi. Umro je u Cagliariju 1781. godine. PapaPio XII. proglasio ga je 1951. godine svetim.

12. Epifanij, biskup: Rodio se u židovskoj obitelji. Krstio se zajedno sa svojom sestrom Kalitropijom. U 26. godini života zamonašio se u manastiru sv. Hilariona. Kasnije je osnovao manastir i pročuo se po cijeloj Palestini i Egiptu po svom pokorničkom životu, mudrosti i čudotvornoj moći. Bježeći od ljudske slave, dođe u Egipat pa zatim na Cipar, gdje ga izabraše za biskupa. U gradu Salamini kao pastir upravljao je Crkvom 55 godina. Umro je 403. godine u 115. godini života svoga. Od njega nam je ostalo djelo zvano Panarion (Kovčežić) u kome on izlaže i pobija 80 krivovjerja.

German, patrijarh carigradski: Sin je carskog senatora koga dade ubiti car Konstantin Pogonat. Isti ovaj car silom odagna senatorovog sina Germana u manastir. No German se potpuno saživio sa životom u manastiru. Štoviše, izabraše ga najprije za biskupa kizičkog, a onda i za patrijarha carigradskog. U vrijeme ikonoborstva German se usprotivi caru Lavu Izauru, pristaši krivovjeraca, te ga ovaj zbaci s patrijaršijske stolice i potjera u manastir. Tu on proživi još deset godina i 740. godine umre.

_____

Leopold Bogdan Mandić, redovnik: Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice r. Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Roditelji bijahu duboko vjerni kršćani. O svojoj majci Leopold je rekao: «Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost. Njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam.» Živeći među pravoslavcima Bogdan je veoma rano upoznao žalosnu činjenicu kako su kršćanska braća razdijeljena. Zato je još kao dječak govorio: «Ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.» Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u redovnike kapucine koji su djelovali u Herceg-Novom. U 16. godini života ostavlja rodnu kuću i polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Godine 1884. oblači redovničko odijelo i dobiva ime Leopold. Filozofske nauke pohađao je u Padovi, a teološke u Veneciji. Za svećenika je zaređen 1890. godine. Kao svećenik djelovao je u Zadru, Kopru i Rijeci. Očekivao je od svojih poglavara da će mu povjeriti ono o čemu je od najranije mladosti sanjao - raditi na jedinstvu između katolika i pravoslavaca. No ta mu se željanije ispunila. Poglavari su odredili da pođe u Padovu. Prihvaćajući to reći će: «Od sada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.» Tijekom punih 40 godina otac Leopold će od ranog jutra sjediti u ispovjedaonici. Sve svoje molitve i žrtve prinosio je na veliku nakanu: «Da svi budu jedno!» Njegovu skromnu ispovjedaonicu posjećivali su brojni pokornici. Umro je 30. srpnja 1942. godine. Papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. proglasio ga je svetim. Tako je on postao drugi Hrvat proglašen svetim.

TROPAR: glas 1.: Prigrlivši evanđeoski savjet siroma- štva, sve si ostavio i u jednostavnosti života postao si bogat pred Bogom, koji te je obilno obdario milošću da budeš prijatelj i pomoćnik ljudima. Slava onomu koji je tvoj ispovjednički razum prosvijetlio. Slava onomu koji je pred tobom ljudska srca otvarao. Za sve nas grešne moli Boga, časni naš oče Leopolde Bogdane, da poda mir dušama našim.

KONDAK, glas 4.: U vjernosti Isusu Kristu strpljivo si put svoj ishodio;u vjernosti rodu svom braću po krvi nisi zaboravio. Za jedinstvo Kristove Crkve u slavenskim narodima dobrog Pastira ustrajno si molio. Kao ispovjednik pronicao si tajne ljudskih srdaca i blagošću svojom njih si raskajane s Bogom pomirivao. Moli Krista Boga, časni oče Leopolde Bogdane, da po zagovoru prečiste Bogorodice, sve nas sačuva u jedinstvu stada svog.

Nerej, Ahil i Pankracij, mučenici: O njima znamo vrlo malo. Prema jednom grobnom natpisu Nerej i Ahil bili su vojnici koji su prihvatili kršćanstvo. Pretrpjeli su mučeništvo vjerojatno 304. godine za Dioklecijanova progonstva kršćana. Tada je smaknut i Pankracije u 14. godini života.

13. Glikerija, mučenica: Bijaše ona kći nekog upravitelja Rima. Osiromašivši po smrti očevoj, nastani se u Trajanopolisu u Trakiji. Tu je jednoga dana primoraše da prinese žrtvu lažnom bogu. Ona nacrta križ na svome čelu. Kad je carski namjesnik upita gdje joj je svjetiljka (jer su svi ostali nosili svjetiljke), Glikerija pokaza križ na čelu i reče: «Ovo je moja svjetiljka!» Namjesnik ju baci u tamnicu i poče mučiti glađu. Nakon nekog vremena dade otvoriti tamnicu misleći da je mrtva. Međutim, glad joj ne naudi. Upravitelj ju baci u ognjenu peć, ali ona osta nepovrijeđena. Najzad ju baci pred lavove i tako ona svoj život skonča 177. godine.

_____

Gospa Fatimska: Fatima je poznato marijansko i hodočasničko mjesto u središnjem Portugalu, gdje se od 13. svibnja pa do listopada 1917. Majka Božja ukazivala trojici djece. Na mjestu ukazanja podignuta je 1928. godine bazilika Naše Gospe. Ta ukazanja Crkva je godine 1930. priznala vjerodostojnima.

Andrija Hubert Fournet, svećenik: Rođen je 6. prosinca 1752. u Saint Pierre-de-Mailleu, u Francuskoj, u krilu prave kršćanske obitelji. Međutim, on je u svojoj mladenačkoj dobi sav taj odgoj zabacio i prepustio se kojekavim uživanjima. Majka ga je u 22. godini života poslala rođaku župniku, što je bilo odlučujuće za njegov daljnji život. Uskoro je i on zaređen za svećenika. Ispočetka nije bio baš revan. Provodio je prilično lagodan život. Susret s jednim prosjakom u župnoj kući stubokom mu je promijenio život. Sve suvišno je prodao i počeo živjeti životom evanđeoskog siromaha. Nakon Francuske revolucije odbio je položiti prisegu na bezbožni ustav kojega su donijeli revolucionari, pa je svećeničku službu uz opasnost života mogao obavljati samo potajno. Ipak je radi sigurnosti pobjegao u susjednu Španjolsku i ondje boravio pet godina. Kad je početkom 19. stoljeća Napoleon s Crkvom sklopio konkordat, Andrija se vratio u svoju rodnu župu. U župi je osnovao vjersku školu, neke vrste malog sjemeništa, a godine 1807. zajedno sa svojom suradnicom Elizabetom Bichier des Ages osnovao je Družbu kćeri križa. Svrha ove družbe bila je odgoj djece i pomaganje bolesnicima i siromasima. Danas ova družba djeluje u preko 260 kuća u Europi, Americi i Aziji. Andrija je umro 1834. godine. Papa Pio XI. proglasio ga je svetim u lipnju 1933. godine.

14. Izidor, mučenik: U vrijeme cara Decija Izidor je na silu uzet u vojsku s otoka Hiosa. Kad se otkrilo da je kršćanin, stade ga poganski časnik nagovarati da se odrekne Krista i da žrtvuje lažnim bogovima. Izidor mu smjelo odgovori: «Ako mi i ubiješ tijelo, nad mojom dušom nemaš vlasti. Ja imam istinitog i živog Boga Isusa Krista koji i sada u menu živi i po smrti mojoj bit će sa mnom. Ja sam u Njemu i ostat ću u Njemu i neću prestati ispovijedati Njegovo sveto Ime dokle je god duh u mome tijelu.» Nato ga udarahu volovskim žilama, a zatim mu odsijeku jezik. No on i dalje hvaljaše i slavljaše Gospoda. Potom ga izvedoše na gubilište i 251. godine glavu odsijekoše.

_____

Matija, apostol: Poznato je da je jedan od dvanaestorice apostola Juda Iškariotski izdao Isusa i potom se zbog grižnje savjesti objesio. Stoga je bilo potrebno da se na njegovo mjesto izabre netko drugi. O tom izboru čitamo u Djelima apostolskim. Pred oko 120 osoba Petar je uzeo riječ i rekao o kriteriju izbora: «Treba da bude skupa s nama svjedokom njegova (Isusova) uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.» (Dj 1, 21 - 22). Predložili su dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju, i onda se pomoliše: «Gospode, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!» Tada im podijeliše kocke i kocka pade na Matiju. Carica Jelena je u 4. stoljeću moći ovoga svetoga apostola prenijela u Trier.

15. Pahomij Veliki, časni otac: Rodio se u gornjem Egiptu u biskupiji Sne oko 295. godine. Kad mu je bilo 20 godina, bio je prisilno unovačen u carsku vojsku i s ostalim regrutima ukrcan u brod. Dok su plovili Nilom, s njima se postupalo vrlo grubo. Kad su pristajali uz obalu, k njima su pristupali kršćani i činili im razne usluge. To je bio njegov prvi dodir s kršćanstvom. Način života i ponašanja kršćana privuku ga te se i on dade krstiti. Ode zatim u tebaitsku pustinju poznatom pokorniku Palamonu, koji ga kroz deset godina podučavao monaškom životu. Pahomije se zatim godine 323. kraj Tabenisija na Nilu podigao prvi samostan u povijesti kršćanstva i za nj sastavio Pravilo. Tako se pustinjačko monaštvo usmjerilo prema zajedničkom životu u manastirima. Pahomije je osnovao još devet muških manastira i jedan ženski. Broj njegovih učenika iznosio je nekoliko tisuća. Upokojio se mirno 348. godine u 74. godini života.

KONDAK, glas 2.: Poput sjajne svjetiljke obasjao si svu zemlju, ispunivši pustinju mnoštvom monaških gradova; sam si sebe razapeo primivši križ na ramena i tijelo svoje suzdržavanjem si išušio: moli neprekidno za sve nas!

_____

Izidor, ratar svetac: Rodio se oko 1080. godine u Madridu, u Španjolskoj, od skromnih i pobožnih roditelja. Od najranije mladosti radio je kao nadničar po tuđim poljima. Prije posla svakoga je jutra nazočio misi. Brzo je ostao bez roditelja pa je počeo raditi kao najamni radnik kod raznih veleposjednika. Oženio se s djevojkom Maricom. Cijeli njegov život protekao je u molitvi i radu. Umro je na glasu svetosti oko 1130. godine. Svetim ga je proglasio papa Grgur XV. 1622. godine. Zaštitnik je grada Madrida.

16. Teodor Posvećeni, časni otac: Rodio se u poganskoj obitelji. Kao mladić upoznao je kršćansku vjeru i dao se krstiti. Napustio je roditelje i otišao u manastir k sv. Pahomiju. Ovaj ga zamonaši i zavoli zbog njegove neobične revnosti i poslušnosti. Jednoga dana dođe Teodorova majka da ga odvede kući. No on se ne htjede pokazati nego se žarko molio da i majku Bogprosvijetli istinom. Bog usliša njegovu molitvu i ona stupi u obližnji ženski manastir kojim upravljaše Pahomijeva sestra i zamonaši se. Poslije nekog vremena zamonaši se i brat Teodorov Pafnucije. Biskup grada Panopolisa pozva jednom igumana Pahomija da u njegovoj eparhiji osnuje manastir. Tu dužnost Pahomije povjeri monahu Teodoru. Po smrti sv. Pahomija svim manastirima upravljao je Teodor. Ovaj časni monah upokojio se mirno 368. godine.

_____

Ivan Nepomuk, mučenik: Rodio se negdje između 1340. i 1350. godine u Pomuku (danas Nepomuk), u Češkoj. Otac mu se zvao Velfin. Za svećenika je zaređen oko 1380. godine. Doktorat prava stekao je u Padovi. Godine 1389. postao je generalni vikar praškog nadbiskupa u vrijeme borbe između nadbiskupa Jana Jenštejna i kralja Vaclava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. U toj borbi kralj je dao mučiti pojedine svećenike. Ivan Nepomuk bio je ispovjednik češke kraljice i neustrašivo je čuvao ispovjednu tajnu ne htijući pred kraljem otkriti što je saznao u ispovjedaonici. Zbog ovoga, a i zbog hrabrog suprotstavljanja kralju, ovaj ga je dao baciti u rijeku Vltavu. Dogodilo se to godine 1393. Njegovi zemni ostaci čuvaju se u katedrali sv. Vida u Pragu. Papa Benedikt XIII. proglasio je Ivana 1729. svetim i to mučenikom ispovjedne tajne.

17. Andronik, apostol: Bijaše on jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima spominje ga kao svoga rođaka. Andronik je kao biskup propovijedao evanđelje u Panoniji. U tome mu je mnogo pomagala sveta Junija. Svoj ovozemni život Andronik je završio mučeničkom smrću.

_____

Paškal Baylon, redovnik: Sin Martina i Izabele, rodio se 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Španjolskoj. Još kao dječak bio je sklon molitvi i pokori. Ušao je u franjevački samostan Svete Marije Loretske. Želeći ostati cijeloga života skroman i jednostavan brat, nije želio da ga se zaredi za svećenika. Iako je bio bez naobrazbe, često su ga pitali za savjet jer je bio pun mudrosti. Umro je 1592. godine u Villa Real, nedaleko Valencije. Papa Lav XIII. proglasio ga je 1897. svetim i zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije i zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa.

18. Teodot, mučenik i sedam djevojaka, mučenice: Teodot bijaše oženjen čovjek i posjedovao je u Ankari gostionicu. Gostionica mu je služila da bi u njoj našli sklonište progonjeni kršćani i da bi slao pomoć kršćanima koji su pobjegli u planine. U njegovo vrijeme mučene su djevojke Tekusa, Aleksandra, Klaudija, Faina, Eufrazija, Matrona i Julija i utopljene u jezeru. Teodot s jednim svojim drugom potajice izvadi tjelesa ovih mučenica i časno ih sahrani. No ovaj njegov drug izda ga i Teodot bijaše priveden sucu koji ga stavi na teške muke. Pogubljen je mačem 303. godine.

Petar, Dionizij, Andrija, Pavao i Kristina, mučenici: Petar kao mladić, Dionizije ugledni muž, Andrija i Pavao vojnici, Kristina šesnaestogodišnja djevica, svi oni hrabro ispovijediše vjeru u Isusa Krista i godine 250. podnesoše muke i smrt.

_____

Ivan I., papa: Rodom je iz Toscane, u Italiji, sin Konstansa. Postao je papom 523. godine. Velikim dijelom Italije s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao na dobre odnose između pape i bizantskog cara Justina. Ovaj car htio je u svome carstvu silom iskorijeniti arijansko krivovjerje. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve i da se oni vrate u pravu vjeru. Kralj Teodorik, zaštitnik arijanaca,poslao je u Carigrad delegaciju na čelu s papom Ivanom I. sa zadaćom da nagovore cara Justina da povuče svoj ukaz. No vratili su se bez uspjeha. Kralj Teodorik bacio je papu u tamnicu, gdje on 526. godine preminuo. Za vrijeme svoga kratkog pontifikata papa Ivan I. obnovio je rimske bazilike i groblja mučenika. On je uveo da se godine broje od Isusova rođenja pa dalje, kako je to sastavio monah Dionizije Mali.

Feliks, solinski mučenik: On je po svoj prilici bio mučen u Stobreču, nedaleko Splita.

19. Patricij, biskup pruski, mučenik, i Akacij, Menandro i Polieno, svećenici mučenici: Namjesnik cara Julijana Otpadnika u Brusi azijskoj Junije dade brusiskog biskupa Patricija i njegova tri svećenika na muke i na koncu im odrubiše glave.

_____

Celestin V., papa: Rodio se u Iserni, u Italiji, oko godine 1215. kao jedanaesto dijete skromnih seljaka Angelarija i Marije, a ime mu bijaše Petar. Kao mladić stupio je u samostan, no nakon nekoliko godina napustio je taj način života i postao pustinjak. U Rimu je zaređen za svećenika. Papa mu je dozvolio da i dalje živi kao pustinjak. Godine 1246. osnovao je pustinjačko naselje na brdu Maiella. Privukao je veliki broj učenika te je osnovao čitav niz tih naseobina. Papa Urban IV. potvrdio je 1263. njegovu redovničku ustanovu, znanu kao celestinci, uklopivši ih ipak u benediktinski red. Nekoliko godina kasnije Celestin će svom redu dati ime Braća Duha Svetoga. Godine 1286. odrekao se dužnosti glavnoga priora Reda i na Monte Morroneu podigao za sebe naseobinu. Tu ga je godine 1294. zatekao izbor za papu. Petar si uze ime Celestin. U ovoj novoj službi papa Celestin nije se najbolje snašao. Njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi su iskorištavali. Kralj Karlo II. Anžuvinac sve se više uplitao u crkvene poslove pa je prislio papu da imenuje 12 novih kardinala od kojih 7 Francuza, osobe sklone kralju. Vidjevši da se u ovoj službi ne snalazi, papa Celestin u prisutnosti kardinala odrekao se papinstva i vratio se svom pustinjačkom životu. Međutim, novi ga je papa Bonifacije VIII. zatočio bojeći se njegovih pristaša. U tom zatočeništvu umro je 1296. godine. Papa Klement V. proglasio ga je 1313. svetim.

20. Talelaj, mučenik: Rodio se u Libanu od oca Berukija i majke Romilije. Po zanimanju bijaše liječnik. On hrabro ispovijedi kršćansku vjeru u vrijeme cara Numerijana i postrada za Krista 284. godine.

_____

Bernardin Sienski, redovnik: Rodio se 1380. u Massa Maritima kod Siene, u Italiji. U četvrtoj godini života ostao je bez roditelja te su ga uzeli k sebi rođaci u Sienu. Tu je pohađao sveučilište i kod studenata bio vrlo obljubljen. Njegova ljubav prema čovjeku posebno je došla do izražaja kad je u gradu dvorio bolesne od kuge pa se i sam zarazio. No Bog ga je ozdravio. Podijelio je siromasima sve svoje imanje i pristupio franjevačkom redu. Posebno se istakao kao propovjednik. Postao je veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. U tri je navrata odbio biskupsku stolicu. Bernardin je pisac velikih teoloških rasprava u kojima rasvjetljuje glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Bavio se i društevnom naukom s moralnom gledišta, osobito pitanjima gospodarstva. U svom franjevačkom redu promicao je temeljitu teološku naobrazbu. Podizao je razna sveučilišta na kojima je i sam predavao. Umro je godine 1444., a već 1450. papa Nikola V. proglasio ga je svetim.

21. Konstantin, car, i Jelena, carica: Konstantinovi roditelji bijahu car Konstancije Flor i carica Jelena. Flor je s drugom ženom imao još djece. Kad postade car, Konstantin je imao tri velike bitke: protiv Maksencija, tiranina u Rimu, protiv Skita na Dunavu i protiv Bizantinaca. Prije boja s Maksencijem javi mu se presjajan križ na nebu, sav okićen zvijezdama, a na križu bijahu riječi: «U ovom ćeš znaku pobijediti». Car zadivljen ovim prizorom dade iskovati veliki križ poput onoga što mu se objavi i naredi da se nosi pred vojskom. I doista pobijedi on brojno nadmoćniju vojsku Maksencija. Konstantin potom 313. godine u Milanu izda svoj edikt kojim daje slobodu kršćanima. Pobijedivši Bizantince, on je na Bosforu podigao grad koji se po njemu prozva Konstantinopolis. Kad car teško oboli, pozove k sebi biskupa Silvestra koji ga pouči u kršćanskoj vjeri i pokrsti, i ozdravi car od svoje teške bolesti. On 325. godine sazove u Niceji prvi ekumenski sabor na kojemu sveti oci osude krivovjerca Arija i njegove sljedbenike. Majka careva Jelena mnogo je učinila za vjeru Kristovu. Ona posjeti Jeruzalem i pronađe časni Križ Gospodnji i sazda na Golgoti crkvu Uskrsnuća i još mnoge druge crkve u Svetoj zemlji. U carstvo vječno preselila se ova divna žena 327. godine u 80. godini života, a car Konstantin upokojio se 337. godine u gradu Nikomediji u 65. godini života. Njegovo tijelo sahranjeno je u crkvi Svetih apostola u Carigradu.

TROPAR,glas 8.: Ugledavši na nebu lik časnoga tvog križa i primivši poziv ne od ljudi, poput Pavla, apostol tvoj među carevima Konstantin, predade vlast u tvoje ruke. Čuvaj nas stoga u miru, zagovorom Bogorodice, jedini Čovjekoljupče!

KONDAK, glas 3.: Konstantin danas s majkom Jelenom svemu svijetu otkri časno drvo križa: Židovima sablazan, vjernima pak moćno oružje protiv neprijatelja! Radi nas se pojavi to veliko i strašno znamenje!

_____

Meksički mučenici: Svećenici Kristofor Magallanes, Augustin Caloca i njihovi drugovi mučeni su u Meksiku godine 1927. u vrijeme vladanja bezbožnog režima.

22. Bazilisko, mučenik: Ovaj kršćanski muž ne htjede krivobogu Apolonu prinesti žrtvu te ga zbog toga carski namjesnik Agripa u gradu Amasiji dade na muke. Bazilisko bi pogubljen mačem u Komanu. Kasnije neki pobožni kršćanin Marin nad moćima ovoga mučenika podiže crkvu.

_____

Rita, redovnica: Rodila se oko 1381. godine u Roccaporeni, u Italiji, kao plod silnih molitava njezinih roditelja koji nisu mogli imati djece. Mimo svoje volje veoma mlada udala se za nekog naprasitog i grubog čovjeka. Malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela promijeniti njegovu narav. No u životu je doživljavala križ za križem. Najprije su joj umrli roditelji, zatim joj je ubijen muž, a potom joj umru i oba sinčića. Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je vezalo uz zemlju, Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu - o odlasku u samostan. Tako je ušla u samostan sv. Magdalene u obližnju Casciju. Mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i ona osjetno postane postane dionicom njegove muke. Na čelu je zadobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu i od koje je mnogo trpjela. Zadnjih godina života bila je posve prikovana uz svoj siromašni ležaj. Umrla je na glasu svetosti 1447. godine. Svetom ju je proglasio 1900. godine papa Lav XIII.

23. Mihael, biskup priznavalac: Od svoje rane mladosti Mihael se posvetio Bogu. Patrijarh Tarasije posveti ga za biskupa Sinadskog. Bio je učesnik Sedmog ekumenskog sabora (787.). U vrijeme cara Lava Armenca, pristaše ikonoboraca, svrgnut je s biskupskog trona i poslan u izgnanstvo, gdje u bijedi i siromaštvu godine 818. završi svoj ovozemni život.

_____

Deziderij, biskup mučenik: O njemu samo znamo da je mučen 355. godine.

Ivan Krstitelj de Rossi, svećenik: Rođen je 22. veljače 1698. godine u Voltaggiju kod Genove, u Italiji. U Rimu je završio najviše nauke, usprkos bolesti padavice, i zaređen za svećenika. Njegov apostolski rad odvijao se među mladeži, siromasima i bolesnicima grada Rima te u ispovjedaonici. Umro je 1764. godine. Svetim ga je proglasio 1881. papa Lav XIII.

24. Šimun Pustinjak, časni otac: Rodio se u Antiohiji 522. godine. Otac mu je postradao od potresa te on ostade sam s majkom Martom. U ranoj mladosti napustio je dom i pošao u pustinju k nekom duhovnom ocuIvanu, pod čijim se vodstvom predao na pokornički život. Mnoge je godine proveo na stupu moleći se Bogu i pjevajući psalme. Zatim ga je Duh odveo u goru zvanu Divnu. Po milosti Božjoj liječio je bolesnike, izgonio đavle i mogao prozreti u čovjekovu dušu. Umro je 596. godine u 75. godini života.

_____

Marija Pomoćnica: Ovaj blagdan uveo je u Crkvu grada Rima papa Pio VII. nakon što se godine 1814. vratio iz zatočeništva. Kasnije se taj blagdan počeo slaviti i izvan Rima, posebno kod redovnika salezijanaca. Marija se prikazuje s krunom na glavi i žezlom u ruci, a u naručju s djetetom Isusom.

Vinko Lerinski, monah: Poslije prilično burna života u svijetu, Vinko se povukao u samostan na otoku Lerins pred Nizzom, u Francuskoj. Tu je postao monah i svećenik Stekao je visoku klasičnu i teološku naobrazbu. Postao je slavan u povijesti kršćanske dogme po svom djelu Commonitorium, koje je napisao oko godine 434. U tom djelu daje odlično obrazloženje kako možemo sa sigurnošću razlikovati istinski kršćanski nauk od bilo kojeg krivovjerja. Krivovjerci su prema njemu zapravo oni koji samovoljno tumače Sveto pismo. Zato je potrebna crkvena i katolička norma za ispravno tumačenje Svetoga pisma. Ta norma je kršćanska predaja: držati se onoga što se vjeruje svagdje, uvijek i od sviju, i svijest da jedino ispravno tumačenje Svetoga pisma pripada Crkvenom učiteljstvu i njegovoj vidljivoj glavi papi. Ovaj učeni teolog umro je oko 450. godine.

25. Treće našašće glave sv. Ivana Krstitelja: U 8. stoljeću u vrijeme ikonoborstva glava sv. Ivana Krstitelja bila je prenesena u Komane. Kada progonstva ikonoštovatelja prestaše, glava sv. Ivana godine 850., za vrijeme cara Mihaela i patrijarha Ignacija, prenesena je u Carigrad i položena u carsku crkvu (vidi 24. 2.).

_____

Beda Časni, redovnik i crkveni naučitelj: Rodio se 673. godine u sjevernoj Engleskoj na posjedu benediktinskog samostana. Njega su već od sedme godine odgajali benediktinci i postao je redovnik. Posebno se posvetio proučavanju Svetoga pisma. Uživao je u studiranju i pisanju. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkog života Beda se vrlo rijetko udaljivao iz svog samostana u Jarrowu. Umro je godine 735. Od teoloških djela najznačajnija su mu ona egzegetska. Posebno se proslavio djelom Crkvena povijest engleskoga naroda. Papa Lav XIII. proglasio je Bedu crkvenim naučiteljem.

Grgur VII., papa: Rodio se oko 1023. godine u Soani, u Italiji, i na krštenju primio ime Hildebrand. Mama mu bijaše iz Rima pa je i on dospio u taj grad i tu postao benediktinac. Bio je jedan od najbližih suradnika trojice papa: Lava IX., Viktora II. i Aleksandra II., boreći se protiv triju zala u Crkvi: laičke investiture (postavljanje i uvođenje u crkvene službe od strane svjetovnih vladara), simonije (prodavanje i kupovanje crkvenih časti) i klerogamije (nepoštivanje celibata od strane klerika). Hildebrant je izabran za papu 1073. godine, uzevši si ime Grgur. Nastavio je borbu za svestranu obnovu Crkve, želio je poraditi da ponovnom jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve i pokrenuti križarsku vojnu za oslobođenje Svetoga groba. Na korizmenoj sinodi 1074. godine papa je uveo vrlo stroge mjere protiv svih svjetovnih vladara koji se ubuduće budu usudili postavljati biskupe i opate mimo crkvene vlasti. Budući da se njemački car Henrik IV. tome nije pokorio, papa ga je izopćio iz Crkve. Videći da mu knezovi i narod otkazuju poslušnost, car odluči poći papi kao pokornik i zamoliti ga da s njega skine izopćenje. To je papa učinio, ali se car i dalje ponašao kao i prije. Štoviše, godine 1084. Henrik je osvojio Rim. Papa se sklonio u Anđeosku tvrđavu. Veliki dio rimskog klera i puka ostavio je papu na cjedilu i priznao protupapu koga je postavio car. Papu Grgura oslobodili su Normani i poveli sa sobom u Salerno, gdje je 1085. umro. Svetim ga je 1606. proglasio papa Pavao V.

26. Karpo, apostol: Bijaše on jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Pratio je sv. Pavla na njegovim putovanjima. Pavao ga je postavio za biskupa grada Berije u Trakiji. Propovijedao je evanđelje i na Cipru. Postradao je od nevjernih Židova.

_____

Filip Neri, svećenik: Rodio se 21. srpnja 1515. godine u Firenzi, u Italiji. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca. Za svećenika je zaređen 1551. u Rimu. U kući jedne bratovštine počeo je svoje djelo zvano oratorij. Tu će se oko njega kao duhovnog vođe okupljati zajednica. Oratorij je postao mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskog života. Članovi zajednice obilazili su bolnice, ubožnice i gradske ulice pomažući bolesnike i siromahe. Filip je bio savjetnik nekoliko papa. Volio je lijepu glazbu i baš se iz njegova oratorija razvila nova vrsta glazbenih djela nazvana oratorij (vokalno-recitativno-instrumentalna skladba). Umro je u Rimu 1595. godine, a za sveca proglašen 1622.

27. Terapont, biskup mučenik: Bio je biskup u Sardici. Nakon mnogih muka ispusti on svoju dušu oko godine 259. u vrijeme cara Valerijana.

_____

Augustin Canterburyjski, apostol Engleske: Papa Grgur Veliki poslao je u Englesku kao prvog misionara Augustina s još 40 redovnika. Oni se iskracaše na englesko tlo 597. godine. Od kralja Etelberta dobiše dozvolu za svoju djelatnost. Već prve godine svoje misije imali su veliki uspjeh jer se i sam kralj krstio a onda su ga u tome u velikom broju slijedili i njegovi podanici. Kralj, postavši kršćaninom, postade i velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva u svojoj kraljevini. Papin namjesnik u Galiji posvetio je Augustina za biskupa. Papa je godine 601. u Englesku poslao još jednu skupinu misionara. Augustinu je povjerio da osnuje dva metropolitanska sjedišta: Canterbury i York, a svaka metropolija imat će po 12 biskupija. Augustin je umro 605. godine i sahranjen u opatskoj crkvi sv. Petra i Pavla uz kentskog kralja.

28. Nikita, časni otac, biskup kalcedonski: Od mladosti dao se na pokornički život u jednom manastiru. Zbog svojih vrlina posvećen je za biskupa u Kalcedonu. Kao pastir posebnu je ljubav imao prema siromašnima i udovicama. Za vrijeme cara Lava Armenca, pristaše ikonoboraca, stade Nikita odlučno u obranu štovanja ikona. Zbog toga ga car baci u tamnicu i progna. U tom progonstvu on je i umro.

_____

Marija Bartolomeja Bagnesi, blaženica: Rodila se 15. kolovoza 1514. u Firenzi, u Italiji. Rano je ostala siroče bez majke pa je morala sama preuzeti brigu za kuću. Po naravi je bila sklona molitvi i razmatranju. Teška bolest kroz 45 godina gotovo ju je prikovala za postelju. U toj kušnji pokazala je toliku strpljivost da su joj se svi divili i od nje učili kako se nose životne poteškoće. Dobila je dopuštenje da može ući u treći dominikanski red i ostati dalje u svojoj kući. Pričešćivala se gotovo svaki dan. Umrla je 1577. godine.

29. Teodozija, časna majka, djevica mučenica: Majka joj bijaše sv. Anastazija, mučenica. Roditelji svoju kćer posvete Bogu i rano je dadu u ženski manastir. Po smrti roditelja naslijedi ona veliko imanje. Dio imanja potrošija je na ikone Spasitelja, Bogorodice i sv. Anastazije, a ostalo podijeli siromasima. Postradala je godine 730. u vrijeme cara Lava Isaura, progonitelja ikonoštovatelja.

_____

Euzebij i Polion, mučenici: Kad je za vrijeme careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana buknulo krvavo progonstvo, Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, poče odmah provoditi u djelo carske ukaze. Po njegovoj naredbi pogubljeni su u Singidunumu (Beograd) svećenik Montan, u Srijemskoj Mitrovici slavni biskup sv. Irenej i đakon Dimitrije, a u Vinkovcima biskup Euzebije. S njima postrada i mladi lektor (čitač) Polion, poznat po svojoj revnosti za vjeru.

30. Izak, iguman dalmatskog manastira, časni otac: U vrijeme cara Valenta širilo se arijansko krivovjerje. Pustinjak Izak dođe u Carigrad da hrabri pravovjerne kršćane i da se bori protiv krivovjeraca. U to vrijeme krene car s vojskom na sjever protiv Gota koji su od Dunava krenuli prema Trakiji. Izak iziđe pred cara i reče mu: «Care, otvori crkve pravovjernima i Bog će blagosloviti tvoj put!» Tako je četiri puta izlazio pred cara i molio ga da se okani krivovjeraca. Kad ga ne posluša, Izak mu proreče groznu smrt. Ovo proročanstvo uskoro se ispuni. Naslijedi ga Teodozije Veliki koji iz Crkve progna krivovjerne arijance. Htjede se starac Izakije vratiti u svoju pustinju, ali po želji carevoj ostade u Carigradu. Neki bogati čovjek Saturnin sagradi mu manastir koji se ubrzo napuni monasima. Za svoga nasljednika Izakije odredi svoga učenika Dalmata i mirno umre oko 383. godine.

_____

Ivana Arška, djevica mučenica: Rodila se 6. siječnja 1412. u Domremyju, u Francuskoj, kao jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D'Arca i Izabele. U trinaestoj godini života ukazao joj se sv. Mihael arkanđeo i svete djevice mučenice Katarina i Margareta te joj u ime nebeskoga Kralja objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza. Autentičnost njezina viđenja potvrdili su teolozi i crkveni prelati. Ona pođe do neodlučnoga kralja i ohrabri ga da povede vojsku za oslobođenje, a i sama sa samo sedamnaest godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinaca. Time je završio 100-godišnji rat između Francuske i Engleske. U jednoj takvoj bitci Ivana je bila zarobljena i 1431. u gradu Rouenu spaljena na lomači. Godine 1920. Crkva ju je proglasila svetom.

Ferdinand, sveti kralj: Rodio se 1198. godine kao sin leonskog kralja Alfonza i Berenguele Kastilske, u današnjoj Španjolskoj. Dvaput se ženio. Iz prvog braka ostalo mu je osmero djece, a u drugom mu se rodilo još troje. Ujedinivši kraljevstvo Leona i Kastilije, kao najmoćniji kralj na Iberskom poluotoku kroz trideset je godina nastojao potisnuti islam natrag u Afriku. Pošlo mu je za rukom osvojiti strateški važne gradove i utvrde i u tim su gradovima ponovno uspostavljene biskupije. Bio je sposoban i mudar vladar držeći se kršćanskih načela. Osnovao je vijeće od 12 savjetnika. Promicao je znanost i umjetnost. Pripomogao je procvatu redovništva u svome kraljevstvu, osobito novih redova franjevaca, dominikanaca i trinitaraca. Bio je iskreno odan Majci Božjoj. Za svoje uspjehe i velike pobjede bio je zahvalan Bogu, a za svoje ljudske slabosti znao je činiti javnu pokoru. Umro je 1252. godine. Narod ga je poslije smrti počeo štovati kao sveca. To je i službeno potvrdio papa Klement X. godine 1671.

31. Herma, apostol: Bijaše on jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika, rodom Grk. Spominje ga sv. Pavao u poslanici Rimljanima. Bio je biskup u Filipolisu. Svoj život završio je mučeničkom smrću.

Hermij, mučenik: Bio je carski vojnik. U starosti bio je kao kršćanin silno mučen i pogubljen godine 166.

_____

Pohod Djevice Marije Elizabeti: Elizabeta je bila žena židovskog prvosvećenika Zaharije i nerotkinja. Zahariji se u Hramu, dok je prinosio žrtvu, ukazao arkanđeo Gabriel i navijestio mu da će mu žena ipak poroditi sina kojemu neka dade ime Ivan. Elizabeta doista zatrudnje. U šestom mjesecu njezine trudnoće javi se isti arkanđeo Mariji u Nazeretu s porukom da je ona izabranica Božja u kojoj će se utjeloviti druga božanska osoba kojemu neka dade ime Isus. Marija se negdje krajem ožujka pridružila hodočasnicima koji su za blagdan Pashe krenuli u Jeruzalem. Pješačiti je trebalo tri do četiri dana. Tom prilikom posjetila svoju rodicu Elizabetu koja je živjela u selu Ain Karim, 7 km jugozapadno od Jeruzalema, što se diže po zelenim stepeničastim bregovima, okruženo boricima, maslinjacima i vinogradima. Evanđelist sv. Luka ovako opisuje taj susret: Marija uđe u kuću Zaharijinu i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: «Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospoda!» Tada Marija reče: «Veliča duša moja Gospoda...» (Lk 1, 39 - 46). Marija je kod Elizabete ostala tri mjeseca i zatim se vratila kući.

MJESEC LIPANJ

1. Justin Filozof i drugovi, mučenici: Justin se rodio oko 110. godine u gradiću Flavia Neapolis, stari Sihem, danas Nablus, u srcu Samarije. Ovaj gradić sagrađen je nakon razorenja Jeruzalema kao novo središte Rimljana. U gradu se njegovala grčka kultura. Njegov otac Prisco bio je vjerojatno latinskog podrijetla, a obitelj poganska. Justina je od mladosti zanimala filozofija. U to vrijeme filozofija nije bila neka apstraktna znanost, već više egzistencijalna. Ona je nastojala rješavati čovjekove konkretne probleme i donijeti mu nutarnje oslobođenje i spasenje. No u filozofiji Justin nije našao pravu sreću i mudrost. Neki tajanstveni starac uputio ga je na čitanje Svetoga pisma. Ipak nije se dao krstiti i nazivati kršćaninom sve dok se nije osobno uvjerio u lažnost svih optužbi koje su pogani iznosili protiv kršćana. Došavši u Rim, osnovao je svoju filozofsku školu i stekao veliko poštovanje i mnogo pristaša. On je prvi kršćanin koji je počeo istraživati odnos razuma i vjere. Tumačio je apostolski nauk i liturgije prve Crkve, osobito krštenje i euharistiju. Videći u Rimu mučenje nevinih kršćana, on godine 150. napisa apologiju ili obranu kršćana i nauke kršćanske i preda je u rimskom senatu caru Antoninu Piju. Car prouči apologiju i naredi da prestanu progoni kršćana. Justin uze prijepis carske naredbe i ode u Aziju, gdje spasi mnoge kršćane. Nakon nekog vremena vrati se Justin u Rim. Kad opet nastanu progoni kršćana za vrijeme cara Marka Aurelija, Justin napisa drugu apologiju i preda je rimskom senatu. Neki zlobni filozof Kriskent optuži Justina kao tobožnjeg neprijatelja rimskog poretka i Justina baciše u tamnicu. Gradski prefekt Rusticus osudi godine 166. Justina i nekoliko njegovih učenika na smrt.

KONDAK,glas 2.: Mudrošću tvojih božanskih riječi, Justine, Crkva se Božja uresila i svjetlošću tvog života svijet prosvjetljuje; po prolivenoj si krvi primio vjenac i s anđelima pred Kristom stojiš: Moli neprestano za sve nas!

_____

Justin, filozof mučenik

Gaudencij, biskup: Rodio se u gradu Osoru, na otoku Cresu, koncem 10. stoljeća. Bio je redovnik, osnivač samostana na Cresu i jedne pustinjačke naseobine. Poslije 1018. izabran je za biskupa svog rodnog grada. Tu službu vršio je oko 30 godina, a onda se pod pritiskom nekih gradskih plemića odrekao biskupske službe i povukao se u jedan samostan blizu Ancone. Ondje je nakon dvije godine i umro.

2. Nicefor, patrijarh carigradski, priznavalac: Otac njegov Teodor bio je visoki službenik na carskom dvoru. I njegov sin Nicefor nekoliko je godina na dvoru vršio istu službu. Kao svjetovnjak, po volji cara i patrijarha, učestvovao je na Sedmom ekumenskom saboru (787.) i bio od velike koristi saboru zbog izvrsnog poznavanja Svetog pisma. Služba na dvoru nije ga činila sretnim te se on povuče na obale Bosfora i tamo sagradi manastir koji se uskoro napuni monasima. Nicefor je upravljao tim manastirom, iako se nije dao zamonašiti pod izgovorom da je nedostojan. Kad umre patrijarh Taras, Nicefora protiv njegove volje izabraše za patrijarha. Po izboru odmah se dao zamonašiti i primiti sve činove redom i godine 806. bi ustoličen za patrijarha u crkvi Svete Sofije. Kada na carsko prijestolje dođe Lav Armenac, patrijarh Nicefor posla mu knjigu vjeroispovijesti da ju potpiše (to je bio običaj svih bizantskih careva, čime su se zaklinjali da će se držati prave vjere i da će ju braniti). Međutim, car odloži to potpisati do krunjenja. No i nakon što ga je patrijarh okrunio za cara, on odbi potpisati zakletvu. Ubrzo se pokaza da je car pristaša krivovjernih ikonoboraca. Uzalud ga je Nicefor pokušavao odvratiti od zablude. Štoviše, car protjera Nicefora na otok Prokonis, gdje nakon 13 godina progonstva umre 827. godine.

_____

Marcelin i Petar, mučenici: Marcelin bijaše svećenik, a Petar egzorcist rimske Crkve i obojica se spominju u rimskom kanonu mise. Mučeni su oko godine 303. za vrijeme cara Dioklecijana. Najstarije izvješće o njihovom mučeništvu imamo od pape Damaza koji svjedoči da je kao dječak od samoga krvnika čuo da su pogubljeni u nekoj šumi. Mučenici su si sami morali iskopati grob. Grob je otkrila rimska matrona Lucilla i prenijela ih na staro rimsko groblje na Labikanskoj cesti. Ondje je car Konstantin njima u čast podigao baziliku, a uz nju mauzolej za svoju majku Helenu.

Blandina, mučenica: Rodila se u Lyonu, u današnjoj Francuskoj, početkom 2. stoljeća. Bila je ropkinja i kao kršćanka godine 177. uhvaćena zajedno sa svojom gospodaricom u vrijeme cara Marka Aurelija. Njezin mučenički život završio je u areni.

3. Lucilijan i drugovi, mučenici: Lukilijan bijaše poganski vrač i kao starac upoznao je kršćansku vjeru i primio krštenje. Njegovo obraćenje izazove veliko iznenađenje među poganima u Nikomediji i izvedoše ga na sud. Kako se nije htio odreći prave vjere, dadu ga mučiti i baciti u tamnicu. Tu upozna mladiće Klaudija, Hipacija, Pavla i Dionizija također utamničenih zbog vjere u Krista. Svu petoricu poslaše u Bizant gdje mladiće mačem posjekoše, a Lukilijana razapeše. Neka djevica Paula sahrani tjelesa ovih mučenika i sama zbog toga strada. Mučeništvo njihovo dogodilo se između 270. i 275. godine za vrijeme cara Aurelija.

_____

Karlo Lwanga i drugovi, ugandski mučenici: Prvi misionari bijeli oci došli su u Ugandu godine 1879. Na dvoru kralja Mwange neki su kršćani obnašali razne visoke službe, među kojima Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljevske straže. Mkasa je kršten 1882. i provodio je uzoran kršćanski život. Svakoga je dana svojim novcem otkupio po jednog ili više robova i poučavao u vjeri. Ova dvojica otkrila su zavjeru protiv kralja na čelu koje bijaše visoki kraljevski činovnik Katikiro. Osuđen je na smrt, ali mu kralj oprosti i ostavi ga u službi. Taj isti Katikiro zadobio je kasnije kralja na svoju stranu iznoseći kojekakve lažne optužbe protiv kršćana. Tijekom 1885./1887. pogubljena su 22 kršćana, među kojima Josip Mkasa, predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, Andrija Kagwa i Matija Murumba. Papa Pavao VI. proglasio ih je godine 1964. svetima.

4. Mitrofan, patrijarh carigradski: U vrijeme progona kršćana Domecije, brat rimskog cara Proba, pobježe iz Rima i doseli se u Bizant. Bizantski biskup Tit posveti Domecija za svećenika. Po smrti Tita za bizantskog biskupa bi izabran Domecije. Ovoga naslijedi stariji sin Prob, a Proba mlađi brat Mitrofan. Na Prvom ekumenskom saboru u Niceji 325. godine biskup Mitrofan kao starac od 117 godina nije mogao sudjelovati. Zastupao ga je aleksandrijski biskup Aleksandar. Po želji cara Konstantina na tom saboru carigradska biskupija uzdignuta je na čast patrijaršije kao peta po redu. Tako je Mitrofan postao prvi carigradski patrijarh. Umro je 325. godine.

_____

Kvirin, biskup sisački, mučenik: Biskup Kvirin bio je sisački biskup i za vrijeme Dioklecijanova progonstva kršćana po nalogu namjesnika Maksima uhićen. Nije se htio odreći kršćanske vjere i žrtvovati idolima te ga je namjesnik dao batinjati i baciti u zatvor. Tu je on obratio čuvara Marcela. Nakon tri dana predvedoše ga pred namjesnika Savske Panonije Amancija, koji ga 303. godine osudi na smrt. Objesiše mu kamen o vrat i baciše u Savu. Kršćani su tijelo mučenika pronašli i časno ga sahranili. Drugi izvori govore da je mučen u Sabariji (danas Szombathely u Mađarskoj). U tom gradu car Konstantin Veliki dao mu je sagraditi baziliku. Krajem 5. stoljeća njegove su moći prenesene u Rim, najprije u katakombe sv. Sebastijana, a kasnije u katakombe svete Marije preko Tibera.

Optat, biskup: Rodio se oko 320. godine vjerojatno u Milevi u Numidiji, danas Alžiru. U mladosti je pohađao klasične škole za govorništvo i filozofiju. Obratio se na kršćanstvo i postao biskupom svoga rodnoga grada. U svojim djelima Optat naglašava katolicitet i jedinstvo Crkve. Jedinstvo Crkve vidi u Petru i u njegovoj biskupskoj stolici u Rimu: «Na njoj sjedi Petar, poglavar apostola, da bi u toj jedinoj katedri bilo sačuvano jedinstvo sviju, pa bi svatko tko bi nasuprot ove jedine katedre podigao drugu, bez daljnjega postao raskolnik i grješnik.» Njegove su riječi: «Kršćanin mi je ime, katolik prezime.» Bio je veliki branitelj Crkve protiv krivovjerja zvanog donatizam, koje je nastalo i razvilo se u sjevernoj Africi. Umro je 390. godine.

5. Dorotej, biskup mučenik: Ovaj vrlo učeni muž bio je biskup Tirski od vremena cara Dioklecijana pa sve do cara Julijana Odmetnika, za vrijeme kojega je mučen i u 107. godini života umro 361. godine. Napisao je mnoga poučna djela na grčkom i latinskom jeziku. Poznata je njegova grčko-latinska Sintagma.

_____

Bonifacij, biskup mučenik: Rodio se oko 680. godine u Kirtonu, u Engleskoj, i odgojen u benediktinskim samostanima. Krsno ime bilo mu je Winfrid. I sam je postao benediktinac. Godine 719. papa Grgur II. poslao ga je kao misionara među Germane u Njemačku. Njegov rad sastojat će se u tome da već pokrštene Germane dovede do dublje spoznaje kršćanskih istina i da žive po vjeri. U tu svrhu osnovao je benediktinske opatije, a najslavnija je ona u Fuldi. Ovaj je samostan već pod upravom prvoga opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga misijska putovanja po germanskim zemljama.Osnivao je i ženske samostane. Godine 722. papa je Bonifacija u Rimu posvetio za biskupa. Deset godina kasnije on postaje nadbiskupom. Najprije je počeo s organiziranjem Crkve u Bavarskoj, gdje je osnovao 4 biskupije. I u sjevernim krajevima osnovao je još 4 biskupije. Nakon toga Bonifacije se od 738. do 747. posvetio organizaciji i reformi Crkve u Franačkoj. Pomazao je Pipina Maloga za franačkog kralja. Kad se godine 754. biskup Bonifacije, u pratnji braće benediktinaca, uputio na sjever u Dokkum, u Friziju, da podijeli sakrament potvrde, u njegovu nastambu provali četa razbojnika i sve ih pobi. Pokopan je u Fuldi (vidi: 19. 12.).

6. Besarion, časni otac: Rođen je i odgojen u Egiptu. Od svoje rane mladosti dao se na pokornički život. Jedanput je 40 dana probdio u molitvi ne jedući i ne spavajući. Stalno je nosio jednu haljinu. Nije imao stalno mjesto boravka. Liječio je bolesnike i činio mnoga druga čudesa na korist ljudi i na slavu Božju. Umro je 466. godine.

Hilarij Novi (Mlađi), časni otac: Bio je učenik Grgura Dekapolita i sljedbenik života Hilariona Velikoga, čije je ime kao monah nosio. Postao je iguman dalmatskog manastira u Carigradu. Ovaj časni otac mnogo je pretrpio od protivnika ikonoštovanja. Umro je 845. godine u 70. godini života.

_____

Norbert, biskup: Rodio se oko godine 1085. u plemićkoj obitelji Gennep, u rajnskoj oblasti. Roditelji mu bijahu Heribert i Adviga. Odgojen je u nadbiskupskoj palači u Kölnu, gdje mu je otac bio u službi. Svoju formaciju nastavio je na carskom dvoru Henrika V., pa je izbliza mogao upoznati političko-crkvena pitanja onoga vremena, a osobito borbu za investituru. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio postavljati biskupe koji će ga slijepo slušati i biti oruđe u njegovim rukama. I Norbertu je car ponudio biskupiju, ali on to odbi prihvatiti. Norbert je na svoje oči vidio i doživio to da je papin legat kardinal Conone godine 1115. na sinodi u Kölnu cara izopćio iz Crkve. Nakon tog nemilog događaja Norbert se povukao u benediktinski samostan. Za svećenika ga je godine 1115. zaredio kolnski nadbiskup. Putovao je selima i gradovima propovijedajući evanđeosko siromaštvo. Za njim se povedoše mnogi, a neki postadoše njegovu učenici i suradnici. S njima, na poticaj i želju biskupa iz Laona u Francuskoj, osnuje on u Premontreu novi Red nazvan premonstratenzi, a kao normu uzeo je Pravilo sv. Augustina. Na sam Božić 1121. s četvoricom subraće javnim zavjetima posveti se Bogu i apostolskom životu. Njihov život imao je biti što sličniji životu apostola, a ideal je bio živjeti u odricanju, siromaštvu i zajedništvu kao prva apostolska zajednica u Jeruzalemu. Pet godina kasnije papa je potvrdio ovaj novi Red. Norbert je postao nadbiskup Magdeburga. Umro je 1134. godine.

7. Teodot, mučenik: Vidi 18. svibnja.

_____

Robert, opat: O njemu samo znamo da je živio i umro u Engleskoj 1059. godine.

8. Prijenos moći sv. Teodora Tirona, velemučenika: Bio je gradonačelnik Herakleje i visoki rimski časnik. On obrati mnoge pogane na kršćanstvo. Htjede obratiti i cara Licinija. No uhvaćen je i mučen 8. veljače 319. godine. Danas Crkva slavi prijenos njegovih čudotvornih moći iz Euhaite, gdje se rodio, u Carigrad.

_____

Medard, biskup: Rodio se u jednoj plemićkoj obitelji u Vermandoisu, u Francuskoj. Postao je svećenik i poznat po mnogim čudesima. Postavljen je i za biskupa u St. Quentinu i tu službu vršio 15 godina. Umro je oko 560. godine. Uz njega je vezana legenda da ako na njegov spomendan pada kiša, onda će i kroz sljedećih 40 dana biti kišovito vrijeme.

9. Ćiril, patrijarh aleksandrijski: Rodio se u Aleksandriji 376. godine. Bio je plemićkog porijekla. Učitelj mu bijaše stric Teofil, patrijarh aleksandrijski. Jedno vrijeme Ćiril je bio među monasima. Godine 403. kao svećenik pratio je strica na sabor «pod hrastom»koji je sv. Ivana Zlatoustoga skinuo s patrijaršijske stolice i poslao u progonstvo. Godine 412. Ćiril je izabran za aleksandrijskog patrijarha, naslijedivši tako strica Teofila. Kao pastir vodio je veliku borbu s krivovjercima Novacijancima, s krivovjernim carigradskim patrijarhom Nestorijemi sa Židovima u Aleksandriji. Predsjedao je Trećem ekumenskom saboru u Efezu (431.) zastupajući u isto vrijeme i papu rimskoga Celestina. Na ovom saboru osuđena je nauka Nestorijeva i on bijaše prognan na istočnu granicu carstva. Za Ćirila se kaže da je sastavio molitvu Bogorodice Djevo, radujsja... Pisao je egzegetska, dogmatsko-polemička, apologetska i homiletska djela. Papa Lav XIII. proglasio je Ćirila naučiteljem Crkve. Ovaj borac za pravovjerje umro je 444. godine.

KONDAK, glas 3.: Napojio si nas dubokim naukom bogoslovlja sa izvora Spasiteljevih, pogrdivši krivovjerje, blaženi Ćirile, i spasio svoje od razdora. Učitelj si svih krajeva, časni Oče, jer božanske tajne objavljuješ.

_____

Efrem Sirski, đakon i naučitelj: Rodio se oko 306. godine u Nisibisu, u Mezopotamiji, današnji Nusaibin u jugoistočnoj Turskoj. Roditelji su mu bili dobri kršćani. Sina su krstili u 18. godini života kako je tada u Crkvi bio običaj. Poslije krštenja neko je vrijeme boravio kod glasovitog nisibijskog biskupa Jakova. Efrem doskora postade učiteljem na slavnoj teološkoj školi u tom gradu, koja se naročito proslavila proučavanjem Svetoga pisma. Nakon pada Nisbisa u perzijanske ruke, Efrem se povukao u Edesu, danas Urfa u Turskoj. Tu je jedno vrijeme živio u spilji, najprije kao pustinjak a onda kao učitelj na teološkoj školi. U tom je gradu napisao veliki broj svojih asketskih djela. Umro je 373. godine. Efrem je najveći sirijski pisac. Najviše se bavio proučavanjem Svetoga pisma. S citatima iz Biblije borio se protiv raznih krivih nauka svoga doba (gnoza, astrologija, manihejstvo, arijanstvo). Brojni pjesnički tekstovi sv. Efrema ušli su u bogoslužje. Sirci su ovome svom velikom pjesniku i teologu dali časni naslov «harfa Duha Svetoga». Papa Benedikt XV. proglasio ga je crkvenim naučiteljem (vidi: 28. 1.)

TROPAR, glas 4.: Potocima svojih suza oplodio si suhu pustinju i po dubokim uzdasima nutrine urodio stostrukim plodovima! Blistajući brojnim čudesima, postao si svjetlonoša u svijetu, oče naš Sabo: Krista Boga moli za spasenje duša naših!

KONDAK, glas 2.: Imajući vazda pred sobom čas suda,ganuta srca gorko si plakao, časni oče Efreme! Pokazao si se velikim učiteljem riječju i djelom, i pozivao grešnike k pokajanju, Oče svega svijeta!

10. Timotej, biskup mučenik: Bio je biskup u Brusku. Bog mu je dao dar čudotvorstva te je liječio sve bolesti. U vrijeme cara Julijana, koji se odrekao kršćanstva, Timotej je bačen u tamnicu i 362. mačem pogubljen.

_____

11. Bartolomej, apostol: On je jedan od dvanaestorice apostola. Rodio se u Kani galilejskoj početkom 1. stoljeća. Zajedno s apostolom Filipom propovijedao je evanđelje u gradu Hierapolisu, gdje pogani razapeše obojicu. Dok su oni visjeli na križu, dogodi se zemljotres te mnogi izginuše. Smatrajući da je to kazna Božja, dotrčaše da skinu raspete, ali Filip je već bio izdahnuo. Bartolomeja skinuše s križa. On kasnije nastavi propovijedati u Indiji, a preveo je i na indijski Matejevo evanđelje. Svoj misionarski rad nastavi u Armeniji, gdje umre na križu kao mučenik Kristov u gradu Albanapolisu sredinom 1. stoljeća. Njegovo tijelo kršćani sahraniše u olovnom sanduku. Kako su se nad njegovim moćima događala mnoga čudesna ozdravljenja, pogani uzeše sanduk i bace ga u more. Valovi donesu moći do Liparskih otoka, gdje ih biskup Agaton sahrani u hramu. Kasnije su moći ovoga apostola prenesene u Benevent pa u Rim.

Barnaba, apostol: Bijaše on jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Rodio se na Cipru od bogatih roditelja iz židovskog plemena Levijeva i zajedno sa sv. Pavlom učio kod rabina Gamaliela u Jeruzalemu. Njegovo rodno ime bilo je Josip, ali apostoli ga prozvaše Barnabom (Sinom utjehe), jer je imao od Boga dar tješiti ljude. On je obraćenoga Pavla predstavio apostolima u Jeruzalemu. Zajedno sa sv. Pavlom i sv. Markom propovijedao je evanđelje u Antiohiji i u drugim mjestima. O njemu sv. Luka u Djelima apostolskim piše: Bijaše on dobar čovjek, pun Duha Svetoga i vjere (Dj 11, 24).Završio je mučeničkom smrću od Židova godine 61. u gradu Salamini na otoku Cipru i sahranjen s Matejevim Evanđeljem na prsima, koje je on svojom rukom prepisao.

TROPAR Apostolima, glas 1.: Primivši ognju sličan jezik snagom Duha, posvuda ste propovijedali utjelovljenu Riječ. Zbog Nje jedan bijaše u glavu zasječen, a drugi kamenovan. Vi te, Bartolomeju i Barnabo, ures zbora apostolskog. Stoga štujemo vaš spomen i prosimo: molite Krista Boga da dobijemo oproštenje grijeha.

KONDAK Bartolomeju, glas 4.: Ti si veliko sunce Crkve! Jasnoćom učenja i silnim čudesima one koji te štuju vodiš po svjetlu, Bartolomeju apostole!

KONDAK Barnabi, glas 3.: Gospodnji ti si bio istinski služitelj i prvi od sedamdesetorice apostola. Zajedno s Pavlom proslavio si se u propovijedanju, navješćujući svima Krista Spasitelja. Zbog toga s pjesmama, Barnabo, slavimo božanstveni tvoj spomen.

_____

Barnaba, apostol

12. Onufrij, časni otac: Punih 60. godina proživio je ovaj sveti pokornik u pustinji, kada ga posjeti monah Pafnucije. Kosa i brada dosezale su mu do zemlje. Onufrije mu ispriča svoj životopis. Reče da ga je njegov anđeo čuvar doveo na to mjesto u pustinji. Dugo vremena hranio se samo zemljom, a nakon što je izdržao ljutu borbu s napastima i kada mu se srce sasma ukrijepilo u ljubavi Božjoj, anđeo Božji donosio mu je kruh. Kraj njegove ćelije izrasla je jedna palma čijim se plodovima hranio i kraj koje se pojavi izvor vode. Još reče da ga anđeo svake subote pričešćuje. Drugi dan Onufrije reče da je došlo vrijeme njegova odlaska s ovoga svijeta. To se i dogodi. Pafnucije vidje nebesku svjetlost kako obasjava tijelo svečevo i ču pjevanje anđela nebeskih. Časno ga sahrani i vrati se u svoj manastir svjedočeći sve to ostalim monasima. Onufrije umre 400. godine.

Petar, časni otac: Rodom je bio Grk i po zanimanju vojnik. U jednoj bitci protiv Arapa bijaše zarobljen i bačen u tamnicu u gradu Samari na rijeci Eufratu. Na čudesan način Bog ga spasi i on krene u Rim gdje ga na grobu sv. Petra podstriže za monaha sam papa rimski. Lađom se vrati na Istok i nađe se na svetoj gori Atosu. Tu se useli u jednu pećinu, gdje 43 godine provede u pokorničkom životu. Umro je 734. godine. Moći su mu prenesene u Makedoniju.

_____

Ivan od svetoga Fakunda, redovnik: Rodio se oko godine 1430. u gradiću Sahagunu, u Španjolskoj. U benediktinskoj školi stekao je prvu naobrazbu. Za svećenika ga je zaredio biskup u Burgosu i imenovao kanonikom. Godinu dana kasnije pošao je na sveučilište u Salamancu da stekne što više teološkog znanja. U tom je gradu, punom trzavica među plemićkim obiteljima, kriminala i pokvarenosti svake vrste, Ivan imenovan za službenog propovjednika. Postao je veliki mirotvorac i ispovjednik, a uz to sav se predao dvorbi bolesnika. Svoj apostolski rad morao je prekinuti na godinu dana zbog bolesti. Povukao se u samostan i postao redovnik augustinac. No u Salamancu se opet vratilo zlo pa puk poče vapiti za Ivanom. Poglavari mu dozvoliše da nastavi sa svojim propovjedima obraćati narod. Umro je 1479. godine izgleda otrovan od jedne žene koju je korio zbog njezina pokvarenog života. Svetim je proglašen 1691. godine.

13. Akilina, djevica mučenica: Rođena je u palestinskom gradu Biblosu od uglednih kršćanskih roditelja. U svojoj desetoj godini već je bila toliko ispunjena snagom Duha Božjega da je s velikom revnošću i oduševljenjem o Kristu propovijedala svojim vršnjakinjama. Za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana i ova djevica bi mučena i u 12. godini života 293. godine mačem posječena i tako si priskrbi vijenac slave.

Trifil, biskup: Bio je učenik sv. Spiridona i kasnije biskup u gradu Lekvusiji na Cipru. Umro je 370. godine.

_____

Antun Padovanski, redovnik i crkveni naučitelj: Rodio se oko godine 1195. u Lisabonu, u Portugalu. Na krštenju je dobio ime Ferdinand. U 20. godini života stupio je u Red regularnih kanonika sv. Augustina. Za svećenika je zaređen 1219. godine. Tada je kroz grad Coimbru prolazila procesija s relikvijama prvih franjevačkih mučenika u Africi. Ferdinanda obuze silna želja za mučeništvom te mu poglavari Reda 1220. dozvole da prijeđe u franjevce. Uze si novo redovničko ime Antun i još iste godine krene u Maroko. No bolest ga je primorala da se vrati, ali ne u domovinu, nego u Italiju. Postao je član provincije u pokrajini Emiliji. Javnost ga je bolje počela upoznavati nakon što je u Forliju održao propovijed na jednom svećeničkom ređenju. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje i poznavanje Svetoga pisma. Poglavari mu povjeriše propovjedničku službu. Borio se protiv krivih nauka patarena, katara i albigenza, protiv zlih običaja, nastojeći također oko pomirenja zavađenih stranaka te oko obnove vjerskog i ćudorednog života kršćana. Neko vrijeme Antun bijaše i učitelj teologije u Bologni i u nekim gradovima južne Francuske. Umro je 1231. godine u Padovi. Samo godinu dana poslije smrti papa Grgur IX. proglasio ga je svetim. Papa Pio XII. proglasio ga je godine 1947.naučiteljem Crkve.

14. Elizej, prorok: Živio je 900 godina prije Krista. Bijaše on sin Šafatov, iz plemena Rubinova, iz grada Abel-Mehole.Gospod ga je izabrao da bude nasljednik na proročkoj službi proroku Iliji. Ilija ogrnu Elizeja svojim plaštem i isprosi od Boga proročku milost. Djelovao je između 850. i 800. godine prije Krista u Sjevernom kraljevstvu (Izraelu) za kraljeva Jorama, Jehua i Johaza. Razdvojio je vodu u rijeci Jordanu, gorku vodu u Jerihonu učinio je pitkom, doveo vodu u iskopane rovove za vrijeme rata s Moavićanima, umnožio ulje u loncima siromašne udovice, ženi Somarićanki povratio u život umrlog sina, s dvadeset hljebčića nahranio sto ljudi, prorekao mnoge događaje narodu i pojedincima. Umro je u dubokoj starosti.

KONDAK, glas 2.: Pokazao si se Božjim prorokom primivši dvostruku milost koje si uistinu bio dostojan, blaženi Elizeju: je bio si sudrug Ilijin i s njime se Kristu Bogu neprstano moliš za sve nas.

Metod, patrijarh carigradski: Rodio se u gradu Sirakuzi na Siciliji. Po završetku školovanja zamonaši se. Patrijarh Nicefor uze ga sebi u službu. U vrijeme ikonoborstva bio je odlučan branitelj ikonoštovanja. Car Teofil zatoči ga zbog toga u tamnici na jednom otoku, gdje provede punih sedam godina. U vrijeme carice Teodore i sina joj Mihaela oslobođen je i izabran za patrijarha. Prve nedjelje Velikog posta Metodije svečano unese ikone u crkvu i sastavi kanon u čast ikona. Zlobni krivovjerci nagovoriše neku ženu da razglasi kako Metodije s njom ima tjelesne odnose. Da bi dokazao svoju nevinost patrijarh sam zatraži sud pred kojim se skinuo gol i pokaza svoje suho i od posta izmučeno tijelo. Sud se uvjeri da je patrijarh oklevetan. I ona žena klevetnica prizna da su je potplatili da kaže laž na patrijarha. Metodije je umro 846. godine.

_____

Elizej, prorok

15. Amos, prorok: Rođen je u selu Tekoji blizu Betlehema. Bio je čuvar svinja jeruzalemskih bogataša. No Bog, koji ne gleda tko je tko po vanjštini nego po čistoći srca, izabra Amosa za svoga proroka. Djelovao je između 762. i 755. godine prije Krista u Sjevernom kraljevstvu (Izraelu). Opominjao je kralja Oziju i njegove vračeve za idolopoklonstvo i odvraćao narod od klanjanja zlatnim junicama u Betilju. Kada ga glavni vrač Amasija progonio, on prorekne da će Asirci pokoriti Izrael, da će pogubiti kralja i sinove Amasijeve i da će Amasijevu ženu na očigled muža asirski vojnici silovati, zato što je Amasija zaveo narod na bluđenje s idolima. Sva proroštva Amosova obistine se. Sin vračarev udari Amosa štapom po čelu i on uskoro umre u svom selu Tekuju. Ovaj prorok živio je u 8. stoljeću prije Krista.

KONDAK Proroku, glas 4.: Očistivši duhom svoje svjetlosjajno srce, slavni proroče Amose, i primivši odozgo proročki dar, silnim si glasom svijetu razglasio: Evo Boga našega i nema nijednoga poput Njega

Jeronim Stridonski, časni otac: Rodio se oko godine 345. u Stridonu u Dalmaciji od bogatih roditelja. U Rimu je izučio osnovne nauke, a teološku naobrazbu stekao je u Antiohiji i Carigradu. Kratko vrijeme bio je tajnik pape Damaza, a onda odlazi u Jeruzalem. U Betlehemu je izgradio muški i ženski samostan, gostinjac za hodočasnike i školu. Popravio je latinski tekst Novoga zavjeta i s hebrejskog preveo na latinski Stari zavjet. Ta dva latinska teksta združena su u cjelinu pod nazivom Vulgata i postala službenim biblijskim tekstom Latinske Crkve. Umro je oko 420. godine u Betlehemu. Moći su mu 642. godine prenesene u Rim.

KONDAK Jeronimu, glas 3.: Nasladivši se suzdržlji- vošću i obuzdavši želje svoga tijela, Bogomudri, pokazao si se pravim svjetlom vjere koje i sada posred raja sjaji, sveti oče Jeronime!

_____

Vid, mučenik: Prema legendi rodio se u današnjoj Mazara del Vallo, na Siciliji, u Italiji. Otac mu se zvao Hylas. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog vjere sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom pobjeći u daleku Lukaniju. Međutim, uhvatiše ih i dovedoše u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina od opsjednuća. Unatoč tome bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Mučen je oko 305. godine u kotlu s vrelim uljem. Njegovo štovanje proširilo se po cijeloj Europi i na Istok. Već krajem 5. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Siciliji i Sardiniji.

16. Tihon, biskup čudotvorac: Bio je sin pekara u gradu Amathintu na Cipru. Po smrti blaženoga Memnonija za biskupa Amatuntskog na Cipru izabran je Tihon. Preko njega Gospod je učinio mnoga čudesa. Umro je oko 425. godine.

_____

Lutgarda Brabantska, redovnica: Rodila se godine 1182. u Tongresu, u Flandriji, u Nizozemskoj. Vrlo mlada stupila je u samostan benediktinki. Na osobit je način kao mističarka proživljavala tajnu Srca Isusova. Činila je veliku pokoru za obraćenje krivovjernih albingenza i nekih javnih grješnika. Veoma je štovala duše u čistilištu. Posljednjih 11 godina svoga života bila je slijepa. Umrla je 1246. godine.

17. Manuel, Sabel i Ismael, mučenici: Ova trojica braće bili su Perzijanci. Otac im bijaše poganin a majka kršćanka. Iako kršćani, bili su visoki službenici na dvoru cara Alamundara. Ovaj ih pošalje caru Julijanu Otpadniku u Kalcedon da vode pregovore i utvrde mir između perzijskog i grčko-rimskog carstva. Car priredi svečanost žrtvovanja idolima i pozove i trojicu poslanika da i oni u tome sudjeluju. Međutim, oni odbiše to učiniti i izjaviše da su kršćani i da smatraju kako je nedolično lažnim bogovima prinositi žrtve. Car uvrijeđen zbog toga dade ih mučiti i najzad mačem posjeći. Čuvši za smrt svojih poslanika, perzijski car podiže vojsku i do nogu potuče cara Julijana.

_____

Petar Gambacorta, redovnik: Osnovao je Red pustinjka sv. Jeronima. Prvi njegovi redovnici bili su razbojnici koji su se obratili. Umro je u Veneciji 1435. godine.

18. Leoncij, mučenik: Rodio se u Heladi. Bio je visoki rimski časnik u feničkom gradu Tripolisu u vrijeme cara Vespazijana. Carski namjesnik Hadrijan, progonitelj kršćana, posla jedan vod vojnika pod zapovjedništvom Hipacija da uhvate Leoncija. On u pratnji vojnika Teodula uđe u kuću Leoncijevu da ga uhvati. Ovaj ih lijepo ugosti i pritom im izloži svoju vjeru u Krista. Ova dvojica povjerovaše i Leoncije ih pokrsti. Hadrijan dade mučiti i pogubiti svu trojicu. Dogodi se to 73. godine.

_____

Marko i Marcelijan, mučenici: Bijahu oni braća, sinovi nekog Trankvilina. Papa Gajo zaredio ih je za đakone. Zbog vjere ih je uhvatio i zatvorio prefekt Kromacije te predao sucu Nikostratu. U vjeri ih je sokolio sv. Sebastijan. Nakon okrutnih mučenja bili su probodeni kopljima.

Grgur Barbarigo, biskup: Rodio se 16. rujna 1625. u Veneciji u obitelji Barbarigo koja je potjecala iz Istre. Kad mu je bilo šest godina umrla mu je majka Lukrecija. Svu brigu za njega i još trojicu braće preuzeo je pobožni otac Gianfrancesco. Grgur je završio sve ondašnje najviše škole i onda zaređen za svećenika. Na poziv pape Aleksandra VII. pošao je u Rim i tamo radio u dva papinska ureda. U slobodno je vrijeme studirao pravo, crkvenu povijest i matematiku. Godine 1657. imenovan je za biskupa u Bergamu. U duhovno zapuštenoj biskupiji najprije je počeo s obnovom klera i redovničke stege. Pri tome je imao podosta otpora. Obišao je sve župe svoje biskupije. Posebnu je pažnju posvećivao osnivanju škola kršćanskog nauka. Papa ga je 1660. imenovao kardinalom, a tri godine kasnije premjestio ga je za biskupa u Padovu. Tom biskupijom upravljat će 33 godine. Svojim svećenicima pisao je: «Puk vaših župa nema druge knjige za čitanje do primjera samoga župnika.» Osnovao je pastoralni institut za svoje svećenike. Umro je 1697. godine. Svetim ga je proglasio papa Ivan XXIII.

19. Juda Tadej, brat Gospodnji, apostol: Bijaše on jedan od dvanaestorice apostola. Roditelji mu bijahu Josip i Saloma, a brat Jakov također apostol. Propovijedao je evanđelje po Judeji, Samariji, Galileji, Idumeji, Siriji. Arabiji, Mezopotamiji i Armeniji. Kada je propovijedao u krajevima oko Ararata, uhvatiše ga pogani i razapeše na križ. Napisao je jednu poslanicu.

TROPAR, glas 1.: Ti si, Judo, rođak Kristov i hrabar mučenik! Pobožno te slavimo, jer si satro obmanu i sačuvao vjeru. Stoga slaveći danas tvoj sveti spomen primamo oproštenje grijeha po tvom zagovoru.

KONDAK, glas 2.: Zasjao si snagom razuma kao odabrani učenik i kao neoboriv stup Crkve Kristove; narodima si propovijedao riječ Kristovu, učeći ih vjerovati u jednoga boga. njime proslavljen, slavni apostole Judo, obdaren si darom liječenja da liječiš boli onih koji ti se utječu.

_____

Romuald, monah: Rodio se oko godine 951. u Raveni kao sin plemića Sergija. Stupio je u samostan San Apollinare. Budući da je redovnička stega u toj zajednici bila vrlo slaba, on uz dozvolu poglavara ode u okolicu Venecije živjeti kao pustinjak. Duhovni vođa bio mu je pustinjak Marin. Kroz više je godina prošao samotnim mjestima sjeverne Italije, a tri je godine proživio i u okolici Poreča. Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli blizu Arezza. Ona postade kuća matica kamaldulskog Reda. Umro je 1027. godine.

Gervaz i Protaz, mučenici: Bijahu oni blizanci roditelja Valerija i Vitalije koji stradaše zbog svoje vjere. U vrijeme cara Nerona Gervazije i Protazije mučeni su u Milanu, u Italiji. Godine 386. njihove je moći pronašao milanski biskup sv. Ambrozije i dao časno sahraniti u tamošnjoj bazilici.

20. Metod, biskup patarski, mučenik: Od mladosti se dao na isposnički život. Postao je biskup u gradu Patari u Liciji. Pisao je protiv Origenova krivovjerja. Stradao je Halkidi sirijskoj 311. godine.

_____

Margareta Ebner, redovnica: Rodila se oko 1291. godine u Danauworthu, u Njemačkoj, u bogatoj i uglednoj obitelji. Kao mlada djevojka stupila je u samostan dominikanki. Posebno je gajila pobožnost prema Djetetu Isusu, Spasitelju na križu, njegovim ranama, krvi i Srcu Isusovu, i Kristu u euharistiji. Iako prokušavana mnogim bolestima i patnjama, ostala je uvijek puna ljubavi prema Bogu i bližnjemu, puna neograničenog pouzdanja u Božju providnost. Umrla je 1351. godine.

21. Julijan Tarški, mučenik: Bio je senatorskog porijekla. Živio je u Tarsu u Ciliciji. Kao 18-godišnjeg mladića namjesnik cara Dioklecijana pokušao ga je na sve moguće načine privoljeti da se odrekne kršćanske vjere, no Julijan osta čvrst i nepokolebljiv. Baci ga stoga u tamnicu i posla k njemu majku da ga ona nagovori da se pokori namjesniku. No ona ga ohrabri da ne klone duhom. Julijana zavežu u vreću s pijeskom punom zmija i bace u more. Njegove moći valovi izbace na obalu i kršćani ih časno sahrane 290. godine u Aleksandriji. Kasnije su njegove moći prenesene u Antiohiju. Za vjeru kršćansku postrada i Julijanova majka.

_____

Alojz Gonzaga, redovnik isusovac: Rodio se 9. ožujka 1568. u Castiglioneu, u Italiji. Potječe iz plemićke obitelji Ferrantea i Marte. Majka mu je još u djetinjstvu u srce usadila duh molitve i ljubav prema siromasima. Bio je paž u Firenzi na dvoru obitelji Medici i na dvoru kralja Filipa II. u Madridu. Godine 1585. Alojzije se odrekao velikog imanja u korist mlađeg brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Duhovni mu je vođa bio Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Alojzije je umro 1591. godine u Rimu od kuge u 23. godini života dvoreći bolesnike od te zarazne bolesti. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je godine 1726. svetim, a tri godine kasnije zaštitnikom mladeži.

22. Euzebij, biskup mučenik: Bio je biskup u Samosati. U vrijeme progona kršćana za cara Julijana Otpadnika Euzebije se presvuče u vojničku odoru i utvrđivaše u vjeri kršćane u Siriji, Feniciji i Palestini. Nakon smrti cara Julijana i ustoličenja novoga cara Jovinijana, Euzebije potakne antiohijskog patrijarha Meletija da 361. godine sazove sabor. Na tom saboru okupilo se 27 biskupa koji još jednom osudiše arijansko krivovjerje. No car Jovinijan ubrzo umre i naslijedi ga car Valent s kojim opet počnu progoni čuvara pravovjerja. Patrijarh Meletije prognan je u Armeniju, a Euzebije u Trakiju. Car Gracijan vrati ih na njihova mjesta. U to vrijeme mnoge su biskupije i župe bile prazne. Stoga Euzebije poduzme korake da ta prazna mjesta popunipastirima. Na jednom takvom putovanju postrada godine 379. u gradu Dolihinu.

_____

Paulin, biskup: Rodio se 355. u Burdigali, današnji Bordeaux, u Francuskoj, kao dijete bogate senatorske kršćanske obitelji. Godine 381. postao je upravitelj rimske pokrajine Kampanije. Nakon dvije godine vratio se kući i oženio. Krstio se u zreloj dobi. Prodao je svoju baštinu te u Kampaniji počeo živjeti pravim monaškim životom. Zaređen je za svećenika. Nastavio je živjeti u Noli, u gradu svetoga mučenika Feliksa, s nekim prijateljima i učenicima. Svi oni sačinjavali su neku vrstu monaške zajednice. Siromaštvo i poniznost bile su im glavne vrline. Godine 409. bio je izabran za biskupa u Noli i kroz 22 godine bijaše on dobar i vjeran pastir stada svoga. Umro je 431. godine.

Ivan Fisher, biskup mučenik: Rodio se 1469. godine u Beverleyju, u Engleskoj, kao prvo od četvero djece trgovca Roberta Fishera. Već u osmoj godini života ostao je bez oca. Gimnaziju je pohađao u rodnom gradu, a studij filozofije i teologije na sveučilištu u Cambridgu. Za svećenika je zaređen, s posebnim papinim dopuštenjem, već u 22. godini života. Godine 1504. posvećen je za biskupa u Rochesteru. U njegovo doba zbio se jedan nemio događaj koji ćebiti sudbonosan za Crkvu u Engleskoj. Naime, kralj Henrik VIII., koji se uz dopuštenje pape Julija II. oženio udovicom svoga brata Artura Katarinom Aragonskom i s kojom nakon 18 godina braka nije imao muškog potomka, zatražio je da se njegov zakoniti brak s Katarinom proglasi nevaljanim i da mu se dopusti vjenčati se s dvorskom damom Anom Boleyn. To mu, međutim, papa nije dozvolio štiteći ustanovu sakramenta ženidbe. Biskup Fisher hrabro je stupio u obranu zakonite žene kraljice Katarine i zbog toga ga kralj godine 1534. baci u zloglasni londonski zatvor Tower. Iste je godine Parlament izglasao Akt o supremaciji, to jest zakon po kome je kralj vrhovna glava Crkve u Engleskoj. Papa je u znak priznanja vjernosti i hrabrosti biskupa Fishera imenovao kardinalom, što je razbjesnilo kralja. Kralj je s Parlamentom i državnim aparatom digao hajku protiv pape. Biskupi i svećenici morali su s oltara i propovjedaonica udariti po papi i njegovoj vlasti. Na današnji dan godine 1534. neustrašivom rochesterskom biskupu Ivanu Fisheru krvnik odrubi glavu. Glava mu je bila izložena na mostu u Londonu i onda bačena u rijeku Temzu. Papa Pio XI. proglasio ga je godine 1935. svetim.

Thomas More, mučenik: Rodio se 7. veljače 1478. u Londonu. Studirao je pravo i humanističke nauke u Engleskoj i Francuskoj. Oženio se i postao savjetnik kralja Henrika VIII. Nakon raznih diplomatskih misija, godine 1520. kralj ga je odlikovao plemićkom titulom i postavio podčuvarem kraljevske riznice. Kad je 1533. u westminsterskoj opatiji kralj Henrik VIII. slavio svoje nezakonito vjenčanje, bio je pozvan i Toma More. No on se nije odazvao, rekavši svojim prijateljima: «Protiv toga ne mogu ništa pa neka od mene učine štogod hoće, makar me i objesili; a dokle mi Bog bude milostiv, trudit ću se da se ne osramotim.» Papa Klement VII. proglasio je 11. srpnja 1533. ovaj kraljev brak nevaljanim i izopćio ga iz Crkve. Dana 6. srpnja 1533. krvnik odrubi glavu hrabrom čovjeku Thomasu Moru. Papa Pio XI. proglasio ga je godine 1935. svetim.

23. Agripina, mučenica: Rođena je i odgojena u Rimu. Kao kršćanka bila je mučena u vrijeme cara Valerijana 275. godine. Njene prijateljice Basa, Paula i Agatonika prenesu njezine moći na otok Siciliju i časno ih sahraniše. Kasnije je njoj u čast tu podignuta crkva.

_____

Josip Cafasso, svećenik: Rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnovo d'Asta, danas Don Bosco u Piemontu, u Italiji, u pobožnoj seljačkoj obitelji. Završivši osnovnu školu, stupio je u sjemenište i 1833. zaređen je za svećenika. Postao je profesor moralne teologije u Torinu. U grad bi odlazio jedino u posjet bolesnicima, umirućima i zatvorenicima, kojima je posvetio svu svoju ljubav. Umro je 1860. godine.

24. Rođenje sv. Ivana Krstitelja, Preteče Gospodnjega: Bijaše on sin velikog svećenika židovskog Zaharije i žene mu Elizabete. Živjeli su na jednoj visoravni između Betlehema i Hebrona. Elizabeta bijaše nerotkinja i Zahariji se u Hramu dok je prinosio žrtveni kad javi anđeo Gospodnji Gabriel s porukom da će mu žena roditi sina i neka mu dade ime Ivan. No Zaharija je posumnjao u tu mogućnost. Stoga zanijemi godinu dana. I zače Elizabeta u starosti svojoj i porodi sina. Osmi dan po rođenju skupi se rodbina u domu Zaharijinu da obrežu dječaka i da mu dadnu ime. Upitaše oca koje ime želi dati sinu i on na pločici napisa: Ivan. U tom času Zahariji se povrati govor i on nadahnut Duhom Svetim prorokova: «...Ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodom da mu pripraviš putove...».

TROPAR, glas 4.: Proroče i Pretečo dolaska Kristova! Mi, koji te s ljubavlju častimo, ne znamo kako da te dostojno proslavimo. Jer tvoje slavno i časno rođenje riješilo je majku neplodnosti i oca nijemosti, a svijetu je navijestilo utjelovljenje Sina Božjega.

KONDAK, glas 3.: Prije nerotkinja, a danas rodi Kristova Preteču! Na njemu se ispuniše sva proročanstva! Jer koga proroci propovijedahu, na Njega on stavi ruku na Jordanu. Pojavi se Božje Riječi prorok, propovjednik ujedno i Preteča.

25. Febronija, časna majka mučenica: Bila je kći senatora Prosfora u Rimu. Kao djevojka napusti ona Rim i ode u zemlju asirsku te se zamonaši u manastiru blizu grada Sivapolisa gdje njezina teta Briena bijaše predstojnica. Car Dioklecijan posla u ta područja nekog Selima i nećaka mu Lisimaha da hvata i ubija kršćane. Selim sazna da u manastiru živi lijepa Febronija i naredi da ju dovedu preda nj. Budući da se ona ne htjede odreći svoje vjere i udati se za ovoga silnika, on je dade na silne muke od kojih ona preminu. Dogodi se to 310. godine. No Selima stiže kazna Božja. Udari glavom o mramorni stup i umre. Lisimah naredi da se tijelo mučenice Febronije odnese u manastir i tamo časno sahrani. On se s nekoliko vojnika obrati i dade krstiti. Moći ove djevice mučenice prenesene su 363. godine u Carigrad.

_____

Vilim, redovnik: Rodio se u plemićkoj obitelji 1085. godine u gradu Vercelli, u Italiji. Rano je ostao siroče pa je već u 15. godini života obukao redovnički habit te se kao hodočasnik uputio u razna poznata svetišta, pa i u samu Svetu zemlju. Na brdu Montevergine u Italiji podigao si je ćeliju i uskoro se oko njega počeše okupljati učenici sagradivši si svoje ćelije i tako nastade monaška naseobina s crkvom Majke Božje. Tu je dolazilo sve više hodočasnika. Stoga je Vilim, želeći provoditi život u samoći, s nekoliko učenika ostavio Montevergine i na brdu Cognato osnovao drugu redovničku naseobinu. U ravnici Goleto osnovao je mušku i žensku redovničku zajednicu i još nekoliko njih diljem južne Italije. Vilim je u stvari prihvatio pravilo sv. Benedikta, no jako je naglašavao strogu pokoru i molitveni život. Njegovi redovnici nosili su bijelo odijelo. Bilo je to doba kad su mnogi u želji za što većom savršenošću željeli živjeti redovničkim životom. Vilim je umro 1142. godine u Goletu.

Prosper Akvitanski, monah: Rodio se oko 390. godine u Limogeu, u Galiji, danas Francuska. Bio je oženjen. U sporazumu sa ženom ili nakon njezine smrti povukao se na jug Galije i ondje postao monah. U svojim raspravama branio je nauk sv. Augustina o milosti i slobodnoj volji. Umro je u Rimu oko 463. godine.

26. David Solunski, časni otac: Rodio se u Solunu. Najprije je živio isposničkim životom u jednoj kolibi pod bademovim drvetom, a onda se nastavio u Tesaliji. Toliko se pročistio molitvama, postom i bdjenjima, da je Bog preko njega činio mnoga čudesna ozdravljenja. Umro je 540. godine.

_____

Ivan i Pavao, mučenici: Bijahu oni braća. Mučeni su godine 362. u njihovoj kući na Monte Celiju u Rimu za vrijeme cara Julijana Otpadnika, koji je opet htio uspostaviti poganstvo.

Jose Maria Escriva de Balaguer, svećenik: Rodio se 9. siječnja 1902. u Barbastru, u Španjolskoj. Za svećenika je zaređen 1925. godine. Uz dopuštenje svoga biskupa on je uMadridu 2. listopada 1927. osnovao svoje životno djelo Opus Dei s ciljem promicanja svetosti u svim društvenim slojevima, u svakom staležu, na svakom poslu, prvenstveno među laicima, običnim vjernicima. Dana 14. veljače 1928. on je osnovao i žensku granu. Istoga dana i mjeseca 1943. de Balaguer je osnovao Družbu svetoga Križa. Svećenici te družbe bit će glavni duhovni voditelji i odgojitelji svih članova Opus Dei. Godine 1950. dobio je od Svete Stolice potvrdu svojih ustanova. Njegovo je geslo bilo: Posvetiti posao, posvećivati se u poslu, posvećivati druge poslom. Umro je u Rimu na današnji dan 1975. godine. U svijetu danas ima preko 60.000 članova u svim narodima i na svim kontinentima.

27. Samson, časni otac svećenik: Rodio se u Rimu od bogatih roditelja. U tom gradu izučio je sve najviše škole i postao liječnik. Preselio se u Carigrad i tu se proslavio liječeći tjelesne i duševne bolesti s mnogo ljubavi prema čovjeku patniku. Patrijarh carigradski zbog ovih odlika plemenitoga liječnika Samsona zaredi za svećenika. Samson je izliječio i cara Justinijana od neizlječive bolesti. Car ga htjede bogato nagraditi, ali on reče: «O care, imao sam ja i zlata i srebra i svega ostalog, no sve ostavih radi Krista da bi dobio vječna blaga nebeska.» Kad je već car i dalje inzistirao da u znak zahvalnosti nešto učini, Samson ga zamoli da sagradi jedan dom za siromahe gdje se on do kraja života sav posvetio ubogima i nemoćnima. Ovaj sveti čovjek umro je 530. godine.

_____

Ćiril Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj: Vidi 9. 6.

Ladislav, sveti kralj: Rodio se 1040. godine kao sin kralja Bele I. iz dinastije Arpadovića i poljske kneginje Riske. Na ugarsko je prijestolje stupio 1077. godine. On je oko 1094. godine u Zagrebu osnovao biskupiju, koja je bila podvrgnuta Ostrogonu. Ladislav je umro 1095. u Nitri.

28. Prijenos moći svetih dobrotvora mučenika Kira i Ivana: Ovi sveti mučenici slave se 31. siječnja. Kir je bio rodom iz Aleksandrije i po zanimanju liječnik. Ivan bijaše rimski časnik i pridružio se Kiru u Arabiji. Zajedno su kao monasi živjeli asketskim životom. Umrli su mučeničkom smrću 311. godine. Na današnji dan 412. godine njihove svete moći prenesene su iz Kanoposa u Manutin. Tu njima u čast sagradiše crkvu. Mnogi ozdraviše moleći se nad njihovim svetim moćima.

_____

Irenej, biskup mučenik: Rodio se u Smirni, u Maloj Aziji, između 135. i 140. godine. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo, spise ranih kršćanskih pisaca i spise raznih krivovjeraca svoga vremena. Glavni mu je učitelj bio sv. Polikarp, biskup u Smirni, učenik apostola Ivana. Godine 177. dolazi u Lyon, u Galiju (danas Francuska), gdje se već nalazila brojna kršćanska zajednica sa starim biskupom Potinom. Irenej ga je naslijedio na biskupskoj stolici. Život je završio godine 203. kao mučenik za vrijeme progonstva kršćana pod carem Septimijom Severom. Sačuvana su dva važna njegova djela: Protiv hereza, u kojem pobija hereze i sržno iznosi kršćansko učenje o Kristu, povijesti spasenja i Crkvi te postavlja temelje znanstvenoj teologiji, i Dokaz apostolskog navještaja, u kojem iznosi kratak sadržaj vjerskih istina na pučki način.

29. PETAR I PAVAO, APOSTOLSKI PRVACI: Petar bijaše sin Jonin, brat apostola Andrije, iz plemena Simeonova, iz grada Betsaide. Bio je ribar. Zvao se Simon. Isus ga je prozvao Kefom ili Petrom. Brat njegov Andrija također bijaše apostol. Petar je prvi od apostola jasno izrazio vjeru u Krista rekavši: «Ti si Krist, Sin Boga živoga» (Mt 16, 16) i njega je Isus izabrao za apostolskog prvaka. Bio je svjedokom svih važnijih događaja Isusova javnog djelovanja. Kad je Isus izveden pred Veliko židovsko vijeće, Petar ga je triput zatajio, ali se zatim i pokajao. Poslije silaska Duha Svetoga Petar poče propovijedati i u Jeruzalemu se obrati oko 3000 ljudi. Bio je dvaput zatvoren. Petar je nastavio propovijedati evanđelje i organizirao je crkvene zajednice u Samariji i po istočnoj sredozemnoj obali (Jafa, Cezareja, Antiohija). Iz Antiohije je pošao u Rim i bio prvim rimskim biskupom. Činio je mnoga čudesa: liječio bolesne i uskrisivao mrtve. U vrijeme cara Nerona godine 67. bio je osuđen na smrt razapinjanjem. Po njegovoj želji razapet je naopako, jer se smatrao nedostojnim da umre poput Gospoda Isusa Krista. Pokopan je na brežuljku Vatikan gdje se danas nalazi bazilika sv. Petra. Napisao je dvije poslanice. Na stolici rimskih biskupa naslijedio ga je Lino.

Pavao se rodio u Tarzu, u maloazijskoj pokrajini Ciliciji, između 5. i 10. godine, u židovskoj obitelji s pravom rimskog građanstva, pa je od rođenja uz židovsko ime Savao (Šaul) imao i rimsko Pavao (Paulus). Završio je rabinsku školu u Jeruzalemu i uz to stekao ondašnje helenističko obrazovanje. Po uzoru na židovske dijaspore izučio je i zanat (šatorarski). Pripadao je farizejskoj sljedbi i bio revan u obdržavanju Zakona i u proganjanju prvih kršćana. Obratio ga je sam Isus Krist na putu za Damask rekavši mu: «Savle, Savle, zašto me progoniš?». U Damasku ga je poučio i krstio Ananija. Prema Djelima apostolskim Pavao je počeo naviještati evanđelje po Siriji i Ciliciji, naprije Židovima a potom i poganima. Na prvom misijskom putovanju (44. - 47.) bio je na Cipru i u Maloj Aziji. Bio je sudionik apostolskog zbora 49. godine u Jeruzalemu, gdje je na njegov zahtjev odlučeno da židovski vjerski običaji ne obvezuju obraćene pogane. Na drugom misijskom putovanju (49. - 52.) Pavao je organizirao crkvene zajednice u Makedoniji (Filipi, Solun), prošao je kroz Atenu i zaustavio se u Korintu. Na trećem misijskom putovanju vratio se u Efez, prošao kroz Korint i Makedoniju. Kad je donio u Jeruzalem milodare za kršćansku zajednicu, bio je uhićen i zatvoren u Cezareji. Kao rimski građanin uputio je priziv na cara te je bio sproveden u Rim, gdje je djelovao (60. - 63.) iz pritvora. Za Neronova progona kršćana bio je uhićen i sljedeće 67. godine smaknut izvan gradskih zidina. Zbog naviještanja evanđelja među helenističkim poganima Pavao je dobio počasni naslov Apostol naroda.

TROPAR, glas 4.: Prvaci apostola i svega svijeta učitelji! Molite Vladara sviju da svemu svijetu dade mir, a našim dušama veliku milost!

Apostolov pervoprestolnici, i vselenija učitelije. Vladiku vsjeh molite, mir vselenjej darovati, i dušam našim veliju milost.

KONDAK, glas 2.: Hrabre i bogoglasne propovjednike, prvake svojih apostola, Ti si, Gospode, uzeo k sebi da uživaju Tvoja dobra i mir. Jer njihove Ti muke i smrt više omilješe nego bilo koja žrtva paljenica. Ti si jedini koji poznaješ tajne ljudskih srdaca!

30. Zbor dvanaestorice apostola: Svaki od dvanaestorice apostola slavi se posebno. No Crkva je odredila da se jedanput godišnje slave zajedno kao apostolski zbor. Svi oni umriješe mučeničkom smrću, osim sv. Ivana.

TROPAR, glas 8.: Po svoj zemlji razliježe se naviještanje vaše, o svti apostoli! Primivši Duha u obliku gorućih jezika, spalili ste prijevaru kumira i mrežom riječi ulovili ste za vjeru ljude zalutale. Stoga nebesa navješćuju slavu vašu, a na zemlji djelo, koje učiniste, je razglašuje. Tako i mi na vaš spomen kličemo: Bože, spasi sve nas, zagovorom dvanaestoricetvojih apostola.

KONDAK, glas 2.: Stijena Krist divno danas stupove vejre proslavlja: Prvaka učenika i zajedno s Pavlom čitavi zbor Dvanaestorice. A mi, koji vjerno častimo njihov spomen, slavimo Onoga koji je njih proslavio!

_____

Rimski prvomučenici: Rimski car Neron dao je u svojoj ludosti 16. srpnja 64. godine podmetnuti požar koji je djelomično ili posve uništio više gradskih četvrti. U Rimu je nastalo zbog toga silno ogorčenje. U strahu za vlastitu kožu Neron je bacio krivnju na nedužne kršćane. Tako je buknulo prvo progonstvo protiv kršćana. Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima govori o velikom broju kršćana koji su tada bili stavljani na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima. Štovanje rimskih prvomučenika razvilo se zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla.

MJESEC SRPANJ

1. Kuzma i Damjan, sveti dobrotvori: Ova dvojica braće rođena su u Rimu, gdje su kao djeca kršteni i u tom duhu odgajani. Bog im je dao veliku milost da liječe ljude i životinje od svake bolesti i nevolje, i to obično polaganjem ruku. Za to nisu nikada od ljudi tražili neku nagradu. Samo su od bolesnika tražili da vjeruju u Isusa Krista. Veliko imanje, koje su naslijedili od roditelja, milostivo su razdijelili siromašnima i nevoljnima. Jednom ih u Rim okovane u lance dovedu pred cara Karina. Ovaj im naredi da se odreknu Krista i prinesu žrtvu rimskim bogovima. No oni ostadoše čvrsti u svojoj kršćanskoj vjeri. Štoviše, pozovu cara da se on odrekne svojih mrtvih idola i da prizna jedinoga istinitoga Boga: «Naš Bog nije stvoren. On je stvoritelj svega. Tvoji bogovi ljudske su izmišljotine i djelo ruku umjetnika. I kad ne bi bilo tih umjetnika da vam naprave bogove, vi se ne biste imali kome klanjati.» Ova dvojica svetih muževa čak i ovoga cara ozdrave od teške astme. Doživjevši tu milost, car se prikloni Kristu i pusti braću na slobodu. Oni nastave ozdravljati ljude i bijahu uvelike slavljeni od naroda. No nekadašnji njihov učitelj, liječnik po zvanju, bijaše im zavidan na slavi te ih nagovori da idu u planinu brati ljekovito bilje i tu ih ubi kamenjem. Dogodi se to 284. godine.

TROPAR, glas 4.: Radosne pjesme danas uputimo Bogu koji je na visini, ljudi, jer nam je dao Kuzmu i Damjana, liječnike koji liječe bez naplate! Njima zavapijmo: Pošto ste badava primili milost ozrdavljanja, badava i podajte svima koji spomen vaš časte!

KONDAK, glas 2.: Primivši milost ozdravljanja od samog izvora čudesa, vi obilato i bez naplatedjielite onima koji se vama utječu, sveti liječnici i besrebrenici Kuzma i Damjane! Pogledajte i na nas u našim duševnim i tjelesnim bolestima, moleći Krista Boga obilje milosti.

*****

Aron, prorok: On je bio stariji Mojsijev brat i njegov pomoćnik. Praotac je svećeničkog staleža iz Levijeva plemena.

2. Polaganje haljina presvete Bogorodice: U vrijeme cara Lava Velikoga (458.- 471.), carice Berine i carigradskoga patrijarha Genadija, dvojica plemića iz Carigrada, Galije i Kandid, putovali su po Svetoj zemlji da se poklone na svetim mjestima. U Nazaretu odsjeli su u kući neke židovske djevice koja je u tajnom skrovištu čuvala haljine presvete Bogorodice. Mnogi bolesnici dodirivali su te haljine i ozdravljali od svojih bolesti. Galije i Kandid uzmu te moći i donesu ih u Carigrad, što izazove veliku radost u narodu. Haljine su svečano u procesiji nošene kroz grad i položene u crkvu presvete Bogorodice u četvrti Blaherne. Ovu crkvu, na obali Blaherskog zaljeva, dali su sagraditi car Marcijan i carica Pulherija. Na spomen toga ustanovljen je i blagdan.

Juvenal, patrijarh jeruzalemski: Bio je učesnik Trećega ekumeskoga sabora u Efezu (431.) i četvrtoga u Kalcedonu (451.), boreći se s velikom revnošću protiv krivovjernika Nestorija koji je Bogorodicu nazivao Kristorodicom i Eutiha i Dioskura koji su krivo naučavali da je Krist imao samo božansku narav. Iako su na ta dva sabora ova krivovjerja bila osuđena, ona još dugo nisu bila iskorijenjena. Tako se dogodi da jedan od heretika Teodozije spletkama i nasiljem, uz potporu udove carice Eudokije koja se nastanila u Jeruzalemu, zbaci patrijarha Juvenalija i dođe na njegovu stolicu. Ipak, nakon nekog vremena, carica se uputi k sv. Simeonu da ga pita koja je prava vjera. Nakon što joj je on izložio nauk vjere kako je na saborima utvrđeno, carica se vrati na pravovjerje i na njezin prijedlog car Marcijan zbaci Teodozija i na patrijaršijsku stolicu vrati pravovjernoga Juvenalija. Upravljao je on Jeruzalemskom crkvom 38 godina i umro u dubokoj starosti 458. godine.

* * * * *

Ivan Franjo Regis, redovnik: Potječe iz trgovačke obitelji. Rodio se 31. siječnja 1597. u gradiću Fontcouvert, u Francuskoj. U mladosti pristupio je u Družbu Isusovu (isusovcima) i nakon propisanih godina priprave zaređen za svećenika. Posvetio se pučkim misijama. Ljeti bi propovijedao po gradovima, a zimi po selima (kad su seljaci slobodni od ratarskih poslova). Naročitu brigu Ivan je posvećivao siromasima. Za moralno pale djevojke i žene podizao je kuće za skloništa. Zbog toga je imao mnogo neprijatelja od onih koji su te jadne djevojke iskorištavali. Umro je 31. prosinca 1640. godine u La Louvescu. Svetim je proglašen 1737.godine. Kasnije će nastati tri ustanove pod zaštitom ovoga velikoga ugodnika Božjega: Sestre sv. Franje Regisa (1838.) za poučavanje siročadi i njegu bolesnika, Ratarsko društvo sv. Franje Regisa (1850.) za izobrazbu siromašnih dječaka i Udruženje sv. Franje Regisa (1826.) za pomaganje siromašnim bračnim parovima kod sklapanja ženidbe i za pozakonjenje izvanbračne djece.

Franjo de Geronimo, redovnik: Rodio se 17. prosinca 1642. u Grotaglieu, u južnoj Italiji, u bogatoj građanskoj obitelji kao prvo od jedanaestero djece. Obitelj se odlikovala dubokom vjerom i pobožnošću. Za svećenika je zaređen 1666.godine. Četiri godine kasnije stupio je u isusovačku družbu. Poglavari su ga pridružili skupini pučkih misionara koji su djelovali u gradovima i selima južne Italije. Nakon položenih zavjeta polje rada dodijeljeno mu je grad Napulj. Stvorio je veliku misionarsku ekipu od svećenika i laika iz redova malih obrtnika i obraćenika. Preko laika dopirao je do onih koji su na dnu društva, ljudske i moralne bijede. Njegove potresne propovijedi takle su uz Božju milost i obratile mnoga tvrdokorna srca. Pritom su se događala i čudesa. Franjo je umro u Napulju 11. svibnja 1716. godine. Papa Grgur XVI. proglasio ga je 1839. godine svetim.

3. Hijacint, mučenik: Bio je dvorjanin rimskoga cara Trajana i potajni kršćanin. Jednom je car sa svim dvorjanima prinašao žrtve lažnim bogovima. na toj svečanosti nije bio nazočan Hijacint. Zato ga optužiše i pred cara izvedoše. Na nagovaranje da se i on pokloni bogovima, progovori: «Ja sam kršćanin i samo se Kristu klanjam i njemu prinosim sebe samoga kao živu žrtvu». Baciše ga u tamnicu i nuđahu mu jela žrtvovana idolima. No on ih ne htjede okusiti. Poslije osam dana ovaj mladi i hrabri kršćanin umre u tamnici. Dogodi se to 108. godine.

* * * * *

Toma, apostol: Na aramejskom jeziku, kojim je govorio Isus, Toma znači Blizanac. Rodio se u Galileji početkom 1. stoljeća. Jedan je od dvanaestorice apostola. Spominje se u svim popisima apostola u evanđelima te u Djelima apostolskim. U svome evanđelju sv. Ivan prikazuje Tomu vrlo vjernim Isusu, spremnim i poginuti sa svojim Učiteljem, kao onoga koji je prvi priznao Isusovo božanstvo, ali i skeptikom koji vjeruje samo opipljivim dokazima, zbog čega je predaji prozvan Nevjerni Toma. Pretpostavlja se da je propovijedao u Siriji (gdje su nastala apokrifna Djela Tomina), među Partima, te u indijskoj pokrajini Malabaru. Kod mjesta Sveti Toma od Mailpura, nedaleko grada Madrasa, na obali Coromandel, nalazi se križ iz 7. stoljeća s natpisom na staroperzijskom jeziku koji prema općem mišljenju označuje mjesto mučeništva sv. Tome oko 53 godine. Ikonografski najčešće se prikazuje uz Krista koji mu pokazuje rane na rukama i boku, odnosno u klečećem položaju kako dodiruje Kristove rane.

TROPAR, glas 2.: Bio si učenik Kristov!, i član zbora apostolskoga, o slavni Tomo! Nevjerom si posvjedočio uskrsnuće Kristovo i dodirom ruke provjerio si predragocjenu njegovu muku. A sada nam izmoli mir i veliku milost.

KONDAK, glas 4.: Milošću mudrosti ispunjen Kristov apostol i istinski sluga, raskajan Tebi klicaše: Ti si moj Bog i Gospod!

Rajmund Lullus, redovnik mučenik: Rodio se 1233. godine u plemićkoj obitelji u Palmi na otoku Mallorci, u Španjolskoj. Radio je na kneževskom dvoru kao paž, pa odgojitelj i upravitelj. Oženio se i imao dvije kćeri. Znao je biti moralno nestabilan. Od tog poroka obratio se slušajući propovijed o sv. Franji Asiškome. Ostavio je svijet i obukao franjevački habit. Za njega tada počinje novi život molitve, kontemplacije, studija filozofije i teologije i učenja arapskog jezika. Uz kraljevu pomoć u Miramaru je osnovao zavod u kojem se trinaest franjevaca bavilo proučavanjem istočnih jezika s ciljem apostolata oko obraćenja muslimana i Židova. Putovao je u Afriku, na Cipar, na Rodos, u Armeniju, Siriju i Palestinu. Na općem saboru uViennu godine 1312. nagovorio je papu Klementa V. da se u Europi osnuje pet škola za proučavanje istočnih jezika. Predložio je saborskim ocima da rade na ujedinjenju svih viteških redova kako bi pošli u vojnu oslobađanja Svete zemlje. Rajmund je umro 1316. godine od posljedica napadana nj u Tunisu. Sahranjen je u Palmi.

4. Andrija, nadbiskup kretski: Rodio se u Damasku od kršćanskih roditelja. Od rođenja pa do sedme godine života bio je nijem. Kao sedmogodišnjeg dječaka roditelji ga dovedoše u crkvu gdje on primi pričest i odmah progovori. U 14. godini života ode u Jeruzalem i posta monahom u lauri sv. Sabe Posvećenoga. U mudrosti i asketskom životu nadvisi mnoge druge. Patrijarh ga stoga uzme k sebi za pisara. Kao arhiđakon sudjeovao je na šestom ekumenskom koncilu u Carigradu (681.), zastupajući jeruzalemskog patrijarha Teodora. Ovaj sabor osudio je krivovjerje monotelista koji su naučavali daIsus Krist nije imao ljudsku volju nego samo božansku. Na saboru Andrija pokaza svoju darovitost, rječitost, revnost prema pravoj vjeri i razboritost. Kasnije je Andrija postao nadbiskup otoka Krete, vrlo omiljen u narodu. Po njegovim molitvama događahu se mnoga čudesa. Umro je godine 712. na putu iz Carigrada na Kretu. Ovaj svetitelj napisao je mnoge poučne knjige, pjesme i kanone, od kojih je najpoznatiji Veliki kanon u čast Bogorodice, koji se moli u četvrtak pete nedjelje Velikog posta.

Marija i Marta,sestre Lazarove.

Marta, sveta žena: U djevojačkoj dobi sva se posvetila Bogu i nije se kanila udavati. Kad su je roditelji zaručili nekom mladiću, ona odluči napustiti dom. No u snu joj se javi sv. Ivan Krstitelj i reče joj da se ipak podvrgne volji svojih roditelja. U tom braku rodi se časni otac Simeon Pustinjak (spomendan 24. svibnja). Marta bi običavala svakoga dana ustajati o ponoći i moliti. Posebnu ljubav imala je prema siromasima i bolesnicima. Umrla je 551. godine.

* * * * *

Elizabeta Portugalska, redovnica: Rodila se 1271. godine u obitelji aragonskoga kralja Petra III. i Konstancije, iz sicilijanske kraljevske kuće. Već u 12. godini života morala se iz dinastijskih interesa udati za porugalskoga kralja Dionizija. U tom braku rodila je sina Alfonza, koji će naslijediti oca na kraljevskom prijestolju i kćerku Konstanciju. Elizabeta je u braku morala mnogo pretrpjeti jer joj je muž bio nevjeran i s ljubavnicama je imao nekoliko nezakonite djece. Smisao svoga života ona je pronalazila u djelima ljubavi prema bližnjima, u molitvi i u pokori za obraćenje muža. Čak je i s ljubavlju prihvatila nezakonitu djecu svoga muža. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, sama ga je kraljica brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se raskajao i u milosti Božjoj umro. Ostavši udovica, prodala se svoj imetak i dragulje i novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu na grob sv. Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila na smrtnom času na današnji dan 1336. godine u Estremozu. Posmrtne ostatke prenijeli su u Coimbru, gdje je njezin grob postao mjestom čestih i brojnih hodočašća. Papa Urban VIII. proglasio je ovu divnu ženu i majku svetom 25. svibnja 1625. godine.

Ulrich, biskup: Rodio se 890. godine u Augsburgu, u Bavarskoj, kao sin plemićke obitelji Ukbalda i Ditberge. Odgoj i izobrazbu primio je u švicarskom samostanu San Gallen. Nakon toga godinu je dana proboravio kod svoga rođaka Adalberona, biskupa u Augsburgu. Kasnije je i sam Ulrich postao biskupom toga grada i kroz pedeset godina uspješno je vodio biskupiju pokazujući veliku ljubav prema siromasima. Osnovao je samostan sv. Stjepana i obnovio samostan sv. Afre koji je bio opustošen provalom Madžara. Umro je na današnji dan 973. u Augsburgu. Svetim ga je 993. godine proglasio papa Ivan XV. On je prvi u povijesti Katoličke crkve koga je papa svečano proglasio svetim. Prije toga kroz povijest pojedine su biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike i štovali ih kao svece.

5. Atanazij Atoški, časni otac: Rodio se u Trapezontu. Krsno ime bijaše mu Abraham. Rano je ostao bez roditelja. Neki plemeniti čovjek uze ga i dovede u Carigrad na školovanje. Nakon toga ode u Maleinsku pustinju blizu Svete Gore, gdje se zamonaši i uze si ime Atanazije. Odatle se preseli na svetu goru Atos. Oko njega se počeše okupljati i drugi mladići željni asketskog života te on uz pomoć bizantskih careva sagradi veliku lauru (samostan). Jednom mu se ukaza presveta Bogorodica. Stradao je nesretnim slučajem sa svojih šest monaha godine 980.

* * * * *

Ćiril i Metod, slavenski apostoli: Ova dvojica velikana rođena su u 9. stoljeću u Solunu. Otac Leon bio je visoki carski činovnik. Nakon njegove prerane smrti, brigu za školovanje preuzeo je carski kancelar Teoktist. Metod je izučio pravo pa mu je povjerena uprava jedne provincije u Makedoniji. Mlađi brat Konstantin, kasnije kao monah prozvan Ćiril, završio je nauke u Carigradu i neko vrijeme služio na carskom dvoru. Dao se zarediti za svećenika i preuzeo je službu bibliotekara u patrijaršiji. No ubrzo je napustio tu službu i povukao se u jedan manastir. Ipak su ga uspjeli nagovoriti da preuzme katedru filozofije u Carigradu. U toj nauci toliko se odlikovao da su ga prozvali Filozof. U to vrijeme u svojstvu carskog poslanika pošao je na dvor kalifa u Bagdad. Godine 855. došlo je do značajnih političkih promjena na carskom dvoru. Metodije se odrekao svoje službe i zamonašio u manastiru Olimpu u Bitiniji. Za njim je krenuo i Konstantin. Godine 860. car Mihael III. poslao je braću u političko-religioznu misiju među Kozare na obale Crnoga mora. Ova misija uspješno je završena jer su se mnogi Kozari pokrstili, a njihov Kan sklopio je prijateljstvo s bizantskim carem. Na tom putu kod Kersona na Krimu braća su pronašla grob sv. Klementa, pape mučenika, i njegove moći ponijeli sa sobom. Vrativši se u Carigrad, Konstantin se smjestio kod crkve Svetih apostola, a Metodijese povukao u manastir Polihronio i ondje postao starješina. U međuvremenu u Bizant je stiglo poslanstvo moravskog kneza Rastislava koji je od Bizanta tražio jednog biskupa i misionare koji bi njegovom narodu, koji je već bio pokršten od latinskih misionara, naviještali evanđelje na narodnom slavenskom jeziku. Tu misiju car je opet povjerio Ćirilu i Metodu jer su oni znali slavenski jezik. Prije polaska u Moravsku Ćiril je za Slavene stvorio pismo glagoljicu i na slavenski jezik preveo najvažnije liturgijske knjige. Misija je počela 868. godine i imala velike uspjehe, što je izazvalo neprijateljske stavove franačkoga klera pa ih u Rimu optuže za krivovjerje. Nakon tri i pol godine djelovanja, braća se s nekoliko svojih učenika upute u Rim, gdje ih je svečano dočekao papa Hadrijan II. Papa je potvrdio njihovu pravovjernost i odobrio staroslavenski jezik u bogoslužju. Konstantin se razbolio i prije smrti zamonašio primivši ime Ćiril. Umro je 14. veljače 869. i pokopan u bazilici sv. Klementa. Papa je Metodija imenovao nadbiskupom Sirmiuma (Srijemska Mitrovica) i poslao ga u Moravsku kao svoga legata. Međutim po povratku zatočili su ga latinski biskupi. Tek nakon tri godine pustili su ga nakon prijetnje pape Ivana VIII. Umro je 6. travnja 885. godine. Papa Lav XIII. uveo je godine 1885. zajedničko štovanje Svete braće za cijelu Crkvu. Opća Crkva slavi ih 14. veljače, a katolici u slavenskim zemljama 5. srpnja Grkokatolici i ostali kršćani bizantskog obreda među Slavenima Ćirila i Metoda slave 11.svibnja. Papa Ivan Pavao II. godine 1980. proglasio je Svetu braću zaštitnicima Europe.

TROPAR, glas 4.: Vi ste istog duha kao i apostoli i učitelji ste slavenskih krajeva, o Bogom prosvijetljeni Ćirile i Metode! Molite Vladara sviju, da utvrdi sve slavenske narode u pravoj vjeri i jednodušnosti, i dade svijetu mir i spasi naše duše!

Jako apostolov jedinoravniji i slavjanskih stran učitelije, Kirile i Metodije bogomudriji, Vladiku vsjeh molite, vsja jaziki slavjanskija utverditi v pravovjeriji i jedinomisliji, umirit mir, i spasti duši našja.

KONDAK, glas 3.: Iskažimo čast svetoj dvojici naših prosvjetitelja! Prijevodima svetih knjiga oni nam namriješe vrelo Božje spoznaje, iz kojega crpimo u obilju sve do danas. Zato vas častimo, Ćirile i Metode, koji stojite pred prijestoljem Svevišnjega, prinoseći tople molitve za naše duše.

Svjaščenuju dvojicu prosvjetitelej naših počtim, božestvenih pisanij preloženijem istočnik bogopoznanija nam istočivših, iz negože daže do dnes neokudno počerpajušče, ublažajem vas, Kirile i Metodije, prestolu višnjago predstojaščih, i teplje moljaščihsja o dušah naših.

* * *

Antun Marija Zaccaria, redovnik: Rođen je 1502. godine u Cremoni, u Italiji, kao sin Lazara i Antoniette. Otac mu je umro kad je djetetu bilo tek nekoliko mjeseci. Na sveučilištu u Padovi završio je medicinski fakultet. Vrativši se u Cremonu nije se bavio liječničkim zvanjem, već je pod vodstvom dominikanaca posvetio duhovnom životu i katehezi. Za svećenika je zaređen 1528. godine. U Milanu je 1530. postao član Bratovštine vječne Mudrosti preporodivši je u žaru prema Bogu i bližnjima. Iz nje će niknuti dvije redovničke družbe: Regularni klerici sv. Pavla (zvani i barnabiti po njihovoj crkvi sv. Barnabe) i Anđelike sv. Pavla. Bio je veliki štovatelj Krista raspetoga, Euharistije i sv. Pavla. Uveo je običaj da svakog petka u tri sata popodne zvone zvona na uspomenu Kristove muke. Umro je 1539. godine u Cremoni. Papa Leon XIII. proglasio ga je 1897. godine svetim.

6. Izaija, prorok: Vidi: 9. 5.

KONDAK Izaiji, glas 2.: Primivši dar prorokovanja, proroče i mučeniče svima si najavio Gospodnje učovječenje, Božji propovjedniče Izaijo! Do kraja zemlje silnim si glasom razglasio: Evo djevica u utrobi zače!

Sisoj Veliki, časni otac: Rodio se u Egiptu. Bio je učenik sv. Antuna Pustinjaka. Po smrti svoga učitelja nastani se na Antunovoj gori i tu nastavi živjeti asketskim životom punih šezdeset godina. K njemu po savjet dolazili su mnogi monasi i svjetovnjaci. Bog mu je dao i milost da je liječio bolesne i iz ljudi izgonio nečiste duhove. Pred smrt zasja mu lice neobičnom svjetlošću. Kada godine 429. u dubokoj staristi ispusti dušu svoju, sva se planina napuni divnim mirisom.

* * * * *

Marija Goretti, djevica mučenica: Rođena je 16. listopada 1890. u Corinaldu, u sjevernoj Italiji, gdje su roditelji imali mali posjed. Zbog brojne djece preselili su u Ferriere di Conca, nedaleko Nettuna na Tirenskom moru, gdje su, skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom, uzeli u zakup jedan posjed. Otac obitelji uskoro je umro od malarije. Sva briga oko šestero djece prešla je na majku Assuntu i na najstariju kćer Mariju. Alessandro opijen nečistom strašću dvaput ju je pokušao silovati, ali ona mu se hrabro odupre. Zaprijetio joj smrću ako to oda majci. Dana 5. srpnja 1902. opet na nasrnuo na nju. Kako je Marija svim silama branila svoju čast, nasilnik joj je nožem zadao brojne rane na tijelu. Dok su je pokušali spasiti u bolnici, rekla je: «Opraštam svome ubojici. Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.» Umrla je 6. srpnja. Njezine su molitve uslišane jer se Alessandro u dugotrajnom zatvoru pokajao. Papa Pio XII. proglasio je Mariju Goretti 24. lipnja 1950. svetom.

Marija Terezija Ledochowska, redovnica: Potječe iz obitelji s jedanaestero djece. Rodila se 29. travnja 1863. u Loosdorfu, u Austriji. Roditelji su bili vrlo pobožni ljudi. Gotovo svaki dan bili su nazočni na misi, često na pričeti, a u kući se zajednički molilo ujutro, kod jela i navečer. Nakon školovanja po želji svoje obitelji postala je dvorska dama toskanske vojvotkinje na njezinom dvorcu u Salzburgu. Na poticaj švicarskog kardinala Lavigerija, borca za ukinuće ropstva u Africi i trgovine robljem, Marija je 1889. pokrenula dva misijska lista: Jeku iz Afrike i Crnče. Ti su listovi kasnije izlazili na više jezika. Da bi se više posvetila misijama ona je napustila službu dvorske dame i preselila se Sestrama od ljubavi. Godine 1893. osnovala je Družbu sv. Petra Clavera s ciljem pomaganja misija među crncima. Preminula je u Rimu 1922. godine, gdje je i sjedište Družbe. Papa Pavao Vi. proglasio ju je godine 1975. blaženom. Još dodajmo da je njezin brat Vladimir bio general Družbe Isusove, sestra Uršula utemeljiteljica jedne družbe sestara Uršulinki, a stric Mječeslav kardinal i pročelnik Zbora za širenje vjereu Rimu.

7. Toma i Akacij, časni oci: Toma bijaše vojskovođa poznat po svojoj hrabrosti. Po tjelesnoj konstituciji bio je vrlo krupan i zbog toga je tjerao strah u kosti neprijateljima. Bijaše on i bogat čovjek. No kad upozna i zavoli Krista, ostavi on svu slavu i bogatstvo ovoga svijeta i povuče se u Malejsku goru u Lakoniji gdje se zamonaši i preda na molitvu. Saznavši za svetost njegova života, ljudi počeše dolaziti k njemu i dovoditi pred njega bolesnike. Umro je u 9. stoljeću.

Akacije je još kao mladić stupio u jedan manastir u Sinajskoj pustinji u prvoj polovici 6. stoljeća i tu nakon devet godina pokorničkog života blago u Gospodu preminuo. Spominje ga sv. Ivan Klimaks u svojem djelu «Ljestvica».

Nedjelja, velemučenica: Još ju se naziva Kiriaka, Dominika i Nediljica. U Anadoliji su živjeli pobožni i imućni kršćaniDorotej i Euzebija. Iako već u poodmakloj dobi, Bog je uslišao njihove usrdne molitve i oni rode kćer Nedjelju. Kad odraste, navale mnogi prosci, ali ona sve odbije govoreći da se već zaručila s Kristom. Jedan od tih odbijenih prosaca optuži pred vlastima nju i roditelje njene kao kršćane. Car Dioklecijan dade uhititi roditelje koji nakon pretrpjelih muka umriješe u gradu Melitenu. Nedjelju car posla svome zetu Maksimijanu da je ovaj sudi. Na razne načine mučiše ju ne bi li se odrekla kršćanske vjere. Nedjelja reče sucu Apoloniju: «Na nijedan način ne možeš me odvratiti od moje vjere. Baciš li me u oganuj, imam primjer triju mladića; baciš li me pred zvijeri, imam primjer Daniela; baciš li me u more, imam primjer proroka Jone; predaš li me pod mač, sjetit ću se sv. Ivana Krstitelja. Umrijeti za Krista - to je za mene život.» Svoju dušu predade ona Gospodu 289. godine u Nikomediji.

*****

Vilibald, biskup: Rodio se u Engleskoj oko 700. godine. Roditelji mu bijahu Rikard, koji se štuje kao svetac, i Winna, koja je bila u krvnom srodstvu sa sv. Bonifacijem, apostolom Njemačke. Od pete pa do dvadesete godine života boravio je u samostanu Waltham, gdje je stekao solidan kršćanski odgoj i opću izobrazbu. Da bi svoju vjersku i literarnu kulturu što više usavršio, dao se na putovanjau Rim, Carigrad i Jeruzalem. Na put je krenuo s ocem i bratom Vunibaldom. Otac je umro u sjevernoj Italiji. U vječnom gradu braća ostadoše dvije i pol godine nastojeći se upoznati s benediktinskim radovničkim pravilima i načinom života. Iz Italije krenuli su dalje u Svetu zemlju. Na povratku posjetili su Carigrad da se upoznaju s bizantskom kulturom. U jesen 729. Vilibald je stigao u benediktinski samostan Monte Cassino i tu ostao nekoliko godina. U Rimu se susreo s papom Grgurom III. koji mu je prenio želju rođaka Bonifacija da dođe u Njemačku. Godine 740. u Eichstattu je zaređen za svećenika, a godinu dana kasnije Bonifacije ga posvetio za biskupa. U Eichstattu je Vilibald sagradio samostan s prostranom crkvom. Godine 750. započeo je s gradnjom opatije Heidenheim u kojoj je prvim opatom postao njegov brat Vunibald. U ovom gradu njegova sestra Walburga osnovala je samostan benediktinki. Vilibaldu se pripisuje i osnutak opatije u Solenhofenu. Preminuo je na današnji dan 787. godine.

8. Prokopij, velemučenik: Rodio se u Jeruzalemu od oca kršćanina i majke poganke. Dadoše mu ime Neanije. Po smrti očevoj majka odgoji sina u duhu rimskoga idolopoklonstva. Kad odraste, uze ga car Dioklecijan u vojničku službu na svoj dvor. Jednom car naredi Neaniju da s jednom četom vojnika pođe u Aleksandriju i tamo pobije kršćane. No na tom putu Neaniju se dogodi nešto slično što i sv. Pavlu. Noću nasta jaki potres i on začu glas: «Neanije, kamo ideš i koga progoniš?» U velikom strahu upita on: «Tko si ti, Gospodine? Ne poznam te.» Na to mu se u zraku ukaza kristalni križ i začu glas:«Ja sam Isus raspeti, Sin Božji. Po ovom znaku koji si vidio pobijedit ćeš neprijatelje svoje i moj mir bit će s tobom.» To viđenje u potpunosti je promijenilo život vojvode Neanija. On dade napraviti križ kakav mu se ukazao i umjesto da krene protiv kršćana, krene s vojskom protiv muslimana koji udarahu na Jeruzalem. Kao pobjednik uđe u Jeruzalem i svojoj majci objavi da je kršćanin. Izveden pred suca, Neanije skide sa sebe pojas vojskovođe i mač i baci ih pred suca, pokazavši time da je on od sada samo vojnik Krista Kralja. Poslije mučenja bio je bačen u tamnicu, gdje primi sveto krštenje i uze ime Prokopije. Jednoga dana pristupi tamničkom prozoru dvanaest žena i rekoše Prokopiju: «I mi smo službenice Kristove.» Zbog toga i one bijahu bačene u tamnicu. Tu ih Prokopije poučavaše u kršćanskoj vjeri i kako će primiti mučenički vijenac. Zato se u obredu vjenčanja spominje i ovaj velemučenik. I doista ove žene bijahu uskoro strašno mučene. Gledajući njihovo mučenje, i Prokopijeva majka se obrati i prihvati Krista. Svih trinaest budu pogubljene. Kada i Prokopija dovedu na gubilište, on podigne ruke prema istoku i pomoli se Bogu za sve bijedne i nevoljne, sirote i udovice, i za svetu Crkvu da se ona proširi po cijeloj zemlji. Poslije toga prignu svoju glavu pod mač i postrada u Cezareji palestinskoj 303. godine.

KONDAK, glas 2.: Ražaren pobožnošću s božanskom revnošću za Krista, Gospoda tvoga, i naoružan silom i moću časnoga Križa, ti si oborio gordost tvojih neprijatelja, Prokopije, i uzradovao Kristovu svetu Crkvu, koja je tvojim prosvijetljenjem u vjeri porasla.

*****

Akvila i Priscila, sveti: Ovaj bračni par, pokršteni Židovi, bili su bliski suradnici sv. Pavla. Sveti Luka u Djelima apostolskim, opisujući drugo misijsko putovanje sv. Pavla, piše: Pavao ode iz Atene i dođe u Korint. Tu nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji je malo prije došao iz Italije zajedno sa svojom ženom Priscilom, jer Klaudije bijaše izdao naredbu da se svi Židovi udalje iz Rima. On ih pohodi pa, kako je bio istoga zanata, nastanio se kod njih i radio. A bijahu sedlari po zanatu (Dj 18, 2 - 3). U Poslanici sv. Pavla Rimljanima čitamo: Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskoga podrijetla. Pozdravite i Crkvu koja se sastaje u njihovoj kući (Rim 16, 3 - 4). Za svoga boravka u Korintu godinu i pol dana Pavao je bio gost ove divne obitelji. Na povratku u Siriju oni su ga pratili do Efeza. Tu su se bavili obrtom i trgovinom i apostolatom. U njihovoj su se kući okupljali kršćani na molitvu i euharistiju. O vremenu i mjestu smrti njihovoj nije nam ništa zapisano.

Marija Petković od Propetoga Isusa, redovnica: Rodila se 10. prosinca 1892. u Blatu na Korčuli. Osnovala je dječje sirotište, a potom uz pomoć dubrovačkoga biskupa Josipa Marcelića godine 1920. i Družbu sestara kćeri milosrđa radi njege bolesnika i odgoja siročadi. Kod redovničkog oblačenja dobila je ime Marija od Propetoga Isusa Pridružile su joj se mnoge djevojke te je zajednica osnovala mnoga sirotišta. Godine 1956. Družba je odobrena od Svete Stolice. Od godine 1936. sestre su prisutne i u Južnoj Americi. Družbu je vodila do 1961. kada se zbog bolesti povukla. Umrla je u Rimu 9. srpnja 1966. godine. Godine 1998. njezini posmrtni ostaci preneseni su u Blato. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku.

9. Pankracij, biskup mučenik: Rodio se u Antiohiji u 1. stoljeću. Čuvši za Isusova čudesa, roditelji s Pankracijem dođu u Jeruzalem, gdje su vidjeli i čuli Isusa i bili svjedoci njegovih čudesa. Tu Pankracije upozna apostola Petra. Kasnije, kad su apostoli primili Duha Božjega, Pankracije i njegovi roditelji dadu se krstiti. Pankracije se povukao u neku pećinu u Pontu, gdje ga nađe apostol Petar i u dogovoru s apostolom Pavlom postavi ga za biskupa grada Tavromena na Siciliji. Tu on razori lažne rimske bogove, pokrsti pogane i utvrdi krštene. Neki vojvoda Akvilin, čuvši da je cijeli grad postao kršćanski, pođe s vojskom da ga razruši. Biskup Pankracije ohrabri svoje vjernike i sa svojim svećenicima, držeći časni križ u ruci, pođe ususret vojvodi. Kada se vojska približi gradu, pade na nju neka tama i vojnike obuze veliki strah te se oni rasprše. Tako je grad spašen. Biskup Pankracije ubijen je kamenjem od nekih zavidnih i zlobnih pogana. Njegove svete moći čuvaju se u Rimu.

* * * * *

Veronika Giuliani, redovnica: Rodila se 27. srpnja 1660. u Mercatellu, u srednjoj Italiji kao Uršula. U 17. godini života je stupila u samostan klarisa kapucinki u Citta di Castello, uzevši se redovničko ime Veronika. U samostanu je vršila sve službe. Bila je kroz 33 godine učiteljica novakinja i kroz 11 godina poglavarica. Duboko se suobličavala s Kristovim mukama. On ju je i obdario svojim ranama. Svoja duhovna iskustva zapisivala je u Dnevnik. Sačuvala su i njezina pisma i duhovne pjesme. Umrla je na današnji dan 1727. godine. Blaženom ju je proglasio papa Pio VII., a svetom Grgur XVI.

10. Nikopoljski mučenici: U vrijeme cara Licinija, koji je vladao Istočnim rimskim carstvom, nastao je veliki progon kršćana. U Nikopolju, u Armeniji, javi se carskom namjesniku Lisiju sveti Leoncije s još nekoliko svojih prijatelja i reče mu da su oni kršćani. Pokušao je obratiti namjesnika, ali nije uspio. Lisije ih sve dade šibati i potom ih baci u tamnicu, gdje ih je mučio glađu i žeđu. Neka dobra kršćanka Blazijana donosila im je vodu i davala kroz tamnički prozor. Kada dođe vrijeme njihova suđenja, namjesniku se prijave i dva tamničara kao obraćeni kršćani i još mnogi drugi - njih 45 na broju. Sve ih osudiše na smrt i to tako da im sjekirom budu odsječene ruke i noge, a potom da budu bačeni u oganj. Tako godine 319. bijahu mučeni Leoncije, Mauricije, Aleksandar, Sisinije i ostali s njima.

Antun Pečerski, časni otac: Rodio se u malom mjestu Ljubeču blizu Černigova. Još u mladosti ostavio je svoj zavičaj i otišao na svetu goru Atos, gdje se u manastiru Esfigmenu zamonašio. Iguman gaje nakon nekoliko godina poslao u Ukrajinu da tamo osnuje monaštvo. On se nastani u nekoj pećini pokraj Kijeva. Kada se broj njegovih učenika povećao, postavio im je za igumana Teodozija, a on je i dalje ostao u pećini. Imao je veliki dar pronicljivosti u ljudsko srce i liječenja. Umro je 1073. godine u 90. godini života.

TROPAR, glas 4.: Izišavši iz meteža svijeta i odrekavši ga se, evanđeoski si za Kristom krenuo: provodeći život ravan anđelu stigao si k tihom pristaništu Gore Atosa, odakuda si s blagoslovom otaca došao na Kijevsku goru i tamo svoj požrtvovni život zavšrio, prosvijetlivši domovinu svoju. Pokazujući mnoštvu monaha stazu koja vodi k nebeskom kraljevstvu, priveo si ih Kristu: Njega moli, prepodobni Antune, da spasi duše naše!

KONDAK, glas 8.: Podavši se Bogu kojega si od mladosti iznad svega ljubio, prepodobni oče, svom dušom si ga u ljubavi slijedio. Ne mareći nikako za prolaznosti svijeta, u zemlji si načinio pećinu i u njoj si se hrabro borio protiv zamki nevidljivoga neprijatelja, te si zasjao kao sjajno sunce do krajeva zemlje. Od tamo si se preselio u nebeski šator gdje sada s anđelima stojiš pred Vladarevim prijestoljem! Spomeni se nas koji spomen tvoj štujemo da ti kličemo: raduj se, oče naš Antune!

* * * * *

Amalija, redovnica: Zvala se zapravo Amalberga. Bila je vojvotkinja i živjela je u 7. stoljeću u Belgiji. Poslije muževljeve smrti ušla je u samostan. Umrla je 690. godine.

Damašćanski mučenici: Na današnji dan godine 1860. u kršćansku četvrt Damaska provalila je fanatična masa muslimana predvođena turskim vojnicima i sve opljačkala, zapalila i oko šest tisuća kršćana poubijala, među kojima trideset svećenika i tri biskupa. Isti dan rulja je provalila i u franjevački samostan i tamo pobila svećenike i braću.

11. Eufemija, velemučenica: Ovu velemučenicu Crkva slavi 16. rujna. Danas se spominje po jednom čudu koje se dogodilo za vrijeme Četvrtoga ekumenskoga sabora u Kalcedonu (451.). Povod saziva ovoga sabora bilo je krivovjerje Dioskura, patrijarha aleksandrijskog, i Eutimija, arhimandrita carigradskoga, koji su širili nauku da Krist nije imao dvije naravi: božansku i ljudsku, nego samo božansku. Na saboru posebno su se isticali svojim nastupima Anatolije, patrijarh carigradski, i Juvenalije, patrijarh jeruzalemski. Pošto je svaka strana čvrsto držala svoje gledište, patrijarh Anatolije predloži da jedni i drugi napišu ispovijest svoje vjere i da ih položu u kovčeg u kojemu su bile moći svete Eufemije. Tako i učiniše. Obje vjeroispovijesti položene su na prsa velemučenice. Kovčeg zatvore i carskim pečatom zapečate i uz njega postave vojničku stražu. Svi sudionici sabora tri su dana proveli u postu i molitvi. Četvrtog dana otvoriše kovčeg i ugledaše pravu vjeroispovijest u desnoj ruci sv. Eufemije, a krivovjernu vjeroispovijest pod njenim nogama. Tako se spor riješi u korist pravovjerja. U vrijeme cara Heraklija moći svete Eufemije prenešene su iz Kalcedona u Carigrad u crkvu sagrađenu njoj u čast.

KONDAK, glas 4.: U mučeništvu tvojem dobar si podvig poduzela i pslije smrti nas posvećuješ potocima svojim čudesa, velehvaljena Eufemijo! Častimo stoga tvoje sveto uzdignuće i dolazimo s vjerom tvom svetom hramu da se izbavimo od duševnih bolesti i isprosimo čudene milosti.

*****

Benedikt, redovnik: Rodio se oko 480. godine u Nursiji, Italija, u plemićkoj obitelji. Obitelj ga je poslala na odgoj i studije u Rim. No način života i prilike u vječnom gradu nisu mu se sviđale pa se povukao u potpunu samoću u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala lektira asketskom životu mnogih monaha na Istoku.Nakon trogodišnjeg boravka u Subiacu, monasi iz Vicovara izabrali su ga za opata. Pokušao je među njima uvesti red i disciplinu. No skoro je među njima zaglavio. Odande se povukao na Monte Cassino, jugoistočno od Rima, gdje je 529. godine osnovao benediktinski samostan. Za zajednički život monaha godine 530. napisao je Pravilo koje se može sažeti u rečenicu Ora et labora (Moli i radi) - jedinstvo meditacije (zajednička molitva) i akcije (tjelesni i intelektualni rad). Uz tri uobičajena redovnička zavjeta (poslušnost, siromaštvo, čistoća), benediktinci polažu i zavjet satlnog boravišta. Odjeća im je crni habit, škapular i kukuljica. Od 7. do 13. stoljeća benediktinci su oblježili vjerski, društveni i kulturni život zapadnog kršćanstva (misije, prepisivanje antičkih i srednjovjekovnih rukopisa, uvođenje germanskih i slavenskih naroda u rimsku civilizaciju). Benediktinci se u Hrvatskoj pojavljuju u prvoj polovici 9. stoljeća kad je knez Trpimir u Rižincima kraj Solina osnovao prvi samostan. Ženski ogranak Reda osnovala je sv. Skolastika, Benediktova sestra.Umro je 21. ožujka 547. godine na Monte Cassinu. Papa Pavao VI. proglasio ga je godine 1965. zaštitnikom Europe.

TROPAR, glas 1.: Svojim isposničkim podvigom pokazao si se istinskim nositeljem svoga imena, bonosni Benedikte, jer si koo blagoslovljeni sin postao znakom i pravilom svima koji te nasljeduju i kliču: Slava Onomu koji ti je dao jakost! Slava Onomu koji te je ovjenčao! Slava Onomu koji po tebi svima daje ozdravljenje!

KONDAK, glas 6.: Milošću Božjom si se obogatio i djelima jasno posvjedočio svoj poziv. Pokazao si se, po molitvama i postovima kao onaj koji je ispunjen darovima Duha Božjega, Kristov ugodniče Benedikte; postao si iscjeliteljem bolesnh i progonitelj zlih duhova a dušama našim pak gorljivi zagovornik.

12. Proklo i Hilarij, mučenici: Bijahu obojica rodom iz Kalipte u Aziji. Proklo bijaše Hilarijev stric. Bijahu mučeni u vrijeme cara Trajana. Kad sudac upita Prokla kakvoga je roda, on odgovori: «Rod je moj Krist, i nada je moja Bog moj.» Kad mu sudac zaprijeti mukama, Proklo mu reče: «Kad se vi bojite da prestupite carevu zapovijed da ne biste pali u kratkovremene muke, koliko li se tek mi kršćani bojimo prestupiti zapovijedi Božje da ne bismo pali u vječne muke!» Vidjevši kako muče Prokla, pristupi sucu i Hilarije i reče: «I ja sam kršćanin.» Obojicu osudiše na smrt: Prokla raspeše na križ, a Hilariju odsjekoše glavu mačem.

Mihael, časni otac: Bijaše on čovjek plemenita i bogata roda. No još u svojoj mladosti prezre zemna blaga i povuče se na goru Malea, kod Svete gore, gdje je živio asketskim životom. Kasnije je imao mnogo učenika, od kojih je najpoznatiji sv. Atanazije Atoški (spomendan: 5. srpnja). Umro je 940. godine.

*****

Hermagor, lektor, i Fortunat, đakon, mučenici: Hermagor ili Mohor i Fortunat živjeli su u Singidunumu (Beogradu) krajem 2. stoljeća. Prvi je bio lektor (čitač) u crkvi, a drugi đakon. Obojica su mučeni 305. godine. Oko 400. godine moći su im prenesene u Akvileju. Prema drugoj tradiciji Hermagor je bio učenik apostola i prvi akvilejski biskup, mučen oko 70. godine. Moći njegove čuvaju su u Gradu kod Akvileje.

Ivan Gualberto, redovnik: Rodio se koncem 10. stoljeća u jednoj odličnoj obitelji u Firenzi, u Italiji. Po običaju onoga vremena bio je odgojen za ratnika. Jednom je na Veliki petak u nekoj ulici susreo ubojicu svoga rođaka ili možda brata. Pao je pred njega na koljena moleći ga za oproštenje. Ivan je našao snage da mu oprosti. Pošao je zatim u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te opazio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegov veliki gest. U Ivanu se dogodila velika promjena i on odluči od sada biti jedino Kristov vojnik. Stupio je u benediktinski samostan San Miniato u Firenzi. Nezadovoljan načinom života u tom samostanu, on jeu Camaldoliju sagradio novi samostan Vallombrosa u kojem je nova grana benediktinaca živjela strogo prema pravilu sv. Benedikta. Samostane je gradio i drugdje i uz njih svratišta, ubožnice i bolnice. Mnogo je radio na duhovnoj obnovi Crkve, boreći se protiv ondašnjeg zla simonije (kupovanje crkvenih časti i službi), pomažući tako papi Grguru VII. Umro je 1073. godine u samostanu sv. Mihaela arkanđela u Passignanu. Papa Celestin III. proglasio ga je godine 1193. svetim.

13. Zbor arkanđela Gabriela: Ovaj arkanđeo slavi se inače 26. ožujka. Na današnji dan slave se njegova javljanja i čudesa kroz cijelu povijest ljudskoga roda. Drži se da je ovaj spomendan ustanovljen u 9. stoljeću na Atosu za vrijeme careva Bazilija i Konstantina Porfirogeneta i patrijarha Nikole Krizoverga, a povod tomu bijaše ukazanje arkanđela Gabriela u jednoj ćeliji do Kareje gdje je on prstom po kamenu napisao pjesmu Bogorodici «Dostojno je». Zbog toga se ova ćelija i prozvala «Dostojno». Uz ovo, spominju se i ostala ukazanja arkanđela Gabriela: Mojsiju dok je čuvao Jorotovo stado, proroku Danielu, sv. Ani, Djevici Mariji dok je boravila u Hramu, proroku Zahariji, Djevici Mariji u Nazaretu, sv. Josipu, pastirima kod Betlehema, Isusu u Getzemanskom vrtu, ženama mironosicama.

Stjepan Sabait, časni otac: Živio je kao monah u manastiru sv. Sabe Posvećenoga, po čemu ga i prozvaše Sabait. Umro je 794. godine u 69. godini života.

Julijan, biskup: Apostol Petar posvetio ga je za biskupa i poslao u Galiju (Francusku). Tu je on mnoge pogane obratio na kršćanstvo, pa i samoga kralja Defensona.

* * * * *

Sila i Silvan, apostoli: Vidi 30. 07/4. 01.

TROPAR, glas 3.: Pohvalimo pjesmama zbor petorice Kristovih apostola, Silu, Silvana, Krescenta, Andronika i Epeneta je oni su raskrinkali idolsku obmanu i nevjernike vjerom ulovili, te se neprestano mole za sve koji spomen njihov veličaju.

KONDAK, glas 4.: Pokazali ste se lozama Kristova vinograda što rode grožđem vrlina, vi mudri koji na nas izlijevate vino spasenja: primajući ga, ispunjavamo se radošću dok svetkujemo prečasni vaš spomen. Molite se danas za oproštenje grijeha naših, apostoli Gospodnji!

Henrik, sveti kralj: Bio je on najstariji sin bavarskog vojvode Henrika. Rodio se 6. svibnja 973. u Abbachu kraj Regensburga. Odgoj i naobrazbu dobio je u katedralnoj školi u Hildesheimu i kod regensburškog biskupa Wolfganga. Oženio se s Kunigundom, kćerkom luksemburškog grofa. Po smrti oca Henrik je godine 995. postao bavarski vojvoda. Godine 1002., nakon smrti cara Otona, Henrik je kao posljednji potomak saksonske kuće postao njemački kralj. Na blagdan Svih svetih 1007. godine osnovao je u Bambergu biskupiju. Papa Benedikt VIII. okrunio ga je u Rimu 1014. godine za rimskog cara. On je odviše bogatim crkvama i samostanima oduzimao suvišna dobra i pomagao one siromašnije. Bio je krhka zdravlja i veoma pobožan čovjek. Umro je nenadano na današnji dan 1024. godine u Groni kod Gottingena. Sahranjen je u katedrali u Bambergu, kamo će kasnije biti sahranjena i njegova žena sv. Kunigunda. Papa Eugen III. proglasio je Henrika godine 1146. svetim.

14. Akila i Priska (Priscila), apostoli: Bijaše on jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Kao Židov živio je on sa svojom ženom Priskom u Italiji. Kad car Klaudije naredi da se svi Židovi protjeraju iz Rima i iz Italije, Akila se preseli u Korint, gdje ga je upoznao apostol Pavao, krstio njega i dom njegov i ostao kod njega godinu i pol dana. Akila i Priska otpratili su Pavla u Efez i kao revni kršćani pomagali su mu u apostolskom djelovanju. U prvoj poslanici Korinćanima Pavao pri kraju piše: Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu (16, 19). Po smrti cara Klaudija, oni se vrate u Rim. U poslanici Rimljanima apostol kaže: Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve pogana. Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući (16,3-5). Kasnije Akvilu nalazimo u Efezu gdje djeluje sa sv. Timotejem. Okovan u Rimu, Pavao piše Timoteju u Efez: Pozdravi Prisku i Akvilu! (2 Tim 4, 19). Akvila je postao biskup. Svoj život završio je mučeničkom smrću.

KONDAK, glas 4.: Ubrojen u apostolski zbor kao njihov sudrug, apostole mudri u Kristu, prosvijetlio si svijet svojim sjajnim naučavanjem i čudesima, slavni Akila s Priskom, i zadobio vijenac slave.

*****

Kamilo de Lellis, redovnik: Rodio se 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Italiji, kao sin časnika. U 12. godini života umrla mu je majka. Otac je Kamila poslao na školovanje, ali dječak je dane provodio skitajući se, kockajući i kartajući. Nije bilo druge nego povući ga u vojsku. Kad se spremala glasovita bitka kod Lepanta protiv Turaka, otac i sin de Lellis krenuše da se pridruže kršćanskoj vojsci. No na putu prema Anconi otac mu naglo oboli i umre. Kamilo je zadobio jednu ranu na nozi koja ga je spriječila da ide dalje. Stoga se uputio u Rim u bolnicu sv. Jakova na liječnje. Ali uskoro su ga odatle otpustili zbog lošeg ponašanja. Opet se vratio vojničkom zanimanju u Veneciji i Španjolskoj. No sve što je kao vojnik zaradio prokockao je. Pao je na prosjački štap. Neki mu je čovjek našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje i primiše ga za pripravnika. Duhom pokore i dubokom poniznošću svima je bio na pobudu. Ipak, zbog zloćudne rane na nozi kapucini ga otpustiše. On opet krene u bolnicu sv. Jakova. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika gledajući u svakome od njih trpećeg Isusa. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija on je sve više sazrijevao i 1584. zaređen je za svećenika. Oko sebe je okupio dobrovoljce koji su po rimskim bolnicama i kućama dvorili bolesnike. Godine 1591. papa Grgur XIV. odobri djelovanje Družbe za dvorbu bolesnika. Kamilo je izabran za poglavara ove Družbe. Umro je u Rimu na današnji dan godine 1614. i pokopan u crkvi sv. Magdalene.

15. Kerik i Julita, mučenici: Julita potječe iz plemenitog roda. Živjela je u gradu Ikoniji. Rano je ostala bez muža s djetetom Kerikom. Pred progonom kršćana u vrijeme cara Dioklecijana ona sa sinčićem pobjegne u grad Seleuciju. No i tu je uhvatiše i kao kršćanku izvedu pred suca. Uzmu od nje dijete, ali Kerik povika: «Ja sam kršćanin. Pusti me k majci!» i poče rukama grepsti suca i od njega odvraćati svoje lice. Sudac se rasrdi, baci dijete na zemlju i udari ga nogom i gurnu niz stepenice i tako dijete umre. Poslije mnogih muka i njegova majka Julita godine 304. mačem je posječena. Moći ovih mučenika postadoše uskoro čudotvorne. Jedan dio njihovih moći nalazi se u Ohridu u crkvi svete Bogorodice Bolničke.

TROPAR, glas8.: Poput plodom rodne loze, časna Julito, prinijela si zreli grozd Bogu, Kralju svih, tvoga slavnog sina Kirika koji se uresio velikim mučeništvom,a kojem si se i to svojom krvlju pridružila. Stoga ti je Svevišnji udijelio nagradu na nebesima gdje se sada radujete: Spomenite se i nas, mučenici dobrodušni.

KONDAK, glas 4.: Noseći u naručju sina Kerika, mučenica Kristova Julita je hrabro krenula u podvig, i s radošću klicala: Krist je slava mučenika!

Vladimir Veliki, sveti knez: Rodio se oko 960. godine u Kijevu. Otac mu se zvao Svjatoslav, knez, kojega su 973. ubili Pečenezi, a majka Maluša. Djed mu se zvao Igor a baka Olga. Vladimir je vjetojatno bio odgojen od svoje pobožne bake. Još vrlo mlad postao je novgorodski knez. Nakon smrti oca, između njega i brata mu Jaropolka, kijevskoga kneza, nastao je sukob oko prijestolja. Po smrti Jaropolka, Vladimir postaje vladar. Na poziv bizantskog cara Vasilija II. knez Vladimir poslao je vojsku u Carigrad i pomogao da se car održi na prijestolju. Kao nagradu za pruženu pomoć Vladimiru je obećana za ženu bizantska princeza Ana, uz obećanje da će se krstiti. To se i dogodilo 987. godine. Na krštenju knez je dobio ime Vasilije. Kijevska je kneževina sve više postajala kršćanska.Oko 990. godine došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Vladimir i žena mu Ana veoma su zaslužni za širenje, učvršćivanje i produbljivanje vjere u kneževini, kao i za hijerarhijsku organizaciju Crkve. U Kijevu je osnovana i metropolija. Vladimir je podržavao veze ne samo s Bizantom, nego i s Rimom. Knez Vladimir umro je 1015. godine.

TROPAR sv. Vladimiru, glas 4.: Postao si poput trgovca koji je tražio dragocjeni biser, slavno vladajući Vladimire! Sjedeći na visokom prijestolju majke gradova, blagoslovljenom Kijevu, tražio si i poslao u carski grad da se pronađe prava vjera te pronašao neprocjenjiv biser – Krista koji te izabrao kao drugoga Pavla i skinuo sa tebe duševnu i tjelesnu slijepoću u svetoj kupelji. Stoga kao narod tvoj, svetkujemo tvoje uzdignuće: Moli za spasenje svoje ruske domovine i svega naroda.

KONDAK sv. Vladimiru, glas 8.: Ugledavši se u velikoga apostola Pavla, preslavni Vladimire, u zreloj si dobi odbacio mladenačka mudrovanja i odmah ostavio ispraznost idola te se kao savršeni muž uresio odjećom božanskoga krštenja. Sada kada radosno pred Kristom Spasom stojiš, moli za spasenje ruske domovine i svega naroda.

* * * * *

Bonaventura, biskup: Rodio se 1221. godine u Bagnoreggiu kraj Viterba, Italija, dobivši na krštenju ime Ivan. Otac Ivan da Fidanza bio mu je po zanimanju liječnik i veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija. Još kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio je čudesno ozdravljen od teške bolesti. Prve nauke primio je u mjesnom franjevačkom samostanu. Godine 1236. poslan je u Pariz na filozofski studij, koji završava s doktoratom. U 25. godini života, nakon zrelog razmišljanja, stupio jeu franjevački red dobivši ime Bonaventura. Nakon novicijata studirao je teologiju pod vodstvom Aleksandra Haleškoga, postigavši sve akademske stupnjeve. Godine 1248. postaje profesor teologije u franjevačkom koledžu u Parizu. U 40. godini života bio je izabran za vrhovnog poglavara franjevačkog reda i tu je odgovornu službu vršio kroz 17 godina. Godine 1273. papa Grgur X. imenovao ga je kardinalom i biskupom grada Albana u pokrajini Lazio. Kao teološki stručnjak bio je sudionik Drugoga lyonskog koncila 1274. godine na kojem se pokušalo doći do crkvenog jedinstva Zapada i Istoka. Za vrijeme sabora Bonaventura je umro i pokopan u crkvi sv. Franje u Lyonu. Iza sebe je ostavio 45 pisanih teoloških djela. Crkva ga drži za naučitelja.

Vladimir, knez: Vidi gore!

16. Atenogen, biskup mučenik, i njegovi učenici, mučenici: Živio je blizu grada Sebastije, u Armeniji, u jednom manastiru s deset svojih učenika. U vrijeme cara Dioklecijana dođe u Sebastiju neki silnik Filomarh i pohvata i pobi mnoge kršćane u gradu. Kad stari biskup toga grada Atenogen odbije da žrtvuje poganskim bogovima, ovaj ga dade na muke zajedno s njegovim svećenicima. Postradaše za Krista 311. godine.

*****

Gospa Karmelska: Karmel je gora u sjeverozapadnom Izraelu južno od Haife. Ondje se od davnine nalazlo svetište poganskoga boga Baala. Tu se prema Starom zavjetu dogodila odlučna bitka između sljedbenika židovskoga Boga Jahve, koje je predvodio prorok Ilija, i Baalovih proroka i svećenika. Od prvih kršćanskih stoljeća na Karmelu u špiljama boravili su pustinjaci. Pučka religioznost drži da je u jednoj od tih špilja boravio i prorok Ilija. Ona se nalazi u katoličkoj crkvi Stella Maris (Zvijezda Mora), koja je posvećena Gospi od Karmela, uz koju se vezuje osnutak karmelićana, katoličkog monaškog reda kojega je na Karmelu, po uzoru na pustinjake, godine 1185. utemeljio Barthold Kalabrijski. Pravilo je dao jeruzalemski patrijarh Albert početkom 13. stoljeća, a odobrio papa Honorije III. godine 1226. Svrha Reda je molitva i kontemplacija te štovanjeMajke Božje i proroka Ilije. U 13. stoljeću karmelićani napuštaju Karmel i sele u Europu.

Nedjelja između 16. i 22. srpnja

Nedjelja svetih otaca prvih šest ekumenskih sabora
(Kao na Nedjelju svetih otaca)

17. Marina (Margareta), velemučenica: Zapadna tradicija naziva ju Margareta. Rodila se u Antiohiji pisidijskoj od poganskih roditelja. U 12. godini života upoznala je nauku Isusa Krista. Zavjetovala se da se neće udavati i poželila je da umre kao mučenica. Carski namjesnik poželi da mu ona bude žena, no ona to odbije, kao i naredbu da se pokloni poganskim bogovima. On ju preda mučiteljima koji joj mačem odrubiše glavu. Dogodilo se to u vrijeme progona kršćana za cara Dioklecijana. Dio njezinih moći nalazi se u manastiru Vatopedu na gori Atosu, a dio u manastiru sv. Marine na planini Langa povrh Ohridskog jezera u Albaniji, gdje su se kroz povijest događala mnoga čudesa, čemu su svjedoci kršćani i muslimani.

KONDAK, glas 3.: Pošto si se nakitila blagom djevičanstva, djevice, ovjenčala si se vijencem neraspadljivosti, Marino! Poprskana krvlju mućčeništva, zasjala si čudesnim darom ozdravljanja, mučenice, te bogoljubno primila pobjednu počast svog stradanja.

*****

Aleksij, svetac: Potječe iz jedne odlične plemićke obitelji u Rimu. Živio je u 5. stoljeću. Otac Eutimije i majka Aglaida prisile sina na ženidbu. No on odmah poslije vjenčanja napusti roditeljski dom i ode u grad Edesu, u Siriji. Tu je kao prosjak živio 17 godina, neprestano se moleći. Ljudi su ga počeli slaviti kao čovjeka Božjega. Da izbjegne ljudsku slavu, on odluči napustiti grad i preseliti se u Laodiceju. No vjetar promjeni smjer lađi te on doplovi u Rim. Kao stranac i prosjak došao je svojoj rodnoj kući. Otac, ne prepoznavši ga, dade mu izbu pod velikim kućnim stubištem. On je tu proživio još 17 godina, izložen bijedi i uvredama slugu. Nakon njegove smrti, godine 417., roditelji su kod njega našli spis u kojem točno opisuje svoj život. Svečano je pokopan u crkvi sv. Bonifacija na rimskom brežuljku Aventinu. Kasnije ta je crkva dobila ime po sv. Aleksiju.

18. Hijacint, mučenik: Kao mučenik stradao je u Amastridu, u Anatoliji (Mala Azija), gdje je i pokopan.

Emilijan, mučenik: U vrijeme cara Julijana Otpadnika, u trakijskom gradu Dorostolu mladić Emilijan bio je sluga tamošnjeg gradonačelnika. Kada carski poslanik dođe u taj grad da ga očisti od kršćana, u njemu ne nađe nikoga. Stoga od radosti priredi on za građane veliko veselje i naredi da se poganskim bogovima prinesu žertve. Emilijan noću sruši sve kipove njihovih bogova. Sutradan nasta velika potraga za počiniteljem toga djela. Uhvatiše nekoga seljaka koji je slučajno prolazio pokraj poganskog hrama. Emilijan, saznavši za to, odluči prijaviti se carskom poslaniku kako bi spasio od smrti nevinog čovjeka. Nakon mučenja bace ga u oganj. Dogodilo se to 362. godine.

*****

Bruno, biskup: Rodio se 1049. godine u krilu jedne odlične obitelji u Astiju, u Italiji. Nauke je svršio u Bologni i Sieni, gdje je postao katedralni kanonik. Papa Grgur VII. imenovao ga je 1080. biskupom u Segniju, u pokrajini Laciju. Istakao se u borbi protiv laičke investiture (zahvaćanje civilne vlasti u crkvenu). Umro je 1123. godine.

Fridrik, biskup: Misli se da potječe iz Engleske ili Frizije. Rodio se oko 780. godine. Biskupom Utrechta postao je oko 825. godine, naslijedivši biskupa Rikfrida. Sudjelovao je na koncilu u Magnozi 829. godine. Tada je povjerio sv. Odulfu da evangelizira Friziju. Godine 838. Fridrika su ubili najvjerojatnije dvojica plaćenika koje je poslala carica Judita jer ju je Fridrik javno opomenuo zbog nemoralnog života. Pokopan je u Utrechtu.

19. Makrina, časna majka: Rodila se početkom 4. stoljeća u Cezareji, u pokrajini Kapadociji. Njezini roditelji Bazilije i Emilija imali su velike zemljišne posjede u Kapadociji i u susjednoj pokrajini Pont i pripadali su najslavnijim rodovima svoga vremena i kraja. U toj pobožnoj obitelji rodilo se desetero djece. Najstarije dijete bila je Makrina, koja je to ime dobila po svojoj baki po ocu. Nakon što joj je umro zaručnik, ona odluči da neće stupiti u brak. Sa svojom majkom Emilijom povuče se iz svijeta i u svojoj kući nad rijekom Amazijom u Pontu počnu živjeti monaškim životom ravnajući se po evanđelju. I Makrinin brat Bazilije također se opredijelio za monaški život i osnovao mnoge manastire u Pontu i napisao Pravilo. Ova obitelj dala je Crkvi čak osmero svetih: Makrina, njezina braća Grgur, Bazilije, Petar i Naukracije, njihovi roditelji Bazilije i Emilija te Makrinin djed po majci. Umrla je 379. godine.

TROPAR sv. Makrini, glas 2.: Vidjevši smrt svoga zaručnika,ti si shvatila prolaznost života i ispraznost svijeta. Uzevši to kao povod, zaručila si se s vječnim Zaručnikom i zaslužila njegovu ljubav postom i poniznošću. Stoga se sada, časna majko Makrino, s anđelima raduje duuh tvoj.

KONDAK sv. Makrini, glas 4.: Svim srcem si uzljubila dobroga Boga, časna majko Makrino! Uzevši na rame Njegov časni križ, vjerno si Ga nasljedovala i zbog toga si dobila oproštenje grijeha.

Dio, časni otac: Rodio se u Antiohiji sirijskoj od kršćanskih roditelja. Od mladosti preda se monaškom životu. Po svojim molitvama činio je velika čudesa. Iz Antiohije preselio se u Carigrad i tu u blizini grada osnovao manastir i nastavio svoj asketski život. Car Teodozije Mlađi često puta ga je pohodio i pitao za savjet, a patrijarh Atik rukopoložio ga je za svećenika. Proživjevši mnogo godina, on se pripravi za smrt. Pričesti se, pouči svoju monašku braću i na očigled sviju usnu. No kada dođe vrijeme da ga sahrane, on se na iznenađenje svih nazočnih digne i reče: «Bog mi je darovao još 15 godina ovozemnog života.» Tako i bi. Upokojio se 430. godine u dubokoj starosti.

*****

Makrina, redovnica: Vidi gore!

Herman, redovnik: Rodio se 18. srpnja 1013. u Saulgau, u Njemačkoj, kao sin grofa Wolfrada i Hiltrede. Već od sedme godine života boravio je u benediktinskom samostanu u Reichenau. Bio je hrom i cijelog života vezan uz stolicu. Za svećenika je zaređen 1043. godine. Bio je vrlo nadaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik. Njemu se pripisuje himan «Zdravo Kraljice». Smatrali su ga čudom 11. stoljeća. Umro je 1054. godine.

20. Ilija, prorok: Bio je rodom iz plemena Aronova iz grada Tižbe. Svoju mladost proveo je u molitvi i razmišljanju, povlačeći se često u pustinju. U njegovo vrijeme bila su dva židovska kraljevstva: Judino, koje je sačinjavalo pleme Judino i Benjaminovo sa sjedištem u Jeruzalemu i njime su vladali potomci kralja Salamona, i Izraelovo, koje je sačinjavalo ostalih 10 plemena sa sjedištem u Samariji i njime su vladali potomci Jeroboama, sluge kralja Salamona. Ilija je imao velike sukobe s izraelskim kraljem Ahabom i njegovom ženom Jezabelom, Sirijkom, po čijom nagovoru Ahab sagradi hram bogu Baalu i namjesti svećenike da služe tome krivobogu. Proročanstvo o njihovoj groznoj smrti obistini se (Ahabu su psi krv lizali, a Izabelu su izjeli). Prorok Ilija pokazao je čudesnu moć kad je zemlja bila tri i pol godine bez kiše, a onda po njegovim molitvama Bog spusti kišu na zemlju; čudesno umnoži brašno i ulje u kući udovice u Sarepti i vrati u život njezina sina; na gori Horebu doživio je Božju blizinu u laganom povjetarcu i s Bogom razgovarao. Završivši svoje poslanje, za nasljednika odredi proroka Elizeja. Uzet je na nebo u ognjenim kolima. Na gori Taboru, kad se Isus preobrazio pred svoja tri učenika, pojavio se i Ilija. Inače Ilija na hebrejskom jeziku znači «Jahve je moj Bog». Djelovanje proroka Ilije opširno je opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva.

TROPAR, glas 4.: Anđeo u tijelu, temelj proroka, drugi preteča dolaska Kristova, Ilija slavni, poslao je Elizeju milost s neba da liječi bolesne i čisti gubave. Stoga i on daje ozdravljenje onima koji ga štuju.

KONDAK, glas 2.: Proroče i navjestitelju velikih djela Boga našega, preslavni Ilija! Svojim si glasom zaustavio vodonosne oblake. Moli za nas jedinog Čovjekoljupca!

* * * * *

Margareta (Marina), mučenica: Vidi 17. 7.

Apolinar, biskup mučenik: Bio je učenik sv. Petra. On ga je i posvetio za biskupa. Umro je mučeničkom smrću oko 75. godine. Moći mu se nalaze u Raveni, u Italiji.

21. Ezekiejl, prorok: Bio je on sin svećenika iz grada Sarira. Odveden je u babilonsko ropstvo s kraljem Jehonijom i mnogim drugim Izraelcima, gdje je proboravio 27 godina tješeći narod. Kod rijeke Hovara imo je neobično viđenje: otvorena nebesa, oblak i oganj i 4 životinje kao rastopljeni bakar. Jedna životinja imala je lice čovječje, što označava Boga utjelovljena kao čovjeka; druga lice lava, što označava Kristovo božanstvo;treća volovsko, što označava njegovu žrtvu, i četvrta orlovsko, što označava Kristovo uskrsnuće i uzašašće na nebo. Drugom prilikom imao je viđenje uskrsnuća mrtvih: vidio je dolinu punu suhih mrtvačkih kostiju i kad Duh Božji siđe na njih, svi mrtvaci oživješe. Imao je i viđenje strašne propasti Jeruzalema, kad svi izginu osim onih koji bijahu obilježeni znakom tau (T), što je znak križa. Ne htijući slušati njegove opomene, njegovi ga sunarodnjaci ubiše.

TROPAR Proroku, glas 2.: Proroče Božji, Ezekijele, duhom si vidio zatvorena vrata i tijelonosca kako kroz njih prolazi, Onoga koji je objavio jedinoga Boga. Molimo te: Njega moli da otvori vrata svog milosrđa i spasi one koji pobožno slave tvoj spomen.

KONDAK Proroku, glas 2: Pokazao si se Božjim prorokom, Ezekijele čudesni, unaprijed navijestivši svima utjelovljenje Gospoda, Jaganjca i Stvoritelja, Sina Božjega koji se zauvijek objavio.

Šimun i Ivan, časni oci: Simeon ostavi svoju staru majku, a Ivan mladu suprugu, i u manastiru sv. Gerazima zamonaše se. Kao monasi živjeli su u pustinji mnogo godina. Jednoga dana Simeon, osjećajući u sebi poziv Božji, napusti svoga druga u pustinji i uputi se u svijet da poziva narod na kajanje. Mnoge je izliječio od duševnih i tjelesnih bolesti.

*****

Lovro Brindiški, redovnik: Rodio se 22. srpnja 1559. u Apuliji, Italija. U Veneciji stupio u kapucine. Nakon što je vrlo uspješno završio nauke, godine 1582. zaređen je za svećenika. Bio je profesor teologije i general reda. Lovro je imao dar izvrsnog propovjednika. Umro je na jednom od svojih brojnih putovanja u Lisabonu na današnji dan 1619. godine. Posebno se isticao u ljubavi prema Euharistiji i Majci Božjoj. Misu je služio i po nekoliko sati. U čast Bogorodici subotom i uoči njezinih svetkovina činio je velike pokore. Spada među najveće mariologe. Sačuvale su se njegove propovijedi, svetopisamske rasprave i tumačenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi. Papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio ga je naučiteljem Crkve.

Daniel, prorok: Spada među četiri velika starozavjetna proroka. Kao židovski prognanik nakon razorenja Jeruzalema godine 587. živio je na dvoru babilonskog kralja Nabukodonozora. Sa svoja tri druga bio je bačen u užarenu peć jer se nije htio klanjati pred kraljevim kipom. No Bog ga je sačuvao od smrti. Drugom prilikom Daniel je bačen u jamu gdje su bili lavovi. No i ovdje osta neozlijeđen. Njegova je knjiga napisana da podrži vjeru i nadu Židova u babilonskom sužanjstvu.

TROPAR, glas 2.: Silna su djela vjere! Usred ražarene peći veseliše se sveta tri mladića, kao da su u vodi koja ih osvježuje, a prorok Danijel stajaše među lavovima, kao pastir među ovcama. Po njihovom zagovoru, Kriste Bože, spasi naše duše!

KONDAK, glas 3.: Prosvijetlivši se Duhom, tvoje čisto srce je postalo prebivalištem svjetlonosnih proroštava jer si u sadašnjosti buduće stvari viđao, a bačen u jamu, ti si ukrotio lavove. Stoga te častimo, slavni proroče, blaženiDanijele.

22. Marija Magdalena, mironosica: Rodila se u Magdali, pokraj Genezaretskog jezera. Nakon što se pokajala za svoje grijehe, slijedila je vjerno Krista i apostole i svesrdno im pomagala. Bila je svjedokinja muke i smrti Gospoda Isusa Krista na Golgoti. Zajedno s ostalim pobožnim ženama krenula je prvoga dana u tjednu veoma rano do groba Isusova s obilje miomirisa. Tu joj se ukazao uskrsli Gospodin. Kršćanska tradicija govori kako je ona pošla u Rim pred cara Tiberija i optužila Poncija Pilata za njegovu nepravednu osudu Isusa. Car je Pilata premjestio u Galiju, gdje je u carskoj nemilosti i teškoj bolesti umro. Iz Rima vratila se u Efez da pomaže sv. Ivanu u propovijedanju evanđelja. Tamo je ona i umrla. Njezine moći prenešene su kasnije u Carigrad. Blizu Getsemanskog vrta sagrađena je crkva njoj u čast.

TROPAR Mironosici, glas 1.: Slijedila si Krista koji se radi nas od Djevice rodio, časna Marijo Magdaleno, pohranjujući u srcu njegove odredbe i učenja! Štujući stoga danas tvoj prečasni spomen, po molitvama tvojim primamo otpuštenje grijeha.

KONDAK Mironosici, glas 3.: Stojeći pod slavnim Spasiteljevim križem zajedno s ožalošćenom Majkom Gospodnjom idrugima, kroz suze si zborila: Neviđena li čuda! On koji sva stvorenja uzdržava dragovoljno prihvati muku i smrt! Slava moći tvojoj, Gospode!

Foka, svećenik mučenik, prijenos moći: Spomendan smrti ovoga mučenika slavi se 22. rujna. Danas se Crkva spominje prijenosa njegovih moći iz Ponta u Carigrad oko 404. godine.

* * * * *

Marija Magdalena: Vidi gore!

23. Trofim, Teofil i njihovi drugovi, mučenici: Ova dvojica svetih muževa, zajedno s trinaest njihovih drugova, pretrpješe mnoge muke za svoju vjeru u vrijeme progona kršćana za cara Dioklecijana i postradaše od mača 308. godine u Liciji.

Apolinarije, biskup mučenik: Vidi 20. 7.

* * * * *

Brigita Švedska, svetica: Rodila se oko 1302. u plemenitoj obitelji u Finstadu kod Upsale, u Švedskoj. U 11. godini života umrla joj je majka. Već u 14. godini po očevoj želji udala se za Ulfa Gudmarssona i rodila mu osmero djece. Bila je duša i srce obitelji. Uvijek je nalazila vremena za supruga, za djecu, za služinčad i za svoje razmatranje Kristove muke. Vršila je i mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike i pale djevojke. Po muževljevoj smrti pošla je u Rim i nekoliko se godina brinula za duhovne i materijalne potrebe hodočasnika sa sjevera Europe. Kao hodočasnica boravila je pet mjeseci u Svetoj zemlji. Tamo je doživjela posebnu radost kad su franjevci na brdu Sion njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba. Njezina kćerka Katarina ispunila je majčinu želju te je u Vadsteni u Švedskoj osnovala Otkupiteljev red, muški i ženski ogranak. U knjizi Objave opisana su njezina brojna viđenja. Umrla je u Rimu 1373. godine. Zaštitnica je Europe.

Ivan Kasijan, redovnik: Rodio se vjerojatno oko 360. godine u Dobrudži na ušću Dunava u Crno more. Još u mladosti osjetio je veliku želju za kršćanskim savršenstvom pa se s prijateljem Germanom uputio na Istok da bi se ondje upoznao s načinom monaškog života. Tako se najprije nekoliko godina živjeli u jednom manastiru u Betlehemu, zatim u Egiptu. Oko 399. godine nalazimo ih u Carigradu, gdje je sv. Ivan Zlatousti Kasijana zaredio za đakona. Kad je Ivan bio poslan u progonstvo, Kasijan i German pošli su u Rim da od pape Inocenta zatraže da se zauzme za nepravedno progonjenog carigradskog nadbiskupa i patrijarha. U Rimu je Kasijan bio zaređen za svećenika. Put ga je dalje vodio u Galiju, gdje je u Marseillesu oko 415. godine osnovao samostan sv. Viktora. Napisao je nekoliko vrijednih asketskih djela. Umro je oko 435. godine.

KONDAK, glas 1.: Usta tvoja odišu slatkoćom nebeske kasije, raspršujući zlomiris strasti i užitka, a svojim miomirisom tvoje samozatajnosti i umjerenosti otkivaju duhovni uspon u Duhu, vodeći ljude u visine, bogoliki naš oče Ivane Kasijane, od boga poslani vođo monaha.

24. Kristina, velemučenica: Rodila se u gradu Tiru u 3. stoljeću. Otac Urban bijaše carski namjesnik. Kad joj je bilo 11 godina, otac ju zbog izvanredne ljepote smjesti u visoku kulu i dade joj služavke da ju poslužuju i postavi zlatne i srebrne idole da im se klanja i prinosi žrtve. Gledajući kroz prozor danju i noću Božju prirodu, ona zaključi da postoji jedan živi Bog. Bog joj pošalje anđela koji ju pouči u svemu. Ona razbije idole, što razgnjevi oca. Nakon podnesenih muka, ispusti ona dušu svoju.

KONDAK Mučenici, glas 4.: Pojavila si se kao svijetleća golubica sa zlatnim krilima i odjetjela u nebesku visinu, časna Kristino! Stoga tvoj slavni blagdan slavimo, klanjajući se s vjerom kovčegu s tvojim moćima odkuda se svima obilno izlijeva božansko ozdravljenje i duše i tijela.

Boris i Gleb, mučenici: Bijahu oni sinovi velikoga kijevskoga kneza Vladimira Velikoga i žene mu Ane, sestre bizantskoga cara Bazilija II.U kršćanskoj vjeri odgojila ih je pobožna majka. U času krštenja Boris je dobio ime Roman, a Gleb David. Prije svoje smrti Vladimir je podijelio svoju kneževinudvanaestorici sinova. Svjatopolk, koji je baštinio kijevsku oblast, nije to priznao pa je sve poduzeo da ubije braću. Njegov brat Boris, knez Rostova, vraćajući se s pobjedničkog pohoda protiv Pečenjega (Skita), bio je na današnji dan 1015. godine ubijen, ne htijući se boriti protiv brata. Isto tako ubiše i mlađahnoga Gleba kad se vraćao u Kijev. Jaroslav, Vladimirov prvorođenac, knez Novgoroda, pobijedio je 1019. Svjatopolka i zauzeo Kijev. On je godine 1020. dao prenesti tjelesa Borisa i Gleba u crkvu sv. Bazilija u Višgorod i počeo ih častiti kao mučenike. Ivan, grčki metropolit u Kijevu u 12. stoljeću, proglasio ih je svetima.

* * * * *

Kristina, mučenica: Vidi gore!

25. Preminuće sv. Ane, majke presvete Bogorodice: Danas se slavi dan njenog usnuća. Glavni spomendan je 9. rujna. Ona potječe iz plemena Levijeva, kćerka svećenika Matana. Umrla je u dubokoj starosti.

TROPAR, glas 4.: Bogomudra Ano, nosila si u utrobi čistu Bogomajku, koja je život rofila. Stoga, veseleći se, preselila si se sada u slavi u dvore nebeske, gdje borave blaženici u radosti. Onima koji te s ljubavlju časte, izmoli očišćenje pogrešaka, o vazda blažena!

KONDAK, glas 2.: Slavimo spomen praroditelja Kristovih, moleći ih vjerno za zagovor, da se izbavimo od nevolja, svi koji kličemo: Bože, Ti koji si proslavio svoje odabranike, budi s nama!

Olimpijada, đakonesa: Rodila se u Carigradu u poznatoj obitelji. Otac Anizije Sekundo bio je senator. Kad ona poraste, bila je obećana nekom velmoži, ali on umre prije nego se uzeše. Uzalud je car i rodbina nagovarahu da se uda za drugoga. Ona se posveti Bogu služeći u hramu kao đakonesa za vrijeme patrijarha Nektarija i Ivana Zlatoustoga, a naslijeđeno imanje podijelila je crkvama i siromasima. Nakon što je Ivan bio nepravedno zbačen sa svoga patrijaršijskog prijestolja i prognan, netko je zapalio crkvu i požar proguta mnoge građevine u gradu. Neprijatelji Zlatoustovi za to optuže đakonesu Olimpijadu i prognaše ju u Nikomediju. Strpljivo je podnosila tu nepravdu, a svojim pismima iz progonstva tješio ju je i sv. Ivan Zlatousti. Umrla je 410. godine.

Eupraksija, časna majka: Bila je ona kćerka carigradskoga velmože Antigona i rodica cara Teodozija Velikoga. Sa svojom majkom, mladom udovicom, preseli se u Egipat. Obilazile su tamošnje manastire i darivale ih. Sedmogodišnja Eupraksija tamo se i zamonaši u jednom ženskom manastiru. Upokojila se 413. godine u 30. godini života.

* * * * *

Jakov Stariji, apostol: Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Bio je sin Zebedeja i Salome, stariji brat Ivana evanđelista. Prozvan je Stariji da bi ga se razlikovalo od Jakova mlađega, Isusova rođaka. Najprije je bio učenik sv. Ivana Krstitelja. O njegovom pozivu da slijedi Krista čitamo: Isus opazi drugu dvojicu braće: jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim (Mt 4,21-22). Apostol Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripada najužem krugu Isusovih učenika. Bio je nazočan uskrsnuću Jairove kćeri, Isusovu preobraženju na Taboru i njegovoj smrtnoj borbi u Maslinskom vrtu. O svršetku njegova života čitamo u Djelima apostolskim: U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova (Dj 12, 1-2). Zbilo se to oko Uskrsa 44. godine. U 6. stoljeću nastala je legenda da je bio misionar u Španjolskoj. Najpoznatije svetište sv. Jakova, sagrađeno u 9. stoljeću, nalazi se u Compostelli, u Španjolskoj, kada su pronašli jednu srebrnu teku i u njoj, smatra se, kosti sv. Jakova. On je zaštitnik Španjolske.

TROPAR, glas 2.: Kao učenik Gospodnji prihvatio si, o pravedni Jakove, evanđelje. Kao mučenik stekao si neopisivu slavu. Kao brat Gospodnji posjeduješ smjelost. Kao svećenik jak si zagovornik. Krista Boga moli za spas duša naših.

KONDAK, glas 4.: Jedinorođeni od Oca Bog-Riječ, koji je došao k nama u posljednje dane, postavio te, božanstveni Jakove, prvim pastirom i učiteljem Jeruzalema, i vjernim upraviteljem duhovnih tajna. Zbog toga te, apostole, svi častimo.

Kristofor, mučenik: Njegovo ime znači Kristonoša. Bio je čovjek visoka rasta i velike snage, a stanovao je u Palestini. Legenda kaže kako je Kristofor jednom došao do nabujale rijeke i prenosio ljude preko vode pomoću palmina debla koje mu je inače služilo kao štap. Jedne noći dok je on spavao, zovne ga neko malo dijete i zamoli da ga prenese preko rijeke. Kristofor stavi dijete na svoja ramena, uz štap i zagazi u vodu. Kako je kročio naprijed, bujica je bivala sve žešća, a dijete na ramenima sve teže i teže. S najvećim naporom Kristofor stiže na drugu obalu i skinuvši dijete s ramena reče: «Tko si ti, dijete, kad si me stavio u takvu pogibelj? Da sam cijeli svijet nosio na ramenu, breme ne bi bilo teže!» Dijete mu odgovori: «Ne čudi se, Kristofore! Nisi ti samo cijeli svijet nosio na sebi, već i samog Stvoritelja svijeta. Ja sam Isus Krist, kralj.» Tada Krist reče Kristoforu neka svoj štap zabode u zemlju i on će do jutra procvjetati i donijeti plod. Tako se i dogodi. To ga je potaklo da se obrati na kršćanstvo. Kasnije, na otoku Samosu, pozvan je pred kralja i tu se on predstavi: «Nekad sam se zvao Oforos (Nosač), a sad se zovem Kristoforos (Kristonoša), jer sam nosio Krista.» Mučen je u Liciji za Decijeva progona: bačen je u vatru i na kraju mu je odsječena glava. Zbilo se to oko 250. godine. Njegovo štovanje pojavljuje se u 5. stoljeću na Istoku, a odatle se preko Carigrada i Sicilije širi u Europu. Jedan je od najviše štovanih svetaca u srednjem vijeku. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i samostani. Zaštitnik je Šibenske biskupije.

KONDAK sv. Kristoforu, glas 4.: Bio si silan u snazi i volji, predajući se dragovoljno svojim protivnicima u želji daproslaviš svog Stvoritelja! Obratio si svoje progonitelje kao i one koje bjehu poslane da razbuktaju oganj požude u tebi povevši ih zajedno mučeničkom stazom. Pokazavši se hrabrim u mukama, veliki Kristofore, postao si nam velikim zagovornikom!

26. Hermola, svećenik, i njegovi drugovi, mučenici: Bio je svećenik u Nikomediji. On je krstio sv. Pantelejmona, s kojim je izveden pred sud, mučen i najzad mačem posječen. S njima su oko godine 304. mučeni i stradali i svećenici Hermip i Hermokrat.

Paraskeva (Petka) Rimljanka, časna majka mučenica: Rođena je u Rimu od kršćanskih roditelja. Kada su joj roditelji umrli, Paraskeva sve svoje imanje razdijeli siromasima i zamonaši se. S velikim žarom širila je kršćansku vjeru među poganima. Neki Židovi optuže je zbog toga pred rimskim vlastima. Staviše je na muke, ali Bog ju izbavi od smrti. Nastavila je svoj apostolski rad izvan Rima i opet zatvarana i mučena. Umrla je u 2. stoljeću. Njene moći kasnije su prenesene u Carigrad.

TROPAR Mučenici, glas 3.: Tvoja revnost posve je odražavala značenje imena kojeg nosiš te si i naslijedila boravište prema vjeri kojom si nazvana, mučenice Paraskevo: stoga nam izlijevaš ozdravljenje i moliš se za duše naše.

KONDAK Mučenici, glas 8.: Dođite, vjerni, i mučenici Paraskevi jednoglasno pohvalnice zapjevajmo, jer ona obasja svijet čudesima, odganjajući najmračnije obmane, i podade obilje milosti vjernima koji kliču: Raduj se, mučenice, velestradavša.

* * * * *

Joakim i Ana, roditelji Marijini: U Svetom pismu o njima nije ništa zapisano. Njihova se imena prvi put spominju u Protoevanđelju sv. Jakova, apokrifnom spisu iz 2. stoljeća. Spis govori o Jakovu kao veoma bogatom čovjeku. Prihode svojih dobara dijelio je na dvoje: jedan dio davao je siromasima, a drugi prinosio u hramu kao žrtvu Gospodu za otpuštenje svojih grijeha. Jednom mu tako hramski svećenik predbaci da je grješnik jer sa svojom ženom Anom nema potomstva. To je Joakima jako ražalostilo pa se 40 dana povukao u pustinju posteći i moleći od Boga potomstvo, a Ana je kod kuće molila. Ukazao joj se anđeo Gospodnji i navijestio da će dobiti dijete. Joakim je kao žrtvu zahvalnicu Bogu prinio deset jaganjaca. Djevojčici izmoljenoj od Boga dadoše ime Marija. U trećoj godini života roditelji su je prikazali Gospodu.

TROPAR, glas 5.: Pjevajmo hvale Joakimu i Ani, paru kojega je Bog počastio svojim rodbinstvom. Oni nam porodiše Djevu koja na neizrecivi način rodi onoga koji se, premda bestjelesan, utjelovi da spasi svijet, i oni se s njom Bogu mole za nas.

KONDAK, glas 3.: Danas se Ana raduje, razrješivši se uza neplodnosti! Dojeći Prečistu, ona sve poziva da slave Onoga koji po njenoj utrobi čovječanstvu podari Majku koja jedina muža ne iskusi.

27. Pantelejmon, velemučenik: Rođen je u Nikomediji od majke kršćanske Evule i oca poganina Eustorgija. Kao mladić izučio je za liječnika. Svećenik Hermola podučavao ga je u kršćanskoj vjeri i krstio. Pantelejmon čudotvorno izliječi jednoga slijepca koga su drugi liječnici neuspješno liječili. Iz zavisti ovi ga optuže da je kršćanin. Doveden pred cara Maksimijana, prizna se kršćaninom. Tu, pred carem, izliječi Pantelejmon jednoga uzetoga čovjeka. Ovo čudo mnoge neznabošce privuče Kristovoj vjeri. Ipak, car ga prepusti mučiteljima koji mu odsijekoše glavu pod nekom maslinom.

TROPAR Velemučeniku, glas 3.: Kao liječnik po pozivu,po pouci Hermola si primio poziv odozgo, Slavni, pobožnu vjeru majke svoje si uzljubio i za nju si radosno junački postradao, primivši milost liječenja bolesti. Ozdravi, stoga,i naše nemoći da hvalama počastimo spomen tvoj, velikomučeniče Pantelejmone.

KONDAK Velemučeniku, glas 5.: Bio si nasljedovatelj Milostivoga i od njega si primio milost ozdrabljanja bolesti, stradalniče i mučeniče Krista Boga! Po svojim molitvama iscijeli naše duševne bolesti i odagnaj napasti nasrtljivoga od onih koji s vjerom vapiju: Spasi nas, Gospode!

Sveti sedmočislenici: Ćiril, Metod, Klement, Naum, Gorazd, Sava i Angelar: Na današnji dan Crkva zajedno slavi svetu braću Ćirila i Metoda i njihovih pet učenika. O Ćirilu i Metodu može se više pročitati na 5. srpnja. Ovdje ćemo reći koju riječ o njihovim učenicima. Nakon smrti sv. Metoda latinski biskupi u Moravskoj protjerali su Metodove učenike. Klement je osnovao manastir u Belici, gdje mu je i bilo prvo biskupsko sjedište. Kasnije se preselio u Ohrid, gdje je sagradio crkvu sv. Pantelejmona. Imao je mnogo učenika koji su mu pomagali prepisivati knjige na slavenski jezik i pismo. U tome mu je od velike pomoći bio sv. Naum, koji je umro 910. godine. Klement je umro u Ohridu 916. godine. Njegove moći počivaju u nekadašnjem hramu Svete Bogorodice, danas crkvi sv. Klementa. Gorazd bijaše domaći sin, Moravljanin, i Metod ga je odredio za svoga nasljednika. No to je osujetio Metodov protivnik biskup Wiching. Tek kad je ovaj 983. godine odstranjen, Metodovi učenici mogli su opet djelovati. Na traženje kralja Mojmira II. papa Ivan IX. poslao je godine 898. u Veliku Moravsku svoje legate koji su posvetili jednoga nadbiskupa i tri biskupa. Pretpostavlja se da je taj nadbiskup bio Gorazd. Napadom poganskih Madžara godine 907. uništena je velikomoravska država. Gorazd se povukao u Poljsku. O Savi jedan dosta kasni izvor bilježi da je bio biskup kod Lyakhyja, tj. kod Poljaka. O Angelaru nema povijesnih podataka.

TROPAR Sedmorici, glas 1.: Sedmorico sveta, zasjali ste kao luči okrunjeni vijencem slave, a nama ste trojedinoga Boga objavili. Vi ste, Ćirile i Metode, Klemente i Naume, Gorazde i Savo s Angelarom, čvrsti stupovi Crkve u salvesnkim narodima. Molite Krista Boga da učvrsti svoju Crkvu, a nama udijeli mir i veliku milost.

KONDAK, glas 3.: Slavni spomen apostolskog djela vašeg poput sunca obasjava one koji vas štuju. Vi ste naime nastavili djelo učitelja svojih, učvršćujući slavensko stado Kristovo. Molite božanskog Pastira, da utvrdi sve slavenske narode u pravoj vjeri i jednodušnosti, a svima podari veliku milost.

*****

Klement Ohridski, Gorazd i drugovi: Vidi gore!

28. Prohor, Nikanor, Timon i Parmen, apostoli i đakoni: U Djelima apostolskim čitamo: U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: «Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.» Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože nad njih ruke (Dj 6, 1-6). Ova sedmorica su prvi đakoni u Crkvi. Prohora je kasnije apostol Petar rukopoložio za biskupa u Nikomediji. Neko vrijeme on je pomagao sv. Ivanu i na otoku Patmosu zabilježio je otkrivenja koja je čuo iz usta sv. Ivana. Vratio se u Nikomediju, gdje je uložio veliki trud oko obraćenja pogana. Život je završio u Antiohiji mučeničkom smrću. Nikanora ubiše Židovi u Jeruzalemu istoga dana kada i sv. Stjepana. Timon bijaše biskup u Arabiji, gdje ga razapeše. Parmen je umro prirodnom smrću.

* * * * *

Nazar i Celzo, mučenici: O životu ovih mučenika ne znamo pouzdano ništa. Milanski biskup sv. Ambrozije godine 395. pronašao je posmrtne ostatke ovih mučenika u dva groba izvan grada. U jednom vrtu pronašao je najprije tijelo sv. Nazarija nakvašeno krvlju, a «bila je tako svježa kao da je upravo taj dan bila prolivena. I glava istoga, što je od bezbožnih bila odsječena, čitava i netaknuta s kosom i bradom». U susjednom grobu sv. Ambrozije otkri i tijelo svetoga mučenika Celza. Tijelo sv. Nazarija preneseno je u baziliku Svetih apostola u Milanu. Kasnije, ta je bazilika posvećena sv. Nazariju. Biskup Landurf kraj groba sv. Celza podigao je u 10. stoljeću samostan.

TROPAR Mučenicima, glas 4.: Poput svjetleće zrake zasjala je četvorica mučenika: Nazarij mučeništvom, Gervazij vjerom, priznanjem Celzo s Protazijem, obasjavajući Crkvu koja po njima blagoslovljena pjeva: Slava Bogu koji mučenicima snagu daje.

KONDAK Mučenicima, glas 2.: Poput sjajućih zvijezda, mučenici božanstveni, svjetlošću svojih čudesa sve stvorenje ozarujete, bolesti liječite i najdublju tamu svagda odgonite, moleći neprestano Krista Boga za sve nas.

29. Kalinik, mučenik: Rodio se u Ciliciji. Od malena je odgajan u kršćanskom duhu. Ostavivši sve, pošao je propovijedati evanđelje. U Ankari ga uhvatiše i podvrgoše mnogim mukama. Vijencem vječne slave ovjenča se oko 250. godine.

* * * * *

Marta (i Marija) iz Betanije, sestre Lazarove, mironosice: Sve što znamo o ovoj svetoj duši čitamo u evanđeljima. Živjela je sa svojom sestrom Marijom i bratom Lazarom u Betaniji, u malom selu na istočnoj kosini Maslinske gore, udaljeno od Jeruzalema samo dva i pol kilometra. Za Isusa je bila velika utjeha, nakon čestih sukoba s farizejima u Jeruzalemu, poći u Betaniju kod ovih svojih odanih prijatelja. Jedan takav susret lijepo je opisao sv. Luka: Dok su oni (Isus i apostoli) tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: «Gospodine, zar ne mariš što me sestra ostavila samu posluživati? Reci joj da mi pomogne.» Odgovori joj Gospodin: «Marto! Marto! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti (Lk 10, 38-42). Sveti Ivan, opisujući uskrsnuće Lazara, piše: Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara (Iv 11,5). Kad im je brat umro, Isus se uputio u Betaniju. U susret mu je pošla Marta i rekla: Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti. Kaza joj Isus: «Uskrsnut će brat tvoj!» A Marta mu odgovori: «Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.» Reče joj Isus: «Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?» Odgovori mu: «Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet.»(Iv 11, 21-27). Sveti oci i crkveni pisci, tumačeći Sveto pismo, u Marti gledaju uzor aktivnoga, a u Mariji kontemplativnog života. U životu je potrebno jedno i drugo.

TROPAR, glas 3.: Vjerovale ste u Krista snažnom i ustrajnom vjerom, i štovale njegova božanska i moćna djela, ukrasile ste se obje sjajem svetih vrlina. Sada ste dostojne, sa svetim vašim bratom, prebivati s redovima svetih na visinama, o sestre Lazarove, mudra Marijo i vrijedna Marto: molite se s njime Vladaru za nas.

KONDAK, glas 3:. U gradu betaniji ste nekoć stanovale, a sada na visina u raju prebivate, gdje blista lice Boga našega, jer ste srca i duše zdušno predale njemu kojije Život i Uskrsnuće. Marijo i Marto, koje ste sada na nebu, molite Krista BOga za sve nas.

30. Sila, Silvan, Kriskent, Epenet i Andronik, apostoli: Oni su iz broja sedamdeset učenika Isusa Krista. Sila je poslan iz Jeruzalema u Antiohiju s Pavlom i Barnabom da tamo riješe spor glede obrezanja - da se pogani ne trebaju obrezivati kad prelaze na kršćanstvo. Sila je zatim pratio sv. Pavla po Aziji i Makedoniji i bio postavljen za biskupa u Korintu, gdje je i umro. Silvan je pomagao i sv.Petru i sv. Pavlu. Postavljen je za biskupa u Solunu. Kriskent je bio suradnik sv. Pavla, a zatim biskup u Galaciji. Život je završio kao mučenik za vrijeme cara Trajana u Galiji, gdje je propovijedao evanđelje. Epenet, kojega spominje sv. Pavao u poslanici Rimljanima (16, 5), bio je biskup u Kartageni. Andronik je bio biskup u Panoniji. Njega Crkva posebno slavi 17. svibnja.

TROPAR, glas 3.: Pohvalimo pjesmama zbor petorice Kristovih apostola, Silu, Silvana, Krescenta, Andronika i Epeneta je oni su raskrinkali idolsku obmanu i nevjernike vjerom ulovili, te se neprestano mole za sve koji spomen njihov veličaju.

KONDAK, glas 4.: Pokazali ste se lozama Kristova vinograda što rode grožđem vrlina, vi mudri koji na nas izlijevate vino spasenja: primajući ga, ispunjavamo se radošću dok svetkujemo prečasni vaš spomen. Molite se danas za oproštenje grijeha naših, apostoli Gospodnji!

*****

Petar Krizolog, biskup: Rodio se 406. godine u Imoli, kraj Bologne, i tamo odgajan pod zaštitom biskupa Kornelija, koji ga je zaredio za đakona. Petar je svoga biskupa pratio u Rim i tom se prilikom susreo s papom Celestinom I. Papa je uočio njegovu izobrazbu, izvanrednu govorničku nadarenost, veliko poznavanje Svetoga pisma i djela velikoga istočnog oca Ivana Zlatoustoga te njegovu veliku težnju za kreposnim životom. Stoga ga je 433. godine posvetio za biskupa i dodijelio mu biskupsku stolicu u Raveni, tada prijestolnici Zapadnog Rimskog Carstva. Njegove propovijedi bile su tako produhovljene da je narod grmio u crkve. Zato su ga i prozvali Zlatorječit. Bio je veliki prijatelj siromaha. Osobita briga bila mu je da crkva bude doista kuća Božja, čiji će izgled ljude poticati na pobožnost i sabranost. Tako je u teško doba seobe naroda Ravena bila oaza mira, svjetla, duhovnog i kulturnog procvata. Nakon 20 godina biskupske službe povukao se zbog bolesti u svoj rodni grad i tu 450. godine umro. Crkva ga je 1729. godine proglasila naučiteljem.

31. Eudokim, pravednik: Rodio se početkom 9. stoljeća u Kapadociji od pobožnih roditelja Bazilija i Eudokije. U vrijeme cara Teofila bio je časnik u vojsci. U svemu bijaše uzoran i bogobojazan. Zbog toga ga car postavi za zapovjednika vojske u Kapadociji. Umro je u 33. godini života. Kad je njegova majka nakon 18 mjeseci dala otvoriti lijes, nađe njegovo tijelo neraspadnuto i divan miris izlazio je iz mrtva tijela ovoga pravednika. Njegove moći kasnije su prenesene u Carigrad i položene u novu crkvu Svete Bogorodice, koju sagradiše njegovi roditelji.

*****

Ignacije Lojolski, redovnik: Rodio se 1491. u dvorcu Loyola kraj Azpeitije, u Španjolskoj, kao dvanaesto dijete plemićke baskijske obitelji. Kad je odrastao radio je kao paž na dvoru jednog velikaša, a onda časnik kraljevske vojske. U borbi protiv Francuza kod grada Pampelona teško je ranjen. Tijekom oporavnjanja počeo je čitati živote mistika i njegov se život posve promijeni. Napusti vojničko zvanje i pođe na hodočašće u Svetu zemlju. Po povratku pohađao je sveučilišta u Barceloni, Salamanki i Parizu. Godine 1534. sa šestoricom prijatelja sa studija u Parizu osnovao je Družbu Isusovu, red kojemu je namijenio zadatak biti u službi pape. Za svećenika je zaređen 1537. Papa Pavao III. potvrdio je godine 1540. novi Red. Za prvog poglavara (generala) izabran je Ignacije. Za Družbu je sastavio Duhovne vježbe i Konstitucije (pravila o životu i organizaciji Reda). Prvotni cilj Družbe je život u siromaštvu i čistoći te obrana i širenje vjere propovijedanjem, predavanjima, duhovnim vježbama i vjerskom poukom djece i mladeži. Težište stavljaju na izobrazbu pa organiziraju vlastiti sustav studija. Uz tri klasična redovnička zavjeta polažu i poseban zavjet vjernosti papi. General se bira doživotno i sjedište mu je u Rimu. U 16. i 17. stoljeću Isusovci su bili najznačajniji nositelji katoličke obnove. Ignacije je umro 1556. godine u Rimu.

MJESEC KOLOVOZ

Počinje post Bogorodici kojega držimo do 15 ovoga mjeseca, do svetkovine Uznesenja Presvete Bogorodice.

1. Makabejski mučenici: Svi oni postradaše boreći se za čistu židovsku vjeru za vrijeme cara Antioha Epimaha. On htjede Židovima nametnuti mnogobožačku vjeru. Jednom car dođe u Jeruzalem i naredi Židovima da jedu svinjsko meso. Starac Eleazar, svećenik, jedan od sedamdesetorice prevodilaca Staroga zavjeta na grčki jezik, odbio je takvu naredbu. Nakon teških muka baciše ga u oganj. Vraćajući se u Antiohiju car uze sa sobom Salamoniju i njezinih sedam sinova: Habima, Antonina, Eleazara, Gurija, Euzebona, Halima i Markela. Na očigled majke car je dao mučiti jednog po jednog sina. Usprkos strašnih muka, ne odrekoše se svoje vjere. Majka njihova, kada vidje i posljednjeg trogodišnjeg sina u ognju, i sama skoči u vatru i tako svrši svoj život. Dogodilo se to oko 180. godine prije Krista.

TROPAR Mučenicima, glas 1.: Po patnjama svetih koji za tebe postradahu, budi umoljen,Gospode, da iscijeliš i naše nemoći, molimo Te, Čovjekoljupče.

KONDAK Mučenicima, glas 2.: Sedam stupova Božje svemudrosti i sedmokraki svijećnjače božanskoga svjetla, premudri Makabejci, vi ste bili velemučenici prije svih mučenika: s njima se molite Bogu Svevladaru za spesnje onih koji vas časte!

* * * * *

Alfonz Marija de' Liguori, biskup: Rodio se 27. rujna 1696. u Napulju, kao sin velikog admirala. Već u 17. godini života postao je doktor prava, a u 19. samostalni odvjetnik. No uskoro je spoznao da u pravnim procesima često vlada nepravda i nepoštenje. Stoga je napustio to zvanje. Završivši propisane filozofske i teološke studije, godine 1726. postao je svećenik u rodnom gradu. Silna aktivnost oko poduke ljudi i brige za bolesnike naškodila mu je zdravlju. Na bolovanju je dozrela njegova ideja da se posveti duhovnoj pastvi na zapuštenim selima. Da bi to postigao osnovao je Red Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. U tu svrhu sastavio je mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. Veliko područje njegova djelovanja bila je moralna teologija. U 66. godini života imenovan je biskupom. Nakon 13 godina povukao se zbog bolesti u jedan svoj samostan, gdje je 1787. umro. Papa Grgur XVI. proglasio ga je godine 1839. svetim, a papa Pio IX. naučiteljem Crkve.

2. Spomen prijenosa moćiju svetog arhiđakona Stjepana Prvomučenika: Židovi su ubili sv. Stjepana kamenovanjem. Njegovo tijelo ležalo je pod gradom Jeruzalemom dva dana i jednu noć. Noću dođe Gamaliel, učitelj sv. Pavla i potajni Kristov učenik, uze Stjepanovo tijelo i odnese ga na svoje imanje u Kafargamalu i tu ga časno sahrani u jednoj pećini. Kasnije, on tu sahrani i svoga prijatelja Nikodema i sina Habiba, a i sam je pokopan u tom grobu. Sve do 415. godine nije se znalo za grob sv. Stjepana. Tada se Gamaliel u snu javi kafargamalskom svećeniku Lucijanu i opisa mu gdje je grob. S dozvolom jeruzalemskog patrijarha Ivana otkopaše grob i iz groba mučenika Stjepana osjetiše divan miomiris. Moći sv. Stjepana Prvomučenika prenesene su na Sion i tamo sahranjene. Kasnije su te moći sa Siona prenesene u Carigrad.

TROPAR, glas 4.: Dobrom si se borbom borio prvomučeniče Kristov i apostole, i posramio si bezbožnost mučitelja: Jer kamenovan od bezbožnih ruku, primio si vijenac iz desnice Svevišnjega, i k Bogu si klicao, vapeći: Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh!

* * * *

Euzebij Verčelski, biskup: Rodio se krajem 3. stoljeća na otoku Sardiniji. Kao mladić došao je u Rim, pohađao školu, postao čitač Rimske crkve i svećenik. Papa Julije I. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu biskupiju u Vercelliju, na sjeveru Italije. U njegovo vrijeme u Crkvi se pojavilo arijansko krivovjerje. On bijaše veliki borac za istinsku nauku. Zbog toga ga je car Konstans, pristaša arijanaca, prognao u Palestinu. Nakon osam godina vratio se u svoju biskupiju. Umro je u dobi od 70 godina 371. godine.

3. Izak, Dalmat i Faust, časni oci: Časni otac Izakije ima i svoj posebni spomendan 30. svibnja. Dalmat bijaše najprije časnik na dvoru cara Teodozija Velikoga. No jednoga dana odluči napustiti časničku službu te se sa sinom jedincom Faustom povuče u manastir sv. Izakija, u predgrađe Carigrada, i tu se zamonaši. Prije smrti predstojnik manstira Izakije postavi Dalmata za igumana. Kasnije se ovaj manastir po njemu prozvao Dalmatski. Dalmat je bio učesnik Trećeg ekumenskog sabora u Efezu (431.). I Dalmat i sin mu Faust blago u Gospodu preminuše u 5. stoljeću.

* * * * *

Lidija iz Tijatire, svetica: Rodila se u 1. stoljeću u Tijatiru u Aziji. Bila je trgovkinja dragocjenom tkaninom purpurom. Ne zna se da li je bila udovica ili neudata. Trgovina joj je davala veliku ekonomsku sigurnost i dobar društveni položaj. Na svom drugom misijskom putovanju (50. - 53.) sv. Pavao i njegovi pratioci došli su u Tijatiru i pokraj rijeke počeli su naviještati evanđelje. Lidija se oduševi Kristovim naukom te se ona pokrsti. Njezin primjer slijedili su i drugi iz obitelji. U svojoj kući ugostila je Pavla i njegove drugove, na čemu joj se on zahvalio. Posebno se odlikovala kršćanskom revnošću i ljubavlju.

Augustin Kažotić, biskup: Rođen je u hrvatskoj plemićkoj obitelji u Trogiru oko 1260. godine. Majka mu se zvala Radoslava. Stupio je u dominikanski Red 1277. godine. Nakon završenih studija na Pariškom sveučilištu, predavao je na dominikanskim učilištima i propovijedao po Francuskoj, Italiji i Hrvatskoj. Papa Benedikt XI. imenovao ga je 1303. godine zagrebačkim biskupom. Bio je sudionik Viennskog koncila, a u Zagrebu je održao tri biskupske sinode. Mnogo brige posvećivao je uređenju bogoslužja, svećeničkim pripravnicima da se duhovno i teološki izgrade i svećenicima po župama.Godine 1318. u Kaloči je izabran za zastupnika ugarsko-hrvatskog episkopata na papinskom dvoru u Avignonu. Napuljski kralj Karlo Robert Anžuvinac zabranio mu je povratak u Hrvatsku. Papa Ivan XXII. zadržao ga je na svom dvoru kao teologa i godine 1322. imenovao biskupom u Luceri, u Italiji. Umro je 1323. od rana koje mu je zadao neki Saracen. Biskup Kažotić preuredio je dotadašnji posebni zagrebački obred, razvio katedralnu školu u koju su dolazili i siromašni učenici, sa sobom je donio nekoliko dragocjenih kodeksa koji se čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici. Mnogi su ga plemići zbog njegove kreposti uzimali kao suca u svojim međusobnim sporovima. Biskup Kažotić bio je primjer apostolske revnosti i svake kreposti pa je odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. To štovanje godine 1702. službeno je potvrdio papa Klement XI.

4. Sedmorica efeških mladića, mučenici: Za vrijeme rimskoga cara Decija bijahu veliki progoni kršćana. Jednom on dođe u Efez i priredi veliko slalje i prinošenje žrtava u čast rimskih bogova. Međutim sinovi najuglednijih efeških obitelji Maksimilijan, Jamvlih, Ivan, Donizije, Eksakustodijan i Antonin nisu htjeli sudjelovati u tim slavljima te su pobjegli na brdo Ohlon blizu Efeza i tu se sakrili u jednoj pećini. Kad je to car saznao, naredi da se pećina zazida. Carski dvorjani Teodor i Rufin, potajni kršćani, dadoše uzidati i jedan kovčežić od bakra s olovnim pločama na kojima bijahu ispisana imena ovih mladića i njihova mučenička smrt.

Eudokija, časna majka mučenica: Mučeničku smrt Krista radi podnijela je oko 363. godine u Perziji. Moći su joj prenesene u Carigrad.

* * * * *

Ivan Marija Vianney, svećenik: Rodio se u seljačkoj obitelji 8. svibnja 1786. u Dardillyju, u Francuskoj, u vrijeme terora koji je vladao u Francuskoj nakon revolucije. Vjeronauk je slušao u tajnosti, a i prvu pričest primio je potajno u jednom štaglju. U teologiji ga je poučavao njegov župnik. Učenje mu je išlo jako teško. Ipak je godine 1815. zaređen za svećenika i prvo mu je mjesto službe bilo baš kod župnika Balleyja, koji će Ivana uvesti u molitveni, asketski i pastoralni život. Godine 1918. imenovan je za župnika u Arsu. Svojim kreposnim životom, karitativnim djelovanjem i propovijedima privukao je običan puk. Razvio je jednostavnu pučku pobožnost prema Presvetom Sakramentu. Glas o njemu ubrzo se pročuo i izvan župe te su k njemu dolazili sa svih strana Francuske da bi se kod njega ispovijedili, jer imao je dar čitanja ljudskog srca. Umro je 1859. godine u Arsu. Po njegovom zagovoru dogodila su se brojna čudesa. Svetim je proglašen 1925. godine.

5. Eusignij, mučenik: Bio je on vojnik pri caru Maksimijanu, Konstantinu Velikom i pri njegovim sinovima. Bio je nazočan mučeničkoj smrti sv. Baziliska, a vidio je i križ koji se javio caru Konstantinu. Nakon 60 godina vojničke službe on se povukao u svoj rodni grad Antiohiju. Tu je provodio život posteći, moleći i čineći dobra djela. Za vrijeme cara Julijana Odpadnika dva posvađana čovjeka na ulici uzeše ga za suca. Nakon što ih je saslušao, on izreče svoj sud. Pravi krivac se na njega zbog toga naljuti i prijavi Eusignija caru da je kršćanin. Na sudu on ukori cara za odpadništvo od vjere, pozivajući ga da se ugleda na cara Konstantina. Car, uvijeđen zbog toga, naredi da starcu Eusigniju mačem odrube glavu.Dogodilo se to 362. godine.

Predblagdan Preobraženja Gospodnjega

TROPAR, glas 4.: Izađimo ususret Kristovom preobraženju, slaveći s radošću predprazništvo, o vjerni, i kliknimo: Dođe nam dan božanskog veselja! Vladar uzlazi na goru Tabor, da zasja u sjaju svoga božanstva.

KONDAK, glas 4: Po božanskom preobraženju danas, svako ljudsko biće blista božanskim sjajem, radosno kličući: Krist, koji sve spasava, preobrazuje se!

* * * * *

Gospa Snježna: Današnji Gospin spomendan službeno se naziva Obljetnica posvete svet Marije Velike. To je slavna rimska bazilika u Rimu zvana Santa Maria Maggiore. Nju je na rimskom brežuljku Eskvilinu dao sagraditi papa Liberije (352. - 366.). Crkvu je, na uspomenu na Efeški sabor (431.) koji je Mariju proglasio Bogorodicom, svečano posvetio presvetoj Bogorodici papa Siksto III. Crkva je građena u stilu starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovima te veličanstvenim mozaicima. U crkvi se nalazi Gospina slika zvana «Spasenje rimskoga puka». Raniji pučki naziv «Sancta Maria ad nives» (Sniježna Gospa) veže se uz legendu po kojoj je usred ljeta na Eskvilinu pao snijeg i taj događaj bio je povod papi Liberiju da uz pomoć jednog bogatog rimskog plemića započne gradnjom te bazilike. Crkva se još naziva Gospa od jaslica jer je u njoj koncem 4. stoljeća načinjena špilja, nalik na onu u Betlehemu gdje se rodio Isus.

Nona, svetica: Rodila se u Kapadociji, u Maloj Aziji. Otac joj se zvao Filantios. Udala se za Grgura koji je bio pripadnik židovsko-poganske sekte klanjatelja Svevišnjega. Nona je utjecala na nj da se obrati na kršćanstvo. Postao je tako revan kršćanin da je čak izabran za biskupa u Nazianzu. Tu službu obavljao je 40 godina i umro u dubokoj starosti oko 373. godine na glasu svetosti. I njihov sin Grgur postao je nazijanski biskup, veliki crkveni otac. Drugoga sina Cezarija i kćerku Gorgoniju Crkva također štuje kao svete. Nona je bila uzor kršćanske žene i majke. Umrla je 374. godine u crkvi za vrijeme liturgije.

6. SVETKOVINA PREOBRAŽENJA GOSPODNJEGA

Treće godine svoga javnog djelovanja na zemlji Isus je svojim učenicima češće govorio o svojoj skoroj muci, ali i o svojoj slavi poslije smrti. Da ta njegova muka ne bi posve razočarala učenike i da oni ne bi otpali od njega, htio im je prije svoje muke barem djelimice pokazati svoju božansku slavu. Izabrao je Petra, Jakova i Ivana i s njima pošao na goru Tabor i tu se pred njima preobrazio. I zasja lice njegovo kao sunce, a njegove haljine postadoše bijele kao svjetlost. I pokraj Isusa pojaviše se veliki starozavjetni proroci Mojsije i Ilija i razgovarahu s njime. Vidjevši to, Petar reče Isusu: «Gospode, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice (kolibe): Tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.» No dok je Petar to govorio, udaljiše se Mojsije i Ilija, a svijetao oblak okruži Isusa i trojicu učenika i čuše glas nebeskoga Oca iz oblaka: «Ovo je ljubljeniSin moj! U njemu mi je sva milina! Slušajte ga!» Čuvši ovaj glas, učenici padoše ničice na zemlju kao mrtvi i prestrašeni ostadoše tako ležati na zemlji sve dok im Gospod ne priđe i dotaknivši ih reče: «Ustanite, ne bojte se!» Silazeći s gore, Isus im zapovijedi da nikome ne kažu što su doživjeli, dok on ne uskrsne od mrtvih. Ovu trojicu svojih učenika Isus će poslije Posljednje večere pozvati u Getsemanski vrt da budu svjedoci njegove smrtne muke.

TROPAR, glas 7.: Preobrazio si se na gori, Kriste Bože, i pokazao si učenicima svojim slavu svoju, koliko im to bijaše moguće. Daj da i nama grešnicima, po Bogorodičinom zagovoru, zasja Tvoja vječna svjetlost! Svjetlodavče, slava Tebi!

Preobrazilsja jesi na gorje, Hriste Bože, pokazavij učenikom tvojim slavu tvoju, jakože možahu: da vozsijajet i nam grješnim svjet tvoj prinsosuščnij, molitvami Bogorodici, Svjetodavče, slava tebje.

KONDAK, glas 7.: Preobrazio si se na gori, Kriste Bože, i učenici Tvoji vidješe slavu tvoju, koliko im to bijaše moguće: Da znadu, kad Te budu gledali kako Te razapinju, da dragovoljno podnosiš muku, a svijetu propovijedaju, da si Ti doista Očev odsjev.

7. Domecij, mučenik: Rodio se u Perziji u vrijeme cara Konstantina. Kao mladić upoznao je kršćansku vjeru. Ostavio je svijet i zamonašio se u jednom manastiru blizu grada Nisibije. Nakon nekog vremena napustio je manastirsku obitelj i dalje živio samotnjačkim životom u jednoj pećini. Kroz post, molitvu, bdjenje i razmatranje toliko se pročistio da mu je Bog dao dar liječenja bolesnika. Car Julije Odpadnik dao ga je 363. godine zazidati s dvojicom njegovih učenika.

* * * * *

Siksto II., papa: Rimski carValerijan (253. - 260.) počeo je godine 257. progoniti kršćane, a posebno svećenike i biskupe. Među žrtvama godine 258. bio je i rimski biksup papa Siksto II., koji je tek godinu dana vršio službu vrhovnog pastira Crkve. Zajedno sa svoja četiri đakona papa je na današnji dan bio uhvaćen u Kalistovim katakombama i tamo pogubljen. Tijelo mu je kasnije bilo preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti. Njegovo se ime spominje u rimskom misnom kanonu i jedan je od najviše štovanih između papa mučenika.

Kajetan, redovnik: Rodio se 1480. godine u Vicenzi, u Italiji, od plemenitih roditelha Gašpara i Marije. U Padovi je doktorirao pravo. Godine 1506. postaje on u Rimu apostolski protonotar (pisar papinskih pisama) i vrlo aktivno se uključuje u zajednicu bratovštine Božanske ljubavi sudjelujući u molitvama i dvorenju bolesnika. Za svećenika je zaređen 1516. Dvije godine kasnije vratio se u Vicenzu, gdje je mnogo učinio za procvat kršćanske pobožnosti u raznim bratovštinama. Svoju djelatnost proširio je na Veronu i Veneciju. Godine 1523. vratio se u Rim s nakanom da osnuje elitnu skupinu svećenika koji bi bili ures Crkve u svemu. Našao je kandidate i novi red zvani Teatinci (nazvani tako po mjestu Chietiju, latinski Theates) potvrdio je godine 1524. papa Klement VII. Članovi Reda su regularni klerici koji polažu zavjete i glavni im je cilj suobličiti se Isusus Kristu. Jedino samozataja i nošenje križa, povezani žarkom ljubavi, donose pravi život i obnovu. Kajetana je resila izvanredna vjera i pouzdanje u Božju providnost. Umro u Napulju 1547. godine. Svetim ga je godine 1671. proglasio papa Klement X.

8. Emilijan, biskup priznavalac: Bio je biskup u Kiziku u vrijeme opakog cara Lava Armenca, progonitelja štovatelja ikona. Budući da se nije htio pokoriti carskim dekretima o izbacivanju ikona iz crkve, bio je poslan u izgnanstvo, gdje 820. godine umire.

* * * * *

Dominik, redovnik: Rodio se oko 1171. godine u kastiljskom selu Caleruega, u Španjolskoj, u obitelji nižeg plemićkog roda de Guzman. Majka mu se zvala Ivana. Teologiju je studirao u Palenciji. Potom je pristupio zajednici regularnih kanonika u Osmi. Zajedno sa svojim biskupom pošao je 1205. propovijedati među krivovjerne katare (albigenze i valdeze) u Francusku. U Toulousi je s jednom grupom istomišljenika godine 1215. osnovao redovničku zajednicu misionara propovjednika, koji su, živeći siromašno, trebali djelovati međi albigenzima i povratiti duhovno jedinstvo zapadnom kršćanstvu. Godine 1216. papa Honorije III. potvrdio je Dominikanski red. Ovi redovnici obdržavaju uobičajene zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Odjeća im je bijeli habit s kukuljicom preko kojeg oblače crni ogrtač. Dominik je umro u Bologni 1221. godine. Svetim ga je godine 1234. proglasio papa Grgur IX.

9. Matija, apostol: Bio je rodom iz Betlehema, iz Judina plemena. Učio je kod židovskog svećenika Simeona Bogoprimca. Kada je Isus Krist počeo propovijedati radosnu vijest, pridruži mu se i Matija i bi ubrojen među sedamdeset Isusovih učenika. Nakon Kristova uskrsnuća, pošto je bilo prazno jedno mjesto među dvanaestoricom apostola jer se Juda objesio, apostoli kockom izabraše Matiju i pridruže ga apostolskom zboru. Primivši na Pedesetnicu Duha Svetoga, on pođe propovijedati evanđelje u Judeju, zatim u Etiopiju, pa opet u Judeju. Tu ga uhitiše i izvedoše na sud pred velikoga svećenika Anana, koji ga osudi na smrt kamenovanjem.

TROPAR, glas 3.: Apostole sveti Matijo! Moli milostivoga Boga da dade oproštenje grijeha našim dušama!

KONDAK, glas 4.: Kao sjajno sunce po svem svijetu prostrlo se naviještanje tvoje, koje prosvjećuje Crkvu skupljenu iz svih naroda, čudotvorče Matijo apostole!

* * * * *

Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein), redovnica mučenica: Rodila se 12. listopada 1891. u jednoj ortodoksnoj židovskoj obitelji u Wroclawu, u Poljskoj. Bila je posljednje od jedanaestero djece svojih roditelja. U 15. godini života postala je bezbožnica. Pedagogiju je studirala u rodnom gradu, a filozofiju u Gottingenu, gdje je kod profesora Husserla doktorirala. Za vrijeme I. svjetskog rata bila je dobrovoljka Crvenog križa u jednoj vojnoj bolnici Moravskoj. Tu ju je potreslo kršćansko držanje i vjera jedne udovice. «Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa» - piše ona. Na njezino obraćenje posebno je utjecalo čitanje autobiografije sv. Terezije Avilske. Krštena je 1922. godine. Sljedećih godina bila je profesorica pedagogije. Godine 1934. postala je karmelićankom, uzevši si redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Zbog nacističkih progona sklonila se godine 1938. u karmelićanski samostan Echt u Nizozemskoj. Odavle su je 1942. godine nacisti deportirali u Auschwitz i ondje između 8. i 11. kolovoza usmrtili u plinskoj komori. Blaženom je proglašena 1987., a svetom 1998. godine.

Emigdij, mučenik: Potječe iz Triera, u Italiji. Postavši kršćanin, morao je bježati prema jugu u Milano, gdje ga je biskup sv. Materno zaredio za svećenika. Put ga je dalje vodio u Rim, gdje ga je papa posvetio za biskupa i poslao u grad Ascoli. Ondje je, obrativši mnoge pogane, godine 303. poginuo kao mučenik. Njemu se pripisuje što je Ascoli 1703. bio spašen od potresa. Grad Dubrovnik i tamošnja biskupija slave ga kao svoga drugoga zaštitnika, jer je on zaštitnik od potresa.

10. Laurencije (Lovro), arhiđakon, mučenik: Bio je učenik pape Siksta II., koji ga je zbog vrlina vrlo cijenio i postavio ga je za prvaka sedmorice uglednih rimskih đakona i povjerio mu je sva materijalna dobra Rimske crkve. Kad su ovoga papu, s njegova dva đakona Felikisimom i Agapitom, u vrijeme cara Valerijana (253. - 260.) mučili i ubili, Lovro kao rizničar i ekonom sve vrijedne crkvene stvari prenese u dom neke udovice Cirijacije. On ju izliječi od teške glavobolje i jednom slijepcu povrati vid.Uskoro i on dospije u tamnicu i u teškim mukama umre. Njegovo mrtvo tijelo uzeo je noću tamničar Hipolit, kojega je Lovro krstio dok je bio u tamnici, odnesao ga u dom Cirijacije, a zatim u jednu pećinu gdje ga časno sahrani. Svi ovi posvjedočiše svoju vjeru mučeništvom 258. godine. U čast svetom mučeniku Lovri sagrađene su brojne crkve.

TROPAR, glas 4.: Pobjedonosni mučeniče Krista Boga našega, znakom križa vraćao si vid slijepima acrkveno blago razdavao siromasima. Kušan si ognjem, ali u tebi se ne nađe nikakva zla, a jer si podnio vatru, po svojim molitvama ugasi plamen mnogobrojnih grijeha naših, blaženi đakone Lovro!

KONDAK, glas 2.: Raspalivši svoje srcem božanskim ognjem, u pepeo si pretvorio samu vatru svog mučeništva, utvrdo mučenika i bogonosni mučeniče Lovro! Posred muke pun vjere si zavapio: Ništa me neće rastaviti od ljubavi Kristove!

11. Euplo, mučenik: Živio je na Siciliji, u Italiji. Kao gorljivi kršćanintajno je posjećivao kršćane i čitao im evanđelje. U vrijeme cara Dioklecijana optuže ga zbog toga i bace u tamnicu. Na gubilištu prisutnima je čitao iz Evanđelja. Godine 304. mačem su mu odrubili glavu. Njegove čudotvorne moći nalaze se u jednom selu blizu Napulja.

* * * * *

Klara, redovnica: Rodila se u Asizu, u Italiji, 1193. godine, u bogatoj plemićkoj obitelji Favoronea i Ortolane. Bila je lijepa i darovita, pa su roditelji planirali njezinu udaju kojom bi povećala njihovo bogatstvo i ugled. Međutim ona je 1211. pobjegla u Porciunkulu (crkvica Svete Marije od Anđela), gdje ju je dočekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojima su se nalazili i Klarini rođaci. Tu joj je sv. Franjo odrezao kosu, položila je pred njim zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, obukao ju je u smeđu tuniku i otpratio u samostan benediktinki u Bastiju. Nakon nekoliko dana premjestila se u drugi samostan, gdje joj se pridružila rođena sestra Janja. Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje su joj se pridružile uz crkvu San Damiano u Asizu i dade im prvo pravilo redovničkog života. Klara je 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana, kako su se nazivale prve klarise, i kroz 42 godine vodila zajednicu. Drugi franjevački red, prozvan klarise, odobrio je papa Inocent IV. dva dana prije smrti utemeljiteljice. Klara je umrla u Asizu na današnji dan 1253. godine. Svetom ju je godine 1255. proglasio papa Aleksandar IV. Klarise žive u strogoj klauzuri. Svrha je Reda život po evanđelju, potpuno siromaštvo i sestrinsko zajedništvo.

12. Focij i Anicet, mučenici: Ova dvojica hrabrih muževa živjeli su u Nikomediji (Mala Azija). Anicet je bio zapovjednik carske vojske u tom području. Umrli su mučeničkom smrću bačeni u ognjenu peć. Dogodilo se to oko 305. godine u vrijeme progona kršćana za cara Dioklecijana.

* * * * *

Ivana Franciska de Chantal, redovnica: Rodila se 28. siječnja 1572. u Dijonu, u Francuskoj. Otac Benignus Fremyot bio je predsjednik Burgundskog parlamenta. Majka joj je umrla vrlo rano. Udala se za baruna Jeana de Chantala i rano ostala udovica sa četvero djece. Svakoga je dana s djecom išla na misu. Bila je puna ljubavi prema siromasima i bolesnicima. Sa svojim duhovnim vođom sv. Franjom Saleškim, ženevskim biskupom, utemeljila je godine 1610. žensku kongregaciju Red Marijina pohođenja sa svrhom odgoja ženske mladeži. Umrla je u Moulinsu 1641. godine. U to vrijeme već su bila osnovana 82 samostana. Papa Klement XIII. proglasio ju je godine 1767. svetom.

Inocent XI., papa: Rodio se 19. svibnja 1611. u Comu, u Italiji, kao peti sin bogatog i plemenitog Livija Odescalchija i Paule Castelli. Na krštenju dobio je ime Benedikt. Studirao je pravo u Napulju. No ipak je izabrao zvanje svećenika. U 34. godini života već je postao kardinal. Godine 1676. izabran je za papu. Živio je asketskim životom. Bio je u sukobu s francuskim kraljem Lujom XIV. zbog regalija (nekih povlastica koje su si francuski kraljevi prisvajali na račun Crkve). Htio je formirati europsku kršćansku koaliciju protiv Turaka (Austrija, Mletačka Republika, Bavarska, Poljska), ali nije uspio pridobiti Francusku. Za vrijeme rata kod Beča 1683. novčano je pomagao cara Leopolda i poljskog kralja Jana Sobieskog. Na uspomenu te pobjede papa je u Crkvu uveo blagdan Imena Marijina Slao je obilatu pomoć u žitu kršćanima izbjeglicama s turskog teritorija u područje Istre i Dalmacije. Umro je 1689. godine. Blaženim je proglašen 1956.

13. Prijenos moći časnog oca našega Maksima, priznavalaca: Spomendan ovoga časnoga oca je 21. siječnja. Danas se spominjemo prijenosa njegovih moći. Rodio se oko 580. godine u Carigradu. Bio je glavni pisar na dvoru cara Heraklija, a onda se povukao u Hrizopoljski manastir nedaleko glavnoga grada i tamo je nakon nekoliko godina bio izabran za nadstojnika. Bio je veliki branitelj prave vjere od monoteletskog krivovjerja koje je naučavalo da je u Kristu bila jedna volja. Pravovjerno je da su u Kristu bile dvije naravi i dvije volje: božanska i ljudska. Budući da ga krivovjerci, među kojima i carigradski patrijarh i sam car sa svojim istomišljenicima, nisu mogli skršiti, bio je prognan u skitsku zemlju, gdje 666. godine umro u tamnici.

KONDAK, glas 8.: Ljubitelja svete Trojice – Maksima velikoga, koji je jasno naučavao božansku vjeru kako se slavi Krista u dvije naravi volje i djelovanja, doličnim pjesmama častimo, vjerni, kličući: Raduj se, propovjedniče vjere!

Hipolit, mučenik: Bio je nadzornik svih tamnica u Rimu u vrijeme cara Decija. Na svoje je oči vidio kako je zatvorenik arhiđakon sv. Lovro izliječio od sljepoće nekog Lucilija i mnoge druge od raznih bolesti. To ga je potaklo da i on postane kršćanin. Lovro je krstio njega i cijelu njegovu obitelj. Kada su Lovru ubili, Hipolit je noću uzeo njegovo tijelo i časno ga sahranio. To se ipak saznalo te je Hipolit uhićen. Budući da se nije htio odreći svoje kršćanske vjere, kao niti ostali iz njegove obitelji, sve ih nakon mučenja ubiše.

* * * * *

Poncijan i Hipolit, mučenici: Poncijan je godine 230. na Petrovoj Stolici u Rimu naslijedio papu Urbana I. Rimskom crkvom upravljao je samo pet godina. Razlog tome je rimski car Maksim Tračanin koji je progonio kršćane, posebice biskupe, svećenike i đakone. Tako je i papa Poncijan uhićen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju. Da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novog pastira, Poncijan se 235. godine odrekao biskupske službe. Izložen bijedi i nevoljama, ubrzo je umro. Njegov nasljednik papa Fabijan (236. - 250.) dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama.

Hipolit je kao svećenik, zajedno s papom Poncijanom, bio prognan također na Sardiniju.. On je bio poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od svojih sljedbenika bio je izabran za antipapu. U takvom stavu ustrajao je sve do pape Poncijana. Dijeleći istu prognaničku sudbinu, Hipolit se pomirio s papom Poncijanom. Pripisuje mu sedruga euharistijska molitva Rimskoga misala. Umro je 235. godine. Hipolitovo tijelo sahranjeno je u katakombama na Tiburtinskoj cesti u Rimu.

14. Mihej, prorok: Ovaj starozavjetni prorok potječe iz Judina plemena, a rodio se u 8. stoljeću prije Krista u selu Morešet Gata u seljačkoj obitelji. Ubraja se u male proroke. Djelovao je između 740. i 700. godine prije Krista. Borio se za prava i dostojanstvo čovjeka, posebno za siromahe i pregažene. Predskazao je propast Samarije i Jeruzalema zbog pokvarenosti u narodu. Zbog toga su ga izrugivali i progonili. Prorekao da će se Mesija roditi u Betlehemu: A ti, Betleheme, Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena (Mih 5, 1). Mesija će uspostaviti kraljevstvo mira i blagostanja.

KONDAK Proroku, glas 4.: Milost Duha Presvetoga nađe u tebi čisto i neporočno prihvatilište, nastani se u tebi i uzdigne ti dušu te si ono buduće gledao kao sadašnje, proroče Miheju, propovjedniče Kristov! Ne prestaj stoga moliti za nas koji tvoj spomen dostojno častimo!

Predblagdan Uznesenja presvete Bogorodice

TROPAR, glas 4.: Radujući se danas, igrajte narodi, plješćući vjerno rukama! Saberite se u ljubavi i kličite svi s veseljem radosno: Jer Bogomajka ima prijeći slavno sa zemlje na nebo, koju pjesmama stalno kao Bogorodicu slavimo!

KONDAK, glas 4.: Svijet, kojeg anđeli u tvoj slavni spomen ukrašuju, s veseljem ti iz sveg srca kliče: Raduj se, Djevice, ponosu kršćana!

* * * * *

Maksimilijan Kolbe, mučenik: Rođen je 7. ožujka 1894. u selu Zdunska-Wola blizu Lodza, u Poljskoj, kao dijete pobožnih roditelja Julija i Marije. Na krštenju dobio je ime Rajmund. U 13. godini života pristupio je redovnicima konventualcima i dobio redovničko ime Maksimilijan. Klasične nauke pohađao je u samostanu u Lavovu, a filozofiju i teologiju u Rimu. Ondje je 1918. zaređen za svećenika. Već od svoga djetinjstva gajio je posebnu pobožnost prema Majci Božjoj. Stoga je godine 1917. u Rimu osnovao misionarsku družbu Vojska Bezgrješne. Crkveno odobrenje Družba je dobila 1922. godine. Vrativši se 1919. u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje svoje Družbe. U Niepokalanowu, udaljenom 40-ak km od Waršawe, osnovao je godine 1927. grad Bezgrješne. Tu je imao veliku izdavačku kuću i sve vrste zanata. U velikoj nakladi izdaje list Vitez Bezgrješne. Godine 1930. Kolbe je stigao u Nagasaki, u Japan, i ondje također osnovao grad Bezgrješne. U domovinu se vratio nakon šest godina i nastavio blagoslovljeni rad. Već godine 1936. svojoj je subraći najavio teška vremena. U veljači 1941. zbog zauzimanja za izbjeglice uhićen je i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavu, a u svibnju u koncentracijski logor u Auschwitz. Kad su nacisti, zbog toga što im je pobjegao jedan logoraš, odabrali desetoricu drugih logoraša da ih pogube, jedan od njih, poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, zavapio je: «Jadna moja ženo, jadna moja djeco!» Čuvši to, iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika logora istupi Kolbe i sebe ponudi u zamjenu za oca obitelji. Tako je u predvečerje Velike Gospe, 14. kolovoza 1941. godine, moleći Zdravomariju, pružio svoju ruku za smrtonosnu injekciju. Blaženim ga je godine 1971. proglasio papa Pavao VI., a svetim godine 1982. papa Ivan Pavao II.

Marko iz Aviana, redovnik: Rodio se 17. studenoga 1631. u Avianu kod Udina, u Italiji, od uglednih roditelja Marka i Ruže. Na krštenju je dobio imena Karlo i Dominik. Školu je pohađao u isusovačkom kolegiju u Gorici. Jednoga dana napustio je kolegij i pošao k Turcima da ih obraća na kršćanstvo. Nakon dva dana hoda stigao je u Kopar i pokucao na vrata kapucinskog samostana, zamolivši da ga prime u Red. Obukavši redovnički habit dobio je ime Marko. Za svećenika je zaređen 1655. Postao je poznat kao veliki propovjednik i kao takav proputovao je sjevernom Italijom, Austrijom, Flandrijom i Španjolskom. Svojom revnošću i rječitošću, na preporuku pape Inocenta XI., uklonio je razne nesuglasice između austro-ugarskog cara Leopolda I. i poljskog kralja Jana Sobieskog da ovaj pritekne u pomoć u borbi protiv Turaka koji su opsjedali Beč. Na dan odlučujuće bitke 12. rujna 1683. ujutro Marko je služio misu na Kahlenbergu na kojoj je bio nazočan i kralj Sobieski i njegove čete. Pišući papi o ishodu bitke, Marko je uvjeren da je Bog na čudesan način spasio Beč i time zapadnu Europu. Umro je u Beču 1699. godine i pokopan u kripti kapucina.

15. UZNESENJE PRESVETE BOGORODICE NA NEBO: Nakon što je Isus s križa ljubljenomeapostolu Ivanu rekao: «Evo ti majke!», on je uzeo k sebi na Sion u Jeruzalemu i brinuo se za nju sve do smrti. Za vrijeme velikog progona kršćana u Jeruzalemu Marija je neko vrijeme sa sv. Ivanom boravila u Efezu. Kršćanska predaja kaže da su pri njezinoj smrti bili svi apostoli osim Tome. Pokopana je u Getsemanskom vrtu u grobnici svojih roditelja Joakima i Ane. Trećega dana nakon ukopa došao je u Jeruzalem i apostol Toma i htio da vidi tijelo presvete Bogorodice. Kad grob su otvorili, nisu našli njezina tijela nego samo plahtu u koju je bila omotana. Ona već uživa uskrsnuće od mrtvih po zaslugama svoga sina Isusa Krista. Papa Pio XII. proglasio je 1. studenoga 1950. vjersku istinu da je presveta Bogorodica nakon svoje smrti dušom i tijelom uznesena na nebo. O tome nam svjedoči stoljetna tradicija Istočne i Zapadne Crkve. Blagdan se na Istoku počeo slaviti u 6. stoljeću, a potom na Zapadu. Ikonografija ju prikazuje kako, okružena apostolima, spava na postelji, a Krist odnosi na nebo njezinu dušu (slika malog djeteta).

TROPAR, glas 1.: U porodu si, Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše.

V roždestvje djevstvo sohranila jesi, vo uspenij mira ne ostavila jesi, Bogorodice, prestavilasja jesi k životu, Mati sušči života: i molitvami tvojimi izbavljaješi ot smerti duši našja.

KONDAK, glas 2.: Bogorodicu, koja se bez prestanka za nas moli, i koja je u zagovaranju postojana nada, ni grob ni smrt nisu mogli za sebe zadržati: Jer tebe je kao Majku Života prenio u život Onaj koji se u tvom vazda djevičanskom krilu nastanio.

16. Diomed, mučenik: Bio je liječnik u Tarsu, u Ciliciji, u Maloj Aziji. Liječio je ljude prizivajući ime Isusovo, poučavajući ih usput u kršćanskoj vjeri. Posjećivao je i utamničene kršćane i pružao im svaku pomoć. Umro je kao mučenik u Niceji 298. godine. Car Konstantin Veliki sagradio mu je kasnije crkvu u Carigradu.

* * * * *

Stjepan Ugarski, kralj: Rodio se u Ostrogonu oko 975. godine kao sin vojvode Gejze i žene mu Sarolte. Ona je bila kršćanka te je sina dala krstiti još kao dijete. Oženio se 995. s bavarskom princezom Gizelom, sestrom njemačkog cara Henrika II. Ta mu je veza pomogla u unutarnjim borbama s onima koji su se protivili pokrštavanju. Stjepan je na Božić 1000. godine bio je okrunjen za ugarskog kralja i to krunom koju mu je poslao papa Silvestar II. On je nosio titulu apostolskog kralja i svoje podanike priveo kršćanstvu organiziravši Crkvu na dvije nadbiskupije i osam biskupija, sagradivši mnoge samostane i crkve. Umro je 1038. u carskoj palači u Ostrogonu. Pokopan je u bazilici u Szekesfehervaru (Stolni Biograd).

Rok, svetac: Rodio se 1295. u Montpellieru, u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof. Dijete je izmoljeno od Boga. Kao mladić od 20 godina ostao je bez roditelja. Nakon toga on proda sva svoja dobra, novac podijeli siromasima i kao siromašan hodočasnik uputi se u Rim. Na putu zaustavio se u mjestu Acquapendente, kod Viterba, u Italiji, gdje se sav posvetio dvorenju od kuge zaraženih bolesnika. Po njegovim molitvama neki su bolesnici čudesno ozdravili. Na povratku iz Rima u Piacenzi i sam se razbolio od kuge. Povukao se u neku kolibu u šumu da tamo umre. Anđeo mu je davao duhovnu okrjepu, a njegov vjerni pas donisio mu je kruh. Talijanski plemić Gottardo Pallastrelli naišao je na bolesnoga Roka i, očaran njegovom snažnom vjerom, brinuo se za Roka dok nije ozdravio. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen te ga u njegovom zavičaju nisu prepoznali. Čak su ga kao tobože sumljivu osobu i špijuna zatvorili, gdje je proveo pet godina. Još jedanput obolio je od kuge. Svećeniku, koji ga je ispovijedio, pričestio i pomazao, otkrio je tko je on. Preminuo je na današnji dan 1327. godine. Po njegovom zagovoru mnogi su zadobili milost Božju i ozdravili od svojih bolesti. Godine 1485. posmrtni ostaci preneseni su u Veneciju, odakle se njegov kult proširio cijelom Europom. Likovno se prikazuje u hodočasničkoj odjeći sa štapom i tikvicom, s kužnom ranom na otkrivenu bedru, s anđelom i psom.

17. Miron, svećenik mučenik: Bio je on svećenik u nekom mjestu u Ahaji. U vrijeme cara Decija (249. - 251.) na sam dan Božića uhitiše ga u crkvi za vrijeme službe i staviše na muke. Pogubiše ga mačem u gradu Kiziku 250. godine.

* * * * *

Hijacint, redovnik: Rodio se oko 1200. godine u obitelji nižeg plemstva u Kamienu, u Šleskoj. Bio je kanonik u Krakowu. Na putu u Italiju upoznao je dominikance i ondje im se kao prvi Poljak pridružio. Novicijat je završio u Bologni. Odavle ga je sv. Dominik 1221. u pratnji dominikanca Henrika iz Moravske poslao u Poljsku, davši mu program apostolskog rada. U Krakowu, uz svesrdnu pomoć biskupa Ivana, sagrađen je prvi samostan dominikanaca. Mladi Poljaci u velikom su se broju pridružili ovoj dvojici tako da su uskoro osnovali još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Hijacint je osnovao i samostan u Gdansku s ciljem evangelizacije Pruske. S trojicom svoje subraće uputio se i u Kijev i ondje su vrlo uspješno počeli svoj rad na evangelizaciji. U Rimu su se čak bavili mišlju da za Ukrajinu i Rusiju imenuju jednog biskupa. No kijevski knez Vladimir Ruriković, braneći interese Pravoslavne Crkve, potjerao je dominikance. Hijacint je umro u Krakowu 1257. godine. Papa Klement VIII. proglasio ga je 1594. svetim.

18. Flor i Lauro, mučenici: Ova dvojica braće živjeli su u Iliriji. Po zanimanju bili su kamenoresci. Neki poganski velmoža povjeri im zidanje idolskog hrama. Jednoga dana odlomi se kamen i pade na oko sina jednoga vrača. Vrač poče na njih vikati i htjede ih tući. Na to oni rekoše ako povjeruje u Boga u koga oni vjeruju, njegov će sin ozdraviti. On pristane na to. Flor i Lauro tada se pomole Bogu i stave znak križa na djetetovo oko i on umah ozdravi. Tada se krsti vrač i njegov sin. Uskoro zatim obojica kao kršćani bijahu mučeni u ognju.

* * * * *

Helena, svetica: Rodila se sredinom 3. stoljeća u veoma skromnoj obitelji u Drepanumu (Helenopolisu), u pokrajini Bitiniji. Oženio ju je Konstancije Klor i porodila mu je sina Konstantina. No kad je 293. Konstancije postao rimski car, Helena se morala povući jer se car iz državnih razloga oženio s Teodorom. Kada godine 306. na prijestolje dođe njezin sin Konstantin, pozove majku na dvor davši joj naslov Augusta. Sin joj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino ime i lik dao je utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima kao caricu. Godine 326. krenula je na hodočašće u Svetu zemlju. Tu dade sagraditi baziliku Isusova rođenja u Betlehemu i uzašašća na Maslinskoj gori. Jedna predaja iz kraja 4. stoljeća govori kako je carica Helena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Isusov križ, čavle i krunu. I tu je dala podići baziliku Svetoga groba. Helena je umrla u dubokoj starosti 328. godine u Nikomediji. Njezini posmrtni ostaci preneseni su u Carigrad, pa zatim u Rim. Odmah poslije smrti kršćani su je počeli štovati kao sveticu. Sarkofag svete Helene nalazi se u Vatikanskim muzejima. Na Istoku njezin je spomendan 21. svibnja, zajedno sa sinom Konstantinom.

19. Andrija i njegovi drugovi, mučenici: Bio je on visoki časnik u rimskoj vojsci za vrijeme cara Dioklecijana sa službom u Siriji, gdje je i rođen. Kada su Perzijanci napali Rimsku carevinu, car je Andriji povjerio obranu carevine. Tada je on bio kandidat za krštenje. Za borbu Andrija je odabrao samo one nahrabrije. Prije bitke on reče svojim vojnicima da ako budu u pomoć zazvali jedinoga istinotoga Boga Krista Gospoda, pobijedit će. Tako se i dogodi. Kada se s vojskom vrati u Antiohiju neki zavidnici ga optuže da je kršćanin. Pred carskim namjesnikom on to i potvrdi. Ovaj ga baci u tamnicu i to javi caru u Rim. Znajući kakav ugled ima Andrija u narodu i vojsci, car naredi namjesniku da ga pusti iz zatvora i da vreba drugu priliku i drugi razlog da ga dade ubiti. Saznavši za to, Andrija uze sa sobom 2593 vjerna vojnika i ode s njima u Tars cilicijski i tu ih biskup Petar sve pokrsti. Progonjeni i tu od carskih vlasti, Andrija se s njima povuče u armensku planinu Tauros. Dok su oni bili na molitvi u jednom klancu, stiže ih rimska vojska i sve ih pobi. Biskup Petar ove hrabre Kristove vojnike dade časno sahraniti. Na tom mjestu izbije izvor koji je ljude ozdravljao od svake bolesti.

* * * * *

Ivan Eudes, svećenik: Rodio se 14. studenoga 1601. u Riju, u Francuskoj. Jedno je vrijeme bio đak isusovačkog kolegija u Caenu. Tu se razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Za svećenika je zaređen 1625. godine. Kao mladi svećenik Ivan dragovoljno polazi u Argentan da dvori okužene od kuge, a onda u Caen gdje se priključio zajednici berulijanskog Oratorija. Kao propovjednik misionar od 1632. do 1676. prošao je čitavu Francusku. Kao pučki misionar Ivan je uvidio da nema dovoljno odgojenih i obrazovanih svećenika. Zbog toga je odlučio da 1642. u sveučilišnom gradu Caenu sagradi sjemenište. Godinu dana kasnije osnovao je Družbu Isusa i Marije koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa. U isto vrijeme Ivan je osnovao i žensku družbu pod imenom Utočište naše Gospe od Ljubavi čija će zadaća biti brinuti se za pale djevojke da se opet vrate čestitu i poštenu životu. Ivan Eudes bio je i širitelj pobožnosti Srcu Isusovu i Srcu Marijinu. Umro je 1680. godine u Caenu. Papa Pio XI. proglasio ga je 1925. svetim.

20. Samuel, prorok: Rodio se u mjestu Ramatu (Arimateji) u 11. stoljeću prije Krista. Bio je rodom iz plemena Levijeva, od oca Elkana i majke Ane. Živeći u Silomu, gdje se nalazio i zavjetni kovčeg, on je u 12. godini života prorekao smrt velikoga svećenika Ilije i njegovih sinova. To se i dogodi kad Filistejci pobijede Izraelce. Nakon što su dvadeset godina Židovi bili pod Filistejcima, posla Bog Samuela da židovski narod pozove na pokajanje. Narod se pokaja, odbaci tuđe bogove i prizna Samuela za proroka, svećenika i suca. On podiže svoj narod na ustanak i oslobodi zemlju izraelsku od Filistejaca. Kad je Samuel već ostario, narod izrazi želju da ubuduće ima cara za vladara. I pomaza im za cara Šaula, sina Kisova iz plemena Benjaminova. Nakon kratke vladavine Šaula, pomaza im za cara Davida. Samuel umre u dubokoj starosti i oplakan od svega naroda bi sahranjen u Rami.

TROPAR, glas 2.: Darovan si neplodnoj utrobi kao časni dar te si prinesen za žrtvu Gospodu Bogu svojemu kao ugodna paljenica, što si pobožnim i pravednim životom vjerno nasljedovao: stoga te častimo, Božji proroče Samuele, kao molitelja za duše naše!

KONDAK, glas 8.: Još prije začeća si prikazan Bogu kao dragocjeni dar komu si od mladosti kao anđel služio, preblaženi, te si postao dostojan znati ono buduće. Stoga ti kličemo: Raduj se, Božji proroče Samuele, veliki svećeniče!

* * * * *

Bernard iz Clairvauxa, redovnik: Rodio se oko godine 1090. kod Dijona u Francuskoj u plemenitoj obitelji Tescelina le Saur i Alethe. Imao je petero braće i sestru. Studij je pohađao u Chatillonu. Godine 1112. s još tridesetoricom mladića, među kojima i njegova četiri brata, stupio je u reformirani samostan Citeaux (Cistercium). Taj je samostan bio kolijevka cistercitskog reda. Svojim će se sinovima kao redovnik pridružiti i otac. Bernard se kao mladi redovnik odlikovao krepošću i strogošću života te već nakon tri godine dobiva zadatak da osnuje samostan u Clairvaux, jer je mnogo mladih htjelo ući u cistercitski samostan. Ovaj će samostan postati uzor redovničke stege. Godine 1115. zaređen je za svećenika. Bernard će sljedećih 38 godina kao jednostavan opat iz Clairvauxa postati duhovni vođa Europe. Knezovi, biskupi, pa i pape slijedili su njegove savjete. Bernard je zaslužan što je riješen spor oko izbore dvojice papa zbog čega je bilo došlo do raskola u Crkvi. On je svome vremenu udario tako snažan pečat da se ono u povijesti naziva «Bernardova epoha». Shrvan pokorom, naporima i bolešću umro je na današnji dan 1153. godine u Clairvauxu.

Marija de Mattias, redovnica: Rodila se 4. veljače 1805. u Vallecorsi, u Italiji, u obitelji Ivana i Oktavije. Na poticaj i uz potporu svećenika Ivana Merlinija pobožna djevojka Marija oko sebe je okupila nekoliko djevojčica te ih poučavala i odgajala u kršćanskom životu. Mjesni biskup poslao je Mariju u školu u malo mjesto Acuto kod Anagnija u Laziju. Tu je Marija sa svojim suradnicama osnovala družbu sestara Klanjateljica Predragocjene Krvi. Družba se uskoro proširila po cijelome Laziju i Napuljskom kraljevstvu. Umrla je 1866. godine. Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1950. godine.

21. Tadej, apostol: On je jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Rodio se u Edesi. Najprije je bio učenik sv. Ivana Krstitelja, a onda je dalje slijedio Krista. Propovijedao je evanđelje u Edesi. Dok je tamošnji knez Abgar nakon krštenja izlazio iz vode, ozdravi od gube. Tada on sazove sve građane da čuju navještanje evanđelja apostola Tadeja. Svi oni odbace krive bogove, uzvjeruju u Krista i pokrste se. Tadej je nastavio širiti Riječ Božju u Siriji i Feniciji.Umro je u fenicijskom gradu Biritu.

TROPAR Apostolu, glas 3.: Danas se veseli grad Edessa, primivši od tebe kupelj krštenja te i kralj Abgar, izliječen od patnja svojih, spomen tvoj slavi! S njima i mi pjevamo: Po molitvama svojim ispuni život naš duhovnim veseljem a napasti ublaži, apostole Tadeju!

KONDAK Apostolu, glas 4.: Crkva te stekla kao presvjetlu zvijezdu koja ju svagda čudesima prosvjetljuje, apostole Tadeju! Spasi one koji s vjerom spomen tvoj štuju!

Basa, mučenica: Bila je ona žena nekog poganskog vrača, potajna kršćanka. I svoje sinove Teognija, Agapija i Pista odgojila je u kršćanskom duhu. Muž njezin saznavši za to, sve ih preda sucu. Svi oni bijahu mačem posječeni u vrijeme cara Maksimijana.

* * * * *

Pio X., papa: Rodio se 2. lipnja 1835. u Riezu, malom mjestu blizu Treviza, u Italiji, kao drugo od desetero djece u skromnoj obitelji poštara i podvornika u općini Ivana Krstitelja Sarta i Margarete. Krsno mu je ime Josip Melkior. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, dječak je krenuo na daljnje školovanje u Padovu. Za svećenika je zaređen 1858. godine. Sljedećih devet godina vršio je službu kapelana u Tombolu, zatim devet godina službu župnika u Salzanu, pa opet devet godina službu kanonika u biskupiji Treviso. Godine 1884. imenovan je biskupom Mantove. Papa Leon XIII. imenovao ga je godine 1893. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. Godine 1903. izabran je za papu i uzeo si ime Pio. Nastojao je oko unutarnje reforme Crkve i njezine duhovne obnove. Preuredio je Rimsku kuriju, promicao gregorijansko pjevanje, obavio reviziju rimskog časoslova i započeo pripremu Zakonika kanonskog prava. Propisao je sustavniju vjeronaučnu obuku i češće primanje pričesti. Utemeljio je Papinsku komisiju za biblijski studij. Borio se protiv modernizma - pokreta u Crkvi koji je nastojao ujediniti kršćanstvo s modernim pogledom na svijet. Shrvan naporima i bolešću, utučen zbog izbijanja rata, papa Pio X. umro je na današnji dan 1914. godine. Papa Pio XII. proglasio ga je godine 1954. svetim.

22. Agatonik i njegovi drugovi, mučenici: Agatonik je bio građanin Nikomedije i zauzeti kršćanin. Za vrijeme progona kršćana od cara Maksimijana u mjestu Karpinu uhvate kršćanina Zotika, razapnu njegove učenike a Zotika dovedu u Nikomediju. Tu su uhvatili Agatonika, Prinkipsa, Teoprepija, Akindina, Severijana, Zenona i mnoge druge kršćane. Sve ih svezaše i povedu u Bizant. Na putu od rana i iznemoglosti umru Zotik, Teoprepije i Akindin. Blizu Kalcedona ubiše Severijana, a Agatonika s ostalima dovedoše u Traciju i u mjestu Salimbriji i mačem pobiše.

* * * * *

Blažena Djevica Marija, Kraljica: Ovaj blagdan uveo je papa Pio XII. godine 1954. povodom završetka Marijanske godine. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom kalendaru slavi se na današnji dan - na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svom uznesenju Marija je postala kraljica neba i zemlje. Marija se u pobožnostima još naziva i gospodarica, vojvotkinja i carica (cesarica). Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. Marija se kao kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć. Kad je njezin sin bogočovjek Isus Krist, kralj kraljeva, doveo svoju Majku na nebesa uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste koji govori Gospodinu: «Kraljica ti stade zdesna, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom».

23. Irenej Lionski, biskup mučenik: U mladosti Irenej je bio učenik sv. Polikarpa. Ovaj ga pošalje da propovijeda u Galiji. Poslije mučeničke smrti sv. Potina, prvoga lionskog biskupa 177. godine, za njegova nasljednika izabran je Irenej. Iza njega su ostali mnogi spisi u kojima je izlagao kršćansku vjeru i branio ju od krivovjeraca. Podnio je mučeničku smrt s mnogo svojih vjernika u vrijeme cara Severa 202. godine.

Lupo, mučenik: Lupo je bio sluga sv. Dimitrija. Kada Dimitrija posjeku mačem u vrijeme cara Maksimijana, Lupo umoči u krv mučenikovu svoje haljine i prsten i njima je izliječio mnoge građane Soluna. No uskoro je i on svoj život završio na mučenički način.

* * * * *

Ruža Limska, redovnica: Rodila se 20. travnja 1586. u Limi, u Peruu, kao kćerka španjolske obitelji Gašpara Floresa i Marije de Oliva. Na krštenju je dobila ime Izabela. Kućna pomoćnica, zbog izuzetne ljepote, prozva je Ružom, što prihvati i cijela obitelj. Mladost je provela teško radeći da bi pripomogla obitelji. U 20. godini života obukla je odijelo dominikanske trećoredice. Posebnu ljubav gajila je prema siromasima i veliku brigu za misije. Osnovala je prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Bila je velika mističarka, živeći asketskim životom. Umrla je 1617. godine. Papa Klement X. proglasio ju svetom 1672. godine.

24. Eutih, mučenik: Rodio se u Sebastopolisu. Bio je učenik sv. Ivana Bogoslova i sv. Pavla. Posvećen je za biskupa Sebastije u Palestini. Umro je mučeničkom smrću u svom rodnom gradu.

KONDAK, glas 3.: Kao nasljednik apostola postao si ukrasom svetitelja, Eutiše, a proslavivši se mučenički prosijao si poput sunca koje sve prosvjetljuje te si odagnao mrklu noć bezboštva. Radi toga te štujemo kao uistinu božanstvenoga Kristova poslužitelja svetinje.

* * * * *

Bartolomej, apostol: Njegovo se ime izvodi od Bar Talmaj, što znači Talmajev sin. Rodio se početkom 1. stoljeća u Kani Galilejskoj, gdje mu je sagrađena crkva. Neki tumači Svetog pisma poistovjećuju ga s Natanaelom, Filipovim prijateljem, o kojemu govori evanđelje po Ivanu. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao «pravog Izraelca u kojemu nema lukavstva», dakle kao jednostavna, poštena i iskrena čovjeka. Spominje se u evanđelima i u Djelima apostolskim. Prema predaji poslije Duhova propovijedao je evanđelje u Etiopiji, Frigiji, Pontu, Mezopotamiji te u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je sredinom 1. stoljeća u Albanapolu bio mučen na vrlo okrutan način: oderali su mu kožu i onda odrubili glavu. Relikvije sv. Bartolomeja prenesene su u 6. stoljeću s Istoka na otok Lipari u Tirenskom moru, pa u grad Benevent te konačno u Rim, gdje su položene u crkvu njemu posvećenu na otočiću usred rijeke Tibera.

TROPAR, glas 4: Primivši ognju sličan jezik snagom Duha, posvuda ste propovijedali utjelovljenu Riječ. Zbog Nje jedan bijaše u glavu zasječen, a drugi kamenovan. Vi te, Bartolomeju i Barnabo, ures zbora apostolskog. Stoga štujemo vaš spomen i prosimo: molite Krista Boga da dobijemo oproštenje grijeha.

KONDAK, glas 4.: Ti si veliko sunce Crkve! Jasnoćom učenja i silnim čudesima one koji te štuju vodiš po svjetlu, Bartolomeju apostole!

25. Tit, apostol: Tit je bio jedan od sedamdesetorice Isusovih učenika. Rodio se na Kreti. Učio je grčku filozofiju i poeziju. Čuvši za Krista, on ode u Jeruzalem gdje ga je imao priliku slušati i gledati velika njegova djela. Kasnije ga je krstio sv. Pavao i bio mu je desna ruka. Ovaj ga je toliko volio da ga je nazivao svojim sinom, svojim bratom. Posvetio ga je za biskupa na Kreti. Pri mučeničkoj smrti sv. Pavla u Rimu bio je nazočan i Tit. Nakon što je svoga učitelja i duhovnog oca časno sahranio, vratio se na Kretu i mnoge je pogane priveo pravoj vjeri.Umro je u 94. godini života.

KONDAK, glas 2.: Postavši Pavlovim drugom, apostole, s njime si nam propovijedao nauk božanske milosti, navjestitelju otajstava i vječne uspomene dostojni Tite! Vapijemo ti stoga: Ne prestaj se molitiza sve nas!

Bartolomej, apostol, prijenos moći: Spomendan njegov slavi se 11. lipnja, a danas prijenos moći. Životopis: vidi 24. kolovoza!

* * * * *

Ljudevit, kralj: Rodio se 1214. u Poissyju, u Francuskoj, kao sin francuskog kralja Luja VIII. i Blanke Kastilske. U 12. godini života već je postao kralj no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme umjesto njega vladala njegova majka, sveta i kreposna žena, što je prenijela i na sina. Oženio se Margaretom iz Provanse koja mu je rodila jedanaestero djece. Predvodio je sedmi križarski rat. U Parizu je sagradio glasovito sveučilište Sorbonu i hospicij za slijepe. Za njegova vladavine Pariz je postao kulturnim središtem zapadnog kršćanstva. Kralj Ljudevit (Luj IX.) uživao je sveopće poštovanje zapadnog kršćanskog svijeta zbog svoga karaktera i pravičnosti pa je posredovao u mnogim političkim razmiricama. Nadasve je ljubio svoj narod. Prolazeći svojom kraljevinom posvuda je dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama, svratištima i siromašnim malim plemićima. Svaki dan hranio je siromahe u svojoj sobi i sam ih je posluživao. Predvodio je sedmi križarski rat, a umro je od kuge 1270. godine u Tunisu za vrijeme osme križarske vojne. Godine 1297. papa Bonifacije VIII. proglasio ga je svetim.

Josip Kalasancijski, svećenik: Rodio se 31. srpnja 1558. u španjolskoj pokrajini Aragoniji u imućnoj obitelji. Pohađao je nauke na sveučilištu u Valenciji i Alcalu. Za svećenika je zaređen 1583. godine. Nakon vrlo plodnog pastoralnog rada u svojoj biskupiji, on je osjetio zvanje za nešto drugo. Prodao je imanje što ga je baštinio od oca i razdijelio siromasima te pošao u Rim, gdje se posvetio dvorbi siromaha i bolesnika. Prolazeći rimskim ulicama Josip je gledao brojnu djecu za koju se nitko nije brinuo. Sa svojim sljedbenicima osnovao je Družbu pobožnih kršćanskih škola, poznatiju pod imenom Pijaristi. Godine 1597. u Rimu je otvorio prvu besplatnu školu za siromašnu djecu. Broj učenika naglo je rastao te su se otvarale nove škole u Rimu i diljem Italije, a kasnije i Europe. Družba je odobrena kao Red 1621. godine, a prvi generalni poglavar bio je Josip.Iako nevin, morao je mnogo pretrpjeti od svojih najbližih suradnika. Zahvaljujući spletkama, u kojima je sudjelovala jedna papina rođakinja, Red je 1646. ukinut. Josip je na današnji dan 1648. umro u Rimu. Prije smrti prorekao je da će njegov Red uskoro opet oživjeti. To se nakon osam godina i dogodilo. Papa Klement XII. proglasio ga je godine 1767. svetim.

26. Hadrijan i Natalija, mučenici: Bijahu oni muž i žena, oboje iz plemenita i bogata roda iz Nikomedije. Hadrijan je bio u rimskoj službi i poganin, a žena mu Natalija potajna kršćanka. U braku su živjeli svega 13 mjeseci. Naime, kad je car Maksimijan posjetio Nikomediju, naredi da se kršćani uhvate i stave na muke. Blizu grada u jednoj pećini bila su sakrivena 23 kršćana. Netko to dojavi vlastima te ih uhite i daju šibati volovskim žilama i štapovima. Kad ih izvedu pred suca da ih ispita i zapiše njihova imena, tu se našao i Hadrijan i bilo mu je neobično kako ti ljudi hrabro podnose muke. Upita ih što oni očekuju od svoga Boga za tolike pretrpljene muke? Oni mu govorahu o blaženstvu pravednika u kraljevstvu Božjem. Taj njihov primjer neustrašivosti navede i Hadrijana da se pred sucem izjavi kršćaninom. Natalija je dolazila u tamnicu svome mužu i k ostalim uznicima da ih tješi i hrabri. Nakon njihove mučeničke smrti ona je njihove moći prenesla u Carigrad.

KONDAK, glas 4.: Položivši u srce supruge svoje božanski nauk, Kristov mučeniče Adrijane, srčano si krenuo prema mučeništvu, primivši zajedno sa suprugom vijenac!

* * * * *

Anastazij, mučenik solinski: Rodio se u Akvileji, u Italiji. Za vrijeme Dioklecijanova progona došao je u Salonu (Solin) da ohrabri kršćane. I sam je bio mučen. Žrvnjem oko vrata bio je potopljen na rijeci Jadru. Ugledna matrona Asklepija tijelo mu je pokopala u Marusincu. Tu mu je u 5. stoljeću bila podignuta veličanstvena bazilika. Njezin pod od mozaika sačuvao se sve do danas. Ime ovoga mučenika pronađeno je zapisano u konfesiji mučenika u Manastirinama. Uz sv. Dujma i sv. Venancija sveti Anastazije bio je najviše štovan solinski mučenik. U Solinu je ukupno mučeno oko 240 kršćana. Sveti Anastazije, s ostalim solinskim mučenicima, prikazan je na poznatom mozaiku što ga je dao u krstionici lateranske bazilike u Rimu izraditi papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije.

Marija Baouardy, redovnica: Rodila se 5. siječnja 1846. u Nazaretu, u Palestini, u grkokatoličkoj obitelji. Roditelji, koji su imali četrnaestero djece, umrli su dok je Marija bila još mala djevojčica. Na brigu ju je preuzeo jedan bogati rođak iz Aleksandrije. Našao joj je i bogatog zaručnika. Na dan svadbe Marija je ošišala kosu i stavila je na glavu svoje sestrične i vratila sve dragulje i nakit. Nakon tog događaja rođak je s Marijom postupao kao sa robinjom. U 16. godini života potpuno je oslijepila. No po zagovoru Majci Božjoj ona je ozdravila. Put ju je dalje vodio u Marseilles, u Francusku, gdje je neko vrijeme služila kod jedne sirijske obitelji. U proljeće 1865. ušla je u samostan sv. Josipa. Prvog petka u svibnju 1867. Isus ju je obdario svojim ranama. Budući da joj sestre ovoga samostana nisu bile sklone da kod njih položi zavjete, ona je prešla karmelićankama u grad Pau i ondje je 1871. postala redovnica s imenom Marija od propetog Isusa. Kao misionarka godinu dana djelovala je u Indiji. Godine 1875. odlazi u Svetu zemlju i gradi samostane u Betlehemu i Nazaretu. Umrla je 1878. godine. Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. godine 1983.

27. Pimen, časni otac: Rodio se u Egiptu. U mladenačkoj dobi napustio je sa dvojicom braće očev dom i zamonašio se. U manastiru, kojim je upravljao najstariji brat otac Anubije, bio je ovakav raspored: noću su 4 sata radili, 4 sata spavali i 4 sata pjevali psalme; danju su vrijeme od jutra do podne naizmjenično provodili u radu i molitvi, od podne do večernje u čitanju. Dnevno su imali samo jedan obrok. Pimen je živio u 5. stoljeću.

* * * * *

Monika, svetica: Rodila se u Tagasti, u sjevernoj Africi, 331. godine. Potječe iz ugledne kršćanske obitelji. Mlada se udala za poganina Patricija s kojim je imala sinove Augustina i Navigija i jednu kćer koja se nakon smrti supruga povukla u samostan. Djeci je dala duboki kršćanski odgoj, no Augustin će krenuti krivim putem. Godinama je majka molila Boga za njegovo obraćenje. Slijedila ga je na putovanju u Rim i Milano, gdje je 387. bila nazočna njegovom krštenju. Iste godine, na povratku u Afriku, ona oboli i umre u Ostiji, u Italiji. Godine 1162. njezine moći prenesene su u jedan augustinski samostan u Francusku, a odatle 1430. u crkvu sv. Augustina u Rim.

28. Mojsije Etiopljanin, časni otac: Mojsije je bio sluga u nekog gospodara. Jednoga dana pobjegne i pridruži se razbojničkoj družini. Zbog njegove velike tjelesne snage i krutosti razbojnici ga izabraše za svoga vođu. Ipak nakon nekog vremena osjeti on veliku grižnju savjesti, pokaja se, ostavi družinu i stupi u neki manastir. Usprkos silnih iskušenja, on uz pomoć molitve i posta pobijedi sve napasti. U svojoj starosti bio je rukopoložen za svećenika. Osnovao je svoj manastir i oko sebe okupio 75 učenika. Jednoga dana reče on svojim učenicima da bježe odatle jer će barbari napasti manastir. S njim ipak ostane šestero subraće i svi poginuše.

TROPAR glas 1.: Kao žitelj pustinje, pokazao si se anđelom u tijelu i čudotvorcem, bogonosni oče naš Mojsije: postom, bdjenjem i molitvom primio si nebeske darove da ozdravljaš bolesnike i duše svihkoji ti se s vjerom ujteču: Slava Onomu koji ti je dao moć! Slava Onomu koji te ovjenčao! Slava Onomu koji po tebi svima daje ozdravljenje!

* * * * *

Augustin, biskup: Rodio se 13. studenoga 354. godine u Tagasti, u Africi (danas Alžir), od oca Patricija i majke Monike. Školu je pohađao u rodnom mjestu, zatim u Madauri, pa u Kartagi. Ovdje je živio raskalašenim životom. Upao je i u krivovjernu manihejsku sljedbu. Nakon završenih nauka postao je profesor govorništva u Tagasti, pa u Kartagi i u Rimu. Odavle je 384. krenuo u Milano, prijestolnicu Zapadnorimskoga carstva. Tu je počeo proučavati genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina, slušati biskupa sv. Ambrozija, čitati životopis sv. Antuna pustinjaka. Čitajući Sveto pismo oči mu se zaustave na riječima sv. Pavla: «Odložimo djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti!» (Rim 13, 12). Ustrajne majčine molitve i njegova razmišljanja dovela su ga do obraćenja. Milanski biskup sv. Ambrozije krstio ga je 387. godine. Obredu je bila nazočna i majka Monika. Na putu za Afriku u Ostiji mu je umrla majka. Stigavši u zavičaj u jesen 388. godine, prodao je očevo imanje i s prijateljima je provodio neke vrste redovničkog života u razmatranju i studiranju filozofijeteologije. Na traženje kršćana u Hiponu mjesni biskup Valerije zaredio ga je godine 391. za svećenika. Pet godina kasnije Augustin će i sam postati biskupom Hipona, drugog po važnosti gradu rimske Afrike, i vođa afričkog episkopata. Utemeljio je redovničku zajednicu i za nju napisao Pravilo. Po njemu će se zajednica prozvati Augustinci. Napisao je više od 90 djela. Glavno mu je djelo Ispovijesti u kojem je iznio povijest svoga duhovnog života. Od apologetskih djela ističe se «O državi Božjoj». To je filozofija povijesti. Svrha je države mir, poredak i pravednost. Augustin je umro jeu Hiponu 430. godine. Moći mu počivaju u Paviji, u Italiji.

KONDAK Augustinu, glas 2.: Kao milozvučnoj i svjetloj trublji bogoslovlja, mudrošću posvećenoj, i kao božanskom oruđu pjevamo ti preblaženi Augustine! Jasno si naučavao vjeru Kristovu i pohranio je u mnoštvo vjernih srdaca, umnažajući stado svoje; radujući se sada Kristu Bogu s anđelima zajedno, moliš se neprestano za nas!

29. Glavosijek sv. Ivana Krstitelja: Herod Antipa, sin onoga Heroda koji je dao pobiti nevine dječake u Betlehemu u vrijeme rođenja Isusa Krista, bio je vladar Galileje u vrijeme propovijedanja sv. Ivana Krstitelja. Bio je oženjen kćerkom nekog arapskog kneza Arete. No on otjera svoju zakonitu ženu i uze Herodijadu, ženu svoga brata Filipa, koji je još bio živ. Protiv tog bezakonja ustao je Ivan. Zbog toga ga Herod baci u tamnicu. Za vrijeme jedne gozbe na njegovom dvoru u Sebastiji pred gostima je plesala Salomija, kći Filipa i Herodijade. Pijani Herod, zanesen njezinim plesom, obeća Salomiji dati što god ona zaište, pa makar i pola njegova kraljevstva. Nagovorena od svoje majke, zašite ona glavu Ivana Krstitelja. Herod naredi krvniku da Ivanu odrubi glavu i donese je na pladnju Salomiji. Ivanovi učenici noću uzeše tijelo svoga učitelja i časno ga sahraniše. Herodijada iglom izbode jezik Ivanov i glavu mu dade zakopati na gnojištu. O našašću glave pisali smo 24.veljače. Knez Areta, da opere čast svoje kćeri, udari s vojskom na Heroda i potuče ga do nogu. Rimski car Kaligula osudio je Heroda na progonstvo u Galiju. Smrt sv. Ivana dogodila se prije Pashe, a slavi se 29. kolovoza zato što je toga dana posvećena crkva koju su na njegovom grobu u Sebastiji u Galileji podigli car Konstantin i njegova majka carica Helena.

TROPAR, glas 2.: Spomen pravednika slavi se pohvalnim pojesmama, ali tebi je, o Pretečo, dovoljno svjedočanstvo Gospodnje. Ti si se naime pokazao uistinu i od proroka časnijim, jer si bio dostojan krstiti u vodama Onoga, kojeg si pretkazivao. Stradao si zbog istine, ali se raduješ, što si dušama u podzemlju mogao navijestiti Boga, koji se pojavio u tijelu i koji oduzima grijehe svijeta i daje nam veliku milost.

KONDAK, glas 5.: Slavni glavosjek Pretečev zbio se po nekom naumu Božjem, da on i dušama u podzemlju navijesti Spasiteljev dolazak. Neka dakle plače Herodijada, koja je isprosila protuzakonito njegovo umorstvo. Jer ona nije uzljubila Božji zakon i vječni život, nego život varljivi i prolazni.

30. Aleksandar, Ivan i Pavao Mlađi, carigradski patrijarsi: Aleksandar je sudjelovao na Prvom ekumenskom saboru u Niceji (325.) umjesto starog patrijarha Mitrofana, kojega je kasnije i naslijedio. Umro je 340. godine u 98. godini života. Ivan je upravljao Carigradskom crkvom u vrijeme krivovjernoga cara Anastazija. Umro je 595. godine. Pavao je bio carigradski patrijarh 5 godina i 8 mjeseci. Odrekao se patrijaršijske stolice da bi činio pokoru zato što je jedno vrijeme pristajao uz ikonoborce. Umro je 784. godine.

* * * * *

Margareta Ward, mučenica: Rodila se u 16. stoljeću u Congletonu, u Engleskoj, u vrlo uglednoj obitelji. Odgojena je u katoličkom duhu. Saznavši da je u zatvoru katolički svećenik Vilim Watson, koji je zbog svoje vjere bio progonjen od anglikanskih vlasti, Margareta ga je posjećivala, pružala mu pomoć, tješila i bodrila te pomogla da pobjegne iz zatvora. Pred istražnim sucem ona je to priznala. Budući da nije htjela odati gdje se svećenik skriva i pogaziti svoju katoličku vjeru, osudiše je na smrt «zbog veleizdaje». Pogubljena je na današnji dan 1588. godine. Papa Pio XI. proglasio ju je godine 1925. blaženom.

31. Polaganje pojasa presvete Bogorodice: Po usnesenju Bogorodice na nebo, njezin pojas došao je u ruke apostolu Tomi. Taj pojas kasnije je prenesen u Carigrad i čuvan u zapečaćenom kovčegu u Bogorodičinoj crkvi u Blaherni, zadužbini carice Pulherije. Supruga cara Lava Mudroga (886. - 912.) Zoa duševno je oboljela i prema nekom tajanstvenom viđenju poželila je da se na nju stavi Bogorodičin pojas. Uzprivolu patrijarha kovčeg se otvori i pojas stavi na bolesnu caricu i ona odmah ozdravi. U spomen toga čuda ustanovljen je ovaj spomendan. Jedan dio toga pojasa nalazi se u Zugdidu, u Gruziji.

* * * * *

Rajmund Nonat, kardinal: Rodio se 1200. godine u Portellu kod Barcelone, u Španjolskoj. Ima naziv Nonat (Nerođeni) jer mu je majka pri porodu umrla, tj. dijete je izvađeno iz njezine utrobe. U 24. godini života stupio je u samostan Blažene Djevice Marije od Merced(u Red mercedarijenaca) u Barceloni, što ga je prije nekoliko godina bio osnovao njegov prijatelj sv. Petar Nolasco. Rajmund se svom dušom posvetio oslobađanju španjolskih robova od Saracena i Maura i njihovom obraćenju. Gotovo sva Španjolska bila je pod njihovom vlašću. Rajmund je krenuo i u Alžir da tamo naviješta evanđelje. Muslimani su ga držali u zatvoru osam mjeseci. Da bi mu spriječili propovijedanje usijanim su mu željezom probušili usta i lokotom ih zatvorili. No on je i u takvom stanju neumorno propovijedati, robove sokoliti i nekršćane na obraćenje pozivati. Zbog tolike revnosti i silne hrabrosti papa Grgur IX. imenovao ga je godine 1239. kardinalom i pozvao ga u Rim za svoga savjetnika. Međutim, Rajmund je na putu u Rim godine 1240. umro u Cardoni nedaleko Barcelone. Papa Aleksandar III. proglasio ga je svetim.

PAGE

PAGE1